Zadaćnice - spojeno

[Drito Konj]

Na podforumu "fotografija" postoji natjecanje za najbolju fotku. Svaki tjedan pobjednik teme prošlog tjedna, postavlja temu za novi tjedan. Na kraju forumaši glasaju (glasuju, ok, ali nemrem se nikak naviknut na tu riječ, ubijte me) i pobjedik natjecanja tog tjedna postavlja temu za idući tjedan.
Dakle, molim vas - nema komentiranja školsko USnih zadaća na ovoj temi. Tu idu samo zadaće. :zubo: Komentari ovdje (http://www.forum.hr/showthread.php?t=618029).



Kratak pravilnik funkcioniranja Zadaćnica:
- zadaćnice se pišu u intervalu od dva tjedna, od nedjelje do nedjelje
- dva najbolja kandidata prošlog kruga biraju po jednu novu temu za novi interval
- ako ima više natjecatelja, otvara se glasovanje do ponedjeljka navečer, te dva kandidata s najvećim brojem glasova, biraju nove teme
- pobjednik prošlog tjedna ne ulazi u novo glasovanje, iako ima opciju sudjelovanja i pisanja zadaćnice i u novom krugu.


Dakle, pokušajte pisat kao u školi. Bez smajlija koji bi bili suptitut emocije ili opisa iste, bez (previše) anglizama, bez referenci na forum. Ako je moguće. Danke.
Ovo napisah davno davno, ali eto, mislim da je dobar primjer kak sam zamislio ovo. There you go.


Anka


Znate kak je kad ste totalni klinci, osnovna skola. Mi smo trčali oko đimne (gimnazija, jel.) zajebavajuc ekipu koja je tam isla u srednju, penjali se po drvecu, pljucali prolaznike i svakaj. Družio sam se uglavnom s klincima koje su kasnije u zivotu vjerojatno izbjegavali. Imali smo i šprehu sa šibicama. Donji dio kemijske olovke se po postavljanju federa iz iste u njega zapali da se feder učvrsti i onda se rego metnu četiri šibice. To se potom zapali i šibice lete van najbolje u svemiru. Ja sam naravno imao najbolju situaciju. Ali, na stranu to. Imali smo i svoje drvo, svatko je imao svoj vrh na njemu. Zapravo su to bila dva drveta, spojena nekom cudnom granom koja je isla od jednog prema drugom. Bio sam zadovoljan svojim vrhom. Imao je prilican broj šljiva i bile su dobre. Ono što želim reći je da smo imali mnogo toga zajednickog, kao klinci iz romana Ivana Kušana. Imali smo i svoju bandu, ma sve smo imali. Po grmljima oko jedne trešnjevačke srednje škole, bilo je naše carstvo.

Imali smo još nekaj zajedničko, iako ja to tada nisam znao. Imali smo Anku. Ja sam mislio da je samo moja, samo moj predmet želja i sanja. Anka je išla sa mnom u prvi razred, mislim. Ne sjecam se vise. Znam da su me u prvom razredu htjeli prebaciti u drugi jer sam bio šatro napredan i da sam krvlju i suzama izborio ostanak u svojem razredu. Osjecao sam se kao šupcina kaj sam kao drugaciji i to. Anka mi je bila prijateljica. Jebote, kak mi je to sad sve čudno kad se prisjecam. Nemam pojma vise da li je bilo tocno tako kako ja to opisujem. Znam da smo se zaletavali prema curama i ljubili ih u obraze onako, u letu. Mislim da sam se jednom čak drznuo poljubiti nju tako i da me bilo strahovito sram poslije. Ostale cure me nisu ni najmanje zanimale. Anka vam je bila mala curica, cak manja od mene sto je bilo cudno jer sam valjda bio najmanji u školi. Imala je smeđu kosu i pjegice. Ma bila je prekrasna, ono, nevjerojatna. A objektivno je izgledala onak. Nemam pojma, valjda ne bas tak uzasno zgodna kak je bila meni, pa sam šutio.

Živjela je odmah pokraj škole, par kuća od. Od nje sam posuđivao igricu koju je onda moja mama igrala pišući diplomski. Nekakvi miševi su bili u igri koliko se sjećam. Znate one igrice koje su tada bile strahovito popularne. Imate lijevo, desno i to je to. Ja sam totalno pucao na te igrice, no tada nisam imao svoju, kaj je bilo zapravo odlicno jer sam mogao posuditi od Anke. Svo to vrijeme ja sam bio uvjeren da sam ja jedini totalno popizdio za djevojcicom. No, to nikako nije bio slucaj. Kako to kod mene sljaka, a to je ostalo i do danas, promoviram stvari koje volim. Ili osobe, nije bitno. Tako sam ja promovirao Anku. Mislio sam da decki ne kuže nis zapravo. Ali kužili su. Poceli su ju primjecivati. To sam shvatio kada su me bacili pod kamion u pokretu. Nehotice, rekli su. Ali cinjenica ostaje da su me lagano hitili.

Jedan dan nakon škole se to dogodilo. Rekoh sebi frajeru, nema sanse da nis ne poduzmes, vec 2 godine si zateleban ko telac. Sad smo vec bili drugi razred i ja sam bio potpuno lud za njom. Sanjao sam ju. Ma, fenomenalna zaljubljenost. Kak sam isao u glazbenu skolu za gitaru, to se cinilo kao jedini ispravni potez i u krajnjoj liniji, jedina stvar koja bi u pravom svjetlu pokazala moju naklonost. Uzeo sam gitaru i krenuo prema njenoj kući. Mislim, osjecao sam se iznimno glupo, ali to je bilo nekaj kaj sam jednostavno morao napraviti. Gitara je valjda bila veca od mene. Totalni horor. No, odlucio sam s ovim naumom do kraja. Parkirao sam se pred njenom kucom, izvadio gitaru i krenuo svirat neku superromantičnu pjesmicu. Mislim da se radilo o onoj romansi kaj pocinje slicno ko nothing else matters il tak nekaj. To nije bilo gradivo drugog razreda glazbene, ali pobogu, da li bi si dopustio sviranje 'plakala mala vidica' ili nekaj tog tipa? Nikada, rekoh.

Bio sam iza živice pa vjerujem da me nije nit vidjela nit cula. Ali dečki su me vidjeli i culi. Nakon pocetnog smijeha i zajebavanja, natjerali su me da spremim gitaru, hitili pod kamion u pokretu i objasnili mi da sam s tom gitarom nelojalna konkurencija. Onda su me jos ganjali do placa, dobio sam još malo po picki i otisao sam doma. Ne sjecam se da li sam plakao. Vjerojatno nisam jer nisam bio siguran kaj je veca sramota. Da me Anka ekšli vidjela i cula kak sviram ili da sam dobio po njonjari od frendova. Nase prijateljstvo se nastavilo vec drugi dan, bez spominjanja događaja, osim kaj sam im rekao da su totalni šupci kaj su me bacili pod kamion. Rekli su sori, nismo ga vidjeli. Isprika prihvacena. Prosla je jos godina i ja Anku nisam mogao izbacit iz sistema nikak. Bila je jednostavno preslatka. Ja sam sad vec provodio opake mjesece po bolnicama radi astme i nije da smo se pretjerano viđali. U međuvremenu su se dečki nastavili družiti s njom. Onda se ona preselila. Meni je srce puklo iako nisam spominjao to nikome. Od raznih terapija kortikosteroidima i boktepitaj cime te mjesecima ležanja u bolnici, uzasno sam se zdebljao i zgledal sam ko kugla.

Nisam nikog od dečki pitao kamo se preselila iako sam znao da znaju. Jednostavno mi je bio bed da me vidi takvog nikakvog. Ne znam zakaj, nakon nekog vremena sam im rekao to i rekli su da sam glup. No, bio sam i ostao glup. Moja mama je imala prijateljicu tam negdje u trnju, ne sjecam se tocno gdje, ali se sjecam kako je kucica izgledala. Dosta cesto smo isli tamo koliko se sjecam. Znam da je meni tamo bilo strava dosadno i da sam jedan od tih puta otisao otraga u dvoriste. Zapravo to nije bilo dvorište nego straznji izlaz koji je izlazio na nekakvu ulicicu. Bil je sumrak i ja sam sjedio na štengama i nekaj bezveze razmisljao. Bilo mi je bed prosetati se, tam su se nekakvi klinci igrali a ja se nikad nisam volio uvaljivati u nepoznata drustva, jednostavno mi je bilo neugodno. To sam obilato nadoknadio kad sam poceo piti, no onda jednostavno nisam mogao iako su mi i mama i njena prijateljica govorile da se odem igrat s klincima iz ulice. Ali no way. A onda sam cuo poznat glas.

Onak, sjedio sam na tim štengama kao lik iz crtića, naculio se do boli, postao sam golem slušni aparat. Nisam vjerovat mogao. Da, cuo sam Anku kak prica nekaj s tom ekipom iz ulice. Mislim, bio sam uvjeren da ce mi sve vitalne funkcije otkazat u tom momentu, pa ja sam i dalje nju sanjao, sanjao sam cak i da smo se poljubili sjedec leđima naslonjeni na ormar moje bake. Ostao sam sjedit na štengama. Ne znam kak bi opisao tjeskobu neodlučnosti, straha, srama, mješavinu svih tih osjecaja koje sam osjecao onda. Nije bilo stvari koju sam više želio od toga da joj velim jedno jednostavno 'bok', jednostavno nije. Ali bio sam paraliziran. Bil sam blesavi klinac, 20 metara od svega što sam želio a nije bilo auto na daljinski i nisam mogao prići, nisam se pomaknuti mogao. Kretalo se doma. Pricao sam mami po putu da sam cuo Anku u ulici. Pitala me zakaj nisam otisao tamo. Rekao sam joj da me bilo strah, ma sve sam joj rekao. Rekla je da sam trebao. E, tih 'trebao' se od onda dogodilo toliko da mi prazna knjiga debljine telefonskog imenika ne bi bila dovoljna da ju ispunim tom rjecju.

Odjednom sam zelio da idemo maminoj prijateljici, kojoj nikada nisam volio ici. Isli smo tamo i ja sam uvijek sjedio na štengama i osluskivao u ocekivanju njenog glasa. Uvijek smo dolazili u predvečerje i bio sam ko darkmen. Prestrašeni zaljubljeni darkmen od 11 godina. Jednom sam cak dosao do pola puta prema njoj. Smatram se nevjerojatno hrabrim radi toga. No, nakon pola puta, jednostavno nisam mogao nastaviti dalje i otrcao sam natrag. Jednom prilikom sam cak dodao loptu jednom od klinaca koji su se tam igrali. Pitao me zakaj ne dođem do njih. Reko ne treba, dobro mi je tu. Svaki fakin put smo mi došli tamo i ja sam sjedio na štengama i čekao njen glas. Samo glas, vec sam se pomirio sa cinjenicom da necu prici ni da mi se ponude sve tarzan slicice na svijetu. I uvijek je bilo predvecerje, i bilo je ljeto. A moji dečki su uredno išli do nje. Ja nisam mogao. Ja, koji sam tamo bio svakih par dana, sjedio sam na štengama, buljio u kuću preko puta, ili, da bude romantičnije, u nebo i bio tako sretan kad bi joj cuo glas. Glas mi je davao goriva za nove snove s njom. Onda sam se i ja odselio i mi smo jos jako kratko vrijeme odlazili do mamine prijateljice i ja Anku nikad više nisam ni vidio ni cuo. Ali, na tim štengama mi smo se družili, smijali, sve smo cinili. I to gdje god sam ja htio da to cinimo. Svaki put kad sam joj čuo glas.

[Nimoy]

Brijem da ću preskočit onu priču iz vrtića jer nije imala ljubavne elemente, samo psihoelemente svijeta. U vrtiću naime, sam prvi put poljubio djevojku. Čicu. Imala je par godina kao i ja, i uglavnom poljubili smo se u veceu. Ja sam mislio da je to užasno super. Imala je kovrčavu kosu i zvala se Valentina, bila je fakat draga i ja sam htio da se družimo, no ona mi je umjesto toga ukrala autić. Ljubičasti renault 5, bio je genijalan mali autić. Imao je strgan bunker kojeg sam zalijepio selotejpom jer se otvarao a autić je fakat prošao bogaisusa sa mnom, uključujući pad s četvrtog kata. Ja sam bio hodajući mali cerek jer smo se ljubili u veceu a ona mi je drpila autić i podjebavala me oko toga. Drugi dan se ljubila s frendom jer joj je dao čokoladu neku od kurca koja je bila tvrda, opće nije bila dobra čokolada. Znam jer se nije radilo o jednom pokvarenom primjerku te čokolade nego je kompletna marka bila goli kurac. Ono, brijem da su tu tvornicu kasnije zapalili il neš, toliko loša čokolada je bila. Uglavnom, sad je on bio u điru, ja sam bio maleno dno. Dabogda ti autić eksplodirao u ruci, kurvo. :D E sad, bila bi uvreda svijeta da TO bude moja the priča prve ljubavi. Jednostavno jer nije. Moja THE priča slijedi. Sad.
-------

Osnovna škola. Prvi razred. Stara me spremila onako kako je mislila da mladi dečkići moraju izgledat. Da, to je ona ista stara (http://www.forum.hr/showthread.php?t=614573) koja je mislila da je super obuć me u baršunastog princa i tjerat da nosim cipelicu prišivenu na jastuk okolo. Jer su maškare. Uglavnom, imao sam frizuru bečkog dječačića, općenito sam bio bečki dječačić. Košuljica, tregeri, samterice, frizura, i to je bilo ok jer svi mali dečkići izgledaju jednako gejavo. Ne sjećam se što je bilo prvi dan škole te jesam li onda skužio tu djevu, ali znam da s vremenom jesam. Sjedio sam negdje u srednjem redu, ona je bila do prozora. I gledali smo se stalno. Što je meni bilo ok jer sam tad već čitao bolje od ekipe iz trećeg razreda, napravio bi sve ikad u roku od 3 i pol sekunde, nacrtao sve one trokute, krugove i stvari koje se crtaju u prvom razredu, i onda većma čitao strip ispod klupe dok su oni učili slovo D.

Gledali smo se. Što je bilo super, jer je i ona gledala mene, pa sam osjećao nekakvu svrhu u tom gledanju. Znam da su tad druženja pod odmorima bila odvojena - dečki s dečkima, cure s curama. I onda tu nije bilo neke interakcije, jer nismo smjeli izać iz ustaljene prakse. A i bilo je puno zanimljivije igrat nogomet ili izmjenjivat sličice Himeneće ili nogometne, nego pričat s nekakvim djevojčicama. S vremenom se situacija u razredu počela zahuktavat jer su i druge dvije djeve bile zaljubljene u mene. Bio sam dosta glasan te se protivio nepravdi, htio sam da se svi lijepo družimo jer sve drugo je dno. To je očito privlačno ženskom mozgu od šest, sedam godina.

Scena je bila ovakva. Ja sam u podnožju srednjeg reda. Gledam lijevo - gleda me ona. Zaljubljeno. Gledam sa strane, gledaju me druge dvije. Zaljubljeno. Gledam desno, gledaju me dva frenda. Nezaljubljeno. Pa sam čitao strip. I povremeno gledao nju. Uglavnom, sjećam se da su mi njih tri poslale pismo. Dočekalo me u sandučiću. Užasno mi je žao što selidaba poradi se to pismo negdje zagubilo, jer bih rado da nije. Imalo je nacrtane stvari, leksikonaste, naljepnice iz beverly hillsa tipa mladog Dylana na motoru, bipsića i nacrtanih kućica s dimnjacima i djetelinama sa četiri lista u vrtu. Ono, sto djetelina od četiri lista. Jedna do druge.

I to pismo je bilo slojevito, imalo je nekoliko rasklopivih stranica i svaka je u svom dijelu crtala i pisala što je mislila da će joj pomoć da zadobije moju pažnju. Bile su slatke, ali je to išlo protiv mene jer su se uvijek držale zajedno. Uglavnom, meni se sviđala ona. I onda smo tako jednom hengali kod nje doma. Ona i njene dvije frendice, sve zaljubljene u mene. I dva moja frenda, svi zaljubljeni u istu djevu.

I onda smo tako sjedili jedno pored drugog, ona i ja, dok su oni igrali neki kurac nešto. Bed je bio što sam imao sedam godina, i nisam znao što se uopće može napravit s djevojčicom, a tad je bio bed poljubit je pred ekipom. A nije imala mobitel da joj pošaljem SMS il neš, ajmo se nać tamo, nego ono, sve je moralo bit javno. Pred deset drugih pedera iz prvog razreda. I taman kad sam se okuražio nešto napravit jer je to već trajalo mjesecima i meni je dopizdilo čekat (možda od tamo i ta moja potreba da sad uletim kad mi se netko svidi, bez čekanja i ustezanja, tko će znat, svi imamo neke traume) htio sam je pozvat kod mene. Taman na početku drugog razreda. Prvi dan. Gledam na ono mjesto na kojem je sjedila, nema je. Mislio sam ok, jebiga, bolesna je il neš. Onda je učiteljica rekla, javno, da ćemo nas par bit jako tužni, imenujući nas dvojicu. Susjeda koji je živio dva kata iznad i mene, jer je ona odselila u Novi Sad. I bila je u pravu. Bili smo.

Tad sam shvatio da je život dno i da stvari ne ispadaju kako ih zamišljamo u sedmogodišnjim srdacima. Godinama sam kasnije razmišljao o njoj svako toliko, ono tko zna gdje je završila, jel bi me se sjetila i to, dok je nisam našao na fejsu prije jedno dvije godine, slučajno. Naravno da se svega sjeća. Još je u Novom Sadu. I dalje je užasno zgodna, samo više ne iz kuta sedmogodišnjeg klinca, nego općenito. Draga je i pametna, što samo implicira da sam tad imao fenomenalan ukus za žene. Uglavnom, dec it. Moj život u malom, život propuštenih prilika i selidaba u Novi faking Sad. A dollar short, a minute late.

[stvarna-mishka]

Osnovna škola, 8 razred, mali maturalac na nekom otoku. U tog tipa sam bila zaljubljena pune četiri godine. Moja povučenost je uveliko pridonijela bujnosti mašte, utoliko da kad bi se ta moja simpatija približila bilo kojoj ženskoj iz razreda, ja bi sebi umislila da razgovaraju baš o meni i da se on kod njih raspituje za mene.:cerek:

Mali maturalac, obukla sam bijelu košulju sa ogromnim ćipkastim volanom i mozzart rukavima. Košulja moje rodice koju sam posudila za Krizmu.
Suknja je bila plis, stajala je, nije spadala.Crna, koliko se sjećam.

Tu večer se moralo nešto desiti, jer već iduće godine svatko od nas upisat će srednju školu i razlaz je bio neminovan.
Polumrak, diskač, pleše se pije se, tražim ga pogledom, nema ga. Odlazim do šanka, nema ga, idem do garderobe, nema ga.Lagano mi sve prestaje imati smisla, ni kokta više nije kokta, osjećam tuđe smradove, dim me guši.
U toj gužvi neko me hvata za nadlakticu i ja se okrećem. Nasuprot mene stoji sestra(koja je išla sa mnom u isti razred) i plače, grca se u suzama.Pitam je šta ti je ?

Taaaaaaaaaaaaaaaa,traaaaaaaaaaaaalaaaaaaaaaallllla aaaaaaaaaaaalalalaaaaaaaaaaalalallllaaaaalllllllll laaaaaaaaaaaaaaaalaaaaaaaaaaaaaaaaaalllllalalalala .

Njegovo objašnjenje zašto je izabrao nju a ne mene je taj što sam ja viša od njega.:mikrocerek:

A tvoje žute pjege pederčino:2up:, to što si me milion puta zbog aparatića u zubima prskao po licu dok si pričao.:mad:

Ljubav su centrimetri a ne srce, hvala ti :cerek:što si me podučio životu u najranijoj dobi.

[Morticia]

Zvao se Nebojša.
Bio je najljepši klinac u razredu.
U školi.
Ma najljepši klinac na planeti.

Imao je smeđe oči i velike, bijele zube.
Imao je i bijelu majicu s nekom zelenom ragbi loptom.
Najbolje je igrao nogomet.
Najbrže je trčao.
Prebio bi malim prstom sve druge dečkiće.
Bio je pravi pravcati frajer.
Koliko klinac od 7 godina može biti frajer.

Živio je blizu škole, s mamom, tatom oficirom i malom sestrom Natašom.

Kad smo se primali u pionire drugarica ga je smjestila kraj mene.
A bio je najljepši klinac u razredu.
U školi.
Ma najljepši klinac na planeti.
On najljepši klinac, a ja najsretnija klinka.
Jer pionir Nebojša stoji kraj mene.

Jednom mi je gumica pala na pod u razredu, a on se sagnuo i dodao mi je.
I primio me za ruku.
U onom nekom nezgodnom stavu, kad se dižeš nakon što si nešto uzeo s poda.
Malo grbavo.
Grbavo smo se na tih sekundu i pol držali za ruku, ali kunem vam se, to je bilo najljepših grbavih sekundu i pol u mom kratkom životu.

Ponekad smo se lovili oko klupe.
Ali me nikad nije ulovio.
Vjerujem da je mogao, jer ipak je najbrže trčao, al' nekako mislim da nije htio.
Valjda klinac od 7 ne zna što bi s curicom, koju želi uloviti, kad je konačno ulovi.
A nekako ni ja ustvari nisam htjela da me ulovi.
Iako sam htjela.
Valjda ni klinka od 7 ne zna što bi kad je dečkić, za kojeg želi da je ulovi, stvarno ulovi.
Pa me nije ulovio.

Jednog jutra, par godina kasnije, nije došao u školu.
U to doba je bilo uobičajeno da klinci više jednostavno ne dođu u školu.
Pogotovo oni koji su se zvali Nebojša i imali tate oficire.
Ali ja nekako tad nisam kužila zašto on nije došao u školu.
Mislim, pa što ako se zove Nebojša?
Nebojša je meni tad bilo najljepše ime u razredu.
U školi.
Ma na cijeloj planeti.
Ali eto, Nebojše su tad ipak odlazili iz škole.

Nakon par tjedana drugarica je slučajno iz ormarića izvadila jednu od onih platnenih vrećica u kojima smo mi klinci držali pribor za likovni.
Nebojšinu vrećicu.
Po koju nitko nikad nije došao.
Ne znam što je još bilo u toj vrećici, zaboravila sam, ali sjećam se jedne trule jabuke.
Jabuka koju je trebao pojesti, koju mu je mama spremila i rekla mu: "Jabuka ti je unutra, nemoj je zaboraviti izvaditi, pokvarit će se inače, pojedi je odmah, znaš kako je voće zdravo."
Ali Nebojša je nikad nije pojeo, valjda je ipak zaboravio.

Eto, sjećam se te trule jabuke i sjećam se da sam je htjela uzeti kući i čuvati je zauvijek.
Ali nisam, bilo me sram tražiti od drugarice Nebojšinu trulu jabuku...
Sigurna sam da bi mi se cijeli 4.c smijao.

[Bastrado]

Nitko nije znao sakrit` suze k`o Marina. U ovom slučaju ja sam Marina (i ne, nisam transseksualac, jebiga ne uzgajam duge lasi niti me ne privlači nositi suknjice, etc..), a Marina je ime djevojkice spram koje sam gajio svoje prve stidljive i svijetu skrivene osjećaje. Zapravo lažem, kasnije sam sa nekim ljudovima podijelio ovu priču koju sada izbacujem iz sebe, ali ono to sada i nije bitno. I da, još nešto lažem, ona ekšli nije skroz prva curica koja mi se svidjela, ali ono skroz skroz prva, jer dok živjeh ovdje gdje sada živim (nomad se prvoj poljani vraća) svidjela mi se jedna Barbara, ali to je bilo skroz kratko, i da nisam nedavno zapalio te slije iz prvog osnovne nebi se niti sjetio. No, to je jedna posve druga priča, Kastav, bla bla bla.
Uglavnom, dakle Marina. Koliko sam bio stidljivo čeljade najbolje ilustrira situacija da me moja majkica upisala u malu školu - onaj ne-vrtić-socijalizacija-sa-vršnjacima, čisto kako bi uspostavio prisniji kontakt sa ženskim spolom, a da isto nije čupanje kose i gađanje kamenčićima jer su me stariji upozorili "žene su ti vrazi", a ja jadno dite slušam što govore stariji. I, izbjegavao sam bilo kakav kontakt. Prava muka su bili plesnjaci. To je trebao biti ples, a ja sam kao netalentirani pojedinac (i danas sam netelantirani pojedinac) stajao kao drvo i ona je kružila oko mene. I da, imao sam okrenutu glavu od nje. I te slije su spaljene. Nedavno. Naravno da nisu ekšli, ali u mojoj glavi jesu. I učili su me da sviram frulu. Ali, to su već neke druge priče. Horor priče.
Ah, Marina. Bijah dijete sa sela. Ono, pravog sela. Krave, svinje i pašnjaci. Moje selo je bilo toliko maleno da nije imalo niti osnovnu školu nego smo išli u selo-općinu. Moslavina. Ali ne, nije Kutina, nego negdje na putu između Garešnice-Velikih Zdenaca. Znam di je, ali jebiga koliko toliko da se nebi znalo baš sve-naskroz. Imao sam prvog best frenda u tom svojem selu-bez-škole. Veoma važan lik u ovoj priči. Ono, kod njega sam stalno išao na nogomet, igrali smo segu megu koju nitko nije imao osim njega. I sad dolazak u prvi osnovne, druga polovica jer sam prvu polovicu bio u Kastvu. Zapazio sam je odmah. Ne znam di sam sjedio niti s kime, ali uglavnom nju sam zapamtio.
Imala je poludugu crnu kosu, negdje do sredine vrata. I crne oči. Ali najljepši je bio osmijeh. Padao sam u mislima zbog nje. U stvarnosti sam tiho i povučeno patio. I šutio. Čak nisam usudio niti uputiti pogled u njezinom smjeru jer sam se bojao da će pročitati sve moje nevine misli, i moju tihu zaljubljenost. Patio sam za njom, za bilo kakvom spoznajom da i ona mene primijeti, pune četiri (ili pet godina, loša matematika, ali enivej prvi-peti razred) godine. Ništa. Moj best frend se isto zagledao u nju. I ona u njega. Sjećam se svojeg tužnog lica kada sam ih vidio u parku da se zajedno ljuljaju na ljuljačkama. Cijeli svijet mi se srušio. Svijet kojega nisam niti imao. Kada je nagovijestila da će možebitno odseliti u Daruvar srce mi se htijelo slomiti. Zar da je niti očima ne vidim?! Odlučio sam napisati pismo u kojemu ću moliti da se ne odseli, da će nedostajati svima. Pa i meni. Napisao sam pismo, ali nikad nisam predao. A dugo vremena sam ga nosio u torbi.
Nikad nije doznala da mi se sviđala. Pa mislim da niti neće nikad. Tamo negdje sredinom petog razreda sam odselio u Zagreb. Pod svijetlima noći koja su skrivala selo, moje uspomene i djetinjstvo puštao sam suze napuštajući sve. I nju.

[Madamoiselle]

Prvašići ulaze u razrede, mame blistaju od sreće, ja isto...i dođem u razred.
Drugarica neka crna baba a u razredu 10 curica i 20 dječaka. Pun mi je već tad bia kufer muških, ionako sam bila jedina cura u ulici i nikako mi se nije svidia taj razred. Digla sam se, rekla 'Oprostite, ali ja bi u drugi razred išla' i uputila se prema vratima. Međutim baba me zaustavila. Uspila sam nekako pobić vanka i otrčala u razred do! POGODAK. Prva klupa do vrata Smilja iz vrtića, razred pun sunca i drugarica Meri (famozna žena). Ali baba došla po mene...tu je nasta totalni kaos, ova urla, Meri govori pa pusti je...došla mi mama, doša direktor, baba govori kako joj fali curica u razredu...opći nered! Ali mama se izbori za svoje dite i ja ostanem u klupi sa Smiljom i Marijom, djeleći stolicu sa Smiljom taj prvi sat.

A u razredu Vedran...Jadna mu majka, plaka je k'o kišna godina svako proliće, pogotovo kad bi drugarica Meri ubrala kiticu cvića i stavila je na stol, a on jadan u prvoj klupi:rofl: I priseli ona njega samnom u treću klupu u sredini. Ima je ambicije bit geek ali mislim da je sve palo u vodu kad je zbog priće samnom dobia svoju prvu jedinicu...onda je odusta od svega. On je od mene prepisiva, ja od njega kupila ideje 'šta bi mogli radit posli škole'. Oboje smo bili pomalo na svoju ruku i super smo se slagali...postali smo najbolji drugovi i naravno zaljubili se...ili sam ja mislila da to tako mora bit. Ne sičam se baš nekih emocija, samo njega...

Bia je na svakom mom rođendanu, s klempavim ušima i šarenim košuljama koje su bile hit...i uvik bi mi kupia najlipši dar. I ja sam išla na njegove, koji je samo par dana prije mog, iako je on godinu dana stariji. Kad god me netko mrko pogleda, on me brania, čuva me kao oko u glavi i brinia se da mi ne bude dosadno. Sve je bilo u redu do četvrtog razreda kad je dobia veliku jedinicu...i za moj rođendan je bia u kazni :tužni:
Ali nije me razočara! Ukra je tati pare, pobiga kroz prozor, otiša u zlatarnu, kupia mi zlatne naušnice i doša na rođendan. Tata je ima brdo para i zna je di je mali vrag pa ga je pustia, ali ga je pribia na mrtvo ime kad je doša doma:rofl: Još imam te naušnice.

I dalje smo bili zajedno...prijatelji, simpatije, momak i cura...tko zna:D U svakom spomenaru koje sam godinama imala mi je na svakoj stranici ikog tko se upisa zavrnut rub i piše: OTVORI - Vedran te voli!

Njegova ekipa je bila moja. (a ja sam kao bila fufa jer sam se družila s muškom ekipom, ali ok... Bili smo kao brat i sestra. On s mojim curama, ja s njegovim momcima. On je crta, ja sam pisala naučne radove za školu, ja sam vikala na 'idiote' koje tlače životinje, on me brania u slučaju potrebe...Znali smo se kao prst i nokat!

Došlo je i to doba kad su se počeli stvarat neki parovi...i nekako, tko zna kako, sa 13 godina...pita on mene 'Oš poć?'. I ja cila sretna, leptirići u meni 'Hoču!!!'. I saznam jednog dana preko prije da me planira poljubit...ASTI PASA!!!!!!! Koje su to pripreme bile:rofl:
Izađemo tamo di smo inače izlazili, pričali nešto tiho i poljubi me. UŽAS! Kao da se brat i sestra ljube. Nismo to komentirali samo smo nastavili nakon tog nemilog događaja držeči se za rukice.Trajalo je to nekih 3 miseca.

Prekinili smo jednog dana kada mi je kolegica rekla da se zaljubila u njega. I nastavili na piće, sutra u isto vrime na istom mistu, kao da ništa nije bilo.

Ostali smo prijatelji i dalje. S vrimenom svak svojim putem krenia, ali i dalje smo u super odnosima kad se sretnemo.

Zadnji susret nam je bia super. Podsjetia me na mladost.
Išli smo šetat njegovog psa, negdi di ide hrpa ljudi sa psima. Svi pušteni, jedan od 300 godina, na lancu, ima krepat svaki sekund od starosti. Pitam ja tipa šta je ne pusti? 'A nije ti ona nikad bila puštena, straj me da ne pobigne...' I svi se pasi igraju, a ova jadna sa strane na lancu, sidi i gleda. Gleda ona, gledam ja, šuti on, šutim ja...A moj Vedran (muško ipo, 100kg zdravih mišića) stoji kraj mene i kaže: 'Ajde' - Šta ajde? - 'Vidim da u tebi vrišti 'viva la revolucion', aj tamo i pusti je, ako bude problema, branit ću te ja'. I tako je pas prvi put pušten, bez problema ;)

Fali mi to doba. Bilo je lipo. I lipo je znat da ima ljudi koji te ne zaborave ni kad su godinama i miljama daleko. Prva ljubav uvik ostaje prva ljubav.

[supercunt]

Ne znam definirati datum, godinu i mjesto. Cure su često pričale o tim nadnaravnim utvarama i stanjima, šarenoglavim fluidnim leptirima ili sam ih ja tako vidjela, pa i klecanje koljena do tad mi je bilo čudno. Sad je samo siva mrlja u mojoj glavi, voljela bi vam ga opisati no ne sjećam se kako je izgledao, mirisao i pričao. Bio je to dječak kao i svaki drugi, imao je curu. Ljubav bila jednostrana, no baš sam ga jako voljela, sjećam se. Kako su sve moje ljubavi opsesivne, tako sam i njega gledala iz svakog prikrajka. Čudno je što puno ne pamtim, osim tih situacija gdje sva slomljena gledam kako ga druga djevojčica nasmijava,
kako se njoj veseli i kako je nježno gleda. Dugo je trajalo, bila sam puno sama jer nekako me bilo stid svojih osjećaja. Mislim da su to dani kada sam i počela glasno razmišljati, to znači da sam kako bi moji susjedi rekli, „pričala sama sa sobom“. Mislim da nisam. Konstruirala sam tog super pametnog djecaka koji me razumije, voli iste igre i igracke kao ja. Bilo nam je lijepo družiti se dok dječak nije shvatio kako sam zaljubljena. Uzvratio mi je ljubav tako da me pljuno,onako za pravski i rekao da sam luđakinja. Ne znam da li me to povrijedilo, ali znam da se nisam trudila prestati voljeti ga i dalje sam hodala po parkovima, igralištima i gledala kako je lijep dok se smije i sretno igra. Drugi put kad mi se obratio, zabranio mi je da hodam blizu njega, da prilazim mjestima gdje dolazi on, njegovi prijatelji i njegova cura, pa sam gledala sa balkona. Još sam ga dugo voljela sa balkona uz par slučajnih ispada potrebe da ga gledam iz bliza. Jednom mi je prijatelj rekao da misli da sam puno bolja od njega i da počinje kviz na televiziji, mislim da sam ga taj dan prestala tražiti na čudnim mjestima koje sam stvorila za nas, ubrzo sam ih sve izbrisala, zato sam sad lišena detalja.

[malaboki]

na spomen prve ljubavi misli mi se vrate u ne tako davnu proslost.naime, ne sjetim se svoje vrticke ili osnovnoskolske ljubavi, nego se sjetim svojih prvih izlazaka,prvog spoja,prvog telefonskog razgovora s deckom,prvog pravog poljupca,prvih suza,prvih neprospavanih noci,sjetim se njega-Danijela. Danijela sam upoznala u drugom razredu srednje skole preko njegove sestricne-moje najbolje prijateljice.to nije jedna od onih situacija,gdje s odmakom od 10ak godina mogu reci da ne znam sto me na njemu uopce privuklo. i danas kada bih srela nekog poput njega ne bih ostala ravnodusna.

odlucila sam provesti vikend kod frendice i dogovorile smo se da cemo u subotu ici na klizanje. ne bilo kakvo klizanje,vec smo, ni manje ni vise, dosle na ideju kako ne bi bilo lose na smrznutoj grabi,potoku, ili sto li vec napraviti improvizirano klizaliste. bez obzira sto sam imala 16god. ja sam jos uvijek bila pravo dijete i uopce mi nije bilo vazno da li ce nas netko vidjeti. nakon sat,dva izvodjenja raznoraznih pirueta i zapinjanja za korijenje biljaka koje led nije uspio prekriti(omg!) po nas je dosao njezin bratic da nas odveze doma. kao da je bilo jucer sjecam se tog trenutka kada sam ga prvi puta ugledala. sjecam se koliko mi je bilo neugodno jer sam na sebi imala glupu kapu i jos gluplju odjecu i kako mi je odjednom postalo vazno gdje se nalazim i sto radim. tog dana,u tocno tom trenutku prestala sam biti dijete i u meni su se poceli buditi novi osjecaji, nevazne stvari postale su vazne,a vazne nevazne. od toga dana redovito sam vikende provodila kod prijateljice, pocele smo izlaziti, a cijelo to vrijeme Danijel je bio tu negdje.

Danijel je bio jako lijep,zgodan sportski tip. crne kose,tamnoput sa predivnim plavim ocima. svaki put kada bih ga ponovno vidjela otkrila bih na njemu nesto novo sto me ostavljalo bez daha. vrijeme je prolazilo, ali ni on ni ja nismo nista poduzimali. uglavnom se sve svodilo na neke povrsne razgovore. tek sljedece godine na njegovu inicijativu dogodio se prvi poljubac, a potom i nasa veza. bila sam izvan sebe od srece, ja 17.god. u vezi s 3.god. starijim deckom kojeg obozavam i koji me obozava. tada, vec sa 17 god. sam znala koji je smisao mog zivota-uciniti tog decka sretnim. na moju srecu, kako je vrijeme prolazilo, kako to vec obicno biva, Danijel se poceo mijenjati, ja sam se pocela mijenjati. jednostavno u jednom trenu sam shvatila da je on jedan od onih ljudi- znate ono kad imate jedan predivan celofan, pa kad skinete taj celofan ispod njega se nalazi drugi, isto lijep,ali ne toliko kao prvi. i tako redom odmotavate celofane, dok ne shvatite da se na kraju hrpe tih predivnih ukrasnih papira nalazi jedno obicno govno.

i nakon toliko godina, nisam ga zaboravila.Danijel je bio i ostao mjerilo za sve one decke koji su nakon njega usli, kao i one koji ce tek uci u moj zivot. nakon njega sam tocno znala sto ne zelim u zivotu( vise-manje :mig:)

[Trshna]

Oh da, to mislim neću nikad zaboravit. Kad se zaljubiš u osobu kojoj s 20 metara udaljenosti vidiš samo potiljak, to ostane s tobom do kraja života. Sjećanje, ne zaljubljenost u istog.

Peti osnovne. Bila sam u autu na benzinskoj dok je neki od roditelja, ne sjećam se koji, imam ih 4 (dobro, samo troje su vozači, no nebitno) točio benzin. Njegova mama je radila na benzinskoj, i on bi često bio tamo, valjda pomagao, što li. Znala sam ga iz škole, nismo išli u isti razred, ali smo bili generacija. Nikad do tad mi nije zapeo za oko, niti sam ga smatrala nešto posebno „slatkim“, kako se već u toj dobi dečki opisuju kad ti se sviđaju.

Uglavnom, sjedila sam tako u autu i čekala, kad sam u jednom trenutku okrenula glavu prema dućanu i tad se dogodilo. Za one koji su vidjeli reklamu za „Rolo“ bombone „An elephnat never forgets“, u kojoj odrasli slon opizdi odraslog muškarca po glavi jer mu je zapamtio kak mu nije dao bombone kad su obojica bili mali - tako je otprilike bilo, kao da me nešto raspalilo po glavi, potpuno neočekivano, gotovo komično, samo bez slona i bombona. To je bilo to. Zaljubila sam se. Ugledavši mu potiljak sa 20 metara udaljenosti, ja u autu nekog od roditelja, on na radnom mjestu svoje majke.

Ispostavilo se da je još jedna moja prijateljica zaljubljena u njega, bila mi je susjeda u zgradi. Nije bio problem, sestrinski smo dijelile kemijsku koja je bila iste narančasto i smeđe boje kao njegova zimska jakna. Jedan tjedan njezina, drugi tjedan moja.
E onda se ispostavilo da je on zaljubljen u jednu našu drugu prijateljicu, koja je bila najljepša od svih, i u koju su svi dečki uvijek bili zaljubljeni. Ne sjećam se gdje je kemijska završila.

[canex]

Deset godina trajala je moja zaljubljenost u nju. Ta fatalna brineta došla je u
moju vrtićku grupu tokom moje četvrte godine života. Budući smo živjeli u
maloj seoskoj zajednici, bili smo osuđeni na stotine i stotine dana druženja u
vrtiću, a zatim i u osnovnoj školi. Međutim, nije nam to nimalo smetalo i jako
smo se brzo zbližili. Ona se meni uvijek sviđala.

Kada je u vrtić jednog dana došla sa zubnim aparatićem, sva crvena i u
suzama, bila mi je lijepa. Kada je u ranijim razredima osnovne škole počela
nositi naočale, još uvijek mi je bila lijepa.

Međusobno slanje ukrašenih srcedrapajućih pisama vrlo se brzo pretvorilo u
rutinu koja je naprasno prekinuta kada smo završili četvrti razred u područnoj
školi i krenuli u peti razred u drugoj, većoj školi. Tada su se rađala nova
poznanstva i prijateljstva, dok su ona stara bivala polako gubila sjaj. Počeli
smo se sve više udaljavati, ali leptirići se nisu pomakli ni milimetra.

Zadnjeg dana škole i osmog razreda, ona mi je i dalje uvjerljivo bila najljepša.
Tog dana svi smo u razredu osjećali da jedan period naših života odlazi u
nepovrat, a sada shvaćam i odakle je taj osjećaj izvirao. Svoju fatalnu
brinetu, naime, nisam vidio ni čuo od tog dana. Otada je prošlo, pogađate,
deset godina.

A ja ni dan danas nisam siguran je li mi žao ili drago.

[Lastan]

Ne volim prve ljubavi. Previše ih je, svaka je na svoj način nesretna, a neke me podsjećaju i na to koliki sam kreten bio.
A predobro se sjećam takvih stvari.

No ako svaka saga ima početak, ima ga i moja smiješno duga lista raznih prvih ljubavi. Prije prve fakultetske ljubavi bila je prva srednjoškolska; prije prve sredjoškolske bila je prva iz viših razreda; prije nje bila je prva osnovnoškolska.
No prije svih njih bila je prva vrtićka.

Bila je u vrtiću sa mnom u grupi stanovita D. duge plave kose. Imali smo ne više od pet godina i gledali Bambija. I onda smo se “tražili” po onoj prostoriji u kojoj je bila naša grupa i odigravali onu scenu pred kraj Bambija kad se on i Felina traže po šumi koja, ako se dobro sjećam, gori.
To je trajalo kratko; moji su bili umoljeni da me pošalju u školu, a ona je ostala u vrtiću još godinu dana.
Saznao sam šest-sedam godina kasnije da smo i u istoj osnovnoj školi, no naravno – u suprotnim turnusima. No tad smo već bili stranci; ako me se i sjećala, bilo joj je neugodno jer sam ja ipak bio štreberčina.
Bambija više nikad nisam pogledao. Brijem da i neću.
No srnetinu smatram krajnje ukusnom. Mmm, Bambi.

[Sitna Bobica]

Kad sam bila sasvim mala djevojčica, više sam izgledala kao sasvim mali dječak. U to vrijeme se pazilo na svaki dinar pa su me oblačili u odjeću starijeg brata. Pazilo se na jednostavnost brige oko djece pa su me uvijek šišali na kratko, vrlo kratko. U ulici u kojoj sam živjela, bila sam jedina djevojčica tako da sam se savršeno znala klikerati, igrati rata, kopati rovove, penjati po stablima, preskakati ograde, krasti jabuke, pucati iz improviziranih pušaka. Luk i strijelu i dan danas znam napraviti te se istom i koristiti. Bila sam najbrža u ulici. A nogomet i igru graničara sam naprosto obožavala.
Mnogi dečki su me se bojali. Nije mi to tada smetalo. Valjda zato što je bilo i onih koji su me povremeno i voljeli.
Željko je dugo bio zaljubljen u mene. Slao mi je ljubavna pisma sa srcima i malim medvjedićima. Posuđivao olovke i flomastere. Imao je super flomaster fluorescentno zelene boje. Znao bi se na odmoru približiti i poljubiti me u obraz. Dopustila sam mu. Bio mi je simpatičan. Probudio je u meni djevojčicu, valjda.
Ali Željko nije bio moja ljubav.

Srce mi je patilo za dečkom iz 1c. Zatim iz 2c, pa 3c, ... nastavio se taj "c" protezati kroz godine dok nismo skupa završili u istom, prvom razredu srednje škole.
On je bio san svake djevojčice. Visok, zgodan, plav, prekrasnih plavih očiju, nogometaš.
Nije me primjećivao. Nisam imala kečkice, nisam nosila suknjice, ni roza majice... Mučilo me to. Sve više sam bila ljuta na bratovu odjeću, na kratku kosu, na dečke iz ulice.
Htjela sam biti djevojčica da me moj nogometaš primjeti.
Tako sam jednog dana krenula na balet. Nažalost, nije dugo trajalo jer u malom mjestu poput mog, nije bilo interesa.
Ali malo mjesto njeguje tradiciju. A kako se tradicija bolje njeguje, ako ne kroz folklor.

Moj nogometaš nije išao na folklor, ali je sudjelovao na svim priredbama na kojima se i pjeva i pleše.
Jedva sam čekala da moja folklorna skupina zapleše na nekom događanju.

Došao je i taj dan konačno. Radost mog malog srca bila je neizmjerna. Napokon će me vidjeti kao pravu djevojčicu. Našminkanu k tome. Noćima nisam spavala od uzbuđenja. Taj dan nisam mogla dočekati mamu da dođe s posla i vodi me na priredbu. Gdje ću ja plesati. Gdje će me on vidjeti. Plesat ćemo u parovima, jedni iza drugih. Jedna djevojčica i ja smo bile prvi par, i prve ćemo izaći na pozornicu. I prve ćemo pjevati. Ma ako me ne zavoli na priredbi, nikad neće.

Sva napeta čekam mamu. Ona, naravno kasni sa posla. Mi, naravno, kasnimo na priredbu. Ali nije problem jer ionako moja skupina ne nastupa prva. Stižemo taman na vrijeme da se presvučem. Našminkana jesam. To je najvažnije.
Dolazimo u garderobu. Svi već obučeni. Učiteljica Ljubica mi daje zadnje odijelo koje je ostalo.
Zadnje odijelo koje je ostalo je bilo muško, sa kapom. Onom starom kapom kakvu je tada moj djed nosio.
O, bože! Neeee! Ne želim! Ne može me moj nogometaš vidjeti na pozornici obučenu u starog čiču sa kapom. I ružmarinom na kapi. I vrpcom od trobojnice. Ne! U zemlju želim propasti.
Osjećam mržnju prema mami jer smo kasnile. Jer su sve ostale curice dobile suknje, podsuknje, podrokljice, pregače, košuljice, đerdane, marame, svilene, šarene.
Samo ja ću biti muško. Opet!
Suze mi naviru. Odbijam obući odijelo. Mama se ljuti. Ljubica isto polako gubi živce.....

I tako, počinje muzika, moja partnerica i ja prve izlazimo na pozornicu. Pazimo da nam koraci budu u ritmu, odmjereni, ujednačeni. Dolazi trenutak kada se glazbi pridružuju i naši dječji glasovi...
Iz sveg glasa, u suzama, pjevam: "Sirota sam ja. Nemam nikoga. Nemam oca, nemam majke, pa ni dragoga. Sirotice ti, nemoj plakati....". Plačem. Ja sam muško. Ja vodim. Nju okrećem. Njoj se vrti suknja, u velikim pravilnim krugovima.
Moj nogometaš je u publici. Plješće... drugim curicama.

Bila je to priredba za kraj 3. razreda.
Bog mi se smilovao pa je moj razred iduće godine prebacio u drugu školu.

Zaboravila sam ga na neko vrijeme.
Nekim čudom sam i ja s vremenom postala djevojčica, djevojka... Hm, mislim da se to čudo naziva pubertet.

Krenuli smo zajedno u srednju školu.
Nije mi više bio zanimljiv. Ipak se tada gledaju stariji momci a ne ovi iz razreda. Oni su još klinci.

No pred kraj srednje škole, moj nogometaš i ja ipak završimo skupa.
Nije to bilo ništa posebno. Druženje za jednu večer.
I stvarno nije bilo ništa posebno. Ispalo je da se moj nogometaš loše ljubi, ne zna točno što bi sa rukama. Iako je strašno samouvjeren i misli da savršeno radi sve. Ostavila sam ga u tom uvjerenju. Nije mi više bilo važno. Dječak u meni više nije patio. A djevojčica je gledala druge dečke.

[MelodyNine]

Bili smo

Odakle ja dolazim, jesen 1995. svima je značila nešto. I šaputalo se, i vrištalo. I siktalo se kroz zube. A meni je bilo 14 i ništa mi nije bilo važno. Satima bih pred ogledalom uvijala pramenove obojane u indigo plavo i pričvršćivala bi ih uz glavu, kao male plave buketiće. Kao da sutra ne postoji. Bilo je više kemikalija u tubi sa bojom nego u dvanaest petrokemijskih postrojenja. Možda je jedino moj kvart i cijeli okolni krajolik izgledao bizarnije od moje kose. A očajan je bio.

Očajni smo bili i mi, kvartovski klinci, kojima je davno prestalo biti jako fora što umjesto u kafić idemo sjediti na zidić od razrušene osnovne škole. Tu sam ga upoznala: imao je dvije cigarete u kutiji. Cigarete nisu bile iste marke kao kutija. Ponudio me je jednom, a ja sam odbila, pristavši bez pogovora udisati dim njegove cigarete, čiji se miris miješao sa vlažnim i pljesnivim mirisom jeseni pod sivim, kamenim blokom našeg neba.

Šake su mu bile crvene kao tek opalo lišće i pune čudnih, tamnih žila. Bila je to jesen bez lišća, drveće je bilo posječeno. Mislim da sam ga zavoljela u trenu kada je podigao jednu ruku pokazati grafit na zidu pokraj nas: „Bili smo ovdje, a sada više nismo.“ Nikada nisam saznala ko je napisao grafit, ali cijela je naša užasno tiha ljubav stala u tu rečenicu.

Naravno da je bio tužan. Tu sam jesen mogla voljeti samo nekog jako tužnog i jako crvenih ruku. Bilo je nešto u kretnjama i u kratkim, milim rečenicama koje je izgovarao što je odavalo dječaka koji ima sestru i majku. I da one imaju samo njega. Bilo je na njegovom zatiljku ožiljaka od bijega koji nisam mogla pojmiti, koji nisam mogla svesti na misao, o kojem nisam mogla razmišljati, i o kojem nisam mogla pitati, pa smo se ljubili. Uglavnom sam ga ja ljubila: kunem se da nisam znala šta radim. Ali svaki put kad sam htjela pitati nešto, dala sam poljubac. I dobila ga. To je bilo moj najbrži i jedini prelazak iz zapitanosti o nekome u čisti osjećaj nekoga, žestok i drhtav od neiskustva.

Shvatila sam da smo bili jedino što je živo u tom malom, sivom dijelu grada. Kao dvije žile, crvena i plava. Dvije posljednje boje, prije nego što sve zabijeli. Do sljedeće jeseni, on je već bio otišao.

Tu smo bili. A onda više nismo.

[Petra Pan]

Bio je stariji od mene. Klinac u 3. razredu kojem je moja mama bila učiteljica.
Ja još nisam išla u školu.
Odmah u startu bilo je vidljivo da toj ljubavi nije suđeno.

Ali nisam si mogla pomoći. Imao je velike bademaste oči i dugačke trepavice. I veliki osmijeh (očito sam oduvijek padala na osmjehe).
Najgore od svega je bilo sto se iz aviona vidjelo da sam beskrajno zaljubljena u njega (obrazi me uvijek odaju). Sjećam se kako sam svaki put kada bih prolazila mimo njegove kuće zirkala uokolo ne bih li ga ugledala na drvetu, u dvorištu, na prozoru. Zadirkivali su ga zbog toga. Jer, tko bi želio da se u njega zaljubi neka klinka koja još ni u školu ne ide.

U selu su se jednom godišnje održavala natjecanja u vatrogastvu. Pokušavalo se utvrditi tko može najbrže jakim mlazom vode srušiti prazne limenke.
Naravno da se natjecao.
Dojahao je sa stilom. Na novom zelenom biciklu.
Ali, lanac za bicikl nije ponio. Bicikl nije mogao ostaviti sam. Netko bi ga ukrao u tom pitomom, mirnom mjestašcu podno Sljemena, nadomak Zagreba, gdje se svi poznaju i sve se brzo sazna.
Prišao mi je i zamolio me da mu pričuvam njegov zeleni bicikl. Od lupanja srca u usima nisam ni čula kako mu odgovaram.
I dok su svi navijali, vriskali, polijevali se vodom, ja sam stajala sa strane i svim svojim malim srcem čuvala njegov zeleni bicikl.
Vrijedilo je. Na kraju je poklonio osmijeh. A, ja vise nisam mogla ni tražiti.

Nekoliko mjeseci nakon toga ja i moji smo se preselili. U Zagreb. Među aute, buku, beton i smog. Među neku zlu djecu koja su se sva od prije međusobno znala i nisu prihvaćala lako pridošlice.

A, ja sam još godinama nakon toga bježala u svijet mašte.
Na obronke Sljemena, u pitomo mjestašce gdje se svi znaju, gdje živi dječak s najljepšim osmjehom na svijetu.

[taktichar_avram]

Kako da ju opišem? Prijateljica, ljepotica, kuja i ponovno ispočetka. Popišao sam rub školjke, nevoljko oprao zube i čudio se zašto nisu potpuno bijeli kad ih perem baš svaki dan, pojeo pola bureka i otrčao u školu. Bilo je nekakvo sivo vrijeme s lošim predosjećajem u želučanoj šupljini, ali tako je uvijek bilo. Dosadno i pesimistično bez perspektive i boljeg sutra. Znao sam o životu samo ono što mi je stari pričao. Neki tamo Woodstock, Bob Dylan, SDP, dokumentarci o životinjama, škola i životne lekcije. Sve je to trebalo nekamo voditi. Bio sam prepun znanja i ništa me nije moglo iznenaditi. Znao sam da pingvini ne lete i da se vrtim oko Sunca. To je logično. Logika je ključ dobrog života i krije sve odgovore na pitanja. Sve odgovore. Baš sve. Jer sve je logično. Sve? Da, sve.

Uvijek je u torbi nosila bocu vode iako nikada nisam shvatio zašto jer ju je rijetko pila. Voli vrijeme. Ne znam kako netko može voljeti vrijeme.Voljela je i smokve. I nacrtala mi je nešto na ruku što bi volio da se nikada nije izbrisalo. Na povratku doma onog zadnjeg dana imao sam osjećaj kao da iz mene izlazi svemir kao zrak iz probušenog balona. Postajao sam sve manji i manji. Došao je kralj proljeća, nekako tužan i sumoran. Bio sam ruševina. Mješavina blata, proljeva i suza.

Sada slušam Dylana kada se prisjećam tih dana i ponekad me iznenadi neki vokal u instrumentalnoj pjesmi jer ne spada tamo. Zato me valjda i iznenadi. Glasat ću za SDP na sljedećim izborima. Da sam bar doživio Woodstock. Najdraži dio dokumentaraca o životinjama mi je kada lav ulovi antilopu i sruši ju na pod. Mora to napraviti da preživi. Potom ju proždire kao da mu je zadnja.

[sun.shine]

Moja prva ljubav

Volim ispod sebe
lignje što migolje
od sluzave mase
nema ništa bolje!

Kad prođem kraj Žile*
i osjetim smrad
mene odmah uhvati
seksualna glad!

Neki ljudi kažu
da strast mi je niska
ali moja lignja
uvijek mi je skliska

gdje god da je stavim
svugdje mi je milo
ali najviše volim
pravo u svoje krilo

jer ja ne volim s muškarcem se parit
privlače me samo iz mora kalamari

svi glupi dečki samo nešto kake
a meni najdraže dok si guram krake!

*Žila = poznati čistač ribe i drugih plodova mora

[plavi-safir]

Koliko se sjecam,ljeto 91g..taman je poceo rat,a mi smo vec mj.bili izvan Vukovara.
Primila nas je njegova obitelj,u Djakovu.
Sjecam se da se zvao Sinisa..
Isao je vec u skolu,cetvrti ili peti..
Njegova obitelj je bila dobrodusna,draga pa su takvi bili i on i sestrica.
Imao je kosu boje zrele psenice i jako,krupne smedje oci..katkad je djelovao taj njegov pogled tako dobrocudan.
Kao da je shvacao nemir i pakao oko nas,ponasao se zastinicki..mazio me po kosi,grlio i govorio"brzo ce proci",a nad nama,letali avioni,padale granate.
Kada bi prosla uzbuna,a mi izlazili iz podruma,njegov nas otac tjesio bonbonama(uvjek jednako djelio,kako svojima tako i meni)
igrali smo se s ribicama sto se pecaju na magnete,loptali ili smisljali igre u kuci.
Voljela sam tu njegovu djeciju dobrotu,zastitu i sto je umio biti djecak/odrastao u isto vrjeme.
Za vrjeme jednog granatiranja obliznje "vojarne",sjecam se da smo bili sami u kuci,kad je pocelo,uzeo me za ruku i doslovce gurnuo u podrum.
Sjeo je kraj mene koja sam drhtala,plakala..
Da li da me smiri ili iz drugih razloga,poljubio me u obraz i nastavio cvrsto grliti..
Sjecam se da sam se tada osjecala lijepo,smireno i da sam pomislila da zauvjek zelim ostati kraj Sinise..
Al rat se zahuktavao,obitelji su krenule ka Samoboru,Zagrebu i Bosni,a ja se zadnje sjecam uplakane njegove mame i sestre i tuznog,suteceg pogleda iz ociju moje prve djecije ljubavi

[Sniffy]

Doselili smo se iz podstanarskog stana (jednog od mnogih) 1990 godine u konačno svoju kuću. U naselju je bilo dosta djece i svi smo se međusobno igrali na hrpi smeća u kojoj je bilo hrpa medicinskog otpada (iako mi to tada nismo shvaćali). Nama se to zvalo „brdo“ i bilo nam je baš super igrati se na tom „brdu“. Planinarili smo svakodnevno po brdu i igrali se.

Dvije kuće od mene živio je on. Plavi dečec. Glavni u ekipi. Najglasniji naravno i pun suludo blesavih ideja. Naravno da je moja druga susjeda isto tako bila zaljubljena u njega kao i ja pa smo se nekako uvijek natjecale koja će se više igrati s njim.

Moji roditelji su bili jako dobri sa njegovima pa smo često obitavali kod njih doma gdje smo moj dragi plavi dečec i ja skupa slagali legiće. Tad legiće nije imao svatko, ali on je bio iz jako dobrostojeće obitelji pa je kod njega bilo svega. Kada bih složila bolju kućicu od njega, on bi mi je drugi dan obavezno srušio dok bi njegova nekim čudom ostala čitava i sa novim upgradeima.

Za vrijeme rata svi smo se skrivali u njegovom podrumu. Sjećam se da me to kao dijete tako veselilo. Alarm za uzbunu u dječjoj glavi bio je zvono za sreću i ljubav.

U proljeće bismo nas troje (susjeda, on i ja) svake godine brali šafrane u šumi. Morale su obavezno biti izvađeni sa „lučicama“. Tj sa korijenom (neznam zašto, ali tako je MORALO biti). Nikada neću zaboraviti kada je kopao šarfan iz zemlje, a iskopao žabu. Vriskom nam je poderao uši. Mislile smo da ga je ubola osa.

Od silne ljubavi svakodnevno smo mu „kuhale“ juhice i kolače od blata posipane pijeskom i dekorirane sa kamenčićima.

Prva pusa je pala na susjedinom rođendanu dok smo igrali „okreni bocu“. Susjeda je bila izvan sebe od bijesa jer se boca prema njoj nikako nije htjela okrenuti.
Trajala je ta zaljubljenost godinama, sve dok nisam krenula u peti razred osnovne gdje ti se prošire horizonti, pa ti se svidi njih još bar pet.

Moj slatki susjed / prijatelj je ušao u pubertet i preobrazio se u krkana koji se samo hvalio sa svojim parama, motorom, autom. Druženje s ostalim kvartovskim krkanima dalo je svoj danak. Nakon određenog perioda su se odselili i nisam ga više viđala.

Koliko čujem..i bolje.

[MimFox]

Stajala sam unezverena za šankom dok sam gledala kako se probija kroz gužvu ka meni. Došao je da mi kaže da izgledam prepadnuto, baš kako i treba s obzirom na to kako će se stvari odvijati. Pogledah ga prezrivo i rekoh da ne primam savete od nepoznatih ljudi. Nakon napada smeha koji ga je obuzeo jer je mislio da se pravim da ne znam ko je, kada je uvideo da sam ozbiljna, teatralno je podigao šešir i predstavio se očekujući padanje u nesvest i oduševljenje. Ja i dalje nisam znala ko je ali mi se svideo i šešir i kožne pantalone i njegov nos. Pa sam mu u to ime kupila pivo. Dao mi je broj telefona nateravši me da obećam da ću ga zvati. Rekla sam mu da se bolje snalazim u obrnutim situacijama, dala mu svoj i otišla kući.


Nakon 2 dana, nekako sam znala da će se javiti uveče i krenula sam da se spremam za izlazak. Zaista se javio, dok sam se tuširala. Našli smo se i krenuli ka birtiji. Išao je ispred mene uz objašnjenje da će mi se ljudi smejati ako me vide sa njim. Birtija je bila, onako, baš rupa. Puna njegove ekipe. Koja mi je objasnila da je on jedan od trojice članova beogradskog bermudskog trougla. Nakon toga sam poželela da odem kući i krenuo je da me isprati do stanice. Usput me je uhvatio za ruku i poljubio. Zamolila sam ga da se vrati nazad. Otrčala sam iza ugla i povraćala, nisam znala zašto.


Ujutro je usledio poziv i svakodnevno viđanje mesecima. Ušla sam u njegov
stan nakon četiri meseca i ubrzo se sa stolice premestila na krevet. Zastao je kada je shvatio da je prolaz otežan i hteo da odustane jer nije iz te priče. Međutim, ja sam želela da nastavi. Nije dugo trajalo, par minuta, i prazna rupica na stomaku puna sadržaja vodoskoka sa malo belančevina, utočište za neplaniranu porodicu. I puno krvi ispod svega toga. Krećem, zgužvana kao folija, ka stanici, ruku punih slika koje je naslikao i par cd-ova od kojih je jedan opet njegov a ostatak ono što voli. Nije znao šta bi mi dao pa se odlučio za najvrednije što je imao pri sebi.


Nova Godina, druga koju čekamo zajedno, i on pušta muziku. Baca mi crvenu kuglicu za jelku punu šljokica preko celog kluba jer sam se povukla u ćošak. Padne mi pod noge, uzmem je dok on značajno namiguje. Negde oko 9 ujutro prilazi i grli me, vodi me napolje, ka svojoj kući. To na pola puta već prelazi u vučenje mene. Na kraju stajem u jedan ulaz i kažem mu da ne mogu više, da postaje naporno, sa svim tim devojkama oko njega. On me samo zagrli, promumla mi u kosu da sam „dobro žensko“ , da je šteta što je sve tako kako je, i ode niz Krunsku ulicu okovanu snegom.

[Absolutely*]

Prvi razred (jer koji će drugi, moramo početi uvijek iz početka)
Bio je najniži u razredu.
Ja bijah najviša. (Naravno da sam sad kepec, kako reče the mad hatter- "Why is it that you're always too small, or too tall?")
Volio me toliko da su svi njegovi M&M-si bili moji.
Voljela sam ga toliko da ga nisam nikad posve dobro pogledala. Tako sam znala samo otprilike, da ima tamnu kosu, da ima kose oči, da se smije čim me pogleda.

A onda mi je napisao pismo. U obliku grbavog srca, drvenim bojicama.
Napisao je samo:
"Absolutely, ja tebe jako volim, a ti mene stalno tučeš."

Kukavica je odgovorila:
"Mislim da smo premali za ozbiljnu vezu.", jer joj je tako mama rekla.

Odustao je,samo me gledao. I sljedeće ljeto sam se preselila.
Bilo mi je žao što nije primijetio da je i moje pismo bilo u obliku srca, drvenim bojicama.

[Herp]

Na listu istrgnutom iz rokovnika nažvrljala sam natuknice. Rođendan, psi, Eko-eko, pogrebni marš, lepinja, Isus, pismo. Ne znam, naime, kako vi; mi smo za zadaćnice smjeli napraviti koncept kod kuće, prije pisanja zadaćnice kao takve. Tek sad mi je koncept koncepta postao jasan.

Išao je u b razred. Ja nisam. Ali imali smo rođendan istog datuma. I išli smo skupa na vjeronauk u crkvu. Tamo smo crtali Isusa i formule, igrali nogomet i jeli okrajke hostija što ostanu kad hostije izađu iz štance.
Bio je niži od mene, puno, najviše ikad. I od Anke je bio niži. Ali je imao smeđu kosu i mangupski osmijeh.

U četvrtom razredu (OH SREĆOSTI! USHITA! SVEGA IKAD!) prešao je u MOJ razred. Ponekad smo sjedili skupa. Tada smo igrali pse.
Uzeli smo A4 list iz matematičke bilježnice. Na kvadrate, nikako pravokutnike. Jedan je kružić, drugi križić, i moraš složiti 5 istih u nizu, vodoravno, okomito ili dijagonalno. Na kraju svake partije oko nakupine kružića i križića povuče se granica i u njoj se traži oblik psa. Gdje mu je njuška, gdje su mu uši, a gdje oči.

Kad smo išli gledati Eko-eko u Kazalište Trešnja, moja prijateljica je sjela između nas. Nije ona kriva. Nije znala. Nitko nije znao. Samo moj vrat kojeg sam iskrivila naginjući se preko nje prema njemu kako bismo pričali za vrijeme predstave. Iako, predstava je bila najbolja na svijetu. Eko-eko je bio velik poput osamdesetlitarskog bojlera i imao je puno šarenih lampica, a Vesnu je igrala ona plava što je glumila Mazalovu curu u Smogovcima.

Imali smo tajnu udrugu, nas par. Nitko nije znao čime bi se udruga trebala baviti i zašto je uopće tajna, ali eto. Nazvali smo se prema slovu grčkog alfabeta. Ne znam zašto. Znam da se tako zove firma koja proizvodi premaze za brodove. Jednom smo se ušuljali u skladište nekog tipa koji je proizvodio neke plastične igračke i ukrali par komada. Pekla me savjest dugo nakon toga.

On je svirao, sve ikad. I u glazbenu školu je išao. Želio je imati Korg klavijature, ali je imao Roland. Ponekad smo znali nasumce izabrati broj iz imenika, onda bismo ga nazvali, a on je svirao pogrebni marš. Tada nam je to bilo jako zabavno, jer nismo mogli ići okolo, zvoniti na portafon i pobjeći. Nije bilo puno zgrada oko nas.

Jednom je mislio da je prvi dan škole ujutro, a bio je popodne. Pa je došao kod mene i probudio me. Kasnije je u sastavku o prvom danu škole pisao kako se zbunio malo kad je vidio da nikog nema, ali onda je otišao kod Herp jer zna da ona uvijek ima raspored točan kao sat.

Za rođendane me častio lepinjom. Za ćevape nismo imali.
Često smo pjevali Stand by me. Napisala sam mu pismo, na starom pisaćem stroju. Nisam mu ga nikad dala.

Kad sam navršila desetu i vidjela kako će mi mladost proći uludo, došli su neki novi klinci, kako to obično u petom razredu biva. Zadnje što pamtim, već smo bili veliki srednjoškolci, poklonio mi je lokot kojeg sam nosila oko vrata i na gitari mi je svirao Come as you are. Htjeli smo ići kod njegove rodbine u Slavoniju da ležimo na sijenu. Nismo nikad otišli.

[Skylab]

Imam odrvenjele usne i napadaj štucanja, što nije nimalo romantično... Trenutno nisam pozvana izgovoriti ni slova o svojoj prvoj ljubavi, ali danas mislim na tu ljubav, na njega. O, bilo je i kasnije nesagorivih i nesavladivih ljubavi, i svaka zaslužuje svoju posebnu priču. Ali ovo je prva na koju mogu pogledati s razdaljine od dva desetljeća... s čežnjom koja je dostojna samo onih djetinjih, nevinih misli... kad ljubav nisi morao taknuti da bi bila stvarna...

[Graham]

Zanimljivo, ova tema me pogurala u putovanje u prošlost, što i nije loše obzirom da rijetko tamo zalazim.
Kopam i kopam, al' moj susret sa "prvom ljubavi" nalazim tek u petom osnovne.

Naselje mojeg djetinjstva je smješteno pored maksimirske šume između dva svijeta, Markuševca kao prigorskog mjesta gdje su upitne rečenice počinjale sa "kuj" i gornje Dubrave, uglavnom naseljene ljudima sa svih strana hrvatskog govornog područja. Danas je to cjelina grada Zagreba, u prošlosti predgrađe. Selo sa kokicama i pokojim pajcekom.
Činilo ga je par kuća popikanih uz prašnjavu cestu. Kanalizacija je bila otvoreni potočić koji je omeđivao dvorišta od puta. Stojadini, fićeki i pokoji orginalni fiat. Jedan tata je imao peugota, to je bio vrh.
Bilo je mirno i mi djeca smo tu uličicu smatrali svojim osnovnim mjestom za igru. Naš svijet.


Škola sa nazivom nekog partizanskog heroja nalazila se sjevernije tri autobusne stanice. U Mjestu. Namjerno sa velikim slovom. Tamo smo nosili naziv "dotepenci". Primjetio sam da je starije dečke iz moje ulice to dosta smetalo i nekako kao da su ulagali ekstra trud da se svide isključivoj sredini. Njihov svijet.

Ja to nisam primjećivao u svojem razredu. Bar ne tada.

Ali nešto ipak jesam. Bolje rečeno nekoga. Evo dok pišem smiješak vadi te nevine emocije i sjećanja, a mutna su. Kao da su svi događaji u mom životu kasnije, zakopali onog malog sretnog dječaka koji se oduševljavao jednostavnim stvarima. Te bademaste smeđe oči i tamno smeđa kosa do uha. Snimio sam je pod velikim odmorom, bila je mlađa od mene. Razred ispod. Godište mog najboljeg prijatelja Franje. Njega sam isto jako volio. Volim ga i sada, znam ga sanjati ponekad'. On još živi u toj ulici mojeg djetinjstva. Ne čujemo se danas. Volio sam i njegove roditelje koji su na neki način bili bliži mojim ex hipijevcima nego što su to bili od ostale djece.

Ostatak društva, mahom sve stariji dečki nisu znali za moju tihu patnju. To je bio dio mojeg srca koji sam dijelio samo sa svojim Franjom. (cerek)

Stalno sam je promatrao. Nekak' mi je to onda bilo dovoljno. Ili nije? Ma nije....stalno sam maštao o susretu, htio sam joj izraziti neš', valjda izrecitirati da mi je najljepša cura na cijelom svijetu. Ali nisam. Čekao sam nekog vraga, neki slučaj, tko će ga znati. Znam samo da sam njeno lice nosio u san svaku večer.
Jedan dan je došla prekretnica, jedna od mnogih koje su me slijedile kasnije, a u ovom slučaju preseljenje na drugi kraj grada.

Plakao sam, onako satima....nije samo radi društva iz ulice koje mi je bilo dio moje osobnosti, nego i zbog nje.
Iz tog plača izrodila se odluka. Moje prvo ljubavno pismo.

Znao sam ići stanicu niže sa svojim best frendom uz prometnu cestu samo da bacim pogled na njenu kuću i ogradu.
Napisao sam pismo, nažalost ne sjećam se riječi. Znam samo da sam utisnuo svoje osjećaje, sve to sa crvenim i plavim bojicama.
Franjo mi je bio podrška u odluci da joj ostavim na ogradi taj manifest nevinih dječjih osjećaja. Još se sjećam kako smo trčali kada sam presavinuti papir (bez kuverte) ostavio na betonskom stupu šalova. U stilu krađe jabuka pored kuće sa čangrizavim didom i bakicom koji je imao zračnu pušku.

Kasnije u životu sam znao ispijati kave, bogami i pive po okolnim birtijama u tom Markuševcu.
Ali nikad je nisam više sreo. I da, malo je šepala koliko se sjećam. Ali te duboke smeđe okice..............

Morat' ću otići na pivu sa svojim ex best frendom Franjom, da mi pomogne osvježiti sjećanja. A ima ih.

[morcego]

Iako sam u vrtiću imala prvoga dečka, on neće biti glavni lik u ovom uratku.
Zapravo, glavni lik ću biti ja, ali on neće biti ni drugi glavni lik, čisto zato što je to priča od koje me srce više ne zaboli, makar znam da mi u onim trenucima nije bilo nimalo svejedno.
Razlog iz kojeg ću uopće spomenuti Stipu je objašnjenje činjenice da mi se od vrtića do srednje školi nitko nije sviđao. Jer Stipe i ja bili smo Romeo i Julija u dobi od četiri godine razdvojeni od vlastitih roditelja. Naime, ljubili smo se naočikled svima, zalijepljeni poput dviju poštanskih markica (doslovno). Rezultat je bio tetina pritužba mamama, da kako se mi ne družimo s drugom djecom, da kako sva druga djeca pričaju samo o nama i da kako je, zapravo, degutantno vidjeti dvoje male djece u ljubavnom klinču. Ne znam jesu li se bojali novinskih članaka o najranijem prvom seksu ikad, ali bili su toliko retardirani s tm svojom reakcijom i odvajanjem nas, premještanjem svakoga u svoju grupu i prisiljavanjem samih sebe na slušanje trodnevnoga plakanja to isto dvoje male djece, pa me uopće ne bi ni začudilo da su se uistinu bojali maloljetničkog...skoro infantilnog seksa. Newborn-porn, rekao bi Sergej Trifunović... Je, rajt...!

Tako se meni, nakon Stipe, nitko godinama nije sviđao jer su mi mame i teta Anđelka, inače sve tri dobre žene, ogadile pojam ljubavi.

A onda je, konačno, došao pubertet, meni malo kasnije nego ostalima, tek u prvom srednje.
Sjedio je u zadnjoj klupi i zapravo smo se znali još od osnovne škole, ali ja nisam znala da on sluša Metallicu, a to je tada bilo jedino bitno. Kad smo jedan sat zemljipisa proveli čitav okrenuti jedno prema drugome u žučljivoj raspravi o tome tko je, zapravo, bio najbolji basist Metallice, počele su mi se događati čudne stvari po povratku doma... Odjednom nisam više razmišljala o skidanju Metallice iste sekunde nakon ručka, o odlasku na probe orkestra navečer i bjesomučnom nagovaranju maestrice da nabavi For Whom The Bell Tolls za tamburaški orkestar, o tome kako Lars Ulrich zapravo radi to što radi i, na koncu, o tome tko je uopće bio najbolji basist Metallice... Razmišljala sam o Njemu i kako čak malo baca na Hetfielda.
Sutra ujutro pojavio se u majici s kapuljačom, crnom, i motivom s naslovnice Master Of Puppets i najljepšim osmjehom koji je do tada ikad razvukao. Da mu nije bilo ušiju, smijao bi se oko glave, usuđujem se reći.
Metallica me, službeno, pogodila strelicom. Ma koji Amor, Amor je kurac za ovo! Meni su mjesecima, ma i godinu dana plesali oko glave minijaturni članovi omiljena benda, odjeveni u ružičaste haljinice i sa srcima u očima, gađali me iz nabrijanih lukova i strijela drito u tinejdžersko srdašce, a sa svakim zabijanjem strijele ja sam hihotala poput nadrogiranoga merkata. Prestala sam jesti, naravno, da mu budem ljepša (jer tko je ikad voliko naznake ženstvenosti!) i koncentrirala se na učenje apsolutno svih podataka o bendu, enebili ga fascinirala. Mislim da je to počelo zato što me u jednom razgovoru proglasio lošim fanom jer nisam znala da se „Kirk Hammet oženio na Havajima tada i tada, s Havajkom Lanom, bos“. Ovaj detalj s bosoćom čak me i tad ostavio s ogromnim upitnikom iznad glave, ali nije bitno, sad moram naučiti kad se koji oženio, protiv koga, kakve su mu bile cipele i je li ih uopće imao, kako im se zovu starci i djeca... – sve. Hrpetina ekstranepotrebin i uberglupih podataka o Metallici ključ je koji će otvoriti vrata nove dimenzije u mojem životu!
Kad sam kasnije razmišljala o cijeloj toj štoriji, sjetila sam se da u mojoj ljubavi prema njemu nije bilo ništa seksualno. Nikad nisam ni pomislila na to da bismo se možda mogli poljubiti, a da mi je slučajno palo na pamet bilo kakvo pipkanje, vjerojatno bih se rasplakala od muke. Seks? Šta je to? Ne seksaj se jer ćeš ili zatrudnit, ili umrit! Naša je ljubav čista i nepatvorena, mi imamo nešto drugo...

Provodili smo noći i noći tako da jedno drugoga probudimo sms-om i porukom „aj, dođi na chat“. Bili su to jedni od onih chatova sa sto ljudi u istoj sobi, zapravo najklasičniji chatovi. Nisam primjećivala da se tu i tamo zachata i s kojom drugom djevojkom dok ja strpljivo čekam da se vrati meni.
A vratio bi se, prije ili kasnije.
Katkad nismo odlazili na chatove, nego bismo se jednostavno sms-ali. Naravno, ja cijelo to vrijeme nisam pojma imala što on zapravo misli jer smo razgovarali o jako malo stvari. Osim Metallice, tu i tamo bismo se dotakli nogometa, ali kako sam ja obožavala Liverpool, a on Chelsea, brzo bismo otišli na nešto drugo. Tj. opet na Metallicu...
Jednog me dana frendica iz klupe upitala kad ću već nešto poduzeti.
„Po pitanju čega?“ iskreno sam se začudila.
„Ma daj, pa palite se jedno na drugo, to je već i Bogu i vragu očito!“, podviknula je i kimnula glavom u njegovu smjeru, a ja sam obnevidjela od neugode jer „o, Kriste, kako li je samo shvatila, a tako sam to vješto skrivala, OD SVIH, pobogu!“
Bilo je već proljeće i bližio se kraj školske godine. Da, provela sam cijelu godinu dopisujući se, chatajući i pričajući preko satova i odmora s objektom svoje čežnje, ali nikad ništa nisam poduzela.
Zadnji tjedan nastave, vraćajući se navečer s proba, odlučila sam ovo promijeniti.
Odnio vrag šalu, doći će ljeto, ja ću zapizdit u Makarsku, on pitaj Boga gdje, svidjet će mu se netko drugi, meni neće, vratit ću se u školu i bit jadna do kraja života!
Izvadim mobitel iz džepa s namjerom da ga NAZOVEM (!!!!) i pozovem na tribine (popularni fukodrom u gradu, na kojem se, ipak, nitko doslovce ne fuka) i da mu kažem što mi je na duši. Čudnog li čuda, u tom trenutku, baš u tom, stigla mi je poruka! Od njega! Noge su mi se zatresle, oši zacrvenile, a oči vjerojtano budne ušle u REM fazu...
„Vidio sam da ideš s proba. Već sam te i prije htio pitati imaš li Marijin broj. Znam da svirate zajedno, a meni se ona pre-sviđa. Ti si mi najbolja frendica, znam da ćeš mi pomoć... :)“

Suze su mi same krenule, a mobitel ispao na pod. Marija je, slučajno, bila nekoliko metara ispred mene pa se okrenula i prišla mi, zabrinuta. Ja sam rekla da mi se zavrtilo, umorna sam, vruće je i tako to. Malo je sjela sa mnom na klupu dok dođem k sebi, a kad je procijenila da sam dobro, dala mi pusu i otišla. Tada sam prvi put zamijetila koju sisu žena ima...
I poslala sms: „Naravno! (broj) Eto, pa joj se javi. Mislim da je ona baš cura za tebe! :) :) :) Sreeetnooooo!!!!“

Ljeto je prošlo u bjesomučnom plivanju i sunčanju i buljenju u mobitel na koji poruke nisu stizale. Našao je novu zanimaciju. Njegovo je ljeto prošlo u gnjavljenju Marije koja ga je još naredne dvije godine uporno odjebavala.

Oboma je, međutim, ljeto prošlo u neslušanju Metallice: moje – jer je on voli, njegovo – jer je Marija ne voli...

[Pangaea]

Upoznali smo se u gradu. On povučen, 19 godina, curu nikad imao. Ja nabrijana, pubertet me taman još lagano držao, 15 godina.

Prvi pozivi i po sat-dva pričanja na telefon. Prvi zajednički izlasci. Prvi seks. Prve ljubomorne scene. Prve suze radi odlaska u vojsku. Prva pisma od desetak i više stranica. Prvi planovi za budućnost.

Prva zabrana mojeg izlaženja van bez njega. Druga...treća...petnaesta. Prva uputstva kako se moram ponašati/ oblačiti/ nekomunicirati sa suprotnim spolom. Provjere, sumnje, posesivnost. Ostavila sam ga. Udario me... prvi i zadnji put.

Prošlo je cca 10 godina od našeg prekida. Još uvijek mi nekad pošalje poruku. Do nedavno mi je i njegova žena povremeno slala poruke. Imaju klinca, sređuju kuću.

Što me privuklo tad njemu? Ne znam. Znam samo da sam uz tu vezu dijelom odrasla a dijelom povukla traume koje su tek nekoliko godina kasnije "riješene" uz pomoć meni i dan danas jako posebne osobe. Ne žalim radi ičega.


Lažem.


Žalim što sam plakala kao kišna godina jer sam sa starim zapela u Dubrovniku a bio je vikend i trebao me moj najdraži nazvati iz vojske te subote...umjesto da sam uživala u svakom trenutku provedenom u tom divnom gradu i na Elafitima. Baksuz.

[Velia]

Kad god čujem „prva ljubav“ kroz glavu mi prođe Balaševićeva pjesma. Jedna od onih njegovih slatko-gorkih. Valjda je tako uistinu i s prvim ljubavima, pa su sve slatko-gorke. Moja u svakom slučaju jest. A ovo je priča o njoj. Mojoj prvoj i ujedno jedinoj ljubavi. Jer ovo nije priča o zaljubljenosti. Kojih je bilo dosta u mom životu. Počevši od onih vrtićkih, pa nadalje. Ovo je priča o ljubavi. A ona je bila samo jedna.

Ne znam kad sam ga zavoljela. Znam kad sam shvatila da ga volim. Onog dana kad mi je rekao da me nikad nije vidio tako opuštenu. A tad smo se znali pet godina. Gledala sam ga razmišljajući: što mu je, pa uvijek sam ovakva. I onda sam shvatila...

Shvatila sam da ga nikad nisam dotakla. Osim slučajno ili kad sam morala. Da mu čestitam rođendan, naprimjer. I to bi onda uvijek ispalo nekako nespretno.

Ima o tome nešto u filmu Zaselak (The Village). Znam, ja sam valjda jedina osoba koja ljubavnu referencu nalazi u hororu. Ali njih sam uvijek više voljela od romantičnih komedija. Uglavnom, kad se govori o ljubavi između dvoje likova u tom filmu, govori se o tome kako je očito da se vole jer se nikad ne dodiruju. E tako i ja njega nisam mogla dotaknuti. Iako sam inače osoba koja se grli sa svima.

Ne sjećam se više što sam mu odgovorila tada. Ali danima nakon toga sam samo razmišljala kako da mu kažem da ga volim. I polako skupljala hrabrost. Prisjećala se trenutka od prije par godina kad je on nešto pokušao. I grizla sam se što mu tada nisam dala šansu. Ali tad sam bila u drugome filmu. Zaljubljena u jednu drugu osobu. Pa smo nastavili biti prijatelji.

I onda sam nakon nekoliko dana konačno odlučila da ću mu reći. Našli smo se to popodne, kao i inače. Družili smo se praktički svaki dan svih tih godina. Počeli smo pričati i tad mi je rekao radosnu vijest – da su on i Ana od sinoć zajedno. Ana je dugo bila tu negdje, a sada su konačno odlučili napraviti dodatan korak. Bila sam sretna zbog njega. I bila sam tužna zbog sebe. Mada tuga i nije dovoljno jaka riječ. Jer tog sam trenutka prvi put osjetila da ljubav može fizički boljeti. Ne samo da sam imala osjećaj da mi je puklo srce, imala sam osjećaj da je sve u meni puklo. I da mi svaka ta pukotina stvara nevjerojatnu fizičku bol. Ne znam kako sam izdržala i nastavila pričati s njim. Ali putem do doma, jedva da sam išta vidjela od suza. A bol je iznutra bujala sve jače...

I tako sam u svega nekoliko dana od trenutka kad sam shvatila da ga volim, počela ga prebolijevati. A to nije bilo lako jer sam onih dana dok sam razmišljala o tome kako mu reći da ga volim, shvatila i zašto ga volim. Shvatila sam da sam tih godina uz njega postala bolja osoba nego što sam ikada bila. Da sam napravila stvari za koje ne znam bi li imala hrabrosti sama se odlučiti da ih napravim. Da je uvijek vjerovao u mene više no ja sama. I vidio u meni ono što ja nikad nisam vidjela kod sebe. I tako mi pomogao da samu sebe (konačno) upoznam. I da iskoristim sve svoje potencijale u najvećoj mogućoj mjeri. Voljela sam ga jer sam zbog njega, prvi put istinski zavoljela sebe. Onakvu kakva sam postala upravo zahvaljujući njemu.

I jesam nakon nekog vremena preboljela to što je on s drugom. Ali nisam ga prestala voljeti. I dalje mi je bio najbolji prijatelj. I dalje sam uz njega, zbog njega, bila najbolja moguća ja.
A onda je opet došla bol...

Došla je onog dana kad je meni i jednom prijatelju rekao da je dobio ponudu za posao u inozemstvu i da će je prihvatiti. Meni su iste sekunde krenule suze i samo sam nešto promrmljala, izašla iz sobe i otišla plakati u wc. Kasnije mi je taj prijatelj rekao kako mu je on povjerio da ga je jako iznenadila moja reakcija. Ali meni nije ništa spomenuo u vezi toga. A nisam ni ja njemu ništa rekla.

Prošlo je više od deset godina otkako smo se upoznali. Dvije godine otkako se on odselio.
I dalje ga volim. Ne više na onaj isti način, ali ga volim kao što ne volim nikoga drugoga.
I da, i dalje mi je najbolji prijatelj. Iako se sada samo čujemo telefonom ili online. I vidimo jedva jednom godišnje. No, on je i dalje jedini koji me uistinu poznaje. Koji prepoznaje sve najbolje u meni. Ali i jedini kojem mogu reći i ono najgore o sebi, a da me nije sram. I da me on nakon toga i dalje vidi na isti način kao i prije.

I sretna sam kad mi stigne neka njegova poruka. Poput one da je vidio nešto i sjetio me se. Jer isto tako i mene jako puno toga podsjeti na njega. Vrlo često...

Iako se njemu nikad nisam dala na način na koji sam se predala svima onima s kojima sam bila u vezi, iako od njega nikad nisam dobila nego prijateljski poljubac; od njega sam dobila ono što od nikoga nisam – dobila sam sebe, u potpunosti.

I da, otkako je otišao i nije svaki dan tu za mene, osjećam da se opet malo po malo, iz dana u dan, gubim. I pokušavala sam uz druge, u koje sam se u međuvremenu zaljubljivala, pronaći barem manji dio sebe koji sam izgubila njegovim odlaskom. I ponekad bih i pronašla nešto malo, ali još uvijek ni uz koga drugoga nisam pronašla cijelu sebe.

Evo, to je priča o mojoj prvoj i jedinoj ljubavi do sada. Baš kao u pjesmi, došla je tiho, nezvana, sama i skrila se tu negdje duboko u meni. I ostala...

[anima sola]

"Hajde zaljubi se u moje oči".. treštala je Tajči iz zvučnika za vrijeme čage viših razreda osnovne škole. Gledala sam ga kako pleše s popularnim curama iz škole. Bio je tako sladak. Nije znao ni da postojim, barem mislim. Ponekad bi me pozdravio na hodniku za vrijeme odmora i meni bi se noge istog trena pretvorile u puding, a mozak trokirao, jedva sam i promucala bok.. Sanjala sam ga stalno, pisala po klupama da ga volim. Jedan dan nije došao u školu. Drugi dan isto. Cijela dva tjedna ga nije bilo. Više neće ni doći, javili su. Nikada ga više nisam vidjela. U bolnici je. Tumor.
Nakon manje od godine dana je umro. Mislila sam da će mi srce puknuti, a suze me ugušiti. Nikada mu se nisam ni obratila. Da barem jesam.

[plavi-safir]

Prva ljubav je dosla u najtuznije doba blize povjesti-pocetak rata,'91g.
Mama i ja,kao i stotine Vukovaraca posle u nepoznato.
Nakon mjeseci u Losinju,zene su krenule nazad,govoreci"idemo za Vukovar"
Ipak,dosli tek dok Djakova.
Smjesteni u tudje kuce,mi smo dospjele u simpaticnu obitelj,dvoje djece..
A ja se sjecam samo njega-Sinise..
Nasi dani u podrumu,dok fijucu granate,a on nasmijan pokusava umiriti mene i sestricu..
Sjecam se djeljenja svake kriske kruha,bonbona,bilo cega..
Sinisine bonbone sam jela ja,a on bi uvjek govorio"neka,bit ce za mene drugi put"
Nisam zavoljela samo te smedje oci,nego toplinu u njima,tu hrabrost poluodraslog djecaka,kojeg su sigurno isto plasili razgovori o ratu,granate iznad nas i bombardiranja,a da nikad nije pokazao taj strah..
Iako mladja,nasli smo se,prerano odrasli,osjecala sam da i on gaji osjecaje,pa makar te "djecije simpatije".
Jednog predvecerja,opet sirene upozorenja.
Sami u kuci,igrali ribice na magnet..
Kad je zatutnjalo,povukao me k podrumu..
Opet ja u suzama,on me opet grli..
Al tad me poljubio u obraz i kosu..
Zasto je zasjalo sunce i rodio se osjecaj nade,sigurnosti?
Rodila se valjda ta prva ljubav.
Nitko vidio,nitko znao.
Sinisa je svaki put,kada smo bjezali u podrum,bio uz mene,grlio ili drzao za ruku.
Oci nasih odraslih nisu imale vremena ugledat tu djeciju paznju,al moje jesu..
Zadnje sto se sjecam,uplakanu njihovu majku i sestru.
Odlazimo cestom,na zeljeznicki.
Rat nas prognao dalje,a moj je Sinisa stajao hrabro,suteci se valjda oprastao od mene,iako je zadnji stisak ruke na pragu rekao vise.
Sinisa je danas sjecanje koje me grije jer je mozda najnevinije i najljepsi osjecaj koji je ostao neokaljan ratom..

[Poredmora]

Nije bitno kako se zvao

Znali smo se oduvijek, ali primijetila sam ga tek tada. Bila sam peti razred, a on tri razreda stariji. Ljubav se ispočetka činila obostranom. Utkali smo zajedno u ta predvečernja druženja na igralištu naše interne zezalice i šale, neizmjerno mnogo pogleda i stvari o kojim bi pričali samo kad bi ostali sami. Godinama kasnije će ostati misterij kako to antisportsko dijete s dvije lijeve ruke i dvije lijeve noge izvrsno igra isključivo košarku dok sam se ja uvijek sjećala, doduše ne uvijek s jednakom količinom oduševljenja, tih godina treninga. On je bio taj – ultimativno mjerilo stvari po kojem sam ispunjala rubrike leksikona. Kako bih drugačije znala da na dečkima najviše volim talijanku?

No, naš mali svijet se uskoro morao suočiti sa svojim jahačem apokalipse – adolescencijom. Njemu je s vremenom naša ljubav postala neprikladna. Tri su godine postale jaz koji ni Golden Gate ne bi premostio. Ostao je, istini na volju, tu, sa mnom na igralištu, ali naša druženja obavijala je sve više šutnja. Prerastao nas je kao stari ružni džemper i sve što smo tkali počelo se parati. Nisam shvaćala što se to zapravo dogodilo, ali više nisam mogla držati korak s njim. Kad sam napokon shvatila, postalo je nebitno. Bilo je bitno iskoristiti sve što život pruža. Ultimativno je mjerilo stvari izgubilo svako svoje značenje. I mada smo vjerojatno opet pripadali istom điru, život nas je razdvojio, a u onim rijetkim trenucima kad bi se sreli, držali smo se podalje s usiljenim ponosom kakvog ga samo tinejdžeri imaju. Zatim smo se prestali viđati uopće.

Činilo se kao da ga godinama nitko nije ni spomenuo. No, vjerojatno je, samo ja nisam primjećivala. Čini mi se čak da je bio potreban izvjestan napor kako bi se sjetila da je to netko tko mi je nekada nešto značio te večeri kad su mi rekli, nakon više od deset godina, da će nam se pridružiti za šankom. Toliko bivših ljubavi, nakon što ponovno čovjek sretne, proizvedu u čovjeku tek osjećaj čuđenja – Zar se meni zaista TO sviđalo? Nisam očekivala ništa drugačije ni sada. Nisam ni razmišljala o tome. Ipak, taj epilog ću ostaviti nedorečen. Moja prva ljubav, onakva kakve je se želim sjećati, završila je negdje malo prije svitanja novog milenija. I na tome ostaje.

[Pokušala sam napisati baš onako kao za zadaćnicu. Nisam mislila da će biti tako teško pisati bez anglizama, ali je zbilja napor. No, uspjela sam. Izostavila sam ih sve. :)]

[Equuleus]

Imala sam sedam godina kad sam ga prvi put ugledala. Bio je stariji pune tri godine, zreli desetogodišnjak, miljama udaljen od mog djetinjeg pogleda na svijet. Bio je najbolji prijatelj starijeg brata. Dolazio je kod nas jer je brat prvi u kvatru dobio Nintendo, tako da se cijelo "starije" društvo okupljalo kod nas.
Bila sam među većim facama u svom društvu jer sam iz prve ruke znala kako starija ekipa funkcionira, te sam tu i tamo to dijelila s mlađarijom iz moje generacije. Imala sam status "one koja se druži s četvrtašima".
Nikad mu to nisam dala do znanja, ali to je bila ljubav. Bio je voljen, a da toga nije bio ni svjestan

Godinama je to trajalo.
Prošlo je neko vrijeme, bila sam trećašica, oni već šestaši. Totalno nedodirljivi. Povremeno su još uvijek dolazili kod nas, igrali nekakve društvene igre. Jedini smo živjeli u kući, tako da je uvijek bilo najviše prostora za druženje.
Tako su jednog utorka (piše mi u dnevniku), prije više od 15 godina igrali na karte. Brat, Hrvoje i ostatak društva. Igrali su "magaraca". Hrvoje je skupio sva slova, te je za kaznu morao s balkona tri puta glasno viknuti: "Ja sam magarac!".
Provukla sam se za njim na balkon, skupila svu snagu i počela se derati: "JA SAM MAGARAC!". Tri puta.
Hrvoje me pogledao i pitao: "Equuleus, šta ti je došlo?", rekoh: "Umjesto tebe sam vikala. Ne moraš ti.". Hrvoje me pogleda jako zbunjeno, jako zbunjeno.
Mislim da sam u tom trenutku mogla jaaako puno struje proizvesti svojim obrazima.
Pošto je ipak stariji i pametniji, shvatio je moje motive. Nasmijao se i rekao: "Meni je Anita cura."
Eto.
Duuugo sam ga voljela, malo duže se crvenila.
Hrvoje je još duuugo svraćao kod nas, a ja sam morala duuugo učiti zaključana u svojoj sobi u to vrijeme.
Sretnem ga ponekad i dan-danas. Anita je udana i ima dvoje djece. Ne njegove. On je pred brakom.
Ja i dalje volim raditi stvari umjesto svojih muškaraca.

[Morticia]

Hvala, ljudi. :)


Hladno pivo je to reklo ovako (http://www.youtube.com/watch?v=_iS0xQopx-Q)...

Dosta sam dugo šarao svijetom
Samoću liječio kvantitetom
Na putu sreo ljude, ranjene i lude
I više put' opečene
I u strahu nedorečene

Zato ne jebem više jeftini cliché
Da se samo o onoj pravoj piše
Pa zar nijedna pjesma, nijedan stih
Za onih milijun pogrešnih koje su bile tu
Kad nisam imao nju

Kad sam vikendom staj'o na rubu
I kad je nedjelja zjapila k'o crna rupa
Meni su neprave pružile ruku
I poljupcima odvukle do jutra

Nisu bile glupe, vjeruj mi
Svaka je znala
Kad nema velike ljubavi
Dovoljna je i mala

Nisu bile glupe, vjeruj mi
Svaka je znala
Da šutnja je zlato i da riječi se troše
Možda to nije to ali nije ni loše


Dakle...
Svugdje i uvijek se piše i čita o pravima.
O onima koji su nas povrijedili. Ili nisu.
O velikim ljubavima, vječnim ljubavima, pravim ljubavima...
Haj'mo ovaj put malo o malim.
Ljubavima.
O onim nepravima.
O onima koje smo možda mi povrijedili. Ili nismo.
O onima koji su nam pružili ruku i poljupcima izvukli do jutra kad nije bilo pravih.

I mi smo nekome jednom bili nepravi i pitamo se tu i tamo- sjeti li me se ponekad?
Pa eto, sjetimo se svojih nepravih.
Odajmo počast svima onima koji su bili tu, kad nismo imali NJU...

:)

[Crnjača]

U životu svakog od nas postoje ljudi koji su bili tek usputna stanica, ali su ipak ostavili svoj trag. Ovo je priča o jednom od takvih.
Prije desetak godina bila sam ogorčena djevojka koja je bila bijesna na svijet oko sebe. Nije da za to nisam imala razloga, ali svejedno sam na ljude oko sebe ostavljala loš dojam. I nije me bilo briga. Jednog dana je moj stariji brat doveo svog prijatelja Maria u posjet. Mario je, baš kao i ja, nosio teret trauma iz djetinjstva, pa se, kad me vidio, nije prepao moje ljutnje. Mislim da je bio jedan od rijetkih ljudi koji me uistinu vidio. Malo-pomalo smo se počeli družiti. Dva mjeseca kasnije svi su njegovi prijatelji pripremali "oproštajke" prije odlaska u vojsku. Svi osim njega. Još se i danas sjećam tuge na njegovom licu kad je rekao da njega nema tko ispratiti. Cijelu tu večer i noć smo proveli zajedno, razgovarajući do jutra u mojoj kući, dok je moja obitelj već duboko spavala. Ništa nije pokušao ni te večeri, a ni ikad poslije i na tome sam mu zahvalna. Jedino fizičko što se ikad desilo između nas bili su poljupci u ranu zoru, kad je već bio na odlasku. Redovito mi je slao pisma iz vojske, ali ja ni na jedno nisam odgovorila. Pisao mi je da me voli, da će otići sa mnom ako ja to želim. Nisam to željela. Zapravo, nedugo nakon što je otišao sam se zaljubila u drugog i to sam mu rekla čim je došao na prvi vikend. Jako sam ga povrijedila, iako to nisam htjela. Još je dugo nakon toga Mario ostao blizu, pri ruci kao prijatelj i rame za plakanje.Davao mi je korisne savjete, prolazio je sa mnom moje nesretne ljubavi, moje krize, a i lošu vezu u kojoj sam kasnije završila. I dalje ništa nije pokušavao, iako mi je povremeno govorio da me još uvijek voli. S vremenom je našao djevojku koja je znala za njegove osjećaje prema meni, no ostala je s njim. Kako je njegova veza postajala ozbiljnija,sve smo se manje viđali. Ja sam, nakon poprilično muke izašla iz lošeg odnosa u kojem sam zaglavila i ušla u zdravu vezu. Mario se oženio i dobio djecu. Tri se godine nismo ni vidjeli ni čuli, a onda smo se našli preko Facebooka. Danas sam dragi gost u njegovoj kući, zove me sestrom, ali mi i dalje povremeno spomene kako sam bila jedino živo biće koje ga je ispratilo u vojsku.

[Nanuša]

Divno mjesto za hommage jednom krasnom čovjeku, u daljnjem tekstu poznatog kao Kajk, razlog vrlo interan i nema smisla dalje elaborirat.

Kajk i ja


Kajk i ja upoznali smo se na kraju mog prebolijevanja jedne gadne veze. Jako gadne, onako, s neslaganjem roditelja i psihičkim bolestima i s još mnogo ružnih stvari. Kajk je bio stariji od mene, ali ja mu se mnogo dopala, a i on meni.

I tako, počeli smo vezu, brzo sam se doselila.

Prvi znak da nešto ne valja bilo je moje zaljubljivanje u nekoga drugoga, što je Kajk, kao iskusan čovjek, odmah primijetio i shvatio, ali ništa ne poduzeo, osim što mi je rekao da shvaća i vidi i da je najbolje da mu se povjerim jer on mi tu najbolje može pomoći. Prošli smo moje besane noći, razmatranja da odem na drugi kontinent za onim drugim, vagali za i protiv. Protiv je ipak prevagnulo.

Znao je Kajk da ga ne volim nikako drukčije no prijateljski. On je bio načistu s tim, ja sam se još uvijek zavaravala. Kajk i ja imali smo posve drukčije ciljeve u životu, on je želio obitelj, a ja nisam. On je volio kuhati, a mene pogled na muškarca s kuhačom petrificira. Ipak, cijenila sam to što je znao da mi se mnogo toga ne sviđa, ali nije se mijenjao. On je odlučio ostati svoj, pošto-poto, u nadi da će se stvari možda ipak jednog dana promijeniti.

Nisu se promijenile i mi smo se razišli.

Svejedno, Kajk je bio čovjek koji me naučio da onako pravo upoznam samu sebe. Da vidim što ja mogu pružiti nekome, a što ne. Dao mi je puno samopouzdanja. Bio je strpljiv, krasan čovjek koji me naučio kako da postanem potpuno zaokružena, samostalna i samosvjesna osoba i kako da iz zbunjenog bića postanem suvisla mlada žena koja zna voljeti.

Ali nekog drugoga.

Još uvijek smo u kontaktu. I on se genuino veseli što sam sretna. A on još uvijek traži. Ja mu želim svu sreću.

[MeInWonderland]

Ne vjerujem u Onog Pravog.
Jer On je prije deset godina bio dječak u plavoj trenirci. Prije sedam godina On je bio najzgodniji dečko u razredu. Prije pet godina On je bio onaj kojeg je trebalo spašavati od samoga sebe. Prije tri godine Onaj Pravi je bio onaj kojeg su sve htjele, a ja sam ga imala.
Oni su bili pravi. U tom trenutku.
I koliko god me i loših uspomena vraćalo u ta vremena, ne mogu poreći činjenicu da sam zahvaljujući Njima ovo što jesam.
No ova priča nije o Njima. Ova priča je o onima koji su mene spašavali od Njih.

Nakon svakog kraja dođe neki kojeg se danas možda teško sjetim, no jednog nikada neću zaboraviti.
Moj prijatelj koji možda ne zna koliko mi je značio i koliko mi još uvijek znači. Ne, on nije Onaj Pravi.
On je osoba koja zaslužuje bajku na kojima sam i sama odrasla. On zaslužuje sretan kraj i živjeli su zauvijek sretno. I želim mu to svim svojim srcem.

Sve moje veze su završavale u nečijim suzama. Svi su rastanci bili teški i dramatični. Jer ja sam takva. Teška i dramatična. Jedina priča koja nije završila suzama je Njegova.
Moj Tomek.
Mislim da smo u tom trenutku oboje trebali nekoga tek toliko da zaboravimo, tek toliko da primimo nečiju ruku kad ona stara nedostaje.
I imali smo jedno drugo. Za razgovor. Za zagrljaj. Za novi početak.
Dao mi je mir. Obožavala sam naše kave i priče. Obožavala sam taj osjećaj mira koji mi je sama njegova pojava davala.
Njegovi su zagrljaji bili oni pravi i toplina u tim očima je bila ono što poželiš sačuvati za cijeli život. Voljela sam ga svim svojim srcem, možda ne kao čovjeka s kojim ću ostariti, ali voljela sam ga kao čovjeka.
I još ga volim.
On možda sluti koliko u mom srcu ima njegovog. Koliko ga je tamo ostalo. A kažem da nije bilo ono pravo.
I on, po svemu što poznajem do sada, nije bio Pravi.
Zašto? Zato što više nije ovdje? Zato što se ne budim kraj njega i ne hvatam prvi san u njegovom zagrljaju?
Možda jednostavno nisam dobro pazila na satu kada je definicija Onog Pravog bila izrečena jer ne znam reći niti jedan razlog zašto on nije taj.
Prije nekoliko mjeseci me iznenadio na poslu. Nisam znala da će doći, i toliko sam se iskreno obradovala njegovom osmijehu ne sjećajući se kada sam se posljednji put nekome tako obradovala.
A moj Tomek nije Onaj Pravi.
No pomisao na njega je još uvijek čista ljubav koju ću uvijek s radošću prizivati u ovo malo srce. Bio je tu kad mi je trebao. I bit će tu uvijek.
Jer i oni nepravi su ponekad pravi. I njihov je dodir ponekad ono što trebamo. I onda to cijenimo ili ne cijenimo.
Ponekad jednostavno ne ide, ali ostaje zahvalnost Bogu, Svemiru, Nekome ili Nečemu što ga je poslalo i Njegovu ruku u tom trenutku stavilo u tvoju.

Hvala mom Tomeku koji možda nije bio Onaj Pravi ali je bio sve što mi je trebalo.
Hvala mu na osmijehu, zagrljaju i priči sa sretnim završetkom.

[zija]

Nakon što sam više od godine dana patila za jednim kojem ja očito nisam bila Ona Prava, tog se ljeta pojavio On. Osjetila sam odmah nešto, da bi kasnije priznao da je i on. No sve je ostalo na tome. Ničemu.

Sreli smo se par mjeseci kasnije. Na jednom koncertu. Jedne hladne prosinačke zime u Zagrebu.

Poljubio me tada i nastavio isto sljedeće skoro četiri godine. Volio me kao niko do tada, i ja sam njega voljela više od svega. Imali smo divan početak, priču koju bi mogla pričati našim unucima da smo ostali skupa.Imali smo Zagreb, imali smo Split, imali smo more, imali smo Zrinjevac, imali smo Marjan, imali smo Sljeme.Imali smo potoke suza ispakanih na kolodvoru, imali smo jednu pjesmu. U jednom je trenutku svijet bio naš.
Uz sve probleme praktične naravi koji su se nizali, mi smo opstajali. Jači nego prije.
Do dana kada nisam shvatila, da on nije moj The one. Ko grom iz vedra neba. Nisam bila od onih koji riskiraju, koji se zaljube na prvi pogled, koji pucaju od strasti. Do jednom.......
I ne nisam mogla dalje s njim, ne nakon što sam upoznala Njega.:(
Pogazila sam sve što sam rekla, ostavila ga na način na koji nije zaslužio ne znajući tada, da postoje u životu stvari koje je bolje prešutiti.

Srećemo se rijetko, pozdravi me još rjeđe, a ja ponekad sklonim pogled da ne vidim ono nešto u njegovim očima.Jebiga, bila sam kuja.

I pitam se često, je li citat Ima l išta lakše neg obećati, na njegovom fb profilu upućen meni.

[pbeatz]

Ona je bila sve sto sam mogao pozeljeti i jos uvijek ne razumijem zasto to nije bilo dovoljno iako je bilo i previše. Ponekad čak ne razumijem od kud meni pravo tj tko se usudio uopce darovati mi poziciju iz koje ja odlučujem dali ja nju želim ili ne. Jer ona je bila u svemu bolja od mene, iako to nikada nebi rekla niti primjetila no ja sam znao al' joj nikada nisam rekao. Bio sam tek običan balavac, više balavac nego mlad, koji je uvijek mogao računati na nju i ne znam dal mi je to odgovaralo ili mi se činilo prelako..

Upoznavali smo se pola godine. Nasli bi se na istom mjestu, slusali istu muziku, plesali bi .. naravno, bez da se znamo. Jednostavno nam je pasalo da smo jedno pokraj drugog. Tu i tamo bi se pogledali,nasmjesili i nastavili se druziti sa svojim mislima (ustvari naravno razmisljali smo jedno o drugom i uzivali u tome sto ne znamo nista jedno o drugom i kao da smo nekako po dogovoru odgađali taj trenutak kada ce se jedno od nas dvoje obratiti ovom drugom..)


Bio sam sretan kada bih izasao van i opet ju sreo u klubu, izlazak mi je odmah bio 500x bolji a i njoj su se oči uvijek zacaklile kada bi nam se pogledi sreli, prštalo je oko nas.. sjaj, uzdah i osmjeh. Uvijek je iznova fasciniralo i bilo prezanimljivo znati da imas nekoga koga nemaš. Mozda je i to sve skupa bila pogreska od početka, mozda smo predugo inzistirali na distanci ne želeći išta pokvariti ..


Naravno nije se dogodilo da nikada ne progovorimo. Oboje smo strasno voljeli glazbu i to nam je bila prva poveznica pa tako i tema. Ona više nije netko koga imam a nemam niti netko koga ne znam. Ona je sada Petra. Malena zgodna Petra. Lijepih očiju, sitnog ali skladnog tijela,duge crne kose koja se spustala sve do guze. Bila je vrlo inteligentna, zabavna i zaljubljena.

Ustvari prva i jedina osoba koja bi meni divljem, odgovarala. Imala je način tj nije ga imala nego je jednostavno bila takva da mi nesto kaze a ja se smirim, poslusam. Pasalo mi je kako se ponaša prema meni, kako svojom preciznom vagom baci točno onoliko tona i riječi koliko treba da sutim. Iako sam osjecao da sam ''jači'' od nje ili da je ona više zaljubljena i znao da mogu nekako što hoću, nikada to nisam izabrao.. jer to je bila ona.


Pošto se naš ples pretvorio u zagrljaje i poljupce, tišina u razgovore, sve ono što nismo znali sada smo znali. Na red je dosla i tema dali bi mi trebali biti cura i dečko. Nije doslo do onog klasičnog pitanja - e hoćeš li biti? Nego je jednostavno tema dosla sama po sebi. Ona je odlučila da ne želi vezu jer joj paše ovako, da se vidimo kad se vidimo a uvijek se vidimo i jer nema vremena za vezu jer studira. A ja ionako nisam ustvari niti znao što je veza i koliko vremena treba za nju.

Dobio sam Petru i gratis svu slobodu. I s vremenom ona je postajala sve zaljubljenija a ja sve slobodniji. Nisam se znao nositi sa time sto nekoga imam, nekoga kome je stalo do mene, tko je uvijek tu. Nisam shvacao izazov a izazov je ono što privlači dečka u dvadesetim godinama. Ja sam odtrčao za izazovom a ona je to prihvatila jer mi je sama ponudila slobodu. Bilo joj je teško i znao sam da joj je teško no moje misli su otišle jednim drugim vozom jednoj drugoj ljubavi..


Kada je ta ljubav pukla, ona je još uvijek bila tu.. sa istim sjajem, sretna jer me dočekala.. iskrena.. bilo joj je žao što mi je dala onu slobodu.. plakala je.. poljubili smo se opet, nakon godinu dana .. ona mene jer me voli a ja nju jer sam joj se divio. To me sve zbunjivalo.
Nije više moglo biti isto, jer sam osjecao krivnju što sam uopće otišao a pogotovo jer sam otišao nekome tko joj nije niti do koljena..


Vrijeme je napravilo svoje.. uvijek je se sjetim, znam da je dobro jer je dobra i ne zasluzuje nista manje od biti sretna.


Ona će zauvijek biti lijepa uspomena, cura koju ne smijem zaboraviti kako bih nekoga mogao naučiti nešto od onog što je ona naučila mene i jedna prava al ne prava ljubav ili ipak prava, ne znam...





Ovim putem pozdravljam Petru.

[Madamoiselle]

Pik dama

Tu sam. Na brodu s prijateljem koji me nagovorio da odem s njim na jednu turu, iako sam se ježila od pomisli da ikad budem hostesa. Jedrilica me oduševila i prevladala je želja za takvim iskustvom. Iako sam uživala u društvu starog para gostiju, tražila sam trenutak da se družim sa starom prijateljicom, i iskoristila jedan poduži odlazak na ručak lažući kako sam preumorna da bi išla s njima. Prijatelj je znao šta se događa i odlučio me pokrit.

Otišli su, kad me nazva i pita može li dat moj broj jednom svom poznaniku skipperu. 'Nema za zapalit, reka sam mu da ti imaš, pa me upila da te zovem. A dobar ti je momak, bit će ok društvo!' Iako preferiram samoću, nekako sam povirovala prijatelju koji rijetko griješi u vezi mene i prihvatila igru. Spremala sam brod, čisto da nešto radim, kad je ovaj ušeta na brod. Bez ikakvog upoznavanja, dala sam mu materijal, i nastavila čistit po salonu dok je on sprema trubicu. Vodili smo neki razgovor, onako lagano kao da smo stari drugovi.

Nije ostavia na mene neki specijalni dojam, ali sam navečer poželila opet imat društvo za aktualni sport. Bia je veseljak, a veselja mi je falilo. I pričao je o svojoj dugogodišnjoj curi da mi da do znanja da ima nekog tko mu je važan. To mi je vraćalo vjeru u ljubav. Nazvala sam ga, i prihvatia je. Padala je kiša a mi smo šetali bosi do neke crkvice di nas nitko neće vidit u bezakonju. Motali smo sitne, sitne trubice. I nakon svake bi bilo: 'A mogli smo još jednu!'. Razgovor je postaja sve bolji i bolji. Zaboravljala sam na tugu u tim razgovorima. I osječala se kao žena nakon dugo vremena kad bi primjetila kako me gleda. Kao za nekog vraga, tri dana je bila nevera i nismo mogli isplovit. I tri dana smo se družili. Što sami, što s društvom, bili smo tu negdi, stalno blizu.


Doša je i taj dan i isplovili smo. Negdi na sred kanala je prijatelju zazvonia mobitel, a ja sam znala tko je tamo. Pričali su o tome di tko ide i nekako, eto, slučajno, se dogovore da bi mogli skrenit s rute i naći se opet u istom mistu, ovaj put nekom drugom. Prokleto more, i sunce, i misec i zvizde, i otoci, di god smo se sreli sve romantičnijeg od romantičnijeg. I dalje smo se nalazili pod izlikom pušenja i za ono šta ljudima inače treba 15 min nama je trebalo po 4-5 sati. Ali vidila sam da stvari ne idu na dobro. Smijali smo se sve više i gleda me sve željnije. A on je jedan od onih vjernih, koji nije ima mrlje u zadnjih mnogo godina. A ja povriđena, već jako dugo, nisam bila živa godinama.

Prošao bi dan da se ne vidimo, ali čuli bi se zbog nečeg. I potrošili cili bon, prvo on, onda ja. Sreli bi se opet i ponovili cilu priču. Godila mi je pažnja, iako sam bila na strani cure, nisam mogla odolit, nisam se godinama tako osječala. Pričali smo o tome. Otvoreno kao i o svemu drugom. Nije zna reć pada li mu teže ono šta pričam, način na koji mislim ili moje tijelo. A ja sam mu objašnjavala da je glupa muška mandrila koju bi sve to prošlo čim bi se posexali. 'Za tebe, evo računaj, kao da jesi!'. Smijali smo se tome, ali je reka:'Bojim se da bi tad bilo samo još gore.'. Stajali smo na sigurnoj udaljenosti, strast je rasla i doslovno smo provodili vrijeme sjedeči 2 metra jedno od drugog. Dok se ne bi digli sve bi bilo u redu. Kad bi se digli, kao da su nas nevidljive sile vukle jedno prema drugom dok netko ne bi zaurla: 'Miči se od mene!'. Nekad je bia pametan on, nekad ja.

I odlučili smo da to treba stat. Nismo se više viđali, sretali, iako bi se tu i tamo čuli. Do jednog dana. Mislila sam da je negdi na sjeveru, ali smo se sreli na jugu. Pa je on mislio da sam ja na jugu ali smo se sreli na sjeveru. Pa smo se opet sreli. Pa opet. Pa opet. I tako cijelo ljeto. Kao da nas je neka sila spajala. Bilo je smiješnih situacija. Nisam radila jedno vrime i odem u grad na moru kod prijateljice. Izađem iz diska u sred noći i odem na taxi tu ispred pitat vozi li do sljedećeg grada. Tražim taxistu, i netko mi kaže: 'Eno ga priča s nekim'. Potapšam čovika po ramenu, okrene se a ispred njega ON. Pijan k'o majka, gleda u mene, bulji, protrlja oči, udre se po čelu, kaže na glas 'Totalno sam otiša u k***' i nastavi pričat s taxistom. Ima je problema s priviđanjem kad god bi vidio brinetu moje građe. Tolikih da je i kad me vidia mislia da mu se priviđa.

Sreli smo se ponovno jednom u nekom gradu. Tu večer se išlo na party, brodom. Cila večer je prošla odlično, tu je bilo njegovo društvo, svi su nanjušili što se događa, ali nitko nije virova da zaista ništa nema. Nagovarali su ga da zaboravi da ima curu, a mi smo im govorili da su budale. Ujutro smo otišli u sobu malo u miru popričat prije rastanka. Nikad neću zaboravit razočaranje na licima ekipe kad su nakon sat vremena upali u sobu i našli nas kako obučeni, sjedimo svak na svojoj strani bračnog kreveta i pričamo:'Pa vi stvarno samo...pričate!'. Samo ih je pogleda a ja sam bacila komentar nakon kojeg je ovaj jednim potezom demonstrira strahovit ponos zbog mog intelekta.

Otišla sam, a tad je navodno poludia u želji da ide zamnom. Stvoria se tamo 2 sata kasnije, na tom pontonu di sam bila, zgrabia me za ruku i odvuka u kabinu prvog broda koji je bia tu. Naglasila sam mu da je pijan a on je....ne znam kako je sve ostalo na poljupcu. Kad se sitim, kao da je bia sex svemirskih razmjera. Nikad takve strasti.

I trajalo je to. Trajalo je dugo, toliko dugo dok nisam osjetila da sam sebe uvjerava da želi samo sex. To više nije bilo to. Rekla sam mu šta me to toliko boli i šta me muči, i da se ne igra. Shvatia je valjda i on da nije za igru. I ostalo je na jednom simpatičnom poznanstvu. Dan danas me nekad zna nazvat i nakon dugog razgovora reć: 'Uf kako ću sad i******'. Ne znam tko je tu lud. Ja samo znam da sam zbog toga preživila kad je bilo najgore.

A smiješne situacije se i dalje događaju. Ovo ljeto se nismo nikako vidili prva dva miseca. Do jednom. Čudno je bilo... Uletila sam s nekim razlogom u jedno disko na jednom otoku, u žurbi trčala po disku tražeći nekog gosta, u jednoj ruci hrpa francuskog keša, u drugoj 3 mobitela kojih bi se novinari rado dočepali, umorna kao pas, ne znam tko mi glavu nosi, stanem na sekund, odjednom me netko zgrabi za rame i trese me. Gleda me čovik u oči, prepoznajem njegovog najboljeg prijatelja, vidim ON tu do njega, tupo me gleda bez riječi, a prijatelj mu VRIŠTI i smije mi se u facu na sav glas! Uspijem se išćupat, kažem 'Idem ja sad!' i odem. Nisam znala što mislit...čemu takva reakcija...ali imala sam drugih briga na pameti.

Sutra me nazvao i priča mi što je bilo. Stajao je u disku s frendom, već na izmaku snaga nakon paklenog dana koji je završio još paklenijim neplaniranim izlaskom, i rekao mu: 'Koji jebeni dan, šta se sve izdogađalo, još samo fali da Madam sretnem!'. U tom trenu prijatelj ga zgrabi za rame, trese ga, počima VRIŠTAT od smijeha, on gleda šta mu je, i na kraju druge prijateljeve ruke ugleda mene. U šoku me pogleda, a ja ga tupo gledam i kažem:'Idem ja sad!'.

:)

[hard-candy]

Kad god se sjetim mog Nepravog, ni dan danas nisam načisto je li on možda bio Pravi kojeg mi je Svemir poslao u krivi čas. Oboje s istim ožiljcima iz prethodnih veza, oboje željni ljubavi, oboje istraumatizirani manjkom iste, oboje izmrcvareni grižnjom savjesti zbog netom završenih prošlih veza u kojima smo, opet oboje, teška, najteža srca ostavili svoje bolje polovice jer smo znali da to nije to.

U njegovim očima vidjela sam svoje snove i čežnje, u njegovom zagrljaju osjećala se sigurno, ali ponekad, samo ponekad, u istim tim zelenim očima u koje sam tako često krišom zavirivala nadajući se da ću naći pripadnost, nailazila sam na zid. Strašni, debeli, neprobojni zid. Ja nisam bila ta.

Često ga se sjetim u svojim lutanjima i previranjima. Je li baš moralo tako, eh da smo se kasnije sreli, i sve ono što se čovjek pita kad je na dnu i sam.

Da, vratio me u život moj Nepravi, bio je tu kad mi je najviše trebao, nadahnuo me, vratio mi nadu i onda onakvu izranjavanu dokrajčio svojim odlaskom. O, kako sam bila hrabra kad me ostavljao! Ja sam njega tješila, smirivala, govorila mu da će u meni uvijek imati prijatelja.... Htjela sam ga poštedjeti grižnje savjesti što me ubija, glumila život dok me preplavljivala smrt; o da - bila je to uvjerljivo najteža uloga na mom repertoaru....

I danas ponekad sretnem svog Nepravog. Sretan je. Oženjen s Pravom. Sretna sam i ja zbog njega.
Premda jedan djelić mene i dalje žali što to nisam mogla biti ja.

[Bastrado]

Krtica
Ovo će zasigurno izgledati kao još jedna već pročitana štorija, samo su glumačka lica drugačijih crta i obrisa. Uloga je moja i njena. Ako neka daleka budućnost čeka starca i pruži mu prašnjavu knjigu kako bi mogao uploviti u bunar prošlosti, onda bi moja knjiga velikim dijelom sadržavala poglavlje "Ona".
Ime nije potrebno, to je ionako skup znakova. Ona je bila moja Krtica. Bila je prva kojoj je uspijelo prokopati onaj kanalić u srcu i tamo pronaći domak. Prva koja je bila sve. I bila je slijepa baš kao i Krtica, čak i previše slijepa što će se na kraju pokazati kao kraj. Kraj jednog lijepog poglavlja. Upoznao sam je u svijetu virtuale, na njezinu incijativu odlučili smo vidjeti kako zbilja diše. Rekla je "Dosta mi je čekanja".
Bila je zima, prvi mjesec netom nakon njezina rođendana. Sjećam se da sam od nervoze uspio promašiti kovanicu u Manduševac. Dobro, iz drugog pokušaja je uspijelo. Nakon što je ona kasnila dobrih pola sata mislih si "prokleta kovanica i moje vradžbine". Prvi spoj je prošao relativno dobro, izuzmemo li da je ona većinom šutila dok sam ja brbljao kao navijena ura. Branila se da je od nervoze ali joj baš i ne vjerujem pošto je rundala vodku. Sjeli smo u 14-icu, krenuvši prvotno ka narodnom kazalištu, a onda produžili na Savski. Ona je bila ta koja je poduzela i prvi korak kada se uslijed svoje doze alkoholiziranja odlučila mene poljubiti. Mene je vazda morila misao što, kako i zašto. Zato sam i bio onaj koji je vječito preispitivao "a što bi bilo kad bi bilo". Tako je to i počelo, pomalo pod kočnicom opreza a nastavilo se u nekakvom polu-mirnom, polu-divljem vlaku četiri ipo godine.
Postoji li izbor najdražega sjećanja, najdraže slike ili uspomene, kako izabrati ono nešto posebnije od drugoga? Odustajem od toga. Spomendar je oslikan Korčulom, oslikan je hranom, pjesmama, morem, oslikan je ispijanjima kava, sanjarenjima i životnim planovima, imenima. Bilo koja stranica je slika života, dakako da tu ima ponešto i loših, ružnih uspomena ali uglavnom lijepih. I onda nestade. Pale su ružičaste očaline. Ostala su dva stakla različitih dioptrija. Što karakter, što životna okruženja i uvjeti sve više su izranjali na površinu. Počela je snivati snove za koje sam znao da uz mene neće uspjeti ostvariti. Počesto sam se pitao može li posesivnost bivati toliko malenom da ne smeta slobodarskom umu? Može li društveno biće disati zatvoreno u okviru istih lica? Kada osjetiš da to što si uklonio sebe i svoje biće nebi li drugi dio tvoga srca bio potpun u svojemu pogledu, znaš da je putu došao kraj. I teško je, prekinuti osjećaj navike. Ali bolje je i sačuvati sve te lijepe uspomene nego hiniti da se usprkos svemu može i mora, pa da malo poduži put sva ta sjećanja okuje u crnilo.
A Krtica? Bila je prava i neprava. Prava suptnica jednog prošlog vremena.

[double effect]

„Nekada je svog Pravog Frajera imala svaka ulica, zgrada, ulaz, svako malo ili veliko mjesto svugdje u svijetu. Neovisno o kapitalizmu i socijalizmu, blokovima, nesvrstanima, staležima, ta izumrla vrsta je bila malobrojna, ali sveprisutna. Kao neka mreža, bili su pravilno raspoređeni svijetom i branili su ga od dreka. Tek sad to znamo, sad kad su nestali.“

Upoznala sam ga jedno ljeto. Bila je to jedna suncana kava. I znala sam da mu se svidjam, od prvog momenta kad me vidio. A ja sam u tom momentu lizala rane i razmisljala da li bih se uopce u ista upustala. Jer nema onog klika, nisu mi koljena ni jednom klecnula.

Nastavili smo se dopisivati i vidjati jos mjesec, dva onak povremeno, kao tu smo si, ali kao da ni jedan ni drugi ne znamo kaj bi. I mic po mic, nasa druzenja su postajala cesca, poceo mi se svidjat, imao je neki mir, bio je tu. On je to kuzio, kroz zezanciju se upucavao, ali i dalje se nis nije desavalo. A ja sam i dalje lizala rane.

Poljubila sam ga prvi put u zimi. Iznenadio se. I tako je pocela nasa veza. Bio je tu, predobar za mene. Sve za mene. Nova skinuta mjuza za mene, kava ujutro u krevet za mene, masaza poslije posla za mene... Nitko se za mene nikad nije toliko brinuo kao on. Nikad vise necu naci nekoga tko se toliko nece bojati pokazati da me voli kao on. Tko ce biti njezan kao on. Tko ce me paziti kao on. A ja sam i dalje lizala rane.

Prekinuli smo. I uzasno sam plakala tih dana, i zbog sebe i zbog njega. On je htio da pokusamo ponovo. Jesmo. Iako sam ja znala da sve ono sto sam dala kao razlog prekida nije istina, i da nema toga sto bi on mogao napraviti, a da postane Pravi. Jer sam zbog Pravog lizala rane.

Prekinuli smo opet nakon par mjeseci. Sad finalno, gotovo, kraj, nema vise. Ostavila sam njemu na izbor zeli li da ostanemo u kontaktu ili ne. Javio se nakon kratkog vremena jer je zelio da ostanemo prijatelji, jer sam mu ja super, jer sam jedna izuzetna cura kakvu ne sreces svaki dan, jer sam bila tu kad je njemu trebalo i nije bilo nikog. I sad je jedan od mojih najboljih prijatelja. I mogu mu stvarno reci sve. Osim da nikad nije kod mene imao pravu sansu, koliko god divan bio, jer ja jos uvijek...

[Ysony]

Ima negdje u ovom svemiru neko mjesto i san,neke tople i duge zvjezdane noci lijepe kao nasa masta koje tjeraju krv u zile.Ima i jedna suza koja se nikada nece isplakati jer za nju jedan zivot nije dovoljan.Sve sto sam voljela i imala sa tim "pravim"otislo je u nepovrat,rasprsilo se u prostoru oko mene.
Sjecam se bila sam mlada,ociju punih njega a on je mogao,znao,htio sve.Danima smo mogli samo gledajuci se osjecati sve.Mastali smo o kuci u divljini gdje mogu opstati samo srca koja vole.Trazilki smo kraj svih krajeva da ga unistimo,da se ljudi vise ne rastaju,da sve traje do beskonacnosti.Ali te noci kraj je bio jaci od nas......
U jutro sam usla otvorenih ociju bez zelje da se i pomjerim.Poslije sam se budila i lijegala po navici.Nocima sam sanjala njegove oci,mastala o nasim danima,dozivala ga....Kroz neko vrijeme naisao je onaj "nepravi".i imala sam nesto slicno onim danima.Ali oci tog nepravog nisu plave,ni slicne njegovima.Nepravom nikada nisam pricala zasto su andjeli plakali jedne jesenje noci ni to da postoji iznad svega rajsko ostrvo koje moze vidjeti samo srce koje ludo voli.....
Nisam mu rekla jer on to nebi razumio....

[Velia]

Prijateljica mi je jednom rekla da bih trebala napisati knjigu o svojim ljubavnim promašajima.
Tako ona vidi sve moje odnose sa suprotnim spolom.
Jer da je ikada bio u pitanju uspjeh, da sam pronašla onoga Pravoga, onda bih sada bila s njime, sretna.
Po mogućnosti u braku, kao što je ona sa svojim.
Rekla sam joj da su svi oni bili pravi, ali to nije razumjela.
I rekla je da su bili krivi.
Jer krivi je suprotno od pravi.
Kao što su suprotni pravi i krivi bod na pletivu.
Ali ja svejedno znam da oni nisu bili krivi.

Jer kako može biti krivo to što sam naučila davati?
I kako može biti krivo to što sam naučila primati?
Što je krivo u tome što znam gubiti?
I može li biti krivo to što znam kada treba otići?
Zašto bi bilo krivo što znam što želim?
I još važnije, kako može biti krivo što znam što ne želim?
Je li moguće da je krivo što znam kako biti sama i kad sam zajedno s nekim?
I što znam kako njega pustiti da i on ponekad bude sam.
Ali i biti uz njega kad me treba.
Zbog čega bi bilo krivo to što me nije strah ogoliti se pred nekime?
Pa i ogoliti i one najdublje i najmračnije kutke moje duše.
I može li biti krivo što me nije strah njegove nagosti i ogoljene mu duše?
Kako može biti krivo to što sam upoznala moć dodira, snagu pogleda i bliskost šutnje?
Zar je uistinu krivo što znam da jednim dodirom možeš taknuti cijelu osobu?
I zar je uistinu krivo to što je toliko očiju me upoznavalo kroz moje oči?
I što su moje oči upoznavale sve njih kroz njihove?
Zar je krivo što znam pričati šutnjom i što je znam slušati?
Je li krivo što znam da ne tražim savršenstvo, već ono što meni savršeno odgovara?
I je li krivo što znam da ne moram biti savršena da bih savršeno odgovarala drugome?

Meni se čini da nije.
A sve to ne bih danas znala i mogla da nije bilo njih.
I zato su svi bili pravi.
Samo što niti jedan nije bio onaj Pravi.
Onaj s kojim bi i veza bila prava.
I potrajala.
Jer, i to sam naučila, prava veza se gradi.
I ne mjeri se time koliko ljubavi imaš na početku, već koliko ljubavi imaš na kraju.

I zato hvala svima pravima koji su mi pomogli i koji će mi tek pomoći da budem Prava za Pravoga.
I da s njime izgradim tu pravu vezu.

[Sitna Bobica]

Hladno pivo me uvijek podsjeti na jednog Pravog iza kojeg je slijedio jedan Nepravi.

"Draga ljubavi jedina
S koje si planete?
Dopusti mi da malo i ja
S tobom budem dijete"
napisala sam na status kad sam se zaljubila u Pravog.

To je bila naša pjesma do samog kraja kojeg je obilježilo, između ostalog, i tugovanje na fb-u:
"Gore gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja
Mi ćemo možda i biti savršen par"

Općenito, u to vrijeme smo intenzivno slušali Hladno pivo. Išli smo skupa na koncerte i čekali da nam zasviraju Planetu i Supermana. Da, svirali su samo nama, iako to nisu znali. Mi smo uživali. Bili smo i sretni. Mislim.

On je bio moj Superman.
Na kraju je znao govoriti:
"Dao bih sve te noći da, da ostanem taj čovjek u tvojim očima."

I ja bi dala sve da je ostao taj čovjek u mojim očima.

I danas kad čujem te pjesme podsjete me na Njega. Lagala bih kada bi rekla da ostajem hladna kada ih onako usput, u kafiću, na radiju, ..., čujem. Te pjesme koje nas u potpunosti opisuju. Srce zatreperi kako samo ono može za "pravim" ljubavima.

No, opet, da je bio Pravi ne bi bio Bivši.

Bila je to bolna ljubav. Više tragedija nego romantična komedija, iz koje sam morala van. Nisam smjela više biti glavna glumica jer je uloga bila šupendarska.
Ali nisam mogla sama. Stvarno nisam. Bila sam preslaba na njega. Ni danas ne znam zašto.

A onda se pojavio njegov prijatelj. Ubrzo njegov bivši prijatelj.
On je bio Neznanac. I danas ga u mobitelu imam pod tim imenom.
Nisam ga dobro poznavala, to je istina, ali bio je Neznanac jer se za nas nije smjelo znati.
Nismo željeli da se za nas zna. Prije svega zato što nismo bili sigurni kuda taj naš odnos vodi. A njih dvojica su prijatelji. Ili su barem to pokušavali biti kroz godine.

Superman je ubrzo nakon našeg prekida htio da ponovo budemo skupa. Svakodnevni pozivi i poruke, silovanje fb walla našom Planetom.... svim supermanskim moćima me htio nazad.
To bi se i dogodilo da nije bilo njegovog prijatelja, mog Neznanca.
Tada mi nije bilo važno je li on pravi ili nije. Bilo mi je važno da bude uz mene.
Uživala sam u njegovim zagrljajima. U ljubavi koju mi je pružao. Tješio me.
Bio je potpuna suprotnost Supermanu. Bio je pravi dobrica. To mi je tada i više nego odgovaralo.

Imali smo i mi pjesme i stihove. Sjećam ih se. Ali srce ne treperi kad ih čujem. Samo neka dragost. Ljubav nije bila bolna. Nije bila tužna. Možda nije ni bilo ljubavi. Ali on je bio taj koji me izvukao ispod Supermanovog plašta koji nije uvijek najsretnije rješenje. Neka mi Clark Kent oprosti.

I koliko god mi je drago što sam imala "pravog" i što je to bila svemirska ljubav, što su se moje emocije nožem mogle rezati, jednako toliko mi je drago i što sam imala Neznanca u noći. U noćima koje su tamnije i tiše od ostalih. U noćima kada nisam mogla biti sama sa sobom, ali sam mogla biti s njim.

Ovo je moja priča zbog koje ni ja "ne jebem više jeftini klišej da se samo onom Pravom piše..."

[MelodyNine]

„Imam fotografsko pamćenje: sve što jednom pogledam, to mi ostane u glavi. Ja se uopće ne brinem“, rekla je Ksenija, odsutno šarajući očima po dnevnoj sobi prepunoj djece u raznobojnim džemperima. Djece koja su mirisala na puder i kapljice za nos.

„Jučer sam pogledala onu stranicu sa deklinacijama, vjeruj mi da sam znala pola, odmah. To je fotografski, shvataš... Šta misliš šta bi bilo da, recimo, i ti imaš fotografsko pamćenje? Obje bismo imale fotografsko pamćenje, bile bismo najpametnije u klasi... Uglavnom, ja ga imam....“

Nisam imala fotografsko pamćenje, ali sam imala fotografsku opremu. Pokušavati fotografirati dječiji rođendan ako si za to talentiran taman koliko i za fotografsko pamćenje zbilja je mučno. Pogotovo ako je sutradan ispit. Pogotovo ako misliš da ćeš prije ispita umrijeti. Bilo mi je mučno.

Bio je rođendan Damirovom novom bratu. Damir je najbolji Seadov prijatelj. Sead je bio moja ljubav. Moje ljubavi nije bilo dva dana. Otišao je jer sam bila bolna i tiha. Ksenija ima fotografsko pamćenje.

Uzalud sam pokušala objektivom pronaći slavljenika: sva su dječija tjemena ista. „Eno ga kod torte, sa Damirom. Zar nije presladak?“, Ksenija se smijala kratko i bučno.

Ne, slavljenik nije bio presladak. Bio je najtužnije dijete koje je postojalo, sa groteskno preblizu postavljenim očima, upornoga plavog pogleda, smiješne paučinaste kose. Damir je klečao kraj njega i pokušavao ga razveseliti. Slikala sam ih. Odsjekla sam Damiru lijevu stranu prsa. Požurila sam se okrenuti. Kasno.

„Je li se javio“, mimikom me je upitao Damir, dok su se djeca oko njega smijala. Ili su plakala, vrištala. Nikad ne znaš sa klincima. Ja sam vrisnula bezglasno „ne“. Možda sam plakala, možda je bilo i smiješno. Boljelo me je ispod stomaka.
Dva dana su prošla otkako mi je Sead, Damirov najbolji prijatelj i moja ljubav, rekao kako sam bolna i tiha. Kao tupi udarac. Previše sam gledala u dječije glave.

Moj je otac umro, tiho, da ne može biti tiše. No, ja se iz nekog razloga nisam mogla stišati mjesecima. Postala sam bolna i neosjetljiva na život. I onda se utišala. Sead je rekao da nije pristao na ovoliku bol i uzeo godišnji odmor ranije. Došla sam sama na rođendan Damirovog brata: nadala sam se da će doći.

Nisam mogla disati. Otišla sam do prozora udahnuti zrak. Nagnula sam se naprijed, tako da mi okno pritisne stomak. Učinilo mi se kao da mi je to vratilo utrobu natrag. Tad je škljocnuo aparat koji mi je visio oko vrata, na predugačkoj traci. Djeca su oko mene vrisnula. Ja sam vrisnula osmijeh i skoro pustila glas.

„Nasmijala si se“, vidjela sam Damirova koljena, među dječijim glavama. „Jesi to skratila kosu? Izgleda...“
„Ja ne znam slikati, bolje ti slikaj“, škirpala sam.
„Ti odlično slikaš, odlično, znaš...“
„Ne mogu fokusirati, sve je u magli, ne vidim...“
„Nisi morala doći, ali neka si.“
„Možeš uzeti aparat?“

Dok sam mu ga pokušavala dati, opalio je još jednom. Počela sam se mrviti. Pazila sam da ne padnem u tortu: Damirov lik mi se drobio pred očima u slatke, šarene mrve. („Sretan drugi rođendan!“)

„Tebe je zvao?“ Moj glas nije bio moj glas. Noge su mi nestale, nestala mi je glava. Osjećala sam samo stomak.

„Ne vraća se do jeseni.“ Imao je zlatnu mrlju u desnom oku. „Slušaj, ne treba ti biti žao. Kad ti ja kažem, ne treba.Gle, sad sam ga zakočio. Ne moraš stalno slikati danas. Jesi dobro? Odsjekla si kosu, je li tako?“

Nije to bio hod. Prešla sam sobu na zvuku, na mirisu, prešla sam sobu na kiselo-slatkom dječijem dahu, otvorila prva vrata i zatvorila ih uz tresak koji je zagušila proljetna nervozna, titrava paučina koja se nakupila u mojim ušima i krici, mnogo krika djece za koju ne znam plaču li ili se smiju. Čula sam ga iza vrata. Nešto je rekao: samo sam čula kako se šum pretvara u glas.

Čučnula sam ispred vrata i položila desnu ruku na njih. Zapravo sam se pridržavala. Zapravo nisam htjela da on uđe. Zapravo sam htjela položiti dlan na dlan, bez da ga dodirnem. Trajalo je to, ne znam koliko dugo. Mi, u vlastitoj melodiji, usred haotičnoga šuma, u melodiji koja može u bilo kojem trenu postati bilo šta. I ništa.

Stajao je ispred vrata kad sam izišla. Između dva uska zida, u hodniku.

„Kad si sretan ti udari dlan o dlan...“

Prošla sam kraj njega: pozdravili smo se vršcima prstiju.

„Bila si u kupatilu? Jesi li ponavljala? Ja sam sad bila u kupatilu i ponavljala sam. Sve sam zapamtila. Jesi li ti išta zapamtila, ja znam sve promjene, ispitaj me, imam sliku svega u glavi“, Ksenija je stiskala u rukama svesku na kojoj je Damir jedne večeri ugasio cigaretu.

[aisling]

Sjela sam na terasu i digla noge na drugu stolicu, uvukla se duboko i spustila glavu na naslon. Bolio me vrat svaki puta kad bi se tako iskrivila, ali nije me smetalo. Noć je bila topla, mirna. Pogled mi je kvario rub zgrade pa sam uspjela vidjeti tek četvrtinu neba, no bilo je dovoljno.

Zapalih cigaretu nakon što sam otpila gutljaj razrijeđenog soka od naranče. Nikada nisam mogla pušiti bez da nečime zalijevam grlo.

Jedna je pala. Nisam ni stigla zaželjeti želju. Moram se bolje pripremiti za iduću, ne smije mi opet promaknuti. Ionako imam samo četvrtinu neba.

Pitam se u što gledam. Medvjeđe oko se ne bi trebalo micati i žmirkati. Medvjedi na nebu ne žmirkaju. Posljednji puta kada mi je netko pokušavao objasniti kako da pronađem Medvjeda ubrzo sam čula samo teško disanje. Pokrila sam je tada dekom i idućih sat vremena pazila da ne sklizne u more s tog broda.

Gasim cigaretu i pored pepeljare zasvijetli mobitel.

Koliko si nabrojala?
3, ti?
Isto. Vidim cijelo nebo.
Vidi li se medvjed?
Da, savršeno se vidi.

Hvala ti što nekad vidiš za mene.

[Kyouko]

Ni dan danas ne znam objasniti kako sam se pretvorila u to što sam se pretvorila. Ne bih rekla čudovište, možda bi radije upotrijebila izraz ljuštura. I puno prije nego što sam ga upoznala bila sam prazna, kretala se i starila u maniri jednog zombija. Ljuštura zombija.
Sad kad bi me pitali kad sam ga upoznala, ne bi vam znala reći. Možda prije dvije, možda prije tri godine. Što se mene tiče, moglo je biti i prije deset. Kako smo se upoznali, to bi vam već mogla reći. Bilo je to jednog vikenda, u poznatom zagrebačkom klubu.

Dan je bio hladan baš kao danas, kiša je padala s pauzama cijeli dan. Kao i većinu prijašnjih dana, prespavala sam cijeli dan i ustala se u kasno poslijepodne. Kućom je odjekivao dječji plač. Kao i svakog vikenda, imali smo goste. Mama je trčkarala kuhinjom i pokušavala udovoljiti svakom. Kad me spazila počela je brbljati o ručku, večeri, ne sjećam se više. Prekinula sam njezino brbljanje odmahujući rukom i krenula prema kuhinjskom elementu napraviti si frape od banane, s puno mlijeka. Onako kako treba, taman da me potjera.
Vratila sam se u sobu neumivena, s frapeom u ruci i zaključala vrata. Sjela sam za stol i izvadila kutiju. U kutiji se nalazilo par komada sreće u esencijalnom obliku.
Gledajući unazad, ne znam zašto se tog dana toliko dobro sjećam. Možda zato što je tada svaki dan započinjao isto pa bi svaka priča koju bih ispričala imala isti početak? Ili je možda taj dan stvarno bio poseban. Uostalom, retrospektivna introspekcija uvijek mijenja doživljaj, tako da vam ne bih znala točno reći.

Što je najbolje, ne sjećam se ni kako sam ga spazila, ni kako smo počeli plesati. Je li to bilo na moju inicijativu, njegovu, nečiju tuđu. Zapravo, kad bolje razmislim bilo je to na inicijativu njegove frendice. Da, luda plavuša, pokazala mi je grudnjak umjesto da mi je pružila ruku kad smo se upoznavali. Draga djevojka.
Ne sjećam se koja je pjesma bila kad smo počeli plesati, to biste trebali njega pitati. Par puta smo čuli tu pjesmu i svaki put bi rekao da je to naša pjesma, no evo i ovaj put sam zaboravila o kojoj se pjesmi radi.
Jedino čega se živo sjećam iz te noći su trnci. Bilo ih je stvarno mnogo. I reflektora. I njegovog zagrljaja. U jednom trenutku me pogledao u oči i rekao da imam prekrasne čokoladane oči. Bio je pijan ko guzica. I tako neiskvaren. Nije imao pojma da su mi oči sive. Nisam nosila leće. Gledao je moje zjenice. I on je par puta dok smo bili zajedno imao lijepe oči boje tamne čokolade, iako su u stvarnosti zelene.
Unutar kluba je bilo užasno vruće, hodala sam okolo bez majice. U grudnjaku. Kasnije mi je priznao da me vjerojatno ne bi ni skužio tako brzo da nisam hodala okolo bez majice. Ne mogu ga kriviti, tijelo mi je tada bilo jebeno. Nije bio jedini kojem se prizor svidio. Net portali su divna stvar.
Cijelu smo noć plesali. Znoj mi se neprestano slijevao niz leđa. Da sam bila trijezna gadila bi se sama sebi, ovako mi nije smetalo.
Kad je morao ić dao mi je svoj broj mobitela i tražio moj zauzvrat. Bilo je to jedno pet mobitela prije ovog koji sad koristim. Pet minuta nakon poslao mi je poruku.
Plesali smo još nekoliko puta, gledali filmove, bilo je zabavno. Nakon nekog vremena smo se i poseksali. Ne znam jel tu prestala sva zabava, ili malo prije ili možda čak malo nakon toga. Mogu samo reći da to nije bilo to. Godinu i pol nakon našeg upoznavanja osjetila sam opet onu iskru zaljubljenosti i otpravila ga u bijeli svijet. Zbog drugog. Kažu da sam ga time ubila. Ne lažu. Sad kad sjedim ovdje i pišem, mogu točno vidjeti kako se mijenjao pred mojim očima. Iz pijanog dječaka u ogorčenog pijanca. Ali snažan je on momak. Feniks je ljigav primjer. Za sebe više nisam tako sigurna. Sada, skoro četiri godine nakon pišem ovo, odjebana.

[plavi-safir]

Ne zelim ovaj put samo ispricati.Zelim to opisati,onako slikovito i sa osjecajem,koji je ostao u meni,koji se vrati na spomen njegovog imena.
Nas prvi susret,Kutina,kafic"Kamelija",jesensko-zimski period.
Iako nervozna,dosla sam za njegov stol,nasmijana i poletna,kao leptir sto ce sletjet na cvjet.
On u kutu,zadnji stol.Crn,lijep,osmjeh titra u kutu usana..pomalo sramezljiv.
Razbijala sam led osmjehom,salama..
Drzala ga pod ruku,kao starog znanca..
I od tog prvog trena postali smo bliski,na rubu prijateljstvo-ljubav.
Sjecam se stotinu ne prospavanih noci kraj telefona(mobitela)..
Uspjevali smo si toliko toga reci,sve snove zelje,plakali skupa i smijali se..
Govorio je da mi nemoze ostati prijatelj,da su osjecaji jaci od njega i da si nemoze lagati..
A i moja luda glava,a i ludo srce se doslovce otimalo,dvoumilo.
Na silu sam tjerala zaljubljenost da postane opet samo prijateljstvo.
Nisu nas slusali ni glava,a ni srce..
Setali smo Kutinom,puno puta.
Na kolodvoru smo posijali sjeme ljubaui,koja je nicala kroz tel.razgovore a i na kraju susrete u mom gradu..
Bio je divan,romantican,topla osoba..
Htio je vise,a ja sam radila rezove.
Slao mi cvjece,najdivnije cvjece koje sam primila..
Trpio je puno mojih ispada,bjesnih faza,bio uz mene kad sam obolila..trpio je rusenje moje duse,kada sam pocela gubit sebe,a on vjerovao da se drogiram..
Tjerala sam njega,a i druge od sebe,vidjevsi da nesto sa mnom nije u redu..
Doktori su vec predvidjali da je rak gusterace,trajale pretrage..
Ja sam kopnila,on ocajavao iako mu nisam rekla tada sve,osjecao je da nije uredu.
Kupio je plavi prsten i pitao da li bi postala njegova zena..
Pred kraj nase price,pustao mi je pjesmu od Valentina"Oka tvoja dva suzama ne daju da teku"..
Sjedila sam na balkonu,gledala Mjesec i plakala.
Plakao i on..
Ne pitajte me sto se dalje dogdodilo.
Neznam reci..moj Josip je otisao mojom krivnjom.
Potrazila sam ga 2puta,nije htio nikakav razgovor.
Bio je u pravu.
Nudio mi je svoje sve,nisam pristala i nisam imala prava vise na njega..
Nadam se nasao je srecu jer je zasluzio bit voljen.
Dan danas,4god.poslije jos katkad mislim na njega i svoju ludu glavu koja je ugusila srce.
Bila bih sretna zena s njim.Sretna majka i zena.
Katkada placem radi njega jer sam pogrjesila i jer sam htjela oprost,da lakse zivim jer me to i danas nagriza.
Jednom cu i umrjeti,bez tog njegovog oprosta.
Sto nikad nije nepravi postao pravi.
Vrjeme se nemoze vratiti a jos manje se mogu ponoviti isti osjecaji,isti zar,ista strast s tom osobom.
Suze i tugu,krivnju sam utopila u pjesmi koja sjeca na njega

"Tvoj prsten vidjam na ruci druge zene,a znam da je bio kupljen za mene.Prsten je mali,a vjecna tuga umjesto mene ljubi ga druga.Ne daj da stara vremena svenu,daj mi taj prsten za uspomenu":(

[morcego]

Zapravo, sve će prestati već večeras, kad dođem doma i skinem sve ovo s lica. Ne toliko zbog različitosti Mene Sa Šminkom i Mene Bez Šminke, koliko zato što trljanje vlažne maramice po licu i piling privremeno ostave crvene tragove. A nitko ne voli crvene tragove. Ujutro kad se pogledam u ogledalu, odmah nakon buđenja, već će biti bolje. Bit ću raščupana i snena, ali bez crvenih tragova. I bez crvenih tragova po vratu jer ga večeras nećeš gristi. Iako bi htio.

Zato me sada i zoveš. To mora da si ti, ali naučila sam da se:

a)ne valja javljati tebi kad zoveš u bolesne sate („piješ, pušiš hašiš pa meni pod prozor dolaziš... Mani me se, Aleksa...“)

b)ne valja javljati na bilo koje pozive s nepoznatoga broja u bolesne sate jer mogu biti samo tvoji.

Jako si mi se proračunato približio. Prerušio si se u prijatelja i otvorio mi dušu i tako si se preko moje duše opet uvukao među moje plahte. Spavaš i grliš me u snu, smiješiš se, a osmijeh u snu ne može se hiniti. Samo ne znam čemu se smiješiš – pobjedi ili osjećaju koji ti pruža toplina moga zagrljaja. Zar je moguće da te nasmiješi svačiji zagrljaj...? Nije mi to baš neka hrana za ego...

Sutra će biti drugačije jer sutra neće biti oproštajnih tuluma koji se tako ne zovu. Sutra će biti nedjelja i nećemo se vidjeti. Nedjelju ostavljam razgovorima s majkom i čuđenju proizašlom iz činjenice da pojma nemam o čemu smo razgovarale. Nedjelja je za brata i nećake, nedjelja je za prijatelje.

A ti mi nisi ni mama, ni brat, ni nećak, ni prijatelj. Ti si mi...ne znam što si mi ti. Ne znam ni zašto ti nikad ranije nisam ništa napisala. Ovo je prvo, vjerojatno i zadnje. Makar,...tko zna. Mislila sam da je ono u srpnju bio zadnji poljubac.

Sutra će biti drugačije jer ću sutra saznati da je poziv uistinu bio tvoj i da nemam pojma zašto si me zvao nakon nebrojeno mnogo izignoriranih trenutaka tijekom cijele večeri. Sutra ću shvatiti da je tulum uistinu bio oproštajni i da je nedostajalo previše ljudi i da se dogodilo upravo ono što se trebalo dogoditi – da si me probudio iz nedosanjanoga sna koji je bio čak i bez početka jer si nisam ni dozvolila da zaspim.

Sutra će biti drugačije jer će i tebi biti nedjelja.

Danas je sutra i ti kažeš: „Pozovi me k sebi... Tužan sam, nedjelja je i pije mi se s tobom...“

A ja se pitam zašto baš sa mnom i došavši do spoznaje da spoznaje nema , nikad je nije bilo i nikad je neće biti, ne pitam te „zašto baš sa mnom“ niti zašto si me sinoć zvao, niti te uopće išta pitam... Napišem „jebiga...kad mi se bude družilo, zvat ću te, znaš to...“ i više ne razgovaramo.

Boli me kad si tužan i znam da tebe boli kad sam ja tužna. Ali fora je u tome da mene boli duša, ona ista duša koja te uvukla među plahte, a tebe boli kurac, onaj isti kurac koji je bio svugdje. Da, svugdje, ne ponosim se time, a zapravo bi više tebe trebalo biti stid. Fora je i u tome da se volimo i stvarno se volimo i stvarno ti vjerujem kad to kažeš i stvarno mi vjeruješ kad to kažem. A rekli smo si stoput. Rekli smo si nedavno. I davno. I uvijek. I vjerojatno ćemo si još stoput reći.

Fora je, mali, u tome i da nismo zaljubljeni i da vjerojatno nikad nećemo biti zaljubljeni i da nas ljudi percipiraju kao zaljubljene, a da vjerojatno ni ljudima samima nije jasno zašto nas tako percipiraju.

Sve je fora u našem blesavom odnosu. On sam po sebi, kao takav, per se, je fora.

Zašto sve ne ostaviti na tome da bude fora i da bude jedna lijepa uspomena na čovjeka koji me toliko puta nasmijao?
Možda samo zato jer si me i toliko puta rasplakao...
Ja tebe sigurno nisam.

Sutra...sutra će biti drugačije. Sutra je ponedjeljak i ja ne moram na posao, ali svejedno je ponedjeljak, a on uvije rastrijezni kao vitamin c, hladan tuš i injekcija adrenalina istovremeno. Samo bit će siv jer smo u Zagrebu, a bit će i kišno-snježan, jer smo u Zagrebu. I ti i ja smo u Zagrebu, a kao da smo na dvjema različitim planetama. Ja na Veneri, a ti na...Bog zna čemu. Planetu samodopadnosti koja prelazi u postalkoholnu melankoliju kada prestane djelovanje najjačega anestetika.

Sutra... Skoro sam napisala „nazovi me sutra“, ali nemoj. Ionako mi predstoji previše susreta s tobom koje ne mogu izbjeći i bojim ih se. Kao da guram ruku u kavez manično depresivnoj panteri koja bi svakog trena mogla podivljati i odgristi mi barem četiri prsta. Ostavila bi mi mali da si mogu kopat nos, ili palac da mogu lajkat svemir, ili srednjak da ga mogu pokazat ostatku muškaraca kad mi idući put kažu „izgledaš prekrasno večeras“.

Sutra će biti drugačije, ali sutra me nemoj nazvati. Nemoj jer ako ja budem tužna, nema šanse da se ne javim čovjeku koji će me sigurno nasmijati. I onda kad se nasmijem tako jako rasplakati.

Nisi ljubav mog života.

Nisi ni zaljubljenost.

Nisi ni seks.

Nisi ništa.

Ti si samo moje „sutra“ koje uvijek treba biti za nijansu drugačije, a nikad ne
bude.

Da si barem sam malo sretniji i da više voliš ljude. Da se barem ne bojiš kako će tebi pantera odgristi ruku... Možda bi se prestao u nju prerušavati.


Sutra će biti drugačije...

[Herp]

"Izvoli" rekao je, pruživši mi neki papirnati smotuljak dok smo koračali prema njegovom stanu.
Proljeće je, vani je toplo, a on je visok i ćelav. Nisam sigurna brije li glavu ili su ga godine već načele; nismo baš dugo skupa.
"Što je to?" pitam, pomalo blesavo.
"Pa pogledaj, jebote".
Na brzinu rastvaram zgužvanu kovertu. Unutra je pozivnica. P. nas zove na neki džumbus od fešte, giga, promocije i svega ikad.
Dobro, ne zove nas, zove njega. No, on mu je pokazao moju sliku neki dan kad su se sreli u gradu. Kaže da je P. rekao kako sam lijepa. To je baš lijepo.

Fešta je kod bajkera u birtiji. On puno pije. I ja pijem skupa s njim. No, on puno pije svaki dan. Ja to ne znam i ne vidim. Čvrsto ga držim za ruku.
Moja prijateljica uzima kanape sa sirom i kaže "Ovdje nema sira!"
On viče "Tko kaže da nema sira?", oponašajući poantu nekog vica. Ne sjećam se kako ide vic.

Dolazi i P., on me upoznaje s njim. Ja ga i dalje čvrsto držim za ruku. I dalje pričamo viceve. O Crnogorcima.
Začudo, te večeri se ne svađamo. Odlazimo sretni dalje u noć. (U park? U grmlje? Alkoholna izmaglica je neumoljiva).

Mislim da su mi rečenice prekratke.
Moram poraditi na tome.
I nadam se da nitko nije pomislio da je "P." kratica od "Pero".
Nije.
Nego od "Pravi".

[okana]

Još uvijek mislim da je pravi, iako mi život priča drugačiju priču.

Upoznali smo se kao djeca, ustvari ja sam bila dijete, a on odrastao muškarac. Par godina stariji, iskusniji, "zreliji".
Kako to već obično biva!
Taman sam završila osnovnu školu i za dobar uspjeh, roditelji su me odlučili pustiti na to ljetovanje na drugom kontinentu.
Kamo sreće da nisu!

Već prvi dan kad sam otišli sa prijateljicom da se raspitam i vidim kako je tamo uopće i da li ići, vidjela sam njega.
Samo što se nisam raspala. Te predivne smeđe razigrane oči. I u tom trenutku sam znala da će mi on promjeniti život.
Za sva vremena. I da ću se mnogo godina nakon te noći, sjećati njega i tih divnih smeđih očiju.
Ma nije stvar samo u očima, on je sav bio u tom fazonu. Šarmantan, duhovit, dječački raspoložen... ah taj njegov osmjeh!
Proveli smo par tjedana zajedno, a ja sam se iz sata u sat, iz minute u minutu sve više i više zaljubljivala u njega.
Iako za to uopće nisam imala osnova, nije pokazivao ni trenutke zainteresiranosti za mene.
Sve do zadnje večeri.
Spavali smo na istom dušeku, pored vatre..zagrljeni i tad me prvi put poljubio.
Ujutro kao da ničeg nije ni bilo. Ja sam se vratila u svoj krevet i plakala jer sam znala da je to to i da se više nećemo viđati.

Nakon toga, vrlo često sam mislila na njega. I srećala ga u gradu, on se pravio da me ne vidi i ne prepoznaje. A možda zbilja i nije..jer nismo se dugo vidjeli.
Bez obzira što ga nisam viđala jedno vrijeme, ja sam i dalje mislila na njega. Jutro bi mi započinjalo s njim, noć završavala s njim.
Uvijek na isti način... na onom dušeku, pored vatre.

Slučajem okolnosti, nakon par godina se srećemo na jednom drugom mjestu. Vidjela sam da me prepoznao, ali da i dalje ne pokazuje zainteresiranost za mene...kao i prije mnogo godina.
Sve mi diraj ali ponos ne.
Ponosna kakva i jesam, smiješila sam se i plesala jako zavodljivo jer sam htjela da me primjeti. A u sebi sam drhtala, jako! Mislila sam ako stanem da ću pasti, koliko su mi koljena klecala. Plesom sam došla i do njega, ponovo nezainteresiran.
Nisam se dala smesti. Odjednom se okrenuo i počeli smo plesati. Još uvijek se sjećam pjesme koja je tada svirala.
Mrzila sam tu pjevačicu, ali kako je on rekao da ju obožava.. Od tad idem na sve njene koncerte. Ne pitajte me zašto. Pitao me koliko još ostajem u gradu, ja sam rekla još sutra. On je rekao hajdemo negdje, znam divne plaže.
Naravno da sam htjela ići s njim, ali u glavi sam smislila odličan plan, a to je da se vidimo i sutra. Htjela sam ga imati još jedan dan.
Pristao je. Kad sam došla doma, štipala sam se i pitala hoću li zbilja sutra vidjeti njega, zar ćemo nakon toliko godina maštanja pričati, zar će stvarno biti tu ispred mene?
Nikad ljepše u životu nisam zaspala, osim one noći na dušeku, pored vatre.
Probudio me cvrkut ptica i ja sam sama cvrkutala. Bila sam ushićena i tako sretna. Nisam mogla dočekati večer.
Kako se bližila noć, bivala sam sve napetija. Ipak ja sam tu pred svojim PRAVIM, on je taj.
Uskoro, zvoni mobitel i govori ne mogu doći.. znala sam, djelovalo je suviše lijepo da bi bilo istinito.

Zvoni opet za 5 min, predomislio se... stoji ispred mojih vrata. To je bila najljepša noć u mom životu!
Puno puta sam ga idealizirala u svojoj glavi, pričala s njim... ispao je puno bolji nego u mašti. Imamo iste interese, volimo iste stvari.
Dok sam ga gledala pitala sam se, da li on stvarno sjedi ispred mene?! .. opet je pao poljubac, dok je njegova ruka klizila po mom tijelu, ja sam duboko u sebi znala da je ovo posljednji put..i da bez obzira na sve ne možemo biti zajedno.
Tada je zaspao pored mene. Nije mi padalo napamet da spavam, brojala sam otkucaje njegovog srca...najljepša muzika je svirala samo za mene.

Nisam uspjela da ga zadržim u svom životu. Ni tada, ni onda, a ni sada. Mogao je da mi traži bilo što, posljednju kap krvi, srce.. naravno da bih mu poklonila, ionako već odavno pripada njemu.
Čak sam mu i ponos dala, ono najsvetije.

Nakon nekog vremena uradio je nešto što nikad nisam pomislila da bi mogao da uradi. Ubio me je u samo jednoj, jedinoj sekundi.

Sada sam shvatila, da on nikada i nije bio Pravi.

[Drito Konj]

Prvo sam mislio da se radi o bivšima s kojima nismo ostali i to, a onda sam skužio da se radi o onim još usputnijima koje su bile tu kad je trebalo, ili su taman tad izostale, a ništa se nije dogodilo. Bar mislim da sam skužio. Šteta, jer sam htio napisat pjesmicu svim bivšima.

Fala kaj si mi priuštila prvi gangbang ikad
Jedini zapravo
Nisam tada znao kak se to zove
Dečki koji su došli nakon mene
Nisu mi značili puno
Jer sam se htio drpat s drugom ženom u wc-u
Pa sam to i činio.

Alkohol nas koji put oduzme, jebiga
Nevjerojatno je da si i dalje ista, nakon preko 15 godina
Bilo je fora, znam da je i tebi smiješno
Iako bi psiholozi imali puno tog ružnog za reć
No, i ti i ja znamo da je to zapravo jer ti puca kurac

Tebi hvala na pričama iz djetinjstva
I kaj si se naučila potpisivat tak da ak gledaš potpis okomito
Ispadne moje ime
Nisam znao da je to moguće
I koliko god onda ne razmišljao o tome
Mislim da mi je dalo nekakav bizaran osjećaj vrijednosti
Žao mi je kaj smo se jebali, doduše
Jer si bila cura mog prijatelja
A on te volio

O tebi sam napisao priču
Otvorio sam ti topic
I dalje mislim da imaš najljepše zelene oči
I da se najbolje ljubiš
Iako te se jedva sjećam
I mislim da bi protrnuo da te vidim
Pa taman da si neugodno agresivno debela
I s troje djece
Žao mi je kaj sam si napljugano pišao po jakni dok si željela pričat
I da sam ikome rekao da smo se jebali
I kaj nisam znao kaj ti reć osim
"Imaš 5 kuna možda?"
Hvala kaj si mi kupila cigarete onomad
Jer sam imao najmanje novaca
A ti si to kužila

Tebe sam našao na fejsu nedavno
Nakon mase godina
I super da je tvoja frendica došla onda u Lapu
Reć mi da ti se sviđam
Jer da te nije bilo, nikad ne bi cijelu noć jebo uz radiohead
I radi slučajnog udarca tvoje glave o parket
Skužio da žene vole agresiju
Bio sam micek
Iako sam za tadašnje pojmove bio sotona
No, ti si mi nekak pokazala da je to ok
I to jutro sam ležao
Poput šeika, i zvao sve Ikad
S mobitela tvoje cimerice
A ti si mi išla po kolu i pljuge
Svojim novcem
I to pijano jutro nesretnog klinca bilo je priča
Za kakve sam oduvijek živio
Jer jedine imaju smisla

Da nije bilo tebe, teže bi prebolijevao
Bila si zgodna, sisata i jako poremećena
Ne znam kakva si sad
Da me tvoji roditelji nisu potjerali
Pijanog i užasnog
Sa krova kuće na kojem sam svirao gitaru
Ne bi me baba nekoliko kuća dalje
Polila vodom
Ne bi pješačio dvadeset kilometara
Samo da me odjebeš
Jedina si osoba s kojom sam šutio
Po 3 sata na telefon
I koja mi je pušila vozeć auto
Majko isusova, kako je to uopće moguće?
I dalje nisam siguran
Zašto me tvoja majka potjerala
Dal zato kaj sam im popio svu rakiju, i onu koju su sakrili od mene?
Dal radi sviranja na krovu kuće u 5 ujutro?
Dal radi jebanja koje nam je zabranila?
Sve skupa?
Ne znam
Al fakat si me izvukla iz govana
Bez da ćeš ikad to kužit

A ti, jebem ti sve
Ti si zadnji dodir s nečim
Kaj me ponijelo na dobar način
Ali u krivom momentu
I krivog mene
Najgora bosanska rakija
Plakali smo kao isusi tuge
Prije nego sam ti vidio sise
Koje su maestralne
Onda smo možda još malo plakali
Pa si se željela jebat
Al dobro mi se sjetit toga
Možda zato kaj sam osjećao nekaj
I odbio sam seks te večeri
Pijano i ponosno
I znam da me voliš radi toga
I hvala ti na paletu
I na sendviču
Gledajuć to danas
To je dokaz da postoji šansa
Da možda postoji takva pička
S kojom mogu odradit svojih 3-5
Ili dulje
Smijuć se i plačuć
A da mi sjećanje na to jednom bude lijepo
Kao ovo sad

[Lucky Strike]

Danas sam baš šetao Zrinjevcem i pala mi je napamet moja „neprava“ ljubav dok sam gledao srednjoškolke kako sjede na klupi.

Bilo je to ovog ljeta. Bio sam u fazi zaborava druge osobe. Ona mi je bila najbolja prijateljica,osoba kojoj sam bez muke mogao reći sve što me je mučilo,moj jedini oslonac u životu,znala je sve moje tajne,bila je osoba s kojom sam provodio 10 sati dnevno. Ne znam kako se osjećam, ponekad poželim da je barem na tren pored mene. Želim je poljubiti. Želim je dodirnuti,zagrliti.. Često po noći gledam zvijezde i pitam se dali ih i ona gleda upravo sada? Dali gledamo isto nebo? Dali živimo u istom svijetu i vremenu? Ponekad mi idu suze na oči kad se sjetim nje.. osobu koju sam zavolio više od svog života,a bez koje sam zauvijek ostao! Prokleto mi nedostaje,sve bi dao da je tu.. Iako sam okružen ljudima fali mi.. njene oči,smijeh,glas,dodiri. Fale mi. Najsretniji sam bio u njenom zagrljaju. Njen poljubac mi je mamio osmijeh s lica. Njezino „volim te“ davalo mi je hrabrost za dalje. Odlazak bez riječi srušio je sve moje snove. Dao bi sve na svijetu samo za jedan dodir,za osjećaj kako je to biti pored nje. Siguran sam i to da će dio mog srca zauvijek pripadati njoj. Siguran sam u to da je nikada neću zaboraviti. Zapravo,siguran sam u to da ću zauvijek biti njen.

http://www.youtube.com/watch?v=9T9sC-QAR1k

[malaboki]

nepravi oprosti.
ti si usao u moj zivot u pogresno vrijeme. davao si mi sve sto sam htjela, a nisi dobivao nista zauzvrat.
dobar si ti decko. radio si sve ispravno,a opet to tvoje ispravno bi uvijek ispalo pogresno. uzivala sam u tvojim poljupcima i dodirima, ali istovremeno me sve to gusilo.
zao mi je.nisam te voljela,voljela sam osjecaj da me netko voli.
povrijedila sam te,ali nisam ti lagala i ti i ja smo znali da ja nisam osoba kakvu bi ti htio pokraj sebe.rekla sam ti da me ne mozes promijeniti,ali nisi slusao.
ti si gradio i planirao.
i onoga dana kad sam ti rakla da te ostavljam zbog pravoga(kreten na kvadrat-karma) nisi me mrzio,bio si sretan zbog mene.
uopce ne shvacam sta si na meni volio jer sam tada bila nemoguca i dobio si najgore od mene.
nepravi oprosti

[Drito Konj]

Dakle, o čem se radi. Nemojte se zapiknut za jednu osobu, za jedan događaj, za samo jednu stvar. Uzmite tijek života, veza, svega i napišite kaj bi promijenili u dosadašnjim djelovanjima/postojanju, kaj bi napravili drugačije, kaj ne bi napravili opće, etc. Prozno, il u stihu, nije bitno. Gou, madafakaz! :zubo:

[Frogger]

Kad san bija mlad i mršav
privlačan ko Gary Cooper

u točno u podne
Ja san samo štreba


A njima je bila suša
Bija san im super

I one su bile zgodne
Bolje da san jeba. :facepalm:


E moj Gary
Gary Cooper
pun mi te je kufer :clint:

[cajna_mjesavina]

Mijenjala bih ovaj ispit što mi je ostao za diplomu. To smatram svojom velikom greškom - upis fakulteta o kojem sam imala nedovoljno informacija prije nego sam ga upisala, otpor starcima koji su govorili da to nije za mene i moje romantične predodžbe o istom. A ponajviše lijenost i prepopustljivost prema samoj sebi, te česti nedostatak samodiscipline.
Puno puta sam čula: "sve se događa s razlogom". Još uvijek se nadam da ću dokučiti razlog što 9 godina učim ono što me ne zanima.

Griješila sam i u ljubavnom životu. Gradila sam s krivim osobama kule od karata, koje je prvi jači vjetar zameo. To mi je uzelo puno energije.
Oduvijek sam tu nekako htjela vrh i bila sigurna da ću naći svoju "srodnu dušu", da ćemo nas dvoje živjeti u jednoj velikoj kući s velikim dvorištem u kojem ćemo imati nekoliko pasa. I uvijek četvero djece. Imat ćemo i vikendicu na moru. Ništa posebno, tek toliko da imamo gdje otići. On će imati svoj terenac, a ja ću imati neki manji, gradski autić, ovak za po gradu i razvažanje djece. Moja djeca će ići na talijanski, violinu, tenis i naprednu matematiku. Danas ni ne vjerujem u srodne duše.

Što reći, osim da s 27 godina nemam ni vozačku dozvolu, niti sam našla osobu s kojom želim provesti život.

Previše sam živjela u svijetu mašte, a premalo se koncentrirala na realnost. "Samo da prođe ovo", bila je moja mantra. Bila sam sigurna da me čeka svijetla budućnost.

A, najviše sam pogriješila što sam slušala druge, odraslije i "pametnije". One ljude kojima dođeš s nekom svojom idejom, a oni te ismiju i u samom startu pokolebaju. Zato što su odavno digli ruke od sebe i prepustili se učmalosti. Gotovo da sam odustala od svojih snova i prepustila se prosječnosti, nečemu od čega sam uvijek bježala.
U zadnji tren shvatila sam da ipak moram slijediti svoj put i svoj san. Otpuhnula sam prašinu sa svojih krila, već pomalo zahrđalih od svih bolnih prizemljenja. I poletjela ponovno. Sama. I polako.
Doći će s vremenom, sve će se posložiti. Samo trebam biti hrabra. Drugima sam sve odavno oprostila. Sebi opraštati se još uvijek učim.

[empty-soul]

zemljopis mi nikad nije isao. nisam imao volje za to, nije me zanimalo ni malo koja rijeka tece kroz koju zabit u africi ili kak se zove jezero na najvisoj nadmorskoj visini. zato sam se i nasao pred plocom, pogledom trazeci odgovor od kolega iz razreda... zvoni, kraj sata ja dobio jedno pitanje i naravno ne znam odgovor. odu svi, profka sjedi ja cekam. sto da napravim s tobom? pita me nesto, pricam bezveze jedno te isto vec treci put, ona ne trza... pocnem ja cetvrti put, ona se trzne i gleda me,onak zabrinuto, ko kad pijes jogurt i krajickom oka skuzis da je datum odavno prosao. uskoro ti je rodendan. paa, da. ovan, ne? paa, da. nezgodan datum. naravno, frik na horoskop, kak sam to zaboravio. slamka spasa? tezak uzdah. evo ti cetvorka. ???? nemoj j.... stvarno? vidim upisuje, ja zbunjen. umjesto da sutim pitam di je kvaka? tesko ces naci ono sto trazis. wtf?? i ode. vise nisam odgovarao zemljopis tu godinu, cetvorka za kraj.

rodendan. moj. super je. moja najbolja ekipa, ekipa koja je znala sto hoce i to je dobila. ovako ili onako. ekipa s velikim E. festa, muzika, alkohol, kemija, cure, sve... tresti bare i vice vrijeme da se krene. ma kuda, rano je. dolazi ona s frendicama. skockane, ona posebno. smedokosa, smedooka, vitka, duge noge u uskim trapericama, cvrsta, jako cvrsta cetvorka i gleda me. frendovi se vec bacaju na njene frendice ko lavovi na mlade zebre koje ni ne znaju kaj je to lav, zakaj tak tesko hoda i govori nerazumljivim jezikom obavijen cudnom kombinacijom mirisa trave i keglevicke. rekao sam joj da dode sama. nju niko ne dira. ona je vec moja. bit ce akcije. vidim kako hoda, ne ide u mom smjeru. hoce da ja dodem do nje. nije problem. pljesnem ju po guzi s leda, zna da sam ja iako me ne vidi. okrece se i grli me cvrsto, s svojom cvrstom, cvrstom cetvorkom. ljubi me, ja uzvracam. zabava na vrhuncu. ekipa na vrhuncu. sve savrseno. ali nije. nikad nije. praznina, uvijek je tu. ne napusta me. drzi me napetim. ne opustam se. nikad. ni kad sam popio onu votku previse, ni kad sam smirivao frenda u nekom losem filmu, ni kad se ona cvrsta, cvrsta cetvorka gibala u mom ritmu uz zvukove britney spears koja mi je totalno pokvarila dozivljaj.

moram se ja petljati, moram. princ na bijelom konju? spasavam stvar i odjasem u zalazak sunca? da, mogao bi odjahati ali ne na konju i ne u zalazak sunca. ali ne. javljam se. dovoljan je bok. znam sve. opet te udario. ne znas kak da to prekines. u dugovima je a nije kupio ni jedne jedine pelena za malog. a radi. na kaj trosi? mozemo se vidjeti? cesto mislim na tebe. sve je trebalo drugacije zavrsiti. to izmedu nas. bok je dovoljan i sve znam. znam kad me zoves i zasto. glancam oklop, blajham konja i cekam tvoj drugi poziv. kad i gdje. gledas me. pricas. ne slusam te. vidim ti sve u ocima, u suzama. ne moram slusati, sve znam. znas da sam slab na tebe. danas cu to rijesiti jednom zauvijek, ostavljam ga. javit cu ti se uskoro. cekam. dan. zovem, ne javljas se. nema poruke. vec mi se ruke stezu oko njegovog vrata, prsti ulaze u njegovu kozu dok mi se u glavi vrte filmovi i razlozi tvojeg nejavljanja. poruka. konacno. pricali ste? ok. sve si mu priznala za nas? ok... oprostio ti je? i ti njemu? on tebe voli? i ti njega? i ovo je sve bila greska? nisi se trebala javiti? nisi. bacam oklop. mlatim ga kovackim cekicem, skidam srebro s njega dok ne ostane samo neprepoznatljiv komad supljeg lima. konj. vadim onaj mac koji sad gubi sjaj svakim mojim zamahom. konj. hrana za pse.

opusten sam. vjerojatno. ne znam kako je to. ali to mora biti to. nekakva toplina. ko kad se popiskis u gace, siri se u svim smjerovima. to je valjda to. zaspala mi je u krilu. zadnji ljetni dani. gledam ju. nije najbolja. nije najljepsa. ali ju volim. jako. moja ruka na tvom trbuhu. vrtim programe po tv-u. malo se pomaknula, stisnula se k meni malo jace. spot na vivi. "all i ever wanted all i ever needed is here in my arms". ko na filmu. klise totalni, bezveze. smijem se sam sebi, svemu. all i ever wanted. savrsen trenutak.

ne znam kako smo dosli. znam da autom. znam da sam ja vozio. ne sjecam se puta. cekam te s druge strane vrata. ne pustaju me unutra. deri se, vristi, zovi me, bilo kaj. uvijek places u tisini. i sad. ulazi doktorica. ne pusta me unutra. sestra me gleda s recepcije. vidi da sam na rubu. dovoljno je pametna da ne prilazi. ne sad. cekam. izlazi sestra, vozi te u kolicima. izlazi doktorica. prica, ne slusam ju. pogledi su nam se sreli, sve je receno. sve je jasno. srce mi puca.

[Urbanna]

Moji dugi prsti ne žele upisati to jebeno kaj. Zašto i bi, ja sam što/šta, time obilježavam zamjenicu za neživo. I volim svoj faks iako većina ne shvaća što ja tu radim. Ali neka, bitna sam sama sebi. Ova rečenica je laž. Ali je bitno da tu stoji. Neka. Čini se i ovaj uvod dulji. Da, faks, tu sam, i radim ono što volim; puno čitam, puno pričam, a što je bitnije od toga. I znam puno kajkavaca. I volim te svoje jebene kaj-kaj ljude.

Voljela bih da da nikad nisam otišla na to jebno natjecanje u 8. osnovnom. Zašto svaka osoba s dugim nogama mora skakati vis? Pa morala je. Morala sam. Jadno, možda da nije bilo toga dana ja ne bih danas visila na ovom podforumu i možda ne bih prebirala po nekim starim stvarima. Zašto sam nakon te greške u skoku opet skočila na grešku? Ići svjesno učiti kako presvući krevet? S koje strane i kojom rukom prvo krenuti? Omg, debil sam. Jbga. I to me putovanje dovelo da znanja koja mi nikad nisu bila potrebna. U pičku. Svi su govorili ne radi to, ali sam morala. Zašto lako, kad može teže? Zašto trijezno, kad može pijano? O, pa jednom se živi mladost. Da, da.. jednom.
Volim te Slavonijo, želim tu ostati, ali mi ti daješ nogu. Hvala Slavoniji. Volim te brdovita Rijeko. Volim to more. I volim tu kišu. Daj mi je više. Ono jučer je bilo jadno. Prejadno. Možeš ti bolje. Želim te.
Tebe ne želim. I ne znam zašto iznova dolaziš kad nema smisla. Ali one dane ne dajem.

Sad sam tu. Ponovo na početku priče. Radim ono što volim i želim. Pišem ovo i kenjam. Kaj bi mijenjala? Ma ništa. Kaj da mijenjam suze isplakane nad dnevnikom? Kaj da mijenjam one mamurluke? Kaj da mijenjam ovaj sad grč u želucu?

Ma ne dam. Ovo je život. Želim sve. I grč. I plač. I vrh. I dno. I opet dno. Neka. Želim ovo. Dobila sam. A kaj ću. :o

[LeGrandBleu]

Ljudi ti pune glavu od samoga starta,
starci, babe, dide, prike iz kvarta,
ko ce pripoznat dobar savjet kad si mulac,
poslusas krivoga i ode sve u kurac.

Stoput vratin film: sta nisan onog lita
prijavnicu odnila na drugi kraj Splita.
Ovako cet’ri godine, estrogena, pms-a,
tu bi normalan poludija, sa il' bez seksa.

Nikad prava ekipa, to mi najteze palo,
imas dvi-tri grupe, i u svakoj si pomalo.
Prodje par godina, jos uvik se trazis;
na kraju balade, u bijegu spas pronalazis.

Pravac dijaspora, od nule, ispocetka,
zivot ti se pari bez ispisanog retka.
Horizont je jedno mega ocekivanje.
Slikar s kistom, s platnom, bez ideje.

Jebiga sad, krece greska za greskom,
al prva je godina, tolerirat ce se nesto.
Dodje mi i sad, zbog faksa da se plesnen,
zakurac 5.0 – kad u izboru zajeben.

Nadopuni s malo frojdovskih pizdarija.
Zbog te bi si veze fejspalm zalipila.
(Elektrin kompleks, ofkors i krivi lik,
proc ce jos tri godine dok se desi 'klik').

Evo tek sad priznan - Doma ima neko
I uvik ga se sitin, kad god mi je tesko.
Reka mi je cunka, on se triba izivit,
putovat po svitu i svakog cuda vidit.

Osta je doma, jos uvik je doli,
Nakon x godina, ja se pravin da ne boli.
Ko je sada cunka?!, kao fol se smijen,
dok s nekin mrtvin rusima sama vodku pijen. :rofl:

Novogodisnje odluke nekad te i krenu;
pocnen organizirat neku novu shemu.
Smijuriju od faksa zavrsin u roku
(no ipak si mladost priskocija u dvoskoku).

Vec tada si svjestan da vrime ne mo’s vratit,
i da od puno pitanja samo mozes patit.
Zato je, Drito, ovo jebena tema,
kad uz svu pamet sada, povratka nema.

No za kraj optimizam, i malo moje price,
zadnje dvi godine nekikurac svice.
Al jebiga ono, kad si lose volje,
vratis film x puta: Je li moglo bolje?

Mogla bi rec da sada san sritna,
Sta nije to na koncu jedina stvar bitna?
Mozda i jest, na kraju balade,
Al ne vraca ti godine, one snove i nade.

Da me se ne optuzi da falila san temu,
Evo popis: lista za promjenu
priskocila bih komplet ‘zabarsku’ epizodu
ne provodec 6 godina na Split-Ancona brodu.

Neke bih ljude slusala vise, neke ni pod razno,
u ljubavi bi se ponasala vise oprezno.
Jer mozda bi bila opustenija sada,
a ne lutala labirintom barikada.

(Storija s dijasporom ovako se zavrsila:
Puno san puta dosljednost prekrsila,
pa odlucih opet stavit zivot na provu
i ovi brod uputit u buducnost novu.

Pravac nova zemlja, i opet ispocetka.
Zivot vise nije bez ispisanog retka :ne zna: )

:facepalm:

[Sitna Bobica]

Ne želim pisati o ovoj temi. Preteška mi je. Ne, nije tema teška. Ni je ni loša. Odlična je čak. Ali ono o čemu bi ja pisala je preteško. Meni. Bolno. Previše je stvari koje bi voljela da su bile drugačije. Da sam ja bila drugačija. Da ja jesam drugačija. Osjećala bi se bespomoćno. Možda bi i zaplakala. Bojim se početi pisati. Bojim se svoje reakcije. Bojim se sebe.


A onda uzimam tipkovnicu i pišem.


.........................



Pišem dugo. Puno. Povezano i nepovezano. Suvislo i nesuvislo. Pišem o roditeljima, bratu, faksu, vezama, prijateljima, o događajima koje bi ili ne bi promijenila. Pišem o SVEMU.

I plačem.


Nije mi lakše, ali znam što bih promijenila.
Voljela bih da sam i prije pobijeđivala strahove koje sam imala. Ne, nemam strah od visine, zatvorenog, prostora, ljudi, pasa, mačaka.... ne govorim o takvom strahu. Voljela bih sa se nisam bojala sebe i svojih reakcija. Emotivnih uglavnom.

I voljela bih sa sam se više voljela, a manje bježala.

[Morticia]

Tebe bih odmah prijavila.
Jebeš takvu učiteljicu koja tuče djecu i čupa ih za kosu.
Kravo.

Tebi bih se zahvalila.
Jer sam zbog tebe odmah upala na faks i do dana današnjeg volim matematiku i prošla sam svaki ispit iz matematike
iz prve.
Iako si nas klala s izvodima, hvala ti.

Tebi bih prije onog izleta rekla da si odvratna, jebena kučka i da crkneš.
Slobodno se pojebi s njim.
Dobijte oboje sidu, što se mene tiče.
Srećom, na kraju si završila na heroinu.
Tko te jebe.

Tebi bih rekla da si jadan.
I da TRI godine nisam s tobom svršila.
Dakle, jadan si.
Bio.
Iako sam te voljela, a nije mi uopće jasno zašto.
Danas nisi jadan.
Najbolji si mi prijatelj i super si.
Nadam se, ipak, zbog nje, da bolje jebeš.

Tebe bih zaklala na spavanju nakon što si mi opalio šamar.
Zaklala.
NožOm.
Al' bih se i više smijala s tobom.
Jer si bio jebeno duhovit.
Stvarno.
Dok nisi bio zloduh.
Kad si bio zloduh mrzila sam te.
Danas te više ne mrzim.

Tebi bih češće zahvaljivala.
I govorila ti koliko te volim.
Šteta što sam takva jebena, zakočena, introvertna krava.
Volim te, mama.
Hvala ti.

Tebi bih dolazila svaki dan prije smrti u posjet.
Jer htjela sam, jako.
Al' me bilo strah.
I bilo mi je teško.
Plačem još uvijek kad te se sjetim.
I rekla bih ti koliko si bila vrijedna osoba.
Koliko si bila divna, draga, topla.
Šteta što sam takva jebena, zakočena, introvertna krava.
Oprosti mi, nona, molim te.
Oprosti mi što me nije bilo kad si me najviše trebala.


Tebi bih opalila par zidarskih, da konačno shvatiš kakva si jebena, zakočena, introvertna krava.

[Kyouko]

Prvo što bih promijenila je tišina. Ne bi je bilo. Naučila bi razgovarati s ljudstvom od početka.

Odjebala bi utjehu baziranu na: „Oni su ljubomorni na tebe.“ Da, svi su htjeli loš ten i oborene poglede.

Ranije bi postala klaun. Smijala se vlastitom pjevanju. Majka priroda se ne igra bezveze.

Ne bi dopustila da me hormonski kickovi odvoje od osobe koja je bila uvijek tu za mene, a nije dočekala kraj mojih pubertetskih ispada. Ne bi dopustila da ode bez pozdrava.

Možda bi nastavila plivati.

Ne bi hodala u tvojoj sjeni i dala bi ti otpusno pismo odmah nakon maturalca. Ne bi cvilila u krevetu dok se ti pored mene bariš s njim, iako ti je kurca značio. Otišla bi van i napušila se, a tebe stjerala u krasan kurac. Ne bi više pričale. Sačuvala bi svoje mijelinske ovojnice. Korak dalje od Parkinsona. Tvoja dobrobit nikad nije trebala postat moja obveza. Nauči se brinut sama za sebe.

Ne bi zamijenila definiciju cure s cumdumpsterom. Ne bi ti vjerovala ni riječi. Ionako si uvijek pretjerivao u svemu, a ni dan danas nemaš kurca pojma što želiš.

Pauzirala bi godinu i možda ne bi upisala sadašnji faks.
Potrudila bi se razgovarati s ljudima i održati prijateljstva, a ne ih otjerati čim se vežu za mene.

Onaj dan bi popila koju tekilu manje i možda bi mi srce sad bilo na mjestu.

[180perminute]

Mijenjala bi vid za rentgenski,
da u startu prepoznam
sve gadove i smradove,
beskičmenjake i luđake
koji orbitiraju mojim sustavom
i lijepe se za mene,
a nije im dozvoljeno ustavom!

Pa da ih odmah strpam u ćuzu,
a ne da mi na kraju okreću leđa,
pokazuju guzu!

[grdobina]

oh. ne bih izrekla svoju prvu laž. ne bih lagala za ocjenu. rekla bih da sam dobila jedinicu, a ne četvorku. i donijela bih bilježnicu iz škole i pokazala je mami i tati.
jer tu je počeo moj osobni pakao. lagala sam. lagala sam jer sam mislila da moram. nisu to bile izmišljene priče i nisam lagala svima. lagala sam mami i tati. za školu. uvijek. od prvog dana škole. od prve sekunde škole. jer sam mislila da moram. jer sam govorila što sam mislila da žele čuti.
to i danas radim, a imam svoju obitelj.
i nekako mislim, da nisam izrekla tu prvu laž, da sam pobijedila strah, možda bih danas bila slobodna.
ne bih izrekla svoju prvu laž.

[tabu82]

Što bih mijenjao?
Pa kako reče balaš, pa ne baš mnogo tog
Iz grešaka sam učio, rastao, odrastao
Pogledavši unatrag, konstantno sam sve jača i sposobnija individua. Možda nisam toliko moralan koliko sam bio, ali moral je ionako imaginarna kategorija. Dok ne povređuješ živa bića radi zajebancije, moralan si.

Ipak, volio bih prošlom sebi utuviti u glavu koliko vrijedi, da se ne brine da li je dovoljno dobar za nekoga. I da doživljava sam sebe malo manje ozbiljno - svi smo mi samo zrnca pijeska.

[aisling]

Znaš, boli me glava danas. Popila sam sada dvije tablete pa čekam da vidim hoće li stati. Mijenjala bih to da se ubuduće ranije sjetim, pojedem nešto i popijem prije nego što mi oči počnu ispadati van. Mijenjala bih tu lijenost koju maskiram tvrdoglavošću. Koju maskiram. Kao, ja ne pijem tablete. Zapravo se ne sjetim. A i kad se sjetim lijena sam ih popit. Lijena.

Mijenjala bih to uvijek. Popij tabletu na vrijeme. Popij prokletu tabletu.

Znaš, gledam ovu reklamu gore. Na more. More. Ne volim reklame. Ovu volim. Nemam pojma kakav je film. Al ja sam na moru te sekunde kad je vidim. Iako nisam na moru. Na moru sam. Sunce mi grije lice. Ne smijem se, ne plačem. Sunce mi grije lice. Na moru sam. Sol mi ulazi kroz nosnice. Mijenjala bih kopno za more sada.

Mijenjala bih ponekad kopno za more. Ne uvijek. Sada bih.

Znaš, bojala sam se zmija. Ne, to je malo reći. Nisam se bojala. Nisam mogla napisati z m i j a. Zmija! ZMIJA! Z M I J A! Zmije!!!! Sad živim sa zmajem. Tko bi rekao. Ja sigurno ne.

Mijenjala bih strah. Ne od zmija. Mijenjala bih strah. I mijenjala bih kožu. Prokletnice, na tome im zavidim.

Znaš, nisam mogla spavati neku noć. Morili me dijalozi. Taman kada zaključim da sad nema smisla izvlačiti prošlost, mori me i ne da mi spavati. Možda im napišem pismo jednom. Ne znam. Ne želim ih povrijediti. A to je jedino što ću napraviti. To ne želim.

Mijenjala bih roditelje roditelja roditelja mojih roditelja i sve one koju su oko njih živjeli i koji ih nisu naučili bolje. Voljela bih da su znali bolje. Nisu znali bolje. Mori me, a ne želim ih povrijediti.

Znaš, vid mi se muti. Mogla bih obrisati stakla naočala, ali neću. Što ako nisu stakla? Stakla su. Ili nisu?

Mijenjala bih loš vid za dobar. Kratkovidnost . Samo prst pred nosom. Ne vidim.

Znaš, pomislila sam bahato da ne bih ništa mijenjala. Jer onda ne bih bila ovako divna i krasna. Stvarno sam to pomislila. Ali stvarno jesam!

Mijenjala bih. I ne bih. Mijenjala bih. I ne bih.

Mijenjala bih.

Svijet. Sebe. Sve. Al me frka.

[ljudoliki]

Ljeto je a ja budala zaboravio otvoriti prozore. U sobi je vruče, zagušljivo, kao da se kupam u smrdljivom ljepilu. Glava mi je veličine mjeseca, pulsira još jače nakon što napokon pustih svjetlost i zrak u sobu.
Sjedam na krevet, govorim si da se moram smiriti. Pokuašavam sa meditacijom. Postura, udah, izdah, oslobodi se misli, jedan sa svijetom…nepunu minutu kasnije odustajem i jurim na wc povračati.

Jučer sam pio bez mjere, što je jako rijetko u zadnje vrijeme. Nema tog položaja u kojem me neće boljeti glava. Probao sam čak i visiti naglavce sa kreveta, jebiga, neće prestati.
-Opet si pio., glas nije ni optuživao ni sažaljevao.
-Što tebe briga, ionako nisi…, počeo sam mrmljati.
-Nisam tu, znam., zapalila je cigaretu.
-Hej! Nema pušenja u mojoj sobi., zatulio sam.
-Briga me!

Stvarno ju nije bilo briga, čak i dok je bila samo halucinacija.
-Jebi se., prosiktao sam.
-Hvala, hoću.
-Zašto mi ne daš mira bar dok sam ovako sjeban.
-Moramo rasčistiti stvari., opet taj ozbiljni pogled, bio sam lud za njim.
-Rasčistiti stvari? Sad sam siguran da si halucinacija., okrenuo sam se na drugu stranu kreveta.
-Ti si kriv što sam otišla.
Okrećem se polako i gledam je u tišini.
-Puši kurac!
Smije se.
–O hoću, čim se vrati doma. Trpat ću ga dok se ne ugušim.

Razoružan sam, usta su mi opet suha. Mijenjam pristup.
-Hoćeš li mi molim te dohvatiti bocu vode sa stola?
-Ja sam halucinacija, sjećaš se?
-Sve moram sam jebote. Što uopće želiš od mene.
-Riješiti stvari.
-Mislio sam da su već riješene. Ti si kod njega i to je to, tvoj život tamo, moj život ovdje.
-Zar se nisi pitao jeli baš tako moralo biti?
-Jesam, nedugo nakon toga sam počeo piti…rezultat je pred tobom.

Podbočila je glavu rukama i zamišljeno zurila kroz moju glavu.
-Da si se samo posvetio meni kad sam te najviše trebala?
-Nisam znao kad si me najviše trebala. Mogla si mi reći, imaš usta, zar ne?
-Nikad nećeš shvatiti.
-Dosta mi je ovog razgovora. Zanimljiva si kao kurva nakon bogate noćne smjene.

Nije se smijala. Ustala je, ogledala se po prostoriji. Moje molitve da će otići se nisu uslišale, ponovo je sjela.
-Misliš li da si pogriješio u nekim stvarima u vezi nas?
-Sigurno, inače ne bi pio. Ma ustvari, svejedno bi pio.
-Kukavico. A da si ih odradio ispravno?
-Ne znam, možda ne bi bila halucinacija, nego tu u krevetu samnom…
-Hoćeš li žaliti za mnom?
-Zar to već ne radim?
-Vidiš, da si bio pametniji, da si bio odvažniji, da si vjerovao više u sebe…bio bi još uvijek sretan, a sada je sve gotovo. U ovom trenutku ja spavam sa drugim, shvaćaš li to. Mazim se uz njegovo tijelo, on me..
-Čekaj!

Misli mi jure 100 na sat, hvatam zrak kao da sam jedna od onih glupih antilopi koje jednostavno ne kuže da im je čitavo krdo zbrisalo zbog nekoliko radoznalih lavica u blizini.
-Čekaj malo, ponovio sam.
-Nema čekanja, gotovo je.
-Ma šuti kozo i slušaj me…
Vidi. Otkad znam za sebe postoje stvari kojih mi je bilo žao, stvarno jest. Propustio sam neke izvrsne stvari i bogata iskustva.
Što me sad tako gledaš?
Pričao sam ti jednom, da sam bio izoliran dok sam bio u osnovnoj. Moji vršnjaci, u svom brutalnom nastojanju da budu odrasli, su me smatrali dosadnim i dječjim. Provodio bi čitavo ljeto sam. Obriši tu grimasu sa lica. Poanta je da sam naučio biti sam, u početku je bilo teško, ali nisam morao glumiti da sam netko tko nisam. Kasnije sam našao prijatelje koji me vole baš ovakvog kakav jesam i nije mi žao niti jedne sekunde tog ljeta što sam ga proveo sam samcat jer nisam htio igrati po njihovim pravilima.

-Ok, a što je sa ljubavi?
-Kako misliš što je sa ljubavi?
-Život ti je niz serijski povezanih ljubavnih krahova i loših veza.
-Aha, to ti samo misliš! ... Dobro, u pravu si, ali gledaj. Iako sam negdje trebao odustati a ne biti šupendara, to je iskustvo koje moraš proći. Da nisam to napravio prije, sigurno bi kasnije. Da nisam drvio u svojim mazohističnim „gdje je sad ona“ stanjima ne bi naučio koliko je uzaludno dizati oltar vlastitoj tužnoj sudbi.
Shvaćaš li sada? Te stvari možda jesu prošle ali morao sam ih doživjeti, da bi ja bio ovo što jesam.

-A zadovoljan si sa onim što jesi?
Paaaa, uvijek može bolje., počeo sam se izvlačiti.

-Možda jednostavno nisi dovoljno dobar. Možda si trebao biti bolji, drugačiji, netko drugi..
-Možda sam se trebao spotaknuti i ubiti kad smo planinarili ha?

Šutila je. Ponovo je otvorila svoj prekrasni oralni otvor ali sam je preduhitrio.

-Ovako stvari stoje. Mogao sam promjeniti stvari, događaje, sudbinu, jebem mu mogao sam sve ako ćemo tako. Mogao sam biti bogatiji da sam se više trudio. Mogao sam ševiti onu slovenku na ljetovanju da sam samo odlučio da me boli kurac za sve ali tad sam imao druge ideje na pameti. Mogao sam izmlatiti onu dvojicu idiota koji su me „šaketali“ s leđa, ali prijatelj mi je bio na tlu i smatrao sam da je par udaraca po mojoj glavi manje vrijedilo od njegovih iznogetanih bubrega.

Mogao sam sačuvati ono malo dostojanstva kad me jedna cura vozala i koristila za cuddlebitch seanse dok njenog dečka nije bilo u gradu. Ali morao sam naučiti kakvi sve ljudi mogu biti i što je važnije, kakav ja mogu biti kad mi se isti umiješaju u život.

Mogao sam shvatiti koliko je bahato i glupo narugati se na račun kolege iz osnovne koji radi kao vodoinstalater. Ali morao sam se naučiti poniznosti i upoznati stvarnost naše zemlje i poštenih ljudi koji zarađuju za kruh.

Mogao sam više razgovarati sa tetom A., ali jednostavno nisam to smatrao prioritetom. Sad kad je više nema, shvaćam kako smo prolazni i ništavni i kako još samo dvije tri riječi razgovora koji se mogao dogoditi znače više od svih obveza i dogovora.

Mogao sam mnogo toga napraviti, ali to onda više ne bi bio ja. Kao što mi je jedan mudar čovjek jednom rekao: "Izgubio sam ženu. Bilo je to najboljnije iskustvo u mom životu. Ali zahvaljujući svim problemima i teškim životnim situacijama preživio sam i ovo. Sve te stvari koje sam mislio izbjeći, su me stvorile ovakvog, kako bi mogao jednog dana preživjeti ovo."

Koliko god mi se ponekad čini da bi htio mijenjati stvari, na kraju ipak ostanem pri onoj, stvari su se dogodile upravo tako kako bi ja mogao biti ovo što sam danas. Možda je glupo, možda je nepraktično, ali to sam samo ja.


Moja prekrasna halucinacija me gledala neko vrijeme i smješkala se. Nisam više mogao držati otvorene oči. Prije nego sam utonuo u san, nešto mi je rekla, nešto nerazgovjetno, nikad se nisam uspio sjetiti što je rekla, samo znam da nije bilo podrugujuće, već toplo i suosječajno.

(ispričavam se zbog dužine, nisam znao što bi skratio)

[Madamoiselle]

Uvridilo me smrtno šta si me vara s drugom,
Natirala sam te da patiš
A onda sam zažalila
Jer ne mogu pobić dok mi radiš sranja
Više nisam ljuta, samo se sramim
I ne govorim nikom da sam se zapetljala
I selim a ti i dalje dolaziš
I nadam se da će proć, ali ne prolazi
I ne prestaje, a onda te noći sve staje!
I sram prestaje, a budi se bijes
Ruku na mene nitko ne diže
Povlačim crtu i bijes me vodi
Torcida voli žene, bar sam pametnija od tebe :2up:

Nije ego nešto da se slavi
Nije mozak nešto s čim se igra
Neću na prevaru da me se voli
Umorna od borbe, umorna od sranja
Želim samo malo sanjat
I odmorit u rukama novim
Bez borbe i straha da me previše ne zavoli

Ali ostajem sama u snovima svojim
Pitam se jesam li hrabra ili samo jadna
Ali odgovora nema, još sam mlada
Greške se rade, ne govori što te muči
Nadaj se da netko će doći
Dosta mi je borbe, želim samo sanjat
I pričat s nekim koga se ne bojim

I onda prepoznam zaljubljene oči
I mislim da sanjam jer ne može bit java
Svo to vrime nisam bila sama
Ali nisam znala
Boj se sebe kad nemaš koga drugog
Pogriješila si jednom, valjda češ opet
I sve bude onako kako se bojiš
I greške se ponove jer samo sam mlada

I ostajem pri svom i nekom tko nikad nije bio moj
I ostajem sama sa snovima svojim
Ne znajuć dali sam jaka ili samo jadna
I napokon shvačam da nema pomaka

Odlazim a Bog me prati
I kao da se smije daje mi još jedan test
I prođem ga s anđelom svojim
Što bio je mali ali bio je peh
I ne znajuć dali sam plaha ili samo mlada
Shvaćam da ostajem sama

A borba se vodi i ne prestaje dugo
I sve se vrti s kajanjem i tugom
I nigdje očiju mojih i nekog koga znam
Samo kajanje jer ni samu sebe više ne poznam

I prođe vrijeme
Dogodi se svašta
A kao da jedna je rana uvijek sviježa
I onda vidim one iste oči zaljubljene
I čujem: Hej, šta je bilo bilo je
Jaka si, ali bila si mlada
A tvoja snaga je ono čemu sam se uvik nada
Oprosti mi na svemu
Oprosti šta si bila sama.
U redu je kažem,
Bila sam mlada...

[Linija]

Situacija nas prikuje par puta godišnje da moramo bit zajedno negdje.
Upuštamo se u beskrajne šetnje. Sjaje nam se oči ko vukovima. Mišići nas bole od smijeha. Kažemo milion riječi u minuti. Smijemo se vlastitim naglascima i razlikama.
Previše nam je intimno zvati se imenom. Neprijatno mi ga je zvati imenom, nekako previše.
"Hej, dodaj mi so".
Kad bi me zvao imenom, počešala bih se i pobjegla.
Svi primjećuju šta se dešava između nas, i mi primjećujemo, al haj stisni govno pa reci.
Žalim to nemam nikakav kontakt s njim, ništa. Ono, nikad jedno drugo nismo pitali za broj, adresu, mejl. Išta. Žalim što je i on podjednako retardiran.

Sljedeći put kad se vidimo, želim da mi istetovira kontakt informacije na dupetu. Prije pozdrava, čim ga vidim.

[Bastrado]

Još jedna večera. Ona službena kada svi sjednu za stol i gledaju novu epizodu Šeherezade. Dobro, svi osim mene jer ja imam tu neopisivu nesreću pa uvijek ostanem zakinut za taj velebni trenutak obiteljskog zajedništva. Leđima odsutan od već pomalo trulog LCD ekrana. Stari sada pati za LED-om. Uglavnom, zadubljen u promatranje oslikane Švicarske na domaćem kruhu dok istodobno jedem juhu čim brže kako bi i ostale sirovine pojeo te netragom nestao u svoj kutak sobe i stigao pogledati 1 protiv 100.
-"I?"-pita stari.
Kurca ne čujem dok brojim rupice na kruhu.
-"Bastrade otac te je nešto pitao"-veli stara.
-"A?! Nisam čuo. Šta?"-odgovaram reda radi.
Onaj duboki uzdah prije nego se će se sva politička elita posramiti govora, -"Pitao sam te iii, šta kažeš?"-kaže stari dok aristokratski srče juhicu.
-"Molim?"-i dalje pojma nemam o čemu je riječ.
-"Dobro šta ja moram sve objašnjavati. Pitao sam te jesam li bio u pravu?"
-"U svezi?"
-"U svezi toga što si si studirao jednu godinu više i što ti studij novinarstva nije bio pametan izbor, a nisi slušao kad sam ti govorio da studiraš informatiku!"
"Oče, ukoliko će tebe to usrećiti da u pravu si bio! Ali moj izbor su moje greške i ja ću ih živjeti, ne ti!"-već pomalo žurim sa mesinom da izbjegnem već poznati Napoleonov govor.
"Ali bitno da sam ja sam morao financirati tvoje školovanje!"-poznati odgovor.
"Da, da naravno!"-odlazim.
I tako piljim ja u ekran u svojoj sobi dok Tarik broji koliko ljudi nije znalo odgovor. Koja jebena dosada. Zaboravio sam oprati čvalje. A lijen sam otići do vecea. Ali budem kasnije, ionako sam ovo sad izmislio povodom ove štorije pošto perem samo dva puta dnevno. Sad buljim u strop i naravno, panični napadaj analize dolazi.
Imam 25 godina. Nezaposlen sam. A i nemam neke volje tražiti posao kad nitko ne odgovara na moje molbe koje bezvoljno šaljem. Završio sam kurčevi studij koji vrijedi manje nego vece papir jer s njime barem obrišeš guzicu poslije sranja. Ovo ne može niti to. Vjerojatno bi se i porezao pa bi starcima morao objašnjavati da to što su mi bokserice pozadi krvave nije od toga da me netko silovao ili da mi govno razvalilo hemeoride.
Kada bi pitali pticu samicu zašto je vesela sigurno bi rekla pa pogledajte Bastrada i koliko se puta seli, ja sam barem na mjestu. Po tko zna koji puta sam se preselio, eto sad na Primorje i ono stvarno mi se više i neda upoznavati novu ekipu. Izdrži se, imam ovdje baku i djeda, bratića kojega sam vidio kad sam došao i tetku i malu sestričnu. Ima dvije godine i puna je ljubavi. Pogotovo kad mi pokaže srednji prst. Bahata je. Nedavno sam prekinuo dugogodišnju vezu. Sad soliram. A ponekad čeznem da imam "nekoga", a opet ne reda radi. Koja jebena tlaka.
Idem bolje drkati po računaru iako znam da će mi svi ti forumi, stranice i pizde materine dosaditi nakon 10 minuta jer sam od cijelog interneta napizdio baš na to a jebeno mi se neda. Otvaram photoshop i učitavam svoju sliku iako se žešće mrzim vidjeti na slikama jer nisam fotogeničan. Ajde barem neka korist od tečaja za web dizajn pa znam koristiti te jebene alate iako sam to mogao i samostalno izučiti ali sam lijen. Izrezujem svoj obris u okolini ove tuge i čemera. Ukucam u gugl: drugačiji život. Izbaci mi neku kurčevu seriju ili film, šta god već. Oukej, proći će. Izbacim nekog lika sa onim stilomiz sedamdesetih i ubacim sebe. Takoc. Nju lajf. Nema tuge i čemera. Gasim sve i odem spavati.
Barem sam mislio. Ono stvarno mislio da sam se riješio te jebene nesanice. Luđakinje koju treba zaklati i zabraniti joj pristup na barem 1000 kilometara. Ono da je policija u Neumu pritvori dok se ja skijam na Alpama. Iako mrzim skijanje i zimu jer mi je to bljak. I uglavnom čujem glas u glavi. A nisam lud. Barem mislim da nisam, onlajn testovi iz trećeg pokušaja su dokazali tu tvrdnju. Veli taj glas: "Da, sve je to u kurcu, budućnost nikakva ali da sve nestane, ono baš sve i rodiš se u nekakvoj plemićkoj pripizdini u kišnom Berlinu ili vile nekog glumačkog para podno natpisa Holivud, bili upoznao sve te poznanike, imao djetinjstvo koje ništa ne može zamijeniti, proživio divne godine sa bivšom, vidio Korčule, išao na Hajduka, zajebavao se u najlegendarnijem razredu srednjih škola. Ikad. I sve te suze koje si kao mekušac-emotivac puštao i boli koje si osjećao, sanjarski neostvareni snovi, neuspjeli pokušaji da promijeniš društvo, sve i svašta. To si ti. Da, ti. I bilo ti je lijepo. Ne seruckaj, nego se jebeno trgni."
"Daj odjebi i pusti me da spavam"-velim ja.
Ista scena sutra. Opet Šeherezada. Opet juha i Švicarac.
"I, stari o čemu je riječ u toj Šeherezadi?"-pitam ja.

[Bankina]

... da mi se vratit u bile dvore ditinstva mog, s očima put neba, sa srcem ča vreba, pa se opet vratit živote moj ...

Kako pjesma kaze, da mi se vratit, e bas bi se tamo vratio, u djetinjstvo tj. u ranu mladost, u pubertetsko vrijeme, kad sam jos gledao s ocima put neba!

Tu me bolila briga za sve, nisam previse razmisljao, radio sam sve instinktivno kako bi mi doslo, bilo je svega i sve je bilo nevino. Tu upoznah svoju prvu ljubav, nesretnu i neuzvracenu, samo tad to nisam znao, tad je bila samo jedna zgodna cura kojoj sam se ja dopao a meni je bilo vise do zezancije nego do cura i tako je napustih, rekoh joj da mi se neda, kasnije sam tek shvatio kakvu glupost sam ucinio jer imala je potencijala, velikog potencijala. Danas mi je odlicna prijateljica, volim je, al na drugi nacin, a i nisam vise ni ja ni ona ono sta smo tada bili. Tu bi mjenjao moj odnos tada prema njoj, potrudio bi se, pa ako ista nikad nebi pomislio sta bi bilo kad bi bilo ...

Mjenjao bi sebe komplet od neke svoje 16 do 22 godine, toliku ljencinu i stetocinu za samog sebe svijet nije vidio, u tih 6 godina sam uspio sjebat sve sta se dalo, sjebo sam skolu, sjebo sam jedinu stvar koja mi i dan danas pruza zadovoljstvo a to je treniranje nogometa, bar sam to mogao gurat kad vec skolu nisam htjeo, sjebo sam sam sebe, jeo sam droge, dilao sam, zavrsio na jebenom savjetovalistu godinu dana, cak mi ni tamo zenskica nije uspjela pomoc, lagao sam ju, lagao sam ju dosta, sad mi zao :(
Ni zenske me nisu zanimale tj. racunao sam da nisam nis posebno pa sta imam trazit uopce od njih, pa se nisam ni trudio, uvijek su one bile za nekog drugog a nikad za mene, bilo je lakse bit pijan ili nadrogiran nego bit mudonja, danas mi zao :(

Uvijek sam isao u tih 6 godina linijom lakseg otpora, nisam morao niti sam trebao al jbg, bilo je lakse, to bi promjenio u trenu, tu svoju pickastu stranu koja je znala lajat kad netreba a kad treba se za sebe zauzet je sutila...

Mijenjao bi neka gazenja po sebi, koja su ostavila trag, pa tako danas na svaki znak nervoze meni se dlanovi znoje, sta me cini jos vise sramezljivim, a inace nisam takav po prirodi :)

Neznam dal bi mjenjao zadnju godinu dana, tu sam bio povrijeden jako no opet to je iskustvo i napokon sam pokrenuo svoju glupu guzicu i odlucio tu liniju lakseg otpora odjebat... mislim da ipak nebi!

Mjenjao bi da, svasta iz svoje proslosti, skolu bi sredio, nekih ekipa bi se klonio a prema nekim curama bi trcao umjesto da sam isao u suprotnom smijeru ...

Pitanje je zapravo dal bi to od mene napravilo sretniju osobu, dal bi nakraju ispao isti, bolji ili gori, samo to je pitanje, jel sebi se ja zapravo i svidam sada, nisam savrsen ni malo al svjestan sam sebe i svega ovog gore nabrojanoga, a i nekad mi se cini da je lakse promjeniti citav svijet, nego samoga sebe!

Valjda sam pogodio bit teme :ne zna: :D

[Pangaea]

Ne čuvaj toliko pizdu,
Jer pizda sapun nije,
Popij koju pivu,
Ljepše je kad se pije.

[MeInWonderland]

Nekad sam voljela pisati. Ja sam od onih koji vode dnevnike, pišu pisma, poeziju, sve, samo za sebe. Danas više ne pišem. Ni ne crtam.
Odrasla sam, kažu. Shvatila da snovi uvijek ostaju samo snovi i da život nije maštarija.

A ja volim svoje maštarije, volim svijet koji stvorim navečer kad legnem u krevet i pričam si priču za laku noć.
Ta priča je moj život. Kakav bi on bio da nema pakla koji zovem mojim, da nema ružičastih naočala kojima bojim svijet oko sebe jer je, jednostavno, tako lakše.

I sad pišem pismo. Ne Vama. Sebi ga pišem da bi bilo lakše. Ne navlačim ružičaste naočale kojima bojim svijet, ne tražim krivca u drugima već jednostavno priznajem ono što je najteže priznati. Greške.
Volim lagati da ne bih nikada ništa mijenjala. Učim iz života, učim iz svojih grešaka, učim iz svakog iskustva.
I lažem. Ja sam od onih koji bi voljeli učiti na tuđim pogreškama. Od onih sam koji bi voljeli i na svojima naučiti nešto, od prve. No nisam ta.
Ponavljam greške i navečer pričam priču za laku noć u kojoj se one ne događaju.

Imala sam najviše snova od svih. Najviše želja i mogućnosti za ostvarivanje. Nisam ih iskoristila. Lažem da mi nije žao.

Razmaženo sam derište. Jedinica kojoj je sve bilo ponuđeno na pladnju. To bih mijenjala. Nikada se ni za što sama nisam trebala boriti. A nisam niti mogla jer sam se borila sa paklom kojeg zovem mojim. Nije Vam jasno što čini taj pakao? Ponekad nije ni meni.
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
No, skrenula sam s teme. To je nešto što nisam u mogućnosti promijeniti. Iako negdje ispod svakog razuma čuči to "zašto baš ja, zašto baš mi, zašto baš...".

Mijenjala bih svoju nesposobnost. Nesposobna sam postaviti se iznad dane mi situacije, uzeti život u svoje ruke i pakao koji zovem mojim preimenovati u... U što?
Za svoje sam greške krivila njih. Bila sam dijete. I krivila sam njih. I zajebala sve što sam mogla. Zajebala. Nema druge riječi.
Pet godina kasnije, pokušavam ispraviti brdo pogrešnih odluka.
Pogrešna škola, iz inata; pogrešan fax, samo zato što je bio daleko od pakla koji zovem mojim; dizanje ruku od faxa, jer nisam sposobna uzeti život u svoje ruke. Ne još.
Pet godina kasnije to je jedino što želim. Jesam li odrasla? Ili?

Pogrešni ljudi oko mene. Volim reći da su me oblikovali. Jesu. U nešto što zapravo niti ne želim biti.
Pogrešne ljubavi. I one su me oblikovale. U ono što ne želim biti.
Nisam imala iskustva koja sad imam, nisam niti znala bolje. Sada znam. I što radim s tim? Mijenjam li išta?
Pokušavam.

Don Quijote sam. I sama sam svoje vjetrenjače postavila ovdje gdje jesu.
Mijenjam svoje vjetrenjače za tuđe proživljene snove. Svoje još nisam proživjela.
Nikada nije kasno. Nikada!!! Moram vjerovati u to.

Uvijek su zidovi oko mene bili visoki, no nikada kao sad. Pogrešni ljudi su ih preskakali i dodavali nove visine. I sad se pretvaram u ono što nisam.
I molim Boga da me blagoslovi nekim tko skače dovoljno visoko i tko će razumjeti. Jer ja više ne razumijem.
Mijenjam svoje zidove za bijelu ogradicu koja okružuje kućicu u cvijeću, sretnu obitelj s bijelim psom, i osmijehe, brdo osmijeha.

I Vi me pitate bih li mijenjala išta? Ne bih. Lažem.
Ili ne lažem?

Pogledam li se u ogledalo ujutro i budem li sretna što sam ovdje? Ne.
Pogledam se u ogledalo i vidim da nisam tamo gdje bih trebala biti.
Iz tog razloga navečer, kad legnem u krevet, pričam priču za laku noć, i čvrsto vjerujem u nju jer je to ono što sada imam, a prije nisam imala.
Vjerujem da se želje ostvaruju ukoliko ih dovoljno snažno poželimo. I borimo se za svoje snove, za svoje ljubavi, za one prave stvari za koje će pogrešni ljudi reći da su pogrešne.
Mijenjam svoju djetinju naivnost za tuđu snagu i hrabrost. Nedostaju mi.

Uskoro će rođendan. Mrzim rođendane.
Uvijek potajice plačem sa onim smiješnim šeširićem na glavi i punom prostorijom ljudi, što pravih, što pogrešnih.
Sretan ti rođendan. Još jedna je godina iza tebe u kojoj nisi napravila ono što si željela.

Ovo godine će plač biti tiši. Jer sam odrasla i mijenjam sebe. Ne mijenjam njih jer oni to niti ne znaju. Mijenjam sebe i vjerujem u svoje snove, uzimam život u svoje ruke i lagano se udaljavam od pakla koji zovem mojim da bih stvorila ono što mi treba.

Sada Vama ovdje obećajem da iduće godine suza neće biti.
Obećajem da ću promijeniti ono s čim se ne želim suočiti, ono od čega bježim.
Obećajem da će ovaj život imati smisla, obećajem da će biti još pogrešaka, još pogrešnih ljudi, još pogrešnih odluka, ali kada se dese, neću za njih kriviti druge. Pogledat ću se u ogledalo i biti sretna što sam ovdje. I obećajem da će ovdje biti tamo gdje sam ja ono što želim biti, a ne što su pogrešni ljudi i situacije stvorili.
Obećajem Vam.

[isadora w.]

sutra mi je rođendan.
23.

obljetnice svega i svačega obično rezultiraju brzopoteznom rekapitulacijom, zbrajanjem i oduzimanjem što je vrijedilo, a gdje si sjebao motku.
i tek tako, najednom, nisi više dijete i ne pušeš svijećice sa torte nego ispijaš jednu za drugom i bacaš prazne kutije cigareta.
nisi dijete i pred tobom je tmuran neki svijet odraslih u koji bi se valjalo uklopiti.
naći posao.
ukalupiti se.
brinuti se za druge jer "ti nisi više mala".

čudno, zato što se uglavnom osjećam kao da jesam.
dijete koje bi trebalo zbrinuti.
i kojem treba oslonac, sigurnosna mreža u koju može upasti kad se sve sruši.

kada bih mogla mijenjati bilo što u svom životu, ne bih mijenjala svoje greške.
krivi odabiri ljudi, krivo izrečene rečenice i krivi smjerovi u konačnici su rezultirali sa mnogo toga dobrog.
zanemarila bih i loš odabir faksa, jer sam birala srcem.
pa eto, neka mi je barem srce na mjestu kada već novčanik nije.

jedina stvar koju bih mijenjala, mama, jest da možeš sutra biti sa mnom i ispeći mi neku lošu tortu jer su ti kolači uvijek katastrofa.
mijenjala bih cijeli svijet za ovo što nam se dogodilo.
i svih ovih 11 godina vratila bih onome tko ih je tako posložio i pokazala mu srednji prst.

sjećaš li se mog prvog razreda osnovne?
onoga kad nas je učitelj pitao što je najvažnija stvar na svijetu?
jedino ja sam rekla "zdravlje" i pogodila, oh, kako sam bila ponosna na sebe i šepirila sam se danima.
da je barem na tome ostalo i da barem nismo naučili na teži način.

falit ćeš mi sutra, kao i svake godine.
nešto kasnije, kada ispušim do kraja (znam da ne voliš kad pušim i da sam ti smiješna), nazvat ću te.
možda ni ne znaš koji je datum, ali nazvat ću te danas i nazvat ću te sutra da mi čestitaš i kažeš kako sam stara.

samo nemoj biti tužna.

[lilena]

Vidim tugu i strah u tvojim lijepim mutnim očima,
utapam se u tom moru samoće i čežnje,
tvoja me bol proždire...
Sjećam se iskri u tvojim zjenicama,
Sjećam se da si imala zvijezde u njima... Ne volim te!
Poznajem svaki djelić tvoga lica i postanak svake bore.
Pamtim put kojim klize tvoje suze,
i znam njihov okus... Već odavno te ne volim!
Znam tvoju šarenu dušu i svaki končić njenog tkanja.
Osjećam s tobom svaki njen krik i svaki uzdah...
Zašto te ne volim?
Poznajem tvoje toplo srce, znam kojim tonovima svira,
i svaku ranu koja ga peče i svaki ožiljak koji svrbi...
O, zašto te ne volim?

Hajde drago biće, pogledaj me i prepoznaj me, osjeti da te trebam!
Zašto me ne voliš?
Molim te, sjeti me se, pronađi me i izvuci me!
O Bože, pa zašto me ne voliš?
Hajde, zagledaj se u mene i zaljubi se! Želim te voljeti, preklinjem te, voli me...
Da i ja tebe volim.

[lycantrophy]

Nedavno sam bio u svojemu gradu. Traume i užasi na svakome ćošku. Sve je na istome mjestu, čak i ogromna rupetina od granate u zidu zgrade kraj autobusnog kolodvora; koja je trebala biti sanirana još onomad, u predizborno vrijeme prije desetak godina.

Tužan je moj grad zimi. Presječen tim ulicama koje pamte bolja vremena. Nekada su se rijeke ljudi slijevale njima, a sva lica bila su poznata. Gradska pivnica u kojoj smo znali krasti pivo i žetone za biljar pretvorila se u ogromni narodnjački plesnjak, a tržnica na kojoj se nekada okupljao gradski šljam siva je i pusta. Poput kipa Majke Božje (gle MB) stajao sam tamo sa litrom brendija i očekivao suhi busen trave nošen prerijskim vjetrom; kao u vesternima. U malobrojnim bircevima koji nisu onečišćeni prekograničnim hitovima, neki novi klinci isfuravaju naše stare šeme, pričaju naše priče.

Nedugo zatim. Sreo sam prvu poznatu osobu. Ni manje ni više nego Velju, starog školskog prijatelja. Zajedno smo bježali sa nastave u jednu od onih rupetina, birtija u kojima se okupljaju umirovljenici kako bi se zarakijali i na slijedeći sat došli mrtvi pijani; barili pičke istom gitarom; zapili novce od moje alimentacije pa se cijeli mjesec prehranjivali pljačkanjem tuđih povrtnjaka; krali dresove školskog rukometnog tima kako bi ih preko noći natrpali slamom, nabili na kolčeve i zabili u zemlju pred školom jer smo pijani mislili da će to jebeno bit fora; putovali u svemir; zabili prvu zastavu na Mjesec; jebali Pamelu Anderson. Sve smo. Baš sve.

Trebalo je par sekundi praznoga hoda da u polumraku razaznam obrise poznatog lica. Kako to obično ide, pozdravimo se i zadovoljni što se vidimo zaputimo na pivu. Počeli smo razgovarati i onda sam skužio da nešto ne štima.
A: Nisam te vidio pun kurac. Fakat predugo. Šta ima?
B: Tajana je opet trudna, to nam je treće. Vidio si drugo dvoje?
A: Ne, nisam. Stao sam kod onoga jednoga sa haube Juga. (retardirani poluosmijeh)
B: Jebiga. To vjenčanje je ispalo puni pogodak. Tajana je zapravo krasna osoba.
B: Moraš, krasni su. Baš SMO se neki dan pitali što je sa tobom.
B: Znaš, mogao bi sutra doći na ručak. KUHAMO čobanac.
Razgovor se nastavio tim tokom. Tada sam shvatio da ja tog čovjeka više jebeno ne poznajem. Iscrpili smo sve teme i razišli se. Neko vrijeme sam sjedio na rubu pločnika sa onim brendijem i ispijao gutljaj po gutljaj prebirući po mentalnim ladicama; izvlačeći uspomene, jednu po jednu. Mrzim kad si to radim. Jedi kurac jebeni Likane, govno retardirano.

Nešto vremena kasnije, sjedio sam tako sa starim znancem u prostoriji ispunjenoj duhanskom magluštinom koja se inhibirajući sve mentalne procese uvlačila u teksturu tkanine, kožu; očekivao sam nekoga tko će iskočiti odnekud i reći da je to sve jeftini remake filma sa Humphreyem Bogartom i posrnulom monokromatskom djevom. Umjesto toga, dobio sam dim lošeg skanka i tapšanje po leđima popraćeno riječima “drago mi je što si došao prijatelju”. Kakav užas. Što god ljudi rekli; život je razroka kurva i taman kad misliš da ćeš dobiti ionako preplaćeno pušenje, ugrize te za jaja i ostavi da krvariš.


Koji dio bih mijenjao? Ne bih ništa. Ali kako jebemu boga, kad je očito da neko sranje fali. Svi rade neki kurac sa svojim životom; imaju karijere, djecu, obitelj, a ja se ovdje preseravam na forumu, u dva. Jedem hladni mesni narezak vilicom i gutam vlastita govna. Jebenu galaksiju, eto kaj.

[silly_lovefool]

Uvijek sam prijateljima postavljala pitanje, kad bih došla u neku filozofsku dimenziju: da možete vratiti vrijeme, koje biste postupke ili situacije promijenili??


Samu sebe, do ovog trenutka to nikad nisam upitala, jer nisam smatrala to tako bitnim za svoj opstanak..:D..ili možda jednostavno nisam imala dovoljno hrabrosti pogledati unatrag i vidjeti da JESAM griješila i da NISAM savršena.
(wooow, koje otkriće...:p)

Dvije stvari bih voljela da sam ranije razumjela i naučila kontrolirati.
Prva je moja pretjerana zaljubljivost koja me u nekim fazama života dovodila do ludila i neizmjerne količine suza, isplakanih skoro pa ni za što. Druga je moja eksplozivnost, koja je povezana nekako sa prvim, jer su opet u pitanju emocije, ali tako isto usko vezana sa strpljivošću, ili kod mene nestrpljivošću. Voljela bih da sam u nekim situacijama znala kada trebam samo zašutjeti i čuti što druga strana želi reći, a ne bit cijelo vrijeme usmjerena samo na svoju bol i svoj debeli ego.

Voljela bih da nisam olako ispustila neka prijateljstva zbog trenutnih situacija koje su me proganjale ili zbog svoje nesposobnosti da se riješim nekih loših navika ponašanja. Kao na primjer, kad ne bih uspjela dobiti što sam htjela ili što bih očekivala od same sebe da ću postići, toliko bih bila mrzovoljna i zavidna da sam u tom trenutku mogla osobi koja kaže jednu krivu riječ iščupati grkljan.

Sad kad razmišljam, shvaćam da sam zbog dosta velikog straha i nesigurnosti u prošlosti postala naizgled dosta otvorena osoba, koja je uistinu jako zatvorena. tj. u nekim situacijama, jednostavno ne dopuštam da mi itko pomogne ili priđe, tj. naučila sam se samozacijeljivati i liječiti se u izolaciji svog uma.

Nekada dođem do zaključaka, da nisam takva bila prije, ne bih sada bila ovakva. (Vrlo dubokoumno, šta ću ti pričati.) Ali istina je da svi možemo postati bolji od onoga što jesmo u ovom trenutku.

(Čovjek sam po sebi nije ništa. On je samo beskrajna mogućnost. Ali on je beskrajno odgovoran za tu mogućnost. ALBERT CAMUS)
:)

Ne znam. Da nisam toliko patila i bila izložena nekim stvarima, moje razumijevanje svijeta, a i sebe same ne bi bilo na ovom stupnju na kojem je trenutno. Svi događaji koje sam doživjela su na mene ostavili utjecaj i izgradili me kao osobu, kakvu-takvu. Da nisam osjetila kako je to biti odbačen ili kako je to nekoga povrijediti, pa se pokajati zbog svoje hladnoće, kako je to biti potpuno sam u nekom vremenskom periodu, prepušten sam sebi, kada crpiš energiju iz nekih nejasnih izvora, iz volje za životom, iz samog postojanja...sve bi bilo uzalud...

Samo razmišljanje da ja nemam smisla živjeti i da je sve ovo bezveze što radim me godinu dana snažno držalo, nikad nisam toliko izgubila pozitivnu misao kao tada. Mislila sam da ne pripadam nigdje i da bih trebala završit to mučenje. Sav napor, da uspostavim normalan odnos same sebe i novog života, naučiti da nisu svi ljudi dobri i iskreni, i postati opreznija i ne vjerovati svakome odmah, te davati srce tek tako. Nisam ništa od toga shvaćala u početku i u jednom razdoblju sam zaboravila razgovarati sama sa sobom. Zaboravila sam si reći utješnu riječ. Nego sam nastavila slušati SVE OSTALE i opasno griješiti iz dana u dan. Nikad se nisam osjećala više izgubljeno nego tada. Nikad!! Njihove riječi su plutale rijekama mojih sivih vijuga, a ja sam bila zarobljena ispod. Ni tu ni tamo...negdje između svakog postojanja i smrti...u limbu koji nije bio dno, nego samo nemoć, i nemogućnost da se situacija popravi.


Neizvjesnost! Voljela bih da me nije toliko mučila i da sam malo ležernije i opuštenije shvaćala neke stvari.

Možda me dugo vremena bilo strah riskirati, strah raditi nešto što tako snažno priželjkujem. Ali na hrabrima svijet ostaje i to sam shvatila u kratko razdoblje.
Ako ne djeluješ kada ti onaj glasić kaže: UČINI TO SILLY, UČINI TO SADA, NE BUDI GLUPA!! Jedina stvar od nikakve akcije u tom trenutku je naknadno kajanje i još veća nesigurnost. Nema smisla ne bit hrabar i probijat led svako malo.

U godinu dana čovjek puno nauči, čak i odraste jednim dijelom sebe. Proces mijenjanja samog sebe traje jako dugo...traje cijeli život...i to je ono što je stalno. (slično reče jednom jedan filozof...:cerek: )

Te promijene su male, ali dovoljne velike da u jednom trenutku više ne budeš nestrpljiv, zavidan, eksplozivan i nesiguran...male stvari usrećuju čovjeka, mali koraci čine čovjeka! :mig:

Eto! To bi bilo ukratko...uživajte! :cerek:

[plavi-safir]

Rat,kojeg je izmislio nekad neki narod ili vodja..ja bi mjenjala da ne postoji.
Jer,kad i stane,ipak traje.Kroz desetljeca trauma u ljudima,djeci.Ranama,koje se otvore i ostacima granata koje cure.
Mrznji koja je nacionalna i kao sjeme se sije.
Mjenjala bi da sve bude samo,jedino mir.
Bolesti,ne voli ih nitko.Ubijaju ne samo tjelo,vec dusu i ljude oko bolesti.Patnja,rane,infuzije,ljekovi,miris med.tekucina.Onkologija.Djecija onkologija.Aids.Neimastima.Molitve.
Mjenjala bi da umiremo od starosti.Bez bolesti.
Novac,zbog kojeg se dosulja nasilje,pohlepa,rat,bolest i sve ostale nesrece,vise nego srece..kako je novac ustvari vladar ove planete i vrhovnik svjeta koji odlucuje dal ce jedan Mario iz M.Gorice danas dobit 30l vode za cetveroclanu obitelj..da li ce netko slavan obrnut jos koji milijun..dal ce Egipcani imat mir..dal ce Obama imati za naoruzanje..
Dal cemo imati za kruh,vodu..mozda jednog dana novcem cemo kupovat zrak,naplatit i to..
Mjenjala bi novac,tu njegovu jakost koja odredjuje zivot kontinenata,ljudi,biljaka,zivotinja,gradjevina.
Eto,sto bi mjenjala.
Nisam miss,pa da zazelim mir u svjetu.
Bas me briga ako sam fulala temu,ovo mi dodje prvo od glave do ruke pa to i napisah.
Jer kad bi se mjenjalo ovo sto sam rekla,mjenjalo bi se toliko svjesti u ljudima.
Bila bi to rjeka,a ja kap u toj rjeci.
Nije li i sama recenica "kaj bi mjenjali?"ustvari poticaj da na tren zamislimo da smo dobi carobnjaci..
Pa makar samo u snu,masti ili na malom online mjestascu zvanom Forum!

[pbeatz]

Kratkocrtna životoopisija.


Šivot je slon iepote pok sjepo me on!
Ei šivote ždo me znađe ..
Zve zu m,oije botonule laĐeee
Jož me jetna ruK:a u znu tiraaa
tesanKa mi moija neta miraa.

:tripjuttuvođgo:



Kad sam se rodio dobio sam noge
da me tvojim živote cestama vode,
nebi imao oziljak na glavi da su me donijele rode,,
baš je mene morao doktorov nokat ogrebat,
koda je znao da za neki kurac će mu trebat.
od početka obiljezen krenuh u svijet,
mršav malen glup i blijed,,

Tata radi a mama se sa susjedom kreše dok ja kradem jabuke-
psi na mene reže.
Bježao sam al me pas prestigao, rukom sam jabuku obranio,
premalen da bi shvatio da on hoće pojest mene,,
E tad sam prvi put suzu uhvatio,
pred drugim bićem govno gaćama uhvatio.
Što je kasnije postalo ritual,,


Išao sam u školu i matematiku sam znao olovku sam na pod bacao da bi gledo pičku :frlj: top:dig:
Al pička profesor je imala gaće i znala da olovke na pod lete da se vide njene medžunožne konfete.
Svima u razredu digle se rakete, pokte ijepo drkovina opća u wcu škole sperme po podu more.
Direktor me tuko za uho pok mu mater iepo da ga sretnem ubio bi ga :sHiTTTT:

Imo sam i ja cura u školi dve sam cure imo jednoj sam davo sendvič a drugoj sise diro,
Debela Nela tesko je bilo znati jel sisa guzica il guzica sisa , tjero sam ju iza škole da gleda moja piša : zvrk: heeey:PIMPek!!!;

A moj je sendvič jela lijepa Ana uzela mi je novce i nekoliko banana i nije moju ljubav htjela otisla je drugom iz 8b jebemjoj mater kurva.
Sad ima troje djece i hoće me jebat a ja nedam svoj pimpek sam zaručijo drugoj :oSveta je slatka: wrppppppppppppppp;

Tu sam došao do nekih zaključaka jer je to srednja škola, ista je ko osnovna al sa seksom i drogama, naučijo sam:


Vjeronauk: lijepo nas uči da kad smo sami da nas netko voli i da nas hoće ako budemo dobri a i ako nismo dobri da se sami tješimo da ce skuzit da nismo namjerno loši.. dobro dosao u trenutcima kada je čovjek mlad i radi sva govna govana i sam sebe opravdava i tješi da ce mu sveta nebeska sila oprostiti jer ako postoji ona jedina zna.. da radi govna.

Istina: kada netko ne skuzi da lažeš.

Kriterij: alibi.

Karakter: uporno izlaziti i raditi apsolutno nebitne stvari za svoj napredak.

Samopouzdanje: je ono kad se napušeš ko' gorila i ideš pred pičkom razbit nekog da ona ti pokaze sisu i da da ju pipkaš iza Akvarijusa.


Overdose: kad se ubijes toliko da kad nakon 5 dana dodjes doma stara rokče na vratima a ti ju čapaš za svinjsku njušku i pitaš: svinjo zasto rokčeš al samo zato jer je fakat bila svinja:sretan BOŽiiiiiČČČČmama:
A ona zarokče i kaže odi sine spavat nisi ti kriv a tata te ubije remenom ko konja da upoznas svog Boga. :drkovitahalucinacijadobravibracija:


Kad škola prođeee, čizme uniforma i ćelava glava dođe, oziljakkk na suncu pečen a ja frulu negdje u pički matrinoj u čube mećem.
Čuvam strazu i gledam musko dupe dok se tusiram,drkam na sve sto autoklub donese, ŽVAČEM RAMBO KEKSE.
KAD SVI IDU NA VIKEND ja ostajem jer sam zločest bio, pijem pivu i nemam prijatelje pa mrzim vojsku i bjezim u grad kod Mate Parlova u birc.
Upoznam ''frenda'' koji ima heroin al ne ja mu kazem da sam fin pa mi ukrade mobitel i nisam se mogao javit curi i odjebe me. :đankifak:
Jebem slovenku u vodicama jer je mlada i glupa a ja dobro lažem , na Murteru negdje sa Marjanom Bašićem noge u more umačem.
Vratim nazad u vojarnu pretrazi me pas i podsjeti na oziljak koji mi je dao njegov brat, al nekako s godinama naucio sam ne previse srat.
Pred ''psima''.

Onda život donese rad pok ka iepo da ka iepo koga izmislio da mu jebo mater, rad je govno koje hoće život moj, moje mišiće i moj znoj.
Radim ko konj jer sam balavac i ne kuzim da me izrabljuju ko konja,smrknutog lica sutim i glumim noja,uvijek zabijem glavu u pod jer se bojim šefa.
(koji me jedino naučio da je 7ca tref slabija od 8mice trefa) :ništajebemtimater:

Radim radim radim umorim se padam u nesvjest dam otkaz ne mogu vise, stari me mrzi ja sam neradnik. :kurac:štasamsekojikuracrodiouopče:

Onda život donese ljubav koja mene hoće al hoće me kurac. Hoće moj sex i jebe se s drugim a ja nikojeg kurca ne kuzim,zašto jebe s drugim kad ja pimpek imam
koji radi, zasto meni ljubav sada srce vadi? :ZbuNJ: Suze kristove , alkohol i bol, kurvo sugava koji ti je kurac, oprostit ću ti ako hoćeš!
Oprostio sam joj pa me ona opet hoće nisam ipak dno koje nitko neće al ustvari pokazala mi da sam još veće smeće jer jos jedan kurac u svoja usta meće a nije moj ???????? :poktejepo:
Jebemti mater najradje bi ti napravio na glavi pošten kroj, al nije to moj broj oprostit ću ti samo me uzmi al jebi drugog al mi prije reci da znam. :jebisesnjimnakrovuigledajtemjeseciizbisiokoanteno m:
Neće me više jer sam lud! Pa dobro ja sam lud jer sam ulagao svoj trud i nisam jebo drugu, kurva mi fali al je kraj. Kupio sam joj svašta i slikao mjjesec, sunce i nosio kurac za gablec na đob,pazijo ju o POŠE MOI.



Onda dođu neke ljubavi nove koje zasluzuju još bolje od one,al ja razjeban zivcan i lud ne jebem zivu silu i ne ulazem trud i ne znam kamo ni kud, pokusavam voljet al ljubav ne znam štaje :štajeljubav:

U to vrijeme imam novi đob i nisam naučio ništa na prvom pa me jebu mozak koji mislim da nemam jer sam do sad bio glup ko kurac i nema mi pomoći.
Ne mogu otvorit oči sljep sam ko šišmiš i ne kuzim nista, zivot me šamara ko zadnjeg konja, identitet mi ima klona, bolest.
Ako mislim prezivjet moram odluke donjet neke al nemam pojma koje, vrijeme leti, mjenja se dan i noć o jebemti mater vise dal će ovo mučenje ikad vise proć?

Godine su prosle ni sam ne znam kako, totalno krivi ljudi, krive odluke, sve krivo - krivo - krivo više mi se i ne pije pivo. JEBOMATER SANADER IVO.

ONDA DOĐE lijep život , moš mislit mater mu jebem, upoznas ljubav kurvu novu koja ti odreze jaja, vrat i nogu i pukne ti sve u glavi i okrene te naglavačke, vrijeme je da se pospremim u tačke odvezem na neko tiho mjesto,uzmem lopatu i zakopam, jer sam bezvrijedno govno koje moze sutat ko god kako hoče jer je to normalno.
Akoo kazes da nije normalno da te netko jebe proglase te ludim, postanes truba koja ne smije da trubi.
Al nekako vec ti bude dosta, bilo je dosta od sreće posta. Dogovor potpises sam sa sobom ovako vise ne moze i necu vise tako, u glavi sam doslovno posve omako što mi je donijelo neko dobro i sreću jer se dat vise nikom jebat necu.


I onda naučim:

Vjeronauk: vjerujem u sebe i ono sto zelim i samo tako osjecam se cijelim, za sve ostale sile nema cile mile.

Istina: reci ono što je pod cjenu toga da izgubis sve, jer ako i jednom odstupis od onoga sto znas da je tako i napravis kompromis u krivom trenutku, nema nazad.

Kriterij: odluciti sto je dobro za tebe i ne odstupati od svog kriterija ako si ista naučio na dosadasnjim greskama, birati ono sto znas da je dobro za tebe.. podvuci crtu.

Karakter: ici glavom kroz zid koliko god je puta potrebno, po cijenu toga da razbijes glavu na istom mjestu 50x , jednom ce zid popustiti.

Samopouzdanje: znati sto jesi i jasno to prezentirati, bez da ikad spustis pogled.

Overdose: kad te napuca zivot sa tonom mozgojebljivih govana i fino umreš te sam sebi puknes usta na usta,ozivis i ponovo se rodiš.


I onda dođe ljubav.. i ostane :)
I život postane lakši a jednako težak.
Iskustvo je neprocjenjivo .
Nebi mjenjao u zivotu one stvari koje su me dovele do onoga što sada znam.

[Čekkić]

Razmišljam o ovome i shvaćam moć selektivnog pamćenja.. Da, sjećam se. Ali u magli. Svaki gorak korak moj je obrambeni mehanizam pretvorio u slagalicu slika, osjećaja i razmišljanja razbacanih po najskrivenijim kutcima moje podsvjesti.. Ipak..

Kao klinac, bio sam faca.. Pametan ko Einstein i vrckav ko James Dean.. A onda sam jednog od najboljih frendova zabio u radijator. Ne znam koji razred. 2. ili 3. , možda čak i 1. Mozak ne žali znati. Bez brige, i danas mi je frend i ožiljak na obrvi mu super stoji, zapravo.. I ne bih to mijenjao. Ali to me prepalo. Previše. Ono što bih mijenjao, je to kako sam to shvatio.. Preozbiljno. Preodraslo. Ipak sam bio klinac, a gluposti se događaju.. Nakon toga nisam bio James Dean... Samo Einstein, a i to je s godinama postajalo sve relativnije...

5. razred, ili 6. Ne znam opet.. Bio je stariji, bio je jači.. Bio je kreten i zaslužio je.. Ali ja ga se nisam usudio mraknut po nosu da ga ne ozlijedim.. A mogao sam. I bilo bi mekše od radijatora.. Trebao sam.. Ali nisam.. (kunem se da mi ni na tren nije palo na pamet jel bi mi i on mogao vratit, izdržao bih to..) Pustio sam da me drži prikovanog kao nemoćnog papka dok su me dva razreda gledala.. Tu od Deana nije više bilo ni D.

7. razred. Nje se sjecam... Bila je tu negdje još od vrtića.. (imala je preslatki zeleni pogled i medenu kosu, obrašćiće i usne savršene u njihovoj umjerenosti..) I imali smo nešto.. Ne znam što, teško bi to danas bilo objasniti.. Bila je i mlađa.. Al što bih promijenio? Poljubio bih je.. Ooo kako bih je poljubio.. Ne bi bila prva, ne bi bila ni važna za godinu il dvije.. Al bila bi prva koju bih ljubio a da bi mi do nje stvarno bilo stalo.. I htio bih to sjećanje.. Zaslužila je to mjesto iako ga nikad nije dobila..

Srednja.. Naravno da su ovdje samo cure u pitanju.. Zar je itko sumnjao?

2 razred.. Ni dan danas ne razumijem što se točno dogodilo.. Koji mi je k..c bio i zašto sam to izveo na taj način.. Da, bi sam mlad i glup, ali to je moja stvarno WTF izvedba.. Grlio sam je te noći.. Milovao joj grudi koje bi se teško tako i moglo nazvati i osjećao srce koje se činilo tako blizu mom.. I drugi sam dan ganjao drugu.. Zašto, ne znam.. Još ni danas stvarno ne znam.. Al znam da je ona mene zauzvrat proganjala u snovima slijedećih pet godina, a ni java u nekim razdobljima nije bila puno bolja.. Što bih napravio? A što mislite? Ne moram vam sve crtat...

I nakon nekoliko godina grešaka koje ne žalim dolazimo, jebiga, do moje najveće greške i mog najvećeg uspjeha..

Rastavljen sam.. Upoznao sam je mlad.. Većina mog faksa nije prošla u griješnim užitcima i uživanju u greškama.. Prošla je s njom.. Bih li to mijenjao? Ne. (njen pospano paranoični pogled iz autobusa kad smo se prvi put ugledali ne bi moglo ništa zamijeniti).
Ipak su prijatelji, pivo i pljuga nadoknadili ono što je nedostajalo a ono što bi falilo da nje nije bilo u mom životu, ne bi nadoknadilo ništa..

Mislite da ću sad naširoko pričat o tome što bih sve mijenjao u našem zajedničkom životu? Neću.. Da ću bljezgarit kako sam je mogao zadržat na kraju? Nisam.. A pričat nemam što do pred godinu il dvije.. A onda se lomila utakmica.. Ne znam što bi bilo da sam reagirao drukčije, jel bi još uvijek bili skupa i hranili klinca, ili bi već odavno zaboravili na nas.. Nije ni bitno kako bi ispalo, ali ispalo bi bolje nego ovo..

A što bih mijenjao? Što bih bio? Onaj mali James Dean... Kojeg nije bilo ovdje da lupi šakom o stol, nabije šešir i odjuri u porscheu...

Sa curom, ili bez nje.. U budućnost ili u povijest..

[Ysony]

Znaš li kako je
kada ti se ruše snovi?
Kada gubiš tlo pod nogama
ili kada znaš da se nalaziš na raskrsnici
i trebaš da doneseš važnu odluku?

Znaš li kako je
kada voliš,toliko ludo voliš
da izgubiš svoj identitet?
Praviš ustupke u situacijama u kojima nikada ne bi
da si trijezan i da ne voliš?

Znaš li kako je
kada te iste stvari izjedaju iznutra
dan za danom...
I tako danima, i tako godinama?

Znaš li kako je
kada u svojoj glavi imaš viziju
Viziju koju jasno vidiš dušom i proživljavaš srcem?
Jedna osoba za cijeli život, svako jutro i svako veče...
I ne zapitaš se ni jednog trena kako ćeš izdržati?

Znaš li kako je
kada ti sruši snove i uništi viziju
jedina osoba koju voliš?!

Znas li kako je kada zelis promjeniti sve u tebi,
sve,
da zaboravi,
da ne boli?

(receno i previse)

[malaboki]

malaboki ti procitaj ovaj drugi odlomak.
"u proljece rastu ljubicice,a..."- stani! kazu se ljubicice( purgerski naglasak)
"... a zivica je..."- zivica kaze se zivica.
dobro ne moras dalje, to ti je dobar.
dobar!? samo zato jer imam slavonski naglasak,pa tek sam dosla iz vukovara.postovala sam i zarez i tocku i dvotocku.jebala te ljubicica da te jebala.to bih joj sada rekla, tada nisam.bila sam mala i uplasena i nije bio ni prvi, a ni zadnji put da sam sutjela.glupa baba, nakon svega sto mi se dogadjalo tada u zivotu ona mi stvarno nije trebala.njena je duznost bila da nas nauci necem vaznijem od onoga sto pise u knjigama.u tim godinama smo bili kao plastelin, a ona me je jebeno izmodelirala.narednih 10 godina sam se osjecala manje vrijednom jer je ona zakljucila da se kod pregleda kose( pojavile se usi u skoli)bas na nasim glavama trebalo zadrzati duze. bili smo prognanici, nismo bili ni prljavi ni sugavi,okej?da mi je vratiti vrijeme ne bih toliko sutjela niti slijegala toliko ramenima,sve bih ti skresala u facu.uh, sada pricam i previse,sa slavonskim naglaskom,naravno, kao da nije proslo 20 godina otkako sam dosla u zg.

malaboki susjedi treba nesto iz trgovine-evo me,idem
osim sto bih bila glasnija bila bih i manje poslusna i vise bih riskirala kazni i batina samo da dokazem da sam u pravu.trebala sam biti bahatija, posebice u ovakvim situacijama, naime susjeda je imala dvoje djece koje nije mogla natjerati u trgovinu, pa je slala mene dobro tj. glupo dijete.

malaboki tata ti je jako bolestan, vazno je da sada budete jako dobri
da vazno je bilo da smo dobri i da, jasno mi je da si ti bila mlada s dvoje djece, bolesnim muzem,bez posla bez icije pomoci,bez icega.ali o mome tati je bilo rijec, nisi nam dala da ga posjecujemo u bolnici, nisi nam govorila sta mu je.mi smo ga trebali i trebali smo njega mama.
da mogu vratiti vrijeme zahtjevala bih vise paznje i natjerala bih te da mi govoris da me volis,svaki dan.i ne, ne podrazumijeva se.
ako djetetu od 8 god. to ne pokazujes i ne govoris ono to ne zna.mrzila sam te zbog toga i kasnije kada sam trebala neke savjete u zivotu nikada se nisam obratila tebi,uvijek pa i sada pokusavam sve rijesiti sama.iako si mi rekla da ti je zao zbog svega nisam ti u potpunosti oprostila.

malaboki predobra si za mene
da mogu vratiti vrijeme sigurno ne bih izgubila nevinost s luzerom i lazljivcem kao sto si ti. ne bih ti poklonila ni svoj prvi ples, ni prvi ples, ni prve suze niti bilo sta prvo.sto je najzalosnije ti si jos i dobar u odnosu na one koji su uslijedili.

malaboki to nije cvijece za tebe.danas se zenim,ovo nam je vjencani buket.cvjecarna je tu u blizini,pa kad sam vec isao kod tebe da pokupim i to.usput mi je-kuzis,ne?
ti. ti si najveci gad od svih.ne znam kako ti je samo uspjelo u cijeloj toj prici da te volim izalim dok si mi ti lagao i ponizavao me.mijenjala bih ne samo to sto smo bili u toj bolesnoj vezi, nego ne bih dopustila da te uopce upoznam.ikad konju.tjesi me samo cinjenica sto sam se ja tebe rijesila, a ti se nje neces moci nikada,do kraja svoga zivota ces hodati s omcom oko vrata.

malaboki molim te ne idi
kod mene ako nije bijelo onda je crno.ili volim ili ne volim,nema nista izmedju.tebi je uspjelo da budes izmedju. mozda kada bih mogla neke stvari promijeniti,da sam znala voljeti i biti voljena istovremeno mozda ne bih otisla

sebi necu nikada oprostiti ovu preveliku lijenost koja je rezultirala odustajanjem od glazbene skole i onoga sto najvisem volim-pjevati, te pisanjem diplomskog vec fakin 2 godine

ma, jos sam i dobro ispala

[Velia]

"Ona se budi…" - širi se sobom zvuk pjesme s radija.
Pjesme u kojoj sam se uvijek prepoznavala.
Još od tinejdžerskih dana.

"Celoga života
nečim joj pune glavu.
Lutkice, krpice, suknjice
su stvari za devojčice"

Bila sam sretno dijete. Jako radoznala. S tisuću pitanja.
A moja soba bila je puna raznih lutkica i njihovih krpica. Imala sam i Barbike.
Ali sve to nije bilo tamo zato što sam to posebno željela. Nego sam jednostavno kao curica to dobivala na poklon.
I bila sam sretna što imam brata pa sam mogla, umjesto da popunjavam Barbie album, s njim skupljati sličice Zagora, Kapetana Marka, Alana Forda i drugih meni zanimljivijih likova.
Naravno, među albumima su bili i Štrumpfovi, Snorkyevci i drugi crtači jer sam oduvijek jako voljela animirane svjetove. Bili su još zabavniji od onog koji je bio oko mene.

"Igrati lastiš
ona nikad nije znala.
Skuvati ručak
nikad nije bila njena stvar"

Igranje gumi-gumija ispred škole…
Da, znala sam ga igrati s curama. Ali nikad nisam baš briljirala.
I uvijek bih ih napuštala čim bi se pojavio netko od dečkiju i rekao da im fali osoba za nogač.
Nisam odlazila zato što sam voljela igrati nogomet, nego zato što su dečki imali zanimljivije teme. S njima sam mogla pričati o strip junacima, o svemiru i vanzemaljcima, o Gospodaru prstenova, o brdu podataka koji ti u životu mogu dobro doći samo ako poželiš sudjelovati u nekom kvizu… Ma, o svemu i svačemu toliko bitnijem od toga kakva mi je haljina i imam li modernu frizuru.
I puno zanimljivijem od priča o tome što znam skuhati.

"Ljudi su vrlo zlobni
dok gledaju njene grudi.
Ljudi u zlobni
dok gledaju njen ten"

Imala sam trinaest. Tada su dečki prvi put zamijetili da moje majice padaju drugačije no što su ranije padale. I drugačije nego što padaju one drugih cura u razredu. I počeli su me sve manje gledati u oči.
I nije bilo to samo do mojih vršnjaka. Odjednom su me svi počeli drugačije gledati. I komentirati.
I nisam se osjećala dobro dok bi pričali o mome licu i o tome kako mi je divan ten.
I nisam se osjećala dobro dok bi pričali o mojim mjerama i obliku tijela.
I sve sam manje željela da me drugi gledaju…
I sve sam se manje voljela.

"Ona puni osamnaest
godina u junu.
Ne zna sta da radi
kada položi maturski ispit"

Kako su godine prolazile, sve sam više bježala u svoje svjetove. Puštala blizu samo najbliže prijatelje.
Dok su cure sve više bile zainteresirane za dečke i dečki za njih, meni dečki više nisu bili toliko dragi. Jer ih je sve manje zanimalo što imam za reći. A sve više kako izgledam.
I toga lipnja kad sam napunila 18 bila sam jedina cura u društvu koja nije imala dečka.
I nisam pojma imala čime se želim baviti u životu.
Znala sam samo da još ima toliko toga što želim naučiti.
I još uvijek se nisam bila pomirila sa svojim tijelom…

"Ljudi se čude
zar ona ume da misli.
Ljudi se čude
zar ona sme da zna"

Čudili su se svi.
Tome što paralelno radim i studiram. I tome što mi dodiplomski nije bio dovoljan.
I uvijek bih iznova se nalazila u situacijama u kojima bih morala razbijati očekivanja koja je izazvala moja pojava.
I dokazivati da mi glava služi za puno više od pukog nošenja frizure, baš kao što je mama voljela reći da bi trebalo biti.
Iako se ni ona ni tata nisu baš odmah pomirili s mojim ambicijama.
Premda to sada nikako ne bi priznali. Jer su danas, bez obzira na sve, jako ponosni na mene.
Ali i tužni. Jer se nisam udala, jer nemam svoju obitelj.
Mada ni to ne bi priznali.
Ali ja to znam i vidim bez da mi oni to kažu.

"Ona se budi..."

Budim se sada u svojim tridesetima.
Sretna i zadovoljna većinu dana.
Jer sam se malo pomalo mirila, a onda prije nekog vremena i konačno pomirila sa sobom.
I kad gledam unazad i razmišljam što bih mijenjala, zaključujem da ne bih ništa.
Jer svaka greška me oblikovala, svaki krivi korak naučio kako napraviti pravi i svaki put na koji sam pogrešno skrenula u konačnici me ipak doveo na onaj pravi.
Bez svega toga ne bih danas bila to što jesam.
A volim to što jesam danas.
Ali ipak, da mogu, voljela bih da sam u mogućnosti onoj curi od trinaest godina reći da se voli.
Jer da sam se malo više voljela tada i godinama nakon toga, vjerojatno danas ne bih bila puno drugačija. Vjerojatno bih također potrošila dane i dane na knjige. I vjerojatno bih rijetko kuhala. I preferirala bih razgovore koji nisu tipično ženski. I voljela horore više od romantičnih komedija.
Ali da sam se tada malo više voljela, da sam samo malo manje bježala, možda danas barem jedan dio pjesme ne bi odgovarao istini.

"Ona nema nikoga
da joj kaže ti si moja
ti si moja
ti si moja..."

[neenna]

Mrak svuda oko mene, osim malog snopa svjetlosti koji jedva dopire iz svijećnjaka. Ništa novo, tako je uvijek. Lagana muzika svira u pozadini dok po tko zna put ove godine vrtim film godine i godine unazad.

Zašto? Zašto baš ove godine, zašto ne recimo u 11. mjesecu prošle godine? Nemam pojma…

Vraćam se u srednju školu. Prekrasno razdoblje, možda čak i najljepše u mom životu. Sad se čini tako davno, 8 godina je prošlo otkad sam napustila to predivno mjesto. Društvo, izlasci, zezancija i naravno ON. Prva ljubav, iskrena i toliko snažna, previše za jednu 15-godišnjakinju. Znao je s riječima, a ja mlada i naivna, naravno da sam sve vjerovala. Da sam samo znala…

Otvorila sam mu se u potpunosti, tako netipično za mene, a on je to iskoristio. Iskoristio je moju naivnost, moju dobrotu, a za što? Samo za malo zabave! Slomio mi je srce na najgori mogući način, natjerao me da sagradim zidine oko sebe koje nitko nikad više nije uspio u potpunosti srušiti. Da sam samo znala… to bih promijenila, ne bi mu dopustila da mi to napravi, ne bi ga pustila toliko blizu.

Dugo je vremena prošlo dok se nisam počela ponovo otvarati. Došao je ON. Nisam ni pomislila da će upravo on biti taj koji će djelomično srušiti te snažne zidine koje, iako nevidljive, bile su tu. Ali mjesec po mjesec, godinu po godinu, uspjelo mu je to, i na tome sam mu bila beskrajno zahvalna. Pomogao mi je da se otvorim, da pokažem kakva sam zapravo, da pokažem ono što nitko nije znao da postoji. Iako, jedan mali djelić mene ostao je i dalje skriven, čak ga ni on nije uspio osloboditi, taj tako mali, a tako značajan dio mene.

Ali, sve ima svoj rok trajanja, pa tako i mi. Otišao je, ostala sam ponovo sama i to bi bilo ok, da se nije pokušao vratiti. Zašto je to napravio? Ili još bolje pitanje, zašto sam mu dopustila da se vraća? Tako puno je obećavao, a ništa od toga nije ispunio. Srce je ponovo slomljeno, zidine ponovo narasle, još veće nego prije. Zašto sam to dopustila? To bih promijenila, ne bi mu dopustila da se pokuša vratiti u moj život…

Ništa drugo ne bi mijenjala, za ničim ne žalim, osim za tim. Da nije bilo toga, ja danas ne bi bila hladna i bezosjećajna. Zapravo, ja nisam takva, ali takvom me ljudi vide, a sve zbog njih dvojice. Ne bi trebalo tako biti….


Ponoć je prošla, svijeća izgorila, pjesma upravo završila… Vrijeme je da se krene dalje…

[SwayOdd]

"Osveta je moja.", rekla je nasmijano i bacila sve niz rijeku.

Da sam taj dan znala što joj se mota po glavi, tog 22. nikada je ne bih pustila samu. Ostala bih uz nju cijelu noć i zajedno bi se smijale i slušale sevdah. Ne bih otišla doma uz obećanje da će mi se javit. Da sam tada imala to znanje, tu pamet, tu informaciju.. nikada si neću oprostiti.
Tog jutra kad su došli i rekli da je nema, znala sam. Bila sam svjesna da sam previdjela očito. Zanemarila. Znala je cijelo vrijeme da će to učiniti, dala mi znakove.. zanemarila sam to. Glupača.
Ana Karenjina bila je njezin najdraži lik. Inspiracija. Da, osveta je zaista bila njena, više joj nitko ne može ništa.
A bila je jedna od najsnažnijih osoba koje sam znala, usprkos svojoj mladosti, žena u tijelu djevojčice čiji je život tragedija, uništen zbog roditelja i predrasuda, nebrige i mržnje. Spleta okolonosti, kombinacije nevjerojatnih situacija, sve loše se događalo njoj, njoj koja se nije dala, njoj koja se borila, ali nakraju izgubila bitku.
Ostavila me, a toliko sam je voljela.
Da je barem mogu ponovno sresti, svoju Meret Seger, onu koja ljubi tišinu. Samo na tren, da vidim njen osmijeh koji sam cijeli život znala, da zajedno ponovno izgovaramo rečenice u isto vrijeme i smijemo se svemu. Nikada nitko neće mirisati poput nje, na šampon od limuna i zelene Orbit žvake.
Da mogu vratiti vrijeme, svo bih provela s njom, svaki dan prije tog kobnog. Možda se tada ne bi dogodio. Sad je kasno, osveta je bila njena i ona ju je vratila.
Quoth the raven, Nevermore...


Nikada te neću ostaviti.
Kakva je to bila laž, kako smo naivno krojili svoje živote po njoj. Nas dvoje, par stoljeća, ideal, enciklopedijski primjer savršene ljubavne priče. Nikada se nećemo ostaviti, naša je ljubav vječna, ništa nas neće rastaviti.
Da sam samo znala koliko ćeš biti slab...nikada ne bih bila započela sa šutnjom, nikada ti ne bih poslala onu poruku koju si ti očito tako krivo shvatio..ta poruka je uništila sve, i dala bih sve da ju nikad nisam poslala. Da sam je mogla povući..jer sam istog trena znala da je to najveća pogreška mog života.
Da sam bila pametnija, javila bih se, ne bih čekala tvoju ispriku iako sam imala na nju pravo.. ali znaš što je najžalosnije?
Više se ne sjećam zbog čega smo se tada posvađali.
Nisam mislila da će tako završiti, da jesam, bila bih se javila istog trena, trčala do tebe, molila, učinila bilo što. Spasila bih nas.
Znam da me još uvijek voliš. Ali ponos uništava svaku, pa i najveću ljubav.

O samo da si htjela pobjeći...ovako stisni zube, ne plači.

[morcego]

„Mislim da će mi srce iskočit...!“ kažem te pomalo i sama strahujem od te izjave jer stvarno nabija. Ka da mi se negdi ispod live sise nastanilo trinajst malih eliena i sad žele iskočit vanka.

„Trebam li se brinut?“ pitaš i neka crvenkasta sjena pojavi ti se u plavom oku, a ja ni sama nemam pojma tribaš li se brinit ili ne tribaš.

„Već mi se i prije događalo... Mislim da više ne smim bongat...“ objašnjavam, a elieni i dalje oće vanka, ne mogu više bit unutra, jebala me trava da me jebala. Zadnji put kad sam ovo osjetila bila sam usrana: sto godina iskustva i još uvik ne znam šta će se dogodit. Obično samo neke lipe sličice, smijanje i zen, a nekad popizdi srce pa krenem brijat o bolnici i kako će me, evo, kolpat i šta će mi ćaća reć kad sazna zašto sam na hitnoj...

„Čekaj...čekaj!“ pristrašen si „ŠTA ti se i prije događalo? Jel bila neka bolnica, jel bilo neko sranje?!“

Opalim se smijat jer vidim da si još upušeniji od mene i da očito moram sama skulirat i sebe i tebe.

„Ma neeee, ne ne... Ništa takvo...Samo ono... desetak minuta će mi nabijat srce. That´s all...“

„Dobro... Znači ne trebam brinut, al te trebam pazit.“ Kažeš utješno i ruka ti je na mojoj glavi.

„Čekaj... Moram sad vratit. Propustili smo najbolji dio stvari,“ kažeš i vratiš skroz na početak.

Note su smirujuće, note su samo moje. Note su divne i ne sićaju me ni na kakve ružne momente. Već sad znam da ćeš mi zauvik sjebat pismu... I već sad sam preventivno tužna, iako još ništa krivo nisi napravio.

Glava mi se spušta na tvoja kolina, a ti ritmično kuckaš prstima po mojim leđima i potiho pratiš tekst. Znaš sve, vidim, dobro si proučio koji su mi najdraži bendovi. I na koje bi stvari mogla otkinit. Sad više nemam pojma jel mi srce nabijalo zbog trave ili zbog pisme. Jebale me i trava i muzika da me jebale.

Skupa s mojim srcem sad divlja i gitara. Divljaju tvoje ruke. Kužim nešto na vratu, nešto lipo i toplo. Dišeš. Podižeš mi glavu i prinosiš je svojim usnama. I ne postoji nijedan drugi čovik i nijedna druga žena i ništa osim ove sobe i nas i muzike. Ništa na cilom svitu...

...

Sad nema ni tebe ni mene ni sobe ni divljački uzlupanog srca.

Možda nekome od onih žena i ljudi koji u tom momentu stvarno nisu postojali, i znam da nisu, i ne čini mi se, nego ih stvarno nije bilo...-možda nekom od njih sada tako lupa srce i dišu jedni drugima po vratu i ljube se.

I dalje nekako znam da sigurno ne svira ono šta je sviralo nama.

Nije mi ža šta si bio i šta više nisi, nije mi ža šta sam te upoznala i šta si mi slomio ono isto srce, mrvu nakon šta se divljački uzlupalo.

Nije mi ža ni šta nemam pojma kako se ljubiš kad nisi nadrogiran i kako se ljubim s tobom kad nisam nadrogirana.

Ža mi je samo šta si mi pokvario pismu koja je do tada bila samo moja.
I više je ne mogu čut, a da ne vidim i ne osjetim tebe i da mi jedan mali komad duše ne postane toliko ranjiv da ga čak ni bolji od tebe ne mogu zaličit.

Da mi je vratit vrime, samo to bi minjala...

Volila bi da je sviralo nešto drugo.

Kud si mi baš Pipse mora upropastit...?

[ljudoliki]

Dragi kolege forumaši,

Napisao sam dvije A4 stranice i skužio da bi vas pretrpao informacijama a bome bi vam i suzio slobodu pisanja. Tema nije baš precizna, ustvari preklapa se sa masu tema na US-u (šupendare, nepravi, kraj veza, zašto sam sam/sama?, itd). Dakle, ide skraćena verzija:

Pričam neki dan sa prijateljicom o vezama. Odmah krenuli na popularni dio. Opisujemo kako smo bili ostavljeni i kako smo ostavljali, da li smo se ponijeli kao ljudi ili kao govna, da li su nas drugi tretirali na isti način, da li nam je žao što nismo rekli manje ili više i tako to.

Pričali smo i sve nam je jasnije bilo kako nije toliko bitno što se dogodilo...koliko i način na koji ćemo spremiti to zatvoreno poglavlje u sjećanja.

Nitko nije rekao da je lako, ali mislim da će se svi složiti kako je tim poglavljima bolje dati dozu ljudskosti i nekakvo pozitivno osobno značenje umjesto da iste osjećamo kao teret, bez obzira koliko su loša bila. To ne znači da ćemo nekog tko nas je mrcvario smatrati dobrom osobom, nego da ćemo izvući nešto pozitivno iz čitavog iskustva. A to često nije nimalo lako...pogotovo kad se osjećaš izdano, povrijeđeno, zbunjeno i sve ideje o svijetu ti se čine stranima.

Sklon sam vjerovati da ako čovjek prihvati duboko u sebi da su susreti i rastanci prirodni i neodvojivi u životu, te svakom od njih pridoda značenje od kojeg će učiti da bude bolja i potpunija osoba, on nikad neće biti usamljeno srce.

Svaka osoba uči na svoj način..doživljava uspone i padove, raduje se i plače, mijenja mišljenja i poglede. Veze nastaju i raskidaju se (ljubavne, prijateljske, obiteljske,...) i vjerujem da su značenja koja im dajemo ono što čini naš unutarnji svijet bogatijim i ljepšim mjestom.


Pričajte nam o tom unutrašnjem svijetu i značenju koje ste dali prošlim vezama, kako ste došli do njega, preko kojih puteva ste dolazili do njega, koliko je to utjecalo na vas, što ste naučili o sebi, a što o drugima i koliko vam je to pomoglo da budete ono što ste danas. Tko zna, možda se dogodi i nemoguće, pa naučimo nešto iz tuđih iskustava.

A sad, krenite.. :D

[pbeatz]

2+2= ?

Moju vrijednost povećavaju saznanja kroz filtere života i propuštena odlikovanja. Raspamećena prošlost beskompromisno puni inkubatore u glavi u kojoj odgovori rastu - jedući iskustvo. Moja glava, taj divni mehanizam koji sjećanjem se hrani,uvijek daje odgovore al' nitko nikada ne garantira da je baš taj pravi.

Da bih naučio nešto i znao da je ono što mislim ispravno, trebao bih znati koja je poanta i što kada se desi kraj. I tu sam neodlučan jer ništa ne znam. I ako se odlučim za neki od mogucih izbora i živim u uvjerenju da je ono što sam zaključio istina u suštini - da odlučim vjerovati u jedno objasnjenje, jedino što ću tada znati jest da lažem sam sebe. Što vjerojatno radimo svi, kolektiva- roj - jato - čopor izgubljenih koji jedino znaju da ništa ne znaju.

Ako postoji netko, tko zna i sebično šuti, molim da na tren bude ono što nas uče da budemo i saznanje podijeli, kako bi istina postala jedan oblik cijeli. Ne tek groblje pretpostavaka koje mažu oči, kradu dane i glasnima daju moći.

Nisam od onih kojima treba potvrda od drugih da bih znao da je ono što sam naučio istina jer znam da su i oni do svojih istina došli na identične načine kao i ja, samo su vozili (bili voženi) ''drugi auto-nekom drugom cestom''. Čak ne mogu niti potvrditi da te ceste idu istim planetom, jer mi ništa ne garantira da postojim a još manje tko sam.


Hajde dijete, ti koje mene kroz život voziš, pokaži se i reci mi - bar dali postojim.


U ovom tekstu vjerojatno bit cu 100x kontradiktoran sam sebi tek toliko da potvrdim da ništa ne znam jer živim zagonetku kao i svi vi, zabavljaju nas nagađanja. Veličamo one istine koje nas bolje tješe, jebemte nakupino svjetska, ništa ne znaš i svega se bojiš.


Al ja te razumijem, dijelim sa tobom strah, jer i ja korak kada napravim ono iza sebe pretvaram u prah. I ne mogu nazad, jer stvaram povijest.


Povijest nas uči - da nas nitko ništa i ničemu ne uči - tek crtamo jedan pravilan krug, iznova miševi koja hrabro kolut vrte da se ne prekine krug neznanja.


Naučio sam tek osnove prve pomoći, da bi u budućim situacijama smanjio vlastitu bol. No optimist sam jer jedno znam, bliži nam se svima jedan veliki kraj ničega i to nek nas veseli, ''dijetetu'' pokvarenom uzet cemo igračku, postajemo smjeli. Ali nikada nećemo znati da smo to napravili mi. Nikada nismo napredovali, niti postali ljudi, jer ne znamo što je čovjek.


Ne znam kako da ih ili ga drugačije nazovem, moram ''dijete'' jer mislim da se igra. A opet, ne znam.


Meni je žao, ja sam samo još jedan glupan koji nije naučio ništa. I nemam što podijeliti sa vama, jer jedino što imam je ono što imate i vi, hrpu nepotrebnih saznanja koja nas vode u nepoznato.


Množimo se roboti u ovoj fabrici igračaka, neka se djeca igraju.



Peace.



__________________________________________________ __________________________________________________ _____________________________

[Mariamagdalena]

Uuuu jbt!!!
Dečki!
Šta ovo bi?! Ka atomska eksplozija. Emocija.

Baš je krenulo...nekud.

Unutra, bit će.

Eto ja bih se samo htjela barem na ovom mjestu, kad smo već kod neke introspektive, ispričat svim "potencijalnim- bivšim" na svom "đubretarluku"....:o

Jbg, kad si mlad sve ti je lako i divno i krasno, i neuništiv si i najjači i najljepši i svašta-nešta.
ne mariš za druge jer - TI si centar svijeta i nitko i ništa ne postoji osim tebe, najboljeg tebe!:rolleyes:
Mnoge povrijediš, neke zgaziš neke niti ne primjećuješ:(; stvaraš bol i tugu, haraš i razaraš...
A nisi svjestan ničeg, osim SEBE.
Eto, meni sad (zapravo već poodavno, kako sam "odrasla") nadođu ti likovi iz prošlosti, ti jadni "vitezovi bez oklopa" koji snube, ljube i za ljubav glave gube..., ali uzalud.
Svi ih znamo, sjećamo ih se...
Meni ih nekako žao.
Ispričavam se i nadam se da nikome od njih, tih "Vitezova lavljeg srca" nisam načinila neku trajnu štetu...:o
Nije bilo iz "zla" nego iz taštine i samoljublja, sebičnosti..ili što ja znam čega...
Ali nije bilo s namjerom - povrijediti.
Svi imamo sjećanja. Neki selektiraju. Blago njima. Meni se duhovi prošlosti stalno vraćaju i ukazuju. Tankoćutna sam.
Znam...Sad bi se mnogi od tih "zapostavljenih" ili ... nasmijali na to...:o
Ali...baš jesam.
Eto.
Oda zaboravljenima i neshvaćenima.


Neuzvraćene ljubavi.:o

[Bastrado]

Mislim da ipak ova bolje odgovara temi..

Duh prošlosti

Koraknuo sam u sobu budućnosti.
Gledam boje mojih snova čije su
zidove nekoć moji kistovi tražili,
zrak miriši upravo najdivnijim
mirisima koje moji nepci štuju,
zvukovi koji dopiru također su
sve ono što sam i tada volio,
pogledom milujem prostor.
Ovdje je i ormar, boje su skrile
njegovu starost, teška okna
i škripaj njegovih stranica.
Polako otvaram uz glasan jauk
zaboravljena starca,
nosnice mi je oborila postojanost
prašine, a uha pad vješalica.
I onda je ugledah.
Oronula kutija moje mladosti.
I prije no što je podigoh
znao sam koji vlak me čeka,
lokomotiva koja brže bolje
u prošlost vozit` me se sprema.
I kao za vedra neba bljeskovi
mi obzor napadaju,
njeno lice, smijeh, sreća,
dva ljudska bića koja se jedno
drugome raduju.
A zakleo sam se, sam sebi,
da će budućnost pobjediti
okove prošlosti, jedino
što sada gledam su komadi
boje što sa zidova moje sobe
nemilice padaju.

[morcego]

Moram se pripremiti unaprijed... Uvijek isti dijalozi, uvijek iste priče. Volim vas, ali zašto ste toliko naporni? Davno sam izišla iz puberteta, ne bismo li mogli početi biti na istoj strani? Ili ćemo zauvijek biti na suprostavljenima...?

„Šta kažu nalazi?“ pitat ćeš.

„Koji nalazi?“ pitat ću.

„Pa oni...“ odgovorit ćeš.

„Mama, to je priča od prošle godine...“

„Aha... sori.“ Reći ćeš. I osjećat ćeš da si loša mama. A nisi. Samo si s trinaestoga planeta i svijet ti je čudno mjesto, nikad se u njemu nisi snalazila.

„Jel´ moš idući put, molim te, doć malo deblja? Stvarno te ne mogu gledat takvu, sakrivaš se iza interpunkcijskih znakova,“ reći ćeš ti.

„Tata, molim te...“

„Moli se u crkvi!“ – haha, moli se u crkvi, nek se javi koga nema, reci i nama da se i mi smijemo, ne znam možeš li, ali smiješ... Volim što imaš profesorske fore, a nisi profesor.

Sad mi je već unaprijed smiješno i simpatično.

Zapravo su skroz ok ti odlasci doma, starci su tu najmanji problem.

Najveći je problem što mi srce malo umre svaki put kad vlak prijeđe Hendrixa i ostavim Savu iza sebe. Odakle tolika ljubav prema gradu s kojim do faksa nisam imala ama baš ništa, nije mi jasno. Jasno mi je samo da je ovdje moje „sada“ i da je ovdje moje „jednom“. I strahujem da će „jednom“ možda biti negdje drugdje.

Tužno je što strahujem da će „jednom“ opet biti u prošlosti.

A nje se bojim.

Prošlost je ono kad imaš sto poremećaja u prehrani i štreberica si i treba te otkriti najbolji fudbaler u školi da bi te ijedan drugi nositelj Y kromosoma uopće primijetio.

Prošlost je ono kad prekinete i ti misliš da ćeš umrijet, a tek ti je 17. I cijeli grad sve zna i njegova stalkerica radi tulum u ime toga što ste prekinuli. A naravno da cijeli grad zna, kad nas je u njemu sve skupa možda osam.

Prošlost je ono kad si uvijek nečija mlađa sestra i na dnevnoj bazi vodiš dijaloge o tome kako si narasla i kako sličiš na sestru i kako nije moguće da ne ideš na natjecanja iz matematike, a J ti je brat. Ne, ne idem na natjecanja iz jebene matematike – to što je znam, ne znači i da je volim, a čak i ako je volim, neke druge stvari volim više. Ja sviram. Pišem. I plešem. I u tome se želim natjecat. Skinite mi se s one stvari!

Prošlost je kad živiš utorkom i petkom za probe i kad grad živi ljeti.

Prošlost je bivši dečko koji te, kad ljeti dođeš iz Zagreba, pita jesi se predomislila i želiš li mu sada rađati djecu... Ne želim. Nisam se predomislila. Volim te na neki drugi način. Volim ono što si u prošlosti, ali sada te više nema. Nemamo isti život koji bismo mogli tračati ni prijatelje koji su završili na policiji pa ih idemo vadit, prije nego im tate i mame kičmu polome jer još nemaju osamnaest... Čak ono, sad imaju osamnaest, ali se i dalje ponašaju kao da im je manje. Puno manje.

„Sinoć sam mora progutat džoju!“ pohvalit će se D.

„Progutat??? Kako, jebate?“ pitat ću.

„Ništa, naišli plavi i jebiga... Gori ona meni u ruci, a di ću s njom.“

„Proguta si je???“

„Aa. Haha! Umalo me žgaravica nije uvatila.“

„Stvarno, ko bi reka.“ I umrijet ću od smijeha. Ili tako nešto.

„Nego, Trnoružice, šta ima u Zagrebu?“ pitat će me D nježno i pogladit po glavi.

I meni će odjednom biti drago da sam tu.

I doći ću izvanka umorna i smrdljiva i pojest nešto što mi je mama ostavila na stolu.

I ujutro ću s njom piti kavu i poslije ručka ćemo igrati Scrabble.

I onda ću predvečer s tatom u šetnju, da mi priča po stoti put o životu u Srbiji i kako mu je sjebano bilo u ratu i kako nije znao na koga bi prije pucao.

I onda ću izići vani i opet će me pitati jesam ja njena sestra i kako stvarno sličimo i studiram li, možda, kojim slučajem matematiku i kako je u Zagrebu.

I opet ću morat reći da se nisam predomislila i, ne, zaboga, nemoj ostavljati svoju curu. Nemoj, jer ja se neću udati za tebe i nećemo skupa preko malog trga gurati kolica, a ja ću nositi duge, bijele, lanene hlače i visoke pete jer grad živi ljeti. I ne, nećeš sa mnom odašiljati sliku sretne obitelji.

Imam bolju ideju: ajmo svako toliko, triput godišnje, dolaziti ovamo i zarakijavat se u ime srednje škole. Ja ću pričati o tome kako je u Zagrebu, a vi meni kako je doma. I međusobno ćemo biti raznježeni. Cuz that´s what it´s all about. Samo zato uopće i dolazim. Zbog prošlosti. NE zbog „sada“ ili „jednom.“

...

Spremam zadnji komad odjeće i zatvaram kofer.

„Kud ćeš ti?“ pita me cimerica.

„Doma...“ odgovaram „Ali samo na par dana. Idem malo dati značenje prošlosti.“

[Crnjača]

Dijelovi slagalice


Ponekad me uhvati nešto, bez nekog posebnog razloga. Ne mogu to definirati, pa se i ne trudim. Samo se prepustim. Tad mi se učini da je moj život hrpa puzzli, razasut preda mnom. Pokušavam ih složiti, dati im neki smisao, ali svaki put se zaustavim na nekom dijelu, analiziram, razmišljam bih li ga promijenila (ponekad sam događaj, a ponekad moju reakciju), pa na kraju zaboravim gdje sam htjela smjestiti baš taj komadić slagalice.

U jednom od komadića, nasumce izabranom, vidim svoju prvu ljubav, dečkića iz treće klupe u prvom osnovne. Baš onog zbog kojeg sam krenula na streljaštvo. Gađali smo nacrtane tenkove i avione. Naravno, sve su mete imale petokraku. Ipak je tad još bio rat. Po tome pamtim taj dio života: po ratu koji se itekako osjetio, iako smo ga mi u Zagrebu većinom samo gledali na vijestima, po streljaštvu, po Njegovim pohvalama mom pucačkom umijeću. I da, po stigmi zlostavljane djevojčice. Za mnoge sam "prijatelje" bila prva i jedina takva koju su upoznali. Pola života sam nosila taj znak na sebi, kao ogromno grimizno slovo. Odbacujem taj komadić negdje daleko i odabirem drugi.

Pronalazim drugi komadić. Moja najbolja prijateljica. Moja Marija. Curica s kojom sam odrasla. To mi izmamljuje osmijeh na lice. Igre u maloj uličici, crtanje po asfaltu, školica, graničar, tisuću i jedan pad s bicikla i rola, bedaste ideje koje samo djetetu mogu pasti na pamet. Jednom smo od njene do moje kuće išle preko krovova. To je, naravno, završilo padom. Sva sreća da smo odrastale u ulici sa samim prizemnicama. Lijepe uspomene, šteta što nisu potrajale. Odselila se i dugo se nismo vidjele, zadnji nam je susret bio kad sam ja već bila pred maturom. A onda, par mjeseci kasnije, šok. Još i danas se stresem kad se sjetim naslova u novinama : "Ubila se Marija K.!" Ni danas, više od deset godina kasnije, nisam joj otišla na grob. Ni sama ne znam zašto, ali jednostavno ne mogu. Suze mi zamagljuju oči. Odbacujem i taj komadić, prebolan je.

Na idućem komadiću piše samo jedno ime: Danijel. Tada je bio jedina i vječna ljubav, predmet snova, nepresušna inspiracija za pjesme, pisma i pritajene uzdahe zaljubljene klinke, koja je lagano to već prestajala biti. Ni sama ne znam koliko sam puta prolazila njegovom ulicom, šetala pored kafića u kojem je ispijao kave, bilo što, samo da me primijeti dečko porculanskog tena, plave kose i tirkiznih očiju. Nekoliko godina kasnije me zaista i primijetio, nažalost. Pokazalo se da je izvana lijep, a iznutra prazan. Odbila sam ga i ne žalim zbog toga.

Konačno, pronalazim komadić na kojem piše riječ "danas". To danas traje već tri godine i tu postojim ja, sa sigurnim poslom, sretnom vezom i prijateljima. Neki su prijatelji pravi, neki su bili tu dovoljno da iznevjere.
Ne zamaram se time, nego pružam ruku tamo gdje će me život odnijeti.

Sada razmišljam o davanju značenja svemu: i prošlosti i sadašnjosti. I shvaćam da značenja zapravo nema. Sve što je tu, rasuto ispred mene, je jednostavno život, skup naizgled nepovezanih događaja, emocija i odluka koji tvore mene, onakvu kakva jesam, ne onakvu kakva bih mogla, trebala ili željela biti.

[K@rlo]

tek danas znam kako je prekrasno bilo s njom jučer, jer sutra za nas ne postoji
Lav.Karlo (voljenoj)

[aisling]

Čaša vode
Moje ime ponovno je odjeknulo s gornjeg kata kuće i prolomilo se niz stepenice sijevajući sve do nožnih mi prstiju. Stanem pogleda uprtog prema gore, gutajući slinu i mahnito vrtim film unatrag pokušavajući detektirati svoj najnoviji propust. Valjalo bi znati što si krivo učinio prije nego li prozboriš, brzina ovdje ima ključnu ulogu. Ta jedna sekunda može značiti tako mnogo.
Prozborih: Molim?
Odvratiš: Donesi mi čašu vode.
Dok hodam prema sudoperu želudac se lagano opušta, krv ponovno počinje kolati ovim ukočenim tijelom i pluća se ponovno pune zrakom. Ovo je proletjelo tako blizu uha. Uh, dobro je, bila je samo lažna uzbuna. Ćorak.
- Izvoli. - Spuštam čašu na stol i vraćam se u polumrak kata ispod gdje film još uvijek traje.
Sekunde su uvijek značile tako mnogo. A nikada ih nisam uspjela iskoristiti na pravi način. Tek kasnije, tek satima kasnije, sa metkom u prsima dolazila sam do magičnih rješenja i izmicanja koji su taj metak znali nadmudriti, zaustaviti. No tada je bilo kasno. Tada, u tišini svog kreveta iza zaklopljenih očiju imala sam sve točne odgovore na sva pitanja. Nisam tih noći znala da nije moguće imati pravi odgovor na pitanje koje nikada nije nosilo upitnik na kraju već je bilo odgovor samim svojim postavljanjem.


Kaz(n)eta na dar
Nije te bilo nekoliko sati, mrak se spustio nad zadnju kuću u ulici. Ležala sam na tvojem mjestu pokrivena dekom i buljila u kutiju šarenih boja dok je ona sjedila pored mene i palila cigaretu za cigaretom. Stigao si i sa ulaznih vrata me pozvao imenom.
- Imam nešto za tebe!
- Što?
Ostala sam ležati u iščekivanju odgovora.
- Ako te ne zanima onda neka gori!
Dok sam trčala niz stepenice vrata peći već su se zatvorila. Opet ta sekunda. Ne znam da li si mi ikada rekao čija je kazeta bila, ne sjećam se. Da te večeri vani nije bilo minus 13, vjerojatno bi završila u smeću, ovako je doslovno izgorjela kao i moje pravo da se veselim onda kada sam ja sretna.

Poljubac za laku noć.
Ljubim vas svaku večer prije odlaska na spavanje u obraz. Laku noć i pusa. Poštujem običaj, red je red. U trenutku kada vas ne volim vas ljubim. Da odem u sobu bez poljupca legla bih sa metkom, ovako liježem sa iluzijom ljubavi. Mala cijena za noć bez izmicanja. Ljubiti se može tek one koji ljube sebe.

Ja govorim.
Još jedna noć naizgled tiha i mirna. Ležim u krevetu i pokušavam zaspati. Glasovi se probijaju do mog jastuka. Razaraju kao i mnogo puta do tada. Mama, zašto šutiš? Mama, reci nešto. Sati prolaze, urlici ne jenjavaju. Prvi i posljednji puta dižem mokru uzavrelu glavu iz jastuka, otvaram vrata i bosih nogu letim niz stepenice. To je moja sekunda. Ja govorim.

Moja prošlost, moja prva ljubav
Bili ste moja prva ljubav. Žao mi je što niste imali nekoga da vas više voli kada ste bili djeca. Nekoga da vam pokaže kako se ljubi. Kako se ljubi kada se ljubi. Ljubim vas, jer bolje niste znali. Ostali ste djeca koju nitko nije ljubio pred spavanje.
Doći ću za koji dan i poljubiti vas u obraz. Ne zbog običaja, nego zato što ja to želim. Poljubite se za laku noć večeras. Ne zbog običaja, već zato što ste naučili kako se ljubi.
Laku noć, pusa
Ja ljubim.

[lilena]

U onim divnim, zdravim, divljim i otkrivajućim počecima veze znali smo, onako razbijeni, voditi duge i dubokoumne (adolescentske) razgovore o onom famoznom smislu.

Kroz bezbroj takvih ˝seansi˝, na putu (samo)spoznaje dogodio mi se i onaj poseban moment kad mi se sve posložilo, sve sam shvatila i potpuno mi je sve imalo smisla i znala sam zašto se sve odvija tako kako se odvija. Tko smo, što smo, kako smo i zašto smo. Tog momenta se i danas, nakon godina i godina koje su prošle, vrlo dobro sjećam (sadržaja ipak nešto slabije). Kako sam samo bila u transu, kako mi je jedno vrijeme bilo teško živjeti svakodnevni život imajući sve to na umu...

Kasnije su se izdogađala sranja i donijela sam krive odluke, one zbog kojih sada ponovno pokušavam otkriti značenje i smisao.

Sjećam se drugog momenta, koji se dogodio godinama nakon onog gore, kad sam shvatila da sam od njega dobila sve što sam trebala dobiti. Tada me ta spoznaja pogodila kao ona teška i bolna šamarčina nakon koje ti treba jedno poduže vrijeme da se oporaviš, a ja sam ju ignorirala i nisam se nikada oporavila. I to nije bilo povezano s osjećajima prema njemu, niti s njegovim postupcima prema meni, već s onim prvim momentom.

Zbog svega što sam prošla s njim, zbog svega što sam dala od sebe (što nisam ni mislila da imam za dati), svakog pojedenog živca, svakog progutanog govna, svih nebuloza koje su moje uši čule, svih lupanja i bacanja kojima sam nazočila, svakog plakanja prije spavanja (onako u tišini da me ne čuje), svake jebene brige i suze i igranja mame i dadilje... Zbog svega toga ja moram dati značenje toj jebenoj prošlosti, a jebeno ne znam kakvo.

Pa si mislim...

...naučila sam da UVIJEK slijedim svoj instinkt i kad, makar u djeliću sekunde, pomislim BJEŽI – tad fakat trebam bježati. A posebno onda kada mi tako savjetuju objektivni promatrači, kao npr. njegov vlastiti otac koji mi je savjetovao upravo to, da bježim dok mogu!

...naučila sam da čovjek najviše od svega treba voljeti sebe, sad još moram naučiti kako.

...naučila sam da sam prilično jaka i da stvarno svašta mogu izdržati.

...naučila sam što nije prava ljubav.

...naučila sam da vrijeme brzo prolazi i da trebam jako dobro paziti kako ga trošim.

... sigurno, ma sigurno sam još puno toga naučila, samo se trenutno ne mogu sjetiti.

A na kraju krajeva, uvijek ću imati barem sjećanje na onaj prejebeni moment kada mi je sve bilo savršeno jasno.

[*Ava*]

Bombonijera. Sjedim na podu, polako skidam celofan i mičem poklopac. Unutra su čokoladice umotane u šarene, šuškave papiriće. Ima i mjesta koja su prazna. Vrškom prstiju lagano prelazim preko čokoladica. Uzimam jednu, oslobađam je primamljivog omota i kušam. Sklapam oči. Misli lete.

Smijeh uz jutarnju kavu u krevetu, naše prvo zajedničko ljetovanje, prvo "volim te", moje mljackanje pizze dok on "umire" od mamurluka, zajedničke šetnje, maženje, dijete koje se probudilo u njemu u Disneylandu...

Otvaram oči. Uzimam drugu čokoladicu. Okus mi se ne sviđa. Marcipan.

Period kad se ljubav raspada.

Opet otvaram oči jer se ne želim prisjećati. Ali volim se podsjetiti. Samo na kratko.

Posežem za novom čokoladicom. Moje prijateljice. Skupljala sam ih od malih nogu do fakulteta. Svaka ima posebno mjesto u mojem životu.

Igranje skrivača u kvartu, prvo zaljubljivanje, izlasci, svađe, povjeravanja, mirenja, uspjesi, neuspjesi, pijanke, smijeh i suze. Nekako istovremeno prolazimo kroz ljubavne brodolome, naša druženja sve više poprimaju preozbiljan ton, jedno se nadovezuje na drugo, ali nismo se zaboravile smijati :)


Odmatam novu čokoladicu. Nepoznat, ali zanimljiv okus.

Postoje ljudi koje ne poznajemo ili poznajemo površno. Ljudi koji nas dotaknu jednom riječju, jednim susretom, postupkom i ostave na nama neki neizbrisiv trag. Jedna baka koju sam srela kad sam se osjećala kao Pale sam na svijetu, a samo nekoliko njenih riječi bilo je dovoljno da mi izmami osmijeh na lice. Internet prijatelj koji, osim što me nasmijao kad mi je bilo najteže, je pružio pogled na neke činjenice iz drugog kuta i dokazao da još ima prekrasnih ljudi.

Ostalo je još nekoliko čokoladica, ali ne mogu više slatko :) Prazna mjesta u kutiji su pretpostavljam namijenjena nekim novim ljudima u mojem životu koje ću tek sresti ili koje sam srela, ali nisam ih spremila u bombonijeru svog života.

Svaki život je bombonijera. Ona bombonijera u kojoj nisu sve čokoladice Bajadere. Tek kad je okusimo, znamo da li nam se sviđa ili ne. Bez obzira na okus i trag kakav je ostavila, ona je dio nas.

Dobro poznavanje postojećih čokoladica u kutiji, daje nam veću šansu da ostatak praznih mjesta popune čokoladice okusa koji volimo :mig:

[180perminute]

Prošlost postoji da bi se ispreplitala, ne da bi se zaboravila! Fiksna prošlost ne postoji, takvom ne smije postati!
Savjest je mudrac, učitelj, a prošlost savjest i svijest koja progovara. Progovara u svakom trenutku i kada je prizivamo i kada je nesvjesno projiciramo. Prošlost koju već sada smatramo uobličenom, dobiva novi uvid, okus, miris u budućnosti. Ustvari, njeno poimanje se nadograđuje. I to je bogatsvo! Prošlost je svaki psiholog kojeg tražimo u prijatelju, svaka utjeha koju tražimo u samoći. Ona je temelj, bila gorka ili slatka...
Također je promjenjiva, sposobna se nanovo oblikovati u našim umovima, duši, sve do savršenstva!

I kad kažem "prošlost, to smo mi", u pravu sam...u pravu sam i kada tvrdim obrnuto. Ona je i blizu i daleko, opipljiva, neuhvatljiva, dovršena i kontinuirana.

I iako težim držati konce, stavljati točke na i, iako volim znati na čemu sam i biti u kontroli...hej, shvatila sam da prošlost to NIJE, ona se ne spoznaje tom brzinom! A meni nije žao jer također sam radoznala, izazov je stvarima davati novu dimenziju, osjećati neke nove mirise, znati pravu istinu iza zavjese završenog. Volim učiti! Čitav život...a onda jednoga dana progledati nekim novim očima i tek tada uvidjeti prosvijetljenu istinu, konačnu!

Nikada neću bježati od prošlosti!
Plašilo me što joj ne mogu pobjeći, a sada to NE ŽELIM!


P.S. (Ovo nek se ne uzima u obzir)

Svejedno glava boli od svega toga! :rofl:

[Amsteer]

U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svojoj prošlosti. Prošlost? Riječ koja se za mene pojavljivala samo u romanima ruske književnosti. U Rusiji je hladno i Sibir bi trebao biti mjesto na kojem bi trebalo ostaviti prošlost i zauvijek za njom zalupiti vrata.

Mislim da sam to i radila svih ovih izgubljenih dvadeset i šest godina. Sve tolike godine svu svoju snagu sam upregla da ju zaboravim, kao u onoj priči ili sad već pjesmi pod nazivom 'Zastidio se majke".

A uvijek me pratila i išla za mnom, poput vjernog psa koji sve svoje nade polaže u gospodara. U ovom slučaju kakav pas takav gospodar. A pas je hodao pognute glave, izubijan od drugih pasa i na smrt preplašen. Često mu je trebala riječ podrške i ohrabrenja koja je uvijek izostajala. Gotovo uvijek osjećao se izdano, izigrano i nevoljeno.

S takvim tužnim i izubijanim psom ni gospodaru nije bilo bolje. Odlazeći u drugi grad,na fakultet gospodar je onako dječački zaigrano i nevino pomislio kako će život biti bolji. Mora biti bolji! Vrijeme je prolazilo i gospodar je upoznavao mnogo novih gospodara. Nikada ih nije pitao za njihove pse niti je na kraj pameti pomislio kako bi to moglo biti važno. Gdje god išao i koliko god novih ljudi upoznavao gospodar se osjećao neopisivo usamljeno i otuđeno. Toliko mu je smetala ta njegova otuđenost da se počeo baviti izradom maski. Za svaku prigodu gospodar bi stavio odgovarajuću masku misleći kako će time otjerati svoju osamljenost i tugu. Ali kako je vrijeme odmicalo gospodar je koristio sve više maski kako bi prekrio svoj strah od mogućnosti da će drugi gospodari otkriti njegov pravi izraz lica.

Koliko god se on trudio i napora ulagao da zamaskira svoj osjećaj osamljenosti toliko mu se činilo da ga drugi gospodari napuštaju, odlaze bez iti jedne jedine riječi. Da bi preživio u tom trenutku a i u mnogo drugih trenutaka poslije njih je krivio što ga na tako okrutan način napuštaju. Iako je u dubini svoje duše znao da oni nisu krivi. Ostali su koliko su mogli. Ta tko bi se mogao boriti protiv toliko maski koje je gospodar svakodnevno koristio.

Naposlijetku, kako je vrijeme odmicalo, gospodarev strah od osamljenosti se obistinio. Svi oni koji su gospodaru prirasli srcu polako su ga napuštali. Imali su potrebu s njim podijeliti priče o svojim psima ali on jednostavno nije htio slušati. Nije mogao! Stidio se!
Toliko je vremena i truda uložio u izradu svojih maski da svaki spomen na psa mogao bi dovesti u pitanje kvalitetu materijala od kojih su maske načinjene.

A tako su lijepo prijanjale njegovu licu. S njima je mogao raditi sve što se od njega tražilo. Mogao je biti što god poželi. Mogao je...biti tko god se od njega očekuje...mogao je biti sve samo nije mogao biti on. On gospodar.

Kako je vrijeme prolazilo gospodar je osjećao laganu klaustrofobiju ispod maski koje su mu s vremenom postajale sve tjesnije i uže. Nije bio siguran da li se to dogodilo kad su mu jednog popodneva javili da je njegov pas završio na psihijatrijskom odjelu zbog dugogodišnjeg izbivanja njegova gospodara ili u trenutku kad je shvatio da se osamljenost ne liječi još većom osamljenošću.

Gospodar je shvatio da je prerastao sve svoje maske koje je godinama pokušao uklopiti u svoje lice. Također je shvatio da je njegovo pravo lice više ljudskije i toplije od maskinog. Počeo je na svom licu razaznavati neke crte koje su tu još od djetinjstva, onog istog kada se zastidio majke. Shvatio je da sreća ne raste na stablu i da se za nju ne treba boriti, treba samo biti takav kakav jesi. Tužan, posramljen, preplašen, osamljen...

Gospodar je ponovno pustio psa u svoj život i nada se, kako vrijeme bude odmicalo da će jedan drugome zacijeliti rane iz prošlosti i kako se nikada neće morati sramiti zajedničke budućnosti.

[moana]

Danas me nekaj puca...
Vraćam se u nazad, nekim bivšim ljubavima iz davnih osamdesetih i devedesetih.

Moja relativno velika ljubav bio je tip iz prvog razreda srednje.
Čudo ga zove Rudlek, valjda zbog kose.
Sjećam se da je imao oks noge i da je u školu furao kofer.
Sa kojim smo mu samo guštom taj isti kofer frendica i ja bacale iz zadnje klupe
Dok se on pjenio u prvoj.
Sa njime sam izgubila nevinost.
Dva dana izleta u Crikvenici. On i ja kao nešto pokušavamo, dok
Zmija spava u susjednom krevetu.
Taj prvi sek za mene je bio poput čitanja novina. Točnije
Crne kronike. Ništa posebno, spektakularno i bez onog famoznog
Krvarenja. O nekom užitku nema smisla ni govoriti.
N akraju me optužio da nisam nevina jer nisma jaukala, i pobjegao ispd
Kreveta jer je raska kucala na vrata.
Zmija i ja jedva smo ga izvukli. Zaglavio se jadan.
Danas je oženjen sa ženskom iz razreda.

Bio je tu i jedan lik iz bivše Juge, točnije iz Kragujevca...
Oboje smo imali tada bezbrižnih, za nas odraslih 18....
Završetak srednje, djetinjstva, prelazak u svijet odraslih...
Još čuvam njegovu trepavicu, sjećam se zelenih očiju, sjećam se i
Da se dobro ljubio i da mi je 11.03.1990. rekao
„nikad nisam imao pičku ovdje „
Između ostalog je napisao
„ne plačem zato što odlazim, već zato što gubim ono što sam voleo“
Točno 29.4.1990.
Nakon škole vartio se kući, zaratilo je i izgubismo kontakt.
Nakon rata saznala sam da se oženio i da ima sina Marka.

Već te iste godine u kasnu jesen voljela sam jednog svjetlokosog lika
Iz susjednog mjesta.
Ta je doduše veza bila čudna. Dva dana smo bili zajedno, pet dana nismo.
Mirisao je na Denim i također se dobro ljubio.
Ta idi mi dođi mi ljubav trajala je točno do 23.01.1990.
Kada mi je rekao
„maco, macice ja bi htio da mi prekinemo ovu našu ljubavnu romansu“
Kasnije je otišao u rat, negdje na Ličko bojište, prolupao, kljukao se
Ljekovima za smirenje i dva puta pokušao ubiti.
Treči puta je uspio.

U svog frenda sam se zacopala 1991.
Bio je mlađi od mene, smušen, zbunjen.
Nikada se nismo poljubili, zagrlili. Ja sam mu pisala neke
Glupe pjesme koje on nikada nije pročitao.
Danas ima preko 35 godina i u prvoj je pravoj vezi.

Nakon njega sa samim početkom uzbuna u mome selu i
Obližnjem gradu srce mi zatrepelilo u frenda iz bivšeg razreda.
Biili smo u kinu, kad su oglasili uzbunu.
U nekom smrdljivom skloništu, stiskali smo se jedno uz drugi i
Ljubili. Sjećam se da mi je kroz glavu stalno prolazila misao
„sad znam kako izgleda incest, ta ovo je kao da se ljubim sa bratom“
Sa krajem uzbune , došao je i kraj naše veze.
Izbjegavasmo se neko vrijeme na ulici, a nakon par godina neposredno
Nakon moje rastave odbio je odlazak na kavu.
Razlog „ne želim da selo priča kako sam ja krivac za tvoju rastavu“
Sada je u braku. Sretnom nadam se.

Kada se sad okernem u nazad i pogledam sve te bivše , lude, mladenačke
Ljubavi bude mi žao što je sve tako brzo prošlo.
Bili su to oni pravi leptiri u želucu, vječiti osmjeh na usnama, sjaj u oku.
I ta bol nakon prekida je bila bezazlena.
Jer mlad si i znaš da već iza ugla čeka neka nova ljubav....

Danas me baš puca nostalgija za bivšima....

[la-zo]

sjedim u kafiću, bijela kava i cigare su na stolu.
u glavi vrtim sve ono što ti želim reć.
dolaziš, sjedaš nasuprot mene.
i sad kad te vidim
više ništa ne mogu reć.
razgovor započinje i oboje glumimo
glumimo da je sve u redu
kao da su sve one godine koje su prošle bez tebe san.
i mrzim se jer glumim.
odlazim s kave, sretna što je taj susret završio.

ne govorim ti što mislim
jer ne bi shvatio ili
jednostavno ne bi čuo.
i to bi mi bilo još i gore.
zato šutim.

ti i ja smo glumci.
neki ljudi su nam jednostavno dodjeljeni,
bez da smo mi na to imali utjecaja.

bili smo glumci u prošlosti, sad smo i biti ćemo u budućnosti.

[Morticia]

Pokušavam doprinijeti ovoj temi i razmišljam o tome što sam iz prošlosti naučila, što znam, al' istina je da i dan danas kurca ne znam.

I sretna sam zbog toga.

[aisling]

Pliva patka preko Save
Nosi pismo navrh glave.
U tom pismu piše
Ne volim te više.

Pliva patka preko Save
Nosi pismo navrh glave.
A u drugom javlja
Da te zaboravlja.

Preplivala patka Savu,
Namočila glavu,
Donijela pismo,
Da zajedno nismo.


Dragi US-ovci,

Pišem vam ovo pismo da vas zamolim da napišete i sami jedno.

Napišite pismo sebi sada u ovom trenutku, onom djetetu koje ste bili (možda i ostali), onom starcu/babi koji/a možda jednom postanete
Ili pišite prijatelju, znancu, strancu, susjedu, forumašu, ljubavi života, neprijatelju, sjećanju, nadanju…

Nadam se da je kod vas lijepo vrijeme i da se laste polako vraćaju, da imate list papira, kuvertu i markicu. Pljunite pa da vidimo.

Puno vas voli,
aisling

P.S. Nije patka kriva.

[pbeatz]

Jutarnje laptop pismo potpore - Jadranki Kosor.


Bok teta Jaco, ti puno radiš i vrijedna si žena i imaš plan. Al' nemaš vremena masturbirati i seksualni život ti je usamljen. Đojstikom se pipaš, jer on ima gumbiće pa ti je orgazam jači. No to nije dovoljno, odrasla si žena - đojstik nije dovoljan a niti jedan muškarac ti kaže a-a. Ti bi poderala jednu mladu ovcu, to te uzbuđuje, to ti spavat neda. Topla soba,vino, vuna i malo tekućeg meda. Da se ljepiš s njom po stanu, da beči da te gleda.


Kad sam bio onomad uz tv, vidio sam te i vjerovao sam ti kad sam te vidio. Poželio da se penjemo po krovu i gledamo mjesec, zaboga žena si - osjećajna i fina, rek'o pazit ću da joj antena ne zapne za oko.

Al' iznevjerila si me Jaco u međuvremenu, pa nismo došli do krova.
Danas zanoktice grickam a nokte preskačem, jer tko zna dal ću sutra imat nešto da prožvačem.


Zato da pređemo na bitno, zovem te na tajnu večeru. Na tajnu veceru omiljenih lica, kadrovi strukture sa raznih sjednica te đojstik,svijeće,aparat za brijanje i ja. Mozes mi skidat vunu sve do pola 2. Bit će vatreno, prije toga pusti svoju sjajnu srebrnu kosu, lijepit ce se po licu od vrućine, kao u filmu. Zadovolji svoje seksualne apetite i odjebi u skokovima ti i tvoj glupi Vlado.


Siepat ce vas fespuk :HAHAbrukAA:

Vaša ovca.

[plavi-safir]

SALJE:kci

PRIMA:tata
ADRESA:nebo,raj ili vjecne poljane

Dragi tajo!

Ne postoji posta koja bi ti isporucila ovo pismo.Nema postanskog sanducica tamo gdje si vec 20godina.
Ovo je mozda i vec stota rjec koja odlazi u vjetar,ali ipak iznova ju pisem,znajuci da je uzalud za oci promatraca,al nikad za pisca..
Jer iza tebe ostadoh ja i tvoja pisma,napisana u vrjeme moga stvaranja.
Pisma ta me grle,govore o zivotu,uce me sve sto ti nikad neces moci.
Pokazuju mi da si bio fin,njezan,romantican.
Govore i o nesreci u tvom zivotu koja te pratila do zadnjeg dana!
Uce me da ljubav prasta,da ljubav opstaje i nakon smrti.
Ostadoh ja,kao odgovor na rjeci.
Ostadoh valjda da ti zivis kroz mene..i da u mojim koracima,pokretima tvoji najdrazi vide mene.
Ovo pismo je zahvala tebi,koji ga nikada neces citati,ali koji ces,tamo negdje gore ipak znati,citajuci u mojoj dusi koliko mi fali zagrljaj koji se nije dogodio..ljubav koja ne umire u zemaljskoj smrti..
Citaj pismo moje duse kojoj jos falis..
U kojem pise da nisi vodio na prvi dan skole..
Koja jos place za lutkom iz Madjarske,psom iz Rusije koje si donio..
Pise kako su isle suze mojim i majcinim ocima kad su me pratili u vjencanici..
Toliko pise,toliko,ali tih 20god.ce jos lebdjeti u iducim pismima.
Do kraja..
Do trena,kad nece trebat pisma i posta.
Vec ces mi sam sve reci..

Tvoja kci!

[devetnaest]

Dragi xxxxxx,
jako dugo si mi bio najbolji prijatelj. Kako to ide u svim prijateljstvima,imali smo dobrih i loših trenutaka. Skupa smo plakali,skupa se smijali. Imala sam osjećaj da ću te imati zauvijek. Što god da mi se događalo u životu,znala sam da imam tebe.
Sjećaš se našeg zadnjeg razgovora? Rekla sam ti da imam iznenađenje za tebe. Skupljala sam godinu dana novac da te odvedem u taj tvoj ljubljeni London. Oooo da,odrekla sam se puno toga zbog tog putovanja,ali znaš da sam ja takva. Željela sam da skupa prođemo kroz Notting Hill,da vidiš Hyde Park i sva ta tvoja mjesta koje si neobjašnjivo volio. Tad sam ti trebala reći koliko te volim,da želim da budemo skupa. Imala sam čitav plan u glavi... Bila sam nervozna,ali znala sam da će sve dobro završiti. I ti si mene volio,zar ne?
Sad već dugo nisam svoja. Ne znam kako se sve dogodilo,samo te odjednom više nije bilo. U meni je još uvijek puno gorčine i bijesa. Kad se sjetim te noći,počnem se gušiti od boli. Tebe nema na ovom svijetu. Tražim te,posvuda,ali ne mogu te naći.
Želim ti po zadnji put reći koliko te volim i da nikad nikog neću ovako voljeti. A London ću otići posjetiti čim skupim snage za to...

[MelodyNine]

Draga M.,

Mislila sam da će biti lakše. Znam, sve smo se dogovorile: šta god bude, ja ću po svome. Kao ni list da se nije pomjerio, kao ni prašina na cesti da se nije digla, kao da ništa nije narušilo sveprisutnu, neprekidnu , ujednačenu huku svijeta. Kao da ni dana nismo ostarile, kao da ni kapi nismo zagorčile, kao ni sekunde sumnje da nismo imale u to da je vrijeme ona životna huka koju ne čujemo. Oluja koju ne vidimo. Tkanje i trganje koje se plete i kida oko nas, u nama, između nas. I utka nas u sebe, jednom. Da se ni prašina na cesti ne podigne.

Čemu tuga, samo čelična srca se ne sasipaju u prah, rekla si mi, dok sam ja odricala da ćeš umrijeti, sipajući ti još vina. A od tvog srca, rekla si, bio bi dobar prah.

Na kraju, ja nisam jedna od onih koji gledaju u nebesa. Ja te tražim po parkovima, po utabanim puteljcima, po uskim cestama. Obećavam ti, kad te nađem, bit ćeš prekrasan prah.

Stisnula si knjigu na prsa i izrazila sumnju da neko tako neozbiljan kao njena autorica može napisati dobru knjigu. A ja sam ti lagala da je odlična: rekla sam ti da ima zaplete i drame, vrhunce i padove, da ima ljubavi i mržnje, da ima misterije i veličine, da ima seksa i nasilja, da ima životne pornografije i pornografije života, da ima ulica i salona, da u nju stane povijest svijeta, da svijet ima povijest samo zbog nje. Bila si blijeda i oči su ti bile kao kamenje na dnu rijeke: daleke, namreškane, sive. Osmijeh ti je bio toliko jak da su me zaboljele oči. I on je bio kamen.

Htjela sam ti reči da sklopiš oči taj tren. Jesam. No, bila je ta knjiga za pročitati. Knjiga u koju sam smjestila svemir, samo da ti kupim još koji dan.
Draga prijateljice, oprosti što sam bila sumanuta i oprosti što nisam došla na K-ov rođendan, znam da si me čekala. Trebala sam te vidjeti u krevetu, trebala sam vidjeti tvoje ruke prikačene na visoke stalke, dok iz njih izviruju tanke, providne tubice: hrana za beznadne ipak dolazi sa nekih, doduše jako niskih nebesa. Rekla si mi da izgledaš kao insekt. Tražim te, u travi. U nevino zelenoj, u neodrživo, u nerealno zelenoj travi skvašenoj snijegom. Jednom će iz zemlje isklijati život, i ja ti obećavam, naći ću te kao prekrasnu prašinu.
Ono jutro kad si došla kod mene na posao, u rupu jada obloženu plijesni i birokratijom, ja sam znala da si mojih godina. Tvoje se godine broje samo na određenim mjestima: u Barceloni vrijeme teče. U Sarajevu stoji. Pričekala si me i moje su te godine srele. Dugo si me čekala.

Nosila si kaput skuplji od moje životne imovine i u povjerenju si mi rekla da u kutijici duhana nosiš malo „kanabisa“. Rekla si „kanabisa“, naglašavajući svaki slog, stručno i hladno. I da to ne kažem K-u, a nisam ni znala ko je K.
Znala sam, međutim, da u malenoj, prekićenoj tabakeri, ispunjenoj tankim anemičnim cigaretama, kriješ kanabis. Ambis. Thesis. Catharsis. Je l' da, kako trava može zvučati kao termin iz Apokalipse ili antičke tragedije? Zapravo si mi bila komična. Pušile smo catharsis u mojoj pljesnivoj kancelariji i ti si mi ostavila hrpu knjiga i dvije Burde. Kasnije, dala sam ti svoj dnevnik, a ti si rekla da bi se od njega mogla napraviti divna ljubavna satira. Je li to postoji?
Hvala ti, preživjela sam taj period zahvaljujući tebi. Nisam htjela da vidiš koliko sam se promijenila, zato nisam došla. Nisam htjela da vidiš koliko nema tebe više u meni, zato nisam došla. Koliko nema onog što si zavoljela, što je izbrisalo decenije između nas, zato nisam došla. Nije bilo onog što je usisavalo u sebe minute, sate, dane u nama i između nas.

Ja te, ipak, vječno volim.

Tvoja prijateljica,
Melody.

[Leviant]

Pismo A....!

Ti si sve što ja nisam, ti sex bomba, ti si najljepša žena...
... voliš me, boliš me, ljubiš me, želiš me ili te.
Ti si ta koju nemogu, necu ili neznam, da spoznam.
ti si cilj života mog, ti si ta sa kojom nekad vodim ljubav u mašti, u snu,
ti si moja depresija, ti si moj stres, moj cilj traganja, laganja, bježanja u
neka izmjenjena stanja svijesti, nesvjesti , podsvjesti, razne bolesti, tuge,druge ...
Tko si ti, tko sam ja, tko smo mi?

Cilj traganja
Početak i kraj kruga
Beskraj u početku pred kraj, pogledaj u raj, demonski zavičaj, božanski ispraćaj
gledaj, ne se predaj, pjevaj, voli, grli, raduj se, moli, voli, meditiraj, imaginiraj, kontempliraj
Gdje je clj?
Nema cilja,nema kraja, nema raja. Ima ovdje, ima sad...

Ovo je valjda neki zen?
a u qratz, kud smo pošli,gdje smo došli, iz čega izlazimo kamo odlazimo?

Uroni u tišini i osjeti bistrinu,ogledalo uma, božanska pneuma.

Sad sam zbilja pretjerao ajd bok ;)

[MimFox]

E, moj Aleksandre

Nisi zamišljao ovako naš život pre 20 i kusur godina, zar ne? Eno te u kupatilu dok ja ovo pišem, kriješ se i telefoniraš. Nakon toga ćeš se išunjati odatle i pokušati da prikriješ cviljenje telefona dok ga vraćaš na bazu. A sutra ćeš ustati rano, što ranije, da me preduhitriš u odlasku u prodavnicu i šetanju psa, nadajući se da nemam sitno i da će ti ostati da popiješ koje pivo ispred prodavnice. Vratićeš se kada ga dokrajičiš i tumaraćeš po stanu, a ja ću se spremati da izađem i davati sve od sebe da te zaobiđem. Onda ćeš u neko doba,kada te ona pozove, izaći i vratiti se što kasnije, dajući sve od sebe da me zaobiđeš. I proći će noć, vreme odmora pred sutrašnju misiju izbegavanja, i jedino vreme kada mogu da ulazim u prostorije bez bojazni da si u nekoj i da ću te zateći u nekoj od njih sa flašom u ruci. Trudim se iz tog razloga da sam što manje tu, i ovo je retka noć koju provodim u „našem“ stanu. A nije ni moj ni tvoj. Nije bio ni onaj u kome smo bili pre ovoga. Uvek je bio samo jazbina u koju je svako od nas dolazio kada više ne bi imao kuda da ode.

Pakujem par prnja, za narednih par dana dobrovoljnog izgnanstva, i zurim u novčanik. Najradije bih ti dala sve, a ne znam zašto. Oduvek si bio lak za održavanje, par piva i paketića vutre i kupljen si. Ostaviću ti veći deo te moje bede skriven u džepu farmerki jer se loše osećam kada ti dajem pare na ruke. I nekako se nadam da se i ti osećaš podjednako bedno. Ceo život se osećam bedno kraj tebe.

E, moj ćale...

[Bastrado]

Najbolji prijatelju moga djetinjstva

Djede, koliko je prošlo godina? Više ni ne brojim koliko te nema, čini se to tako davno i udaljeno od sadašnjosti, a opet kao da je bilo jučer. Da nema tvojega umornoga lica i žuljavih ruku ovjekovječenih na pojedinim fotografijama, tvojega lika se ne bih niti sjećao. Nažalost. Slike nestaju s vremenom, i samo s vremenom te se sjeti, ali to valjda tako biva. Ostaju tek uspomene. Više radosnih no što je onih s gorkim suzama, iako je zapravo zadnja uspomena na tebe najtužnija od svih. Ti si odlučio tako, mnogi ti spočitavaju ali ja shvaćam. Ne optužujem. Ne generaliziram niti tražim nešto samo kako bih ja osjetio olakšanje. Ti si odlučio i tako je valjda moralo biti.
Ne znam zašto ali danas te se sjetih, i ponovno se iz ove surove stvarnosti vraćam slikama u prošlost. Ti kao i uvijek ležiš na kauču gledajući televiziju, jer gledajući u ekran mićeš se od problema koji te muče, problema koji su kao neka loša prikaza stalno bili kamen spoticaj u obitelji. Dolazim i pozdravljam te veselo. Izborano lice koje se skrivalo podno radničke kape odavalo je iskren iako nategnut osmijeh. Sjednem pokraj tebe onako dječački nesvjestan kako navika zna uzeti sve zdravo za gotovo. Ali ta spoznaja dolazi onda kada te trenutke izgubiš. Kada nestanu. Ispare. Stisnuti jedno pokraj drugoga gledamo televiziju. To je bilo naše. Zajedničko. Naši trenuci čija se komunikacija svodila na spoznaju. Da smo tu. Volio sam dijeliti vrijeme s tobom. Čak i rad mi nigdar nije bio težak. Bilo da je to bila briga o zečevima, branje lipova cvijeta, sadnja kukuruza, branje grožđa. Volio sam jela tvojih ruku, bio si majstor kuhinje.
Volio sam i skromno, bezdušno plastično božićno drvce koje je jedva dosezalo kojih metar visine, ali bilo je iz tvojega srca. Znam da si ti želio velike jelke, sjajne kuglice, tisuć` svijetala ali nije se moglo više. Prilike su bile takve. Sjećam se kada si saonice vukao sa svojim starim stojadinom kroz snijegom obasjanu seosku cestu. Koliko ti je značilo moje ozareno lice. Sjećam se mnogih slika, ali i neke sam stvorio spram majčinih i očevih priča jer sam jednostavno bio premaleno djete, toliko nesvjesno prostora i vremena. A možda sam ih pogubio u ladicama prošlosti. Rekoše mi da sam bježao iz stana tebi u automobil kada je bilo prilike, skrivajući se iza stražnjega sjedala samo kako bi me ti odvezao kod sebe. U susjedno selo. To me ujedno i sjeća na vrijeme koje smo dijeli na tvojem radnom mjestu, porti jednog kombinata gdje si bio noćni čuvar. Sjećaš li se one male crno-bijele televizije koja je jedva hvatala bilo kakav signal? Znam da si volio gledati formulu 1, baš kao i dnevnik. U početku sam se stalno pitao zašto gledaš taj dnevnik i ono odbrojavanje ure do početka. Ali sada shvaćam jer to si očito prenio i na mene. Svakodnevno gledam sve vijesti jer želim uhvatiti dnevna zbivanja. Želim uhvatii svijet.
Sjećam se i onog sjajnog prvenstva u Francuskoj, a napose utakmice s Njemačkom za koju si ti tvrdio kako nema šanse da dobijemo a ja ti tvrdih drugačije. Sjećaš se polufinala i pomalo suluda nadanja u susretu protiv domaćina? Bio sam u susjednoj sobi kada je Šuker dao gol. Ludnica. Trčim. Urličem: "Jesam ti rekao, jesam ti rekao!". Ozareno lice je odjednom dobilo blijedu boju kada je Thuram netom izjednačio. Tada smo oboje onako kao i inače uzdahnuli "Znao sam!". Sjećam se koliko si se napatio u nepravdi koja se zbivala a ti se je morao bespogovorno podnositi. Uvijek si bio od pomoći svim suseljanima a opet, ljudi su čudne naravi, malo to cijene. Sjećam se i polazaka ka tebi u Klenovnik kada si se lječio od tuberkoloze koju si kao nagradu dobio darivajući krv drugima.
Toliko se toga sjećam a opet tako malo. Cijeli život se čini kao vlak, koji usporeno kreče a onda sve jače i brže juriša. Tako i slike, sjećanje i uspomene. Mogao bih sada oslikati bezbroj slika kojima smo bili sudionici, ali najveća slika je u srcu.
Upravo gledam televiziju djede i veselim se našim trenucima.

[Sitna Bobica]

"Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio... Štošta...
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...

Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...

Al' ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo..."


Je li stvarno olujno tamo gore? Pitam se... i mislim na tebe, vjerojatno i više nego što bih trebala.
Misliš li ti na mene?
Bezveze pitam. Znam da ne.
Ako nisi mislio ranije, zašto bi sada?

No, ne pišem da bih te kritizirala.

Da, pričaju kako si ti bio štošta. Mudruju. Pričaju o plovidbi, o tome kako si drhtao pred zmajem....
Ne obazirem se. Ne zato što sumnjam u njihove priče ili zato što mislim da lažu. Ne. Jednostavno mi nije važno što oni misle kada znam što ja mislim. Kada znam kako se osjećam i kako sam se osjećala. A i ti to jako dobro znaš. Sada znaš. Možda ti zato i je olujno tamo gore...
Često si govorio: "Sve ja znam, samo šutim". Sada sam sigurna da nisi sve znao. Ustvari se nadam da je tako jer ne mogu prihvatiti da si sve znao, a nisi poduzimao ništa. Da si samo šutio.

No, ne pišem ti ni zbog toga. Ne želim ti objašnjavati zašto sam se loše osjećala. Ne želim ti pojašnjavati tvoje loše postupke.

"Znam da sam zajebao. Znam da nisam bio kakav sam trebao biti. Žao mi je zbog toga. Žao mi je što ti to više nikada neću moći reći. Žao mi je što neću moći ispraviti greške. Žao mi je što nismo išli na tenis onomad, što nisam bio na tvojoj promociji, što nisam više razgovarao s tobom, što te nisam mazio i pazio... žao mi je što me nisi imala kada si me trebala, pile moje, pače moje malo.... Ali zašto mi sada pišeš ako ništa od navedenog ne želiš reći?", pitaš se to, znam. I nemoj mi tepati. Znaš da to mrzim. Ne govori mi lijepe riječi iza kojih ne stojiš.

E pa stari moj, pišem ti zato što je to tema zadaćnice.
Što ti je čudno?
To da pišem samo zato što mi je netko zadao temu o tebi? Ne, nije tema o tebi. Tema je pismo. A ti si mi prvi pao na pamet. Htjela sam ti pisati, kritizirati te, vikati na tebe, psovati sve po spisku... ali neću. Nema smisla.
Ili ti je čudan pojam zadaćnice? Ne, nisam ponovo u srednjoj školi. Radi se o zadaćnicama na forumu.
Opet začuđeno gledaš svojim velikim zelenim praznim očima.
Joj, kako da ti objasnim što je forum... To ti je jedno mjesto, virtualno, gdje dođeš i pišeš. Pišeš anonimno, ili se barem nadaš da je tako, i pišeš o temama koje te zanimaju. I drugi pišu. Isto anonimno, ili se bar nadaju da je tako. Razmjenjujete mišljenja, iskustva, družite se... prvo anonimno i vitualno, a zatim i malo manje anonimno i malo manje virtualno. Sa nekima sve to anonimno i virtualno posve nestane i postane stvarno. Stvarnost. Istina.
Istina mi je do sada uvijek nekako bila bolna. Ova nije. Ovaj neočekivani razvoj događaja nije bolan, nije nesretan kao svaki do sada.

Dragi tata, pišem ti ustvari da ti kažem kako sam sretna.
Ti si jedini koji ne može moju sreću vidjeti. Ne može vidjeti moj osmjeh na licu, moje lake korake, pokrete, kao da lebdim. Sretna sam kao da plešem.
I dalje plešem na muziku ludila u sebi. Samo što je to ludilo sada ljubav.

Znam da ti je drago zbog mene, iako i dalje šutiš...
No, nije mi to više važno.
Sretna sam.

[K@rlo]

U mojem pismu kojeg ti nikada poslati neću, upravo dodajem u P.S. nastojim biti dostojan tebe koliko ti misliš da jesam

Lav.Karlo (voljenoj)

[seagirl]

Hahahahah! Nisi očekivala pismo od mene? Ni ne čudim se. Niti ja ga na tvom mjestu od sebe ne bi očekivala. Ali, šta ćeš, od ljudi se možemo nadati svemu. To sam od tebe prve shvatila. Zašto da ti ne uzvratim uslugu? :E

Sve je bilo divno i krasno. Obje smo imale dugu plavu kosu, obje smo se smijale istim stvarima. Obje smo imale isto, lijepo ravnalo. I svijet je bio ružičast.

A onda odjednom je postao crven jer sam ja na dnevnoj bazi razmišljala o raznim načinima kako da ti, kao slučajno, iščupam oko. Vilicom. Ili tehničkom olovkom. Ono lijevo, bliže meni. :klopa:

Joj, ajde molim te, nemoj se sablažnjivati. Nije to bio tako grozan prizor.

Puno gori prizor je bio onaj koji me znao dočekati gotovo svaki dan, a sve od onog dana kad sam ja prestala biti dovoljno dobra čim su te spazile one dvije popularuše. :rolleyes:
Naravno, odbačena prijateljica više nije tako interesantna za druženje, ali je zato nadasve interesantna za sprdnju. I sve ostalo.

Ajde ti meni reci, draga moja, jel tvoja noga smrdi kad se oznoji? Smrdi.
Ajde ti meni reci jel normalno da i moja noga smrdi kad se oznoji? Normalno je.
E pa pizda mu strinina, zašto je moja smrdljiva tenisica morala završiti u ruksaku onog dečka koji mi se sviđao (ajde, kujo, ne prenavljaj se sad, znaš jako dobro o kome pričam) da bi ta ista tenisica išla od nosa do nosa na opću sablažnjenost njega i cijelog muškog dijela razreda.
Tih dana sam nakratko prestala razmišljati o tvom lijevom oku i počela fantazirati o tvojem lijevom noktu i kliještima. Nožnom, naravno.

Ajde ti meni reci jesi li ti, ono malko, malčice, bila ljubomorna na moju kosu? Ajde jebeno reci!
Jer mi uistinu ni dan danas nije jasno zašto je u mojoj kosi, sasvim pri čelu, morala završiti gigantska, smrdljiva, roza žvaka zbog koje sam morala odrezati pramenčugu skroz do skalpa i hodati ko kreten po školi sa šiškama u obliku ježa.
Tih dana ne razmišljah intenzivno niti o tvojem oku niti o tvojem nožnom noktu, već o svakoj dlaci na tebi i let lampi. :E

Joj, kad bih sad nabrajala sve situacije u kojima si se sprdala samnom (te ona je siromašna, te gle što nosi, kako se oblači, te nema fiksni telefon, te ne organizira proslave rođendana jer nema gdje, te ružna je jer nosi naočale, a i naočale su ružne, te me optuži da sam nekome nešto ukrala a nisam....) ne bi ovom pismu bilo kraja.
A, uostalom, i čemu? Pola toga se ionako ne sjećaš, a druga polovica je čista izmišljotina, jel tak? :rofl:

Ma joj, draga moja, ja sam ti dobro, hvala na pitanju.

Za tebe sam sigurna da si dobro. Sa tako lijepom kosom i mirisnom nogom tko ne bi bio.
A nadam se da ti je i kćerkica dobro. Nek je obdarena prijateljicom poput tebe. :mig:

Živila :kava:

[Nimoy]

Bog, svemiru,


Pišem iako nisam najbolji pisač zadaćnica na svijetu. Iako ovo nije pravo pismo. Ne znam ni ako se broji kao poslano. Naposljetku, nisam ga poslao tebi, nema marku ni ništa drugo što bi pismo trebalo imat.

Ne, ovo je zadaćnica. Brijem da postoji svjetsko prvenstvo u zadaćnicama da bih bio zadnji, iza nekog frajera iz Kambodže koji je predzadnji iako ne zna hrvatski a svjetsko prvenstvo se iz nekog razloga održava na hrvatskom jeziku, iako je svjetsko. Bizarno, znam. Problem moje lošoće pisanja zadaćnica je u tome što zapravo nikad nisam volio one fuzzy pčela-se-topi-u-žlici-čaja-volim vas momente, od kojih želiš bit sklupčan ispred kamina na najudobnijem tepihu i pokriven dekom i imat tisuću beba orgazama u glavi jer vatra pucketa, tebi je toplo, a u čaju ti pliva pčela. Molim? Ništa.

Trebao sam ić na koncerat danas. Nisam. Svi su zajebali ikad. Brijem da ako se nastavim razvijat u ovom smjeru, a to si ti kriv svemiru, da ću sljedeće godine ić i sam ako treba. Bilo gdje gdje mi se ide. Napisao sam gdje gdje. To me podsjetilo na Duran Duran. Ne znam zašto. To je užasno loš bend. Uglavnom, pišem iako sam loš zadaćnicopisac i da sam ovo predao u srednjoj ne bih se proslavio. Nisam se ni ovako, jer nisam bio zainteresiran. Sad jesam, iako i dalje loše pišem zadaćnice. Uvijek sam. U zadaćnicama treba dočarat atmosferu zadimljenog puba u kojem je ona plesala na stejdžu u slow motionu dok je svirao Nick Cave ili neki takav kurac. Treba uć čitatelju u glavu, učinit da sve drugo nestane i natjerat ga da želi još, da se zaljubi u tvoje riječi, da se želi zagrlit jer je svijet divan. Ali ja to ne znam, ne želim znat. Ja sam izravan tip. A osim toga, u zadaćnicama ne smiješ spomenut ni stejdž ni slow motion, a i pub je na granici. Al puca mi kurac, dajte mi jedan, ionako mi taj kurac nikad nije ništa značio. I ne, neću pisat ispravak, to je to. Nikad nisam volio ispravke, ne vjerujem u to. Prepisuješ cijelu zadaćnicu opet, samo na desnu stranu. Ili lijevu, više ne znam. Koliko to može bit produktivno? Ne može. Ne postoje popravni u životu ionako, što sjebeš - sjebeš.

Ti si jedan čudan tip mogu ti reć, svemiru. Svemire. U svakom slučaju si čudan. I peder. Rekao mi je prijatelj maloprije da je prije jedno dva tjedna počelo jedno čudno energetsko razdoblje u kojem se dešavaju sranja (u dobrom smislu) i sve i pitanje je gdje će to završit. I fakat je tako. Prije dva tjedna su se stvari počele mijenjat, a to si ti izazvao, pederu, vidim. I slaže se emotivni puzzle svega ikad, slika života mi, konačno vidim što je na njoj, vidim i tko. I ja sam negdje tamo. Vidim i s kim. Stavlja noseve na sve smajliće osim onog sa zvjezdicom, iz nekog razloga. Ima najdivnije oči ikad, iako to ne kuži. Osim toga, zbog nje sam se osramotio na temi o etiketiranju. Retroaktivno naravno. Sve što sam tamo pisao je bulšit. A moja je tema. Mislio sam da znam sranja, al ne znam. Poslao sam je u kurac. I tako je sve počelo. Slanjem u kurac. Ponekad da bi isprovocirao nešto, moraš moć poslat u kurac. To ću reć unucima jednog dana, dok mi budu sjedili na koljenu. Dok im budem pokazivao slike dede kako treša na loš poljski bend na nekom festivalu u Mađarskoj. Treba to imat. Neće slušat baš pozorno jer će na teveu bit crtić. Drago mi je da ja sad slušam svog, bolje nego ranije. Iako nema slike pijanog sebe na festivalu u Mađarskoj. I staru čujem, prvi put nakon dugo vremena. Oprosti, mama.

Što se pazla tiče, samo treba pospajat dijelove. "Samo". I nać one dijelove koji fale. Nekoliko sam ih našao u zadnjih par mjeseci, što će reć da su to bili fakat dobri mjeseci. Nikad nisam našao toliko u tih par tjedana.

Cijeli život sam mrzio one frazetine o "životu borbi". Išle su mi nakurac. Ali fakat je tako. Borba je, ponajviše sa sobom. Znam, sad sam Saibaba užasa, a ne želim bit. Jedino što želim je svijest. Jer toliko dugo nisam. I ne baš uvijek trčat doma kad počne kiša, nego ponekad pustit da mi pada u oči, ima nešto čarobno u tome. Isuse, zvučim kao Gibonni. Oprostite. U svakom slučaju, želim bit svjestan svega. Nikad više sivost. Samo to ne. To je užasno fascinantno, kako se sad budim ne znajuć koji je dan, koliko je sati, što moram napravit, zašto, ali sve ikad napravim. I volim to. Valjda je to tako kad si svjestan, ponekad ne znaš koji je dan. A možda je i zato jer spavam u bizarna vremena. Nekad je bilo drugačije. Mislio sam da sve imam pod kontrolom, da sve kužim, a nisam imao ništa niti sam kužio išta. Ali tako je trebalo bit, sretan sam zbog svega. Nemam zamjerki, nema boli, žali za propuštenim. Ničime. Zato i nisam pisao na temu "što bi mijenjali". Jer ne bih mijenjao ništa, ni to što sam dvadeset godina nosio prezime čovjeka kojeg nikad nisam vidio, osim kad sam jednom prošao pored njega kupujuć neki mikser, pa mi je stara kasnije u autu rekla "ono ti je stari btw". Ni to što je fakat bilo previše boli a još više tuposti. Bol je zapravo dobra kad je alternativa - ništa.

Ponekad je taj put jednako važan kao i destinacija. Ponekad je uragan promjene jači od svih sranja. Ponekad se pitam ako je Bog fakat ipak astronaut i ako se svemir stvarno mijenja samoupucnućem neke zvijezde koja je bila užasno bitna za neki negativni energetski flow. Eto, završio sam dubokoumljem, to mora značit neki kurac.

[ljudoliki]

Dragi gade,

Vidim da nemam izbora nego prihvatiti sudbinu koju si mi bez pitanja namjenio. Još otprije godinu dana kad se sve počelo raspadati, tražio sam način da se održim, gledao sam postoji li način da živimo skupa.

Sad sam svjestan da slijedi neizbježan kraj. I mogu ti reći da sam miran i osjećam se super dok se svijet raspada. Sjedim kraj prozora i gledam stotine autobusa u dimu ispušnih plinova. Kakvi bedaci, misle da će se spasiti ako se evakuiraju pod planine. Ja znam da nema spasa, ovaj svijet će nestati, i sve na njemu.

Kad je sve počelo, bio sam lud, u nevjerici da si me samo tako odlučio zaboraviti. Nije me bilo briga za druge i njihove tužaljke, objašnjenja, molitve i kolektivna samoubojstva.

Skupa smo od rođenja, iako sam ja uvijek živio u tvojoj sjeni. Mogao si me vidjeti za vrijeme onih neprospavanih noći u samom rubu vidnog polja, skrivenog u krajičku oka. Mogao si primjetiti moj iscereni osmijeh u zrcalu negdje između otkucaja srca.

Znam da ti još uvijek nije draga ova spoznaja, ali ja sam carevao kad ti nisi gledao. Kakve sam sve stvari vidio! Dok si ti mirno spavao, ja sam pričao sa glasovima izgubljenim u noći. Kad si zbog oklade šetao kraj groblja u noći bez mjesečine, vidio sam znatiželjne isijavajuće oči u šumarku. Godinama kasnije sam stajao oči u oči onoj stvari koja je trčkarala po tavanu podstanarskog stana a za koju si uporno mislio da je štakor.

One noći kad si mislio da si spavao otkriven i smrzavao se, znaš li što je to ustvari bilo? Kroz otvoreni prozor je ušetalo žensko biće, izašlo je iz stabla koje gledaš svaki dan i provuklo se u sobu, koža joj je bila hladna i mirisala na travu i lišće, kosa duga i vlažna, ostavila je neprimjetne zemljane tragove po parketu, bila je tiha poput smrti. Uvukla se u krevet i zgurila uz tebe. Nisam siguran jeli se htjela samo ugrijati ili se osjećala jednako usamljeno kao i ti.

Štitio sam te od svega. Od cura koje bi te samo iskoristile i prevarile. Od prijatelja koji su te zvali samo kad su nešto trebali. Od nasmiješenih ljudi koji su ti iza lažnih maski smišljali nove patnje. Izgradio sam ti sliku svijeta kakav jest, bez samozavaravanja i bez lažnih nada. Sjeti se koliko sam puta bio u pravu, kad si se vraćao povrijeđen sa srcem u djelovima.

Sve što sam ikad napravio bilo je zbog tebe a zauzvrat sam samo tražio da mi vjeruješ.

Što ti se dogodilo?

Zar više ne vidiš ljepotu u našem svijetu? Samo ti i ja, i zvukovi pravedničke patnje kako zavijaju kroz borove. Zaleđeni trenutak u mjesečini i nitko osim nas i tonova sonate samoće.

Na televiziji je repriza svjetske konferencije, onaj ružni astronom tvrdi da u početku nisu mogli primjetiti kako zvijezde nestaju jer ih je iščezavao mali broj dnevno a na nebu je mnogo zvijezda. Sad ih više nema toliko. Noći su mračne i hladne. Sunce više ne grije kao prije. Ljudi su prepuni objašnjenja i propovijedi, izgubljene budale, misle da nas bog želi kazniti za počinjene grijehe.

Konačno znam i razumijem. Ovaj svijet ti više ne treba, ja ti više ne trebam. I zato ćeš ga uništiti, do zadnje zvijezde i planete, do zadnjeg čovjeka, zadnjeg atoma.

Priznat ću ti, bojao sam se. Nitko ne želi otići neispunjenog života. Mislio sam kako nisi fer, prerano je, još nisam sve rekao, sve promislio. A onda opet shvaćam, ja nikad i nisam ništa radio. Hranio sam se tvojom patnjom, obećavajući ti mir i sigurnost u našem inertnom svijetu. Da ga vidiš sada, prekrasan je, nema ni žive duše na ulicama, samo zvuk vjetra koji se poigrava sa suhim lišćem.

Maloprije su na televiziji javili kako su sve zvijezde nestale. Oglasili su opći evakuacijski signal. Prošetat ću do pošte, nadam se da ću stići prije samog kraja. Ne krivim te, ne mogu. Ako misliš da je bolje ovako, neka bude. Samo znaj da iako ćeš me uništiti do zadnjeg atoma, od njih ćeš izgraditi novi svijet, bolji svijet. Na taj način nikad neću umrijeti i uvijek ću biti sa tobom. Na taj način sam čak i ja imao ispunjen život.

Zbogom,

Tvoje drugo ja

[furija.zg]

Draga S...


Zbilja ti se čudim.
Povezuješ nepovezivo i nemaš ništa od toga.
Stvaraš nepoznato i nemaš pojma o stvorenom.
Ali svjesna si postojanja toga.

Večeras si mogla staviti sebe na prvo mjesto.
Mogla si dozvoliti si biti sretna.
Mogla si odabrati rasti, pa pasti, živjeti.
Umjesto toga tebi je dovoljna spoznaja da si pokrenula nešto,
poslala budnički val pozitive za nekog drugog.
Pa taj netko za mnoge druge... osim tebe.
Tebi to ionako nije važno.
Već ćeš imati prilike vidjeti njihovu radost.
Bez tebe. I to je ono čemu se čudim.
Zašto?

Zbog čega odbijaš biti dijelom svog toka?
Zbog čega ne sudjeluješ u svom stvaranju? Čak ga niti ne priznaješ?

Pozdrav, čitamo se
Tvoja F





Draga F...

Čemu se čudit?

I zašto misliš da je moje stvaranje stvarno moje.
Moja je tek emocija koja je provela u djelo taj impuls ideje.
I za emociju je upitno da li je moja.
Ono što priznajem za svoje je radost pokretanja.
Taj trenutak potpune predanosti ispunjava me dovoljno.
Uživanje u stvorenome sve bi pokvarilo.
Utrčao bi ego i zamutio vodu, zablatio ideju, shvačaš?

Zato, neka ego večeras i bude malko potišten.
Ne želim brojati kolateralne žrtve.
Jer, koliko dobra, toliko i zla.
I ako sam iole u mogućnosti birati, tada biram dijeliti dobro.
S onime što ostane na dnu naučila sam se nositi.
Vjerojatno je moja radost stvaranje, a ne stvoreno.
Stvoreno je namijenjeno drugima, neka s time rade što im volja.

I ne brini, dobro sam.
Tvoja S

[silly_lovefool]

Najdraža Bleso!

Htio bih podijeliti svoja razmišljanja s tobom, draga. Ne zamjeri...
Nisam mogao protiv sebe, nisam! Trudio sam se da ne postanem ono što jesam, osoba u nedefiniranoj dimenziji svijesti, daleko od samog sebe, svog postojanja i osjećaja.

Zašto ti sad pišem, pitaš se, znam. Nakon toliko godina, osjećam krivnju. Grižnju savjesti jer nisam bio uz tebe kad si me trebala. Ali tko bi mene trebao, nisam bio siguran da ti zaista JA trebam, da sam baš JA taj kojeg želiš zauvijek, bio sam nesiguran.

Tvoje igrice nisam shvaćao pravim izborom za sebe, ohladio sam se. Toliko pokušaja da ti osvojim srce, da me poljubiš i da nastavimo živote, a ti si se opirala...

Nasmijavao sam te.
Sjećaš se kad si rekla da mi šale nisu smiješne, pa si pukla u smijeh kao nikad...to mi je bilo poprilično čudno. Valjda si se borila protiv sebe i osjećaja, poput mene. Bili smo djeca...

Ali sad mi je žao, jer nisam shvaćao da uvijek postoji netko tko misli na mene, tko me uvijek nosi u srcu. Znam da ćeš negirati ovo što ti pišem, ali isto tako duboko u sebi znam da osjećaš isto, još i danas. Razum i srce...uvijek u svađi.

Znakovi...trebao sam ih čitati bolje i biti odlučniji...trebao sam znati da svaka tvoja poruka za rođendan svih ovih godina znači da me nisi zaboravila i da se još uvijek nadaš. Nisam znao.

Neki ljudi se sretnu onda kad se najmanje nadaš, i preokrenu ti život za 180 °, i sve se vrti oko jedne pjesme, koju i sad znam da ti je najdraža i zbog koje sam otišao na koncert.


Nisam te zaboravio, iako ti nisam čestitao rođendan svake godine...
Tebe je nemoguće zaboraviti...

Ali si komplicirana....stvarno jesi!! Koliko si samo puta bila troma i nisi htjela napraviti stvari zbog kojih ti je i na samu pomisao iz očiju sjajila zraka zadovoljstva. I koliko puta si bila ukočena kad bih te pozvao da ideš negdje sa mnom.

Pamtim one rijetke situacije kad si bila sasvim opuštena, u svom svojem sjaju, onaj osmijeh, tvoje pjevanje koje ne zvuči ni na što...ali svejedno sam uživao, slušajući kako pjevaš bez sluha i smisla, jer zaboraviš RIJEČI REFRENA PJESME!! Haha...

Nisam ti htio reći, nije to u mom opisu posla...ipak sam muško. Ne izražavamo mi tako lako osjećaje...

Hvala ti za prijateljstvo, za svaki trenutak koji je bio iskren i čudan, jer si i sama takva.

Hvala za osmijeh, poruke...hvala za tebe...jer da tebe ne poznajem svijet bi mi zasigurno bio drugačiji. :)


_____Tvoj_____

[flinstones]

Pismo djevojcici koja sam nekada bila:

Predraga,

Prokleto je bolno napisati ovo pismo jer znam da je razocaravajuce. Znam koliko si vjerovala u mene i s koliko nade si odrastala, a ja sam te u potpunosti iznevjerila. Jedino sto osjecam sada pred tobom je duboki sram. Sramim se svoje lijenosti, svojih krivih odluka, svoje tvrdoglavosti i sebicnosti.
U soku si i pitas se je li moguce da sam bas sve zaribala?! Na zalost da i krajnje je vrijem da stanem ispred tebe i priznam ti, ali odakle poceti?!
Mozda najbolje od skole jer to ce te vjerojatno prvo zanimati, jesi li zavrsila fax?! Na zalost ne. Znam, bila sam pametna, imala uvjete i dobre temelje, ali prepustila sam se lijenosti ni u 36-oj nema dipl. ispred mog imena.
Nemam ni muza, ni djecu, ni kucicu u cvijecu, ni kucnog ljubimca, ni stalni posao. Nemam nista, ali jos gore je da se i osjecam kao veliko nista!
Imala sam ljubavi nekoliko velikih, obecavajucih, ali vecinu sam ih odbacila iz prevelike sebicnosti i teznje savrsenstvu valjda.
I onda je dosao onaj jedan uz kojeg sam skoro pa povjerovala da bi mogao promijeniti cijeli ton ove price u veselije note, ali bas taj me je skoro zivu ukopao.
Ostavio me je, kao da je osvetio sve one koje sam prije ostavljala ja. Tesko je, boli, nestaje i ovo malo zivota sto je ostalo u meni.
Ne zelim traziti oprostaj od tebe jer mi ga niti ne mozes dati. Kako mi mozes oprostiti sto sam ti upropastila jedan jedini zivot koji si imala?!
Ali, ipak prokletko sebicno trazim pomoc od tebe. Daj mi malo djecje vjere i optimizma da zajedno pokusamo ipak napraviti nesto do sam jos uvijek ziva.
Preklinjem te ozivi opet u meni i budi mi vodilja jer kao sto vidis sama nisam upjela.

Da je barem sve ispalo drugacije....

F.

[aisling]

Nisam mislila da ću pisati pismo. Nisam imala potrebe jer sam pisma koja sam trebala poslala nedavno. Ništa nije ostalo nedorečeno, ono što nije bilo napisano osjećalo se i pisalo je tamo negdje između redaka. Svidio mi se taj osjećaj slobode. Kad misli pustiš da izađu i da se pretvore u stvarnost ili da jednostavno nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Što iz vlastitog voajerizma, što iz neke želje da se taj osjećaj slobode proširi otvorila sam Pismo.

Ono što je bilo jučer danas više nije, pa sada hvatam zadnje minute i gledam na sat prije nego mi pošta zatvori vrata. I dok hodam prema toj žutoj zgradi znam da se želim otarasiti tih misli iako ih putem još uvijek hvatam. Nedostaje mi ime primatelja na kuverti tamo desno dolje pa me to sve zbunjuje i brine. Kako poslati pismo ako ne znaš kome ga šalješ? Kako se otarasiti misli ako ih ne možeš uhvatiti i strpati u jednu kuvertu čije ćeš rubove polizati pa prstima dobro zatvoriti. Nedostaje mi taj osjećaj ljepila u ustima.

Danas su mi misli daleke i ne stanu u jedno pismo. I ovo nije pismo jer nema ni početka ni kraja. A ja volim pisma koja počinju sa Draga/Dragi i završavaju sa Voli te. Danas ne mogu napisati pismo.

[MelodyNine]

Ne zanima nas šta je prethodilo, niti šta je uslijedilo. Da li ste se nakon toga bespovratno survali u more govana ili u ružičaste oblake. Ne zanima nas žal za prošlim danima, niti melankolija trenutne usamljenosti. Zanima nas jedan jedini dan potpune sreće.

Tema je jedan jedini dan koji je prošao onako kako vam paše i koji nikad nećete zaboraviti.

Ne, ne mora biti nikakav poseban dan: rođendan, Nova, Božić (ali može, naravno, ako se uklapa u temu), može biti posve običan dan za koji ste pomislili da ćete puknuti od sreće i da je svijet može biti zabavan, hepi plejs. Bez obzira šta bilo sutra.

Nije bitno ko je bio s vama ili ste bili sami.

Što manje uvoda, što manje epiloga, jedna slika dana :)

[pbeatz]

Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..


U moru sretnih i nesretnih i dana koji su prohujali kroz moj život kao vlakovi kroz željezničku stanicu, našao se jedan dan lud i neobičan, skoro zadnji dan a opet neizmjerno sretan. Pa evo da vam dovučem ovaj leš prošlosti i razastrem ga ispred vaših očiju na uvid. Naravno svi imamo različito viđenje sretnog dana, nekome se rodilo dijete, netko je završio fax, netko je upoznao ljubav, netko je ukrao a nisu ga ulovili aa netko je ostao živ. Ja cu napisati svoj neobični dozivljaj, bliski susret sa kontrolorom iz tramvaja koji je imao tanke opne oko razuma i vrećice pune pive.


Koliko se sjećam, bio je 4ti mjesec, sunce je vec fino grijalo a ja sam se kao i svaki mladi dečko budio sa erekcijom i spoznajom da sam žrtva iluzija i maštanja. Petak, dan za metak - pola 6 ujutro, mozak brzo radi al sve zaboravlja no tjelesni nikada, jedini predmet koji je uključivao golove i loptu. Navukao sam trenirku na sebe, to hladno zlo koje me već milion puta u tramvaju koštalo toga da se okrecem u nemoguce pravce kako bi sakrio 'šator' izazvan od strane tih zlih žena koje već ujutro moraju imati te kratke suknjice i pokrete smrti. Ne znam zasto, no i dan danas mi je kada netko spomene ili priča o trenirkama, prvo mi je na pameti jutarnja erekcija, mozda je to plod nekog zaboravljenog komada iz predstave zvane moj zivot.


Emm, sad slijedi dio koji i nije toliko bitan za ovaj dan, škola - misli u sasvim nekom drugom šumarku, na zadnjoj stranici biljeznice crtam kako Elmer Food gađa patku. Vodim rat sa tvrdom školskom stolicom koja me još uvijek žulja pri samoj pomisli na istu. Bar se sunce sakrilo iza masivne nebeske pjene i više me ne tuče po glavi.

Ispred mene Božiji ljubimac Enis, drži sendvič u ruci da mu ga netko opet nebi ukrao i stavio svinjetinu u isti te da mu otac nebi morao dolaziti u školu i zahtjevao rezanje udova nekolicini dečkića koji pojma nemaju zašto muslimani ne jedu svinjetinu al su imali tu info u glavi kako bi ju mogli iskoristiti negdje za nekakvu spačku, iskreno ne znam niti ja.

Vrijeme se iscjedilo, jedva, na kapaljku, sisala je sekunda svaku slijedecu sekundu dok se nisu međusobno isisale dovoljno puta da bi doslo vrijeme da ja fino krenem na najljepše mjesto na svijetu a to je u petak bilo koje mjesto koje nema veze sa školom, tako da je vec izlazak iz nje učinio ovaj dan posebno dragim kao i mnogo izlazaka iz nje prije.


Korak pred korak, sunčan dan, idem doma. Ulazim u tramvaj ležerno, sjedam na sjedalicu i krajičkom oka sortiram šarenu znojnu gomilu koja nekamo žuri. U zraku se osjećao umor starijih ljudi koji tek idu na posao, nisu bili odusevljeni sto ce još jedno poslijepodne provesti na poslu. No, to nije bio moj problem.

Ja sam lagano prekopavao po mobitelu da vidim kome se javiti, koga danas izvući iz kuće i sa kime izdivljati do jutra. Volio sam si svaki dan uzeti nekoga drugoga za drustvo kako naposlijetku nebi nikoga zapostavio no za vikend izlaske sam imao pomno odabrane prijatelje za sve vrste zabave i ovisno o svom raspolozenju i potrebama sam se javljao onima koji bi mi taj dan odgovarali.


Prozori na tramvaju su bili uzasno prljavi, prava vojska točkica prašine, beskorisnih malih mozgića na prozoru, javila se u meni silna potreba da ih maknem sa prozora i taman kada sam krenuo.. vratila se ona nebeska pjena i zaklonila sunce opet, ne prevarih se-pojavio se ZET Kontrolor i zaklonio sunce i zaklonio moje raspolozenje istovremeno.

Bio je neuredan, srednjih godina, umoran, nedotjerana kosa, kragna mu je nespretno strsila, tesko je disao. U ruci je imao vrećicu sa 3 prazne flaše pive. Bio je pijan.

Inače, nisam nikada kupovao kartu za tramvaj a niti pokaz no uvijek sam bio spreman platiti kaznu ukoliko me ulove, bez svađe i bilo kakvog otpora. Recimo da sam u godini dana platio 2 kazne što je bilo sasvim u redu s obzirom da je mjesečni školski pokaz bio 60ak kuna. Ovaj put peh, zadnja stanica, tik do Borongaja, Keneddyev trg..

Dobar dan, kartu molim..
Nemam kartu..
Kako se voziš bez karte?
Pa eto vozim se..
Morat cu ti napisati kaznu, idemo van na slijedecoj stanici..
Da, pa zadnja je ali okej.. (bolila me briga za kaznu i kontrolora i sve)

Baba u tramvaju: kaj bu ti taj naplatil kartu pogleč kak je pijan, niš mu nedaj.

Šutim, ne zanima me baba, ne zanima me ništa,samo zelim svoju kaznu i otici na autobus i dalje doma.

Baba u tramvaju: dečec, naj bit bedak, pogleč ga kakav je, taj ti nesme kartu naplatit!

Druga baba u tramvaju: dečko nemoj mu dati dokumente, pijan je, pozovi policiju.

Šutim, al su mi bacile bubu u uho, počelo me prat, gle fakat pijan je, ne moze mi niš, ali jos uvijek drzim stav da cu mu dati osobnu iskaznicu nek napise kaznu i odjebe.



Izlazimo iz tramvaja, dajem mu osobnu (bile su još one stare velike).
Gleda osobnu.

Baba izvan tramvaja al ista: dečec kaj si lud, pogleč ga kakav je, sramota,niš mu nedaj sram ga bilo.

Mene opralo u sekundi, nedam mu nis, konačna odluka, krenem rukom da mu istrgem osobnu i odem no čovjek ju je stisnuo toliko jako da ju je cijelu zguzvao u sekundi. Popizdio sam i gurnuo ga, razljepio se po podu - nisam mogao do svoje osobne al' sam mu uspio iz gornjeg dijela odijela uzeti novčanik sa značkom (namjera mi je bila trejdati za osobnu) i odtrčao u podhodnik. Hodao sam lagano i čekao da izađem na drugu stranu ceste i da ga pozovem da dođe i da napravimo nekakvu zamjenu..

DEČEC PAZI!!! (ona ista baba al ovaj put u podhodniku)

Okrenem se a prema meni trči pijani razjareni zetov kontrolor sa tendencijom da me okine sa tri pivske flaše u glavu odjednom. Jedva se izmaknem i odtrčim ravno do kraja podhodnika i izađem na prugu te u ruke uzmem dva-tri kamena za samoobranu. Korača prema meni bez namjere da stane i bez namjere da išta kaze taj kontrolor koji me više nije volio, ako je ljubavi ikada i bilo. Mogao je uzeti u iobzir da sam dobar dečko koji će s guštom platiti svoju kaznu i odleprsati doma ili da me baba nahuškala da se oduprem njegovoj namjeri da mi uzme neku lovu, no istina nisam mu niti dao priliku da me pita imam li za pivu - a i nisam imao.

Dok ja pišem ovo iznad, kamen je vec poletio i zastao u zraku, sad fino nastavlja letjeti brzinom kamena bačenog rukom prema cilju- vrećici sa pivskim bocama i nebi vjerovali al pogađa iz prve. Sa kamenjem u ruci sam bio opasan pa se čovjek okrenuo i krenuo nazad a ja sam trenutak prije nego je krenuo bacio njegovu značku što dalje od sebe - tako da i ode po nju i odjebe istovremeno.


I tako bi zavrsila ova priča, ja bih usao u autobus, vozio se do doma i tko zna kamo bi me večer odnijela da iz podhodnika po tko zna koji put vec nije izronio onaj isti čika kondiša no ovaj put sa posebnim licem, kljucao ga je neki nastrani podmukli bijes. bojao sam se njegovih mrtvih očiju.

Ovaj naš borongajski ples odlučio je uljepšati jednim stvarno džentlmenskim potezom, iz džepa vadi skakavac, onaj divni lijepi noz koji kada prođe kroz košu ostavlja rupu i iz čovjeka curi krv. Krenuo je prema meni sa jednom neutazivom potrebom da me posalje pod zemlju. Pakleno zadovoljstvo mu je klizilo niz kičmu, on je bio potpuno neuračunljiv..

Spoticao sam se o brdo misli i izabrao najgluplje moguce.

Zaletio sam se na njega i na nož, mislim da to nije očekivao, tojest nije on očekivao ništa nit je znao gdje je, (bio sam razočaran time što nitko od prisutnih nije reagirao, ljudi su se kao krtice pod zemlju uvlačili u autobus ne mareći, ona baba davno je nestala) uspio sam ga srusiti, nož mu je ispao..uzeo sam ga u ruku te poslao u smjeru novčanika koji sam mu tamo jos s druge strane prije pola sata oduzeo. Porazio sam govno, pobjedio sam jebenog kontrolora. I odtrčao u autobus ..


Bio sam jako uznemiren,tesko sam hodao po autobusu, noge su mi se tresle, trazio sam mjesto za sjesti i izabrao ona zadnja uzvisena mjesta te sa olaksanjem sjeo i tu bi ovoj priči dosao kraj da:

Okrećem glavu prema prozoru i vidim vrh glave, one iste glave koja me progoni vec čitavu vječnost, obuzima me novi val straha, više mi nije jasno ništa..

Ne puštajte ga u autobus pokušao me ubiti!
Vozač autobusa me čudno gleda ali ništa manje čudno njega.

On: nije platio kartu, mora platiti kartu za tramvaj.
Vozač: gospodine ovo je Čazmatrans ne mozete mu ovdje naplatiti kartu.
On: Nij.. (prekine ga vozač zatvaranjem vrata)

Vraćam se na svoje mjesto, pratim ga pogledom, napokon odlazim. Sve nestaje u magli, čađavoj magli Čazmatrans autobusa. Spašen sam, sretan, ovo je najbolji dan u mom zivotu, poginuo sam skoro 4x u pola sata al' ostao živ. Zapalio bih cigaretu al ne smijem u autobusu sam. Ne idem nikamo van danas, mrmljam - pitam se: u kojem mjesecu se pare mačke? (valjda da na trenutak pobjegnem)

Razmišljam tiho,nenametljivo i duboko. Bez vjestački izazvanih emocija. Ispreplićem prste..Ou hepi dej!





--------------------------------------------------------------------------

[Lucky Strike]

Da mi je jedna kuna za svaki put kada sam čuo: "Ja ne želim u srednju školu!",sada bi imao luksuzan stan od 130 kvadrata u centru Zagreba. Zašto se toliko ljudi boje srednje škole? Srednja škola je definitivno najbolje razdoblje života. Sada kada se osvrnem u prošlost,s razlogom mogu reći da mi je prvi dan srednje bio najsretniji dan u životu.

Iskreno,nikada nisam volio ići u školu,no nakon ovoga sam ubrzo promijenio mišljenje... Tek tada sam shvatio kako je to bilo promijeniti grad,mogao sam se utopiti u masi,konačno se maknuti iz mjesta gdje ljudi znaju sve o meni,makar ja ne znam ništa o njima. Mogao sam se konačno maknuti od lažnih prijatelja,naći vremena za svu onu hrpetinu knjiga koje sam dobio za rođendan. Mogao sam samo reći: „Nisam odavde“,i svi bi me pustili na miru. Nisam osjećao nikakvu nostalgiju,samo jedno veliko olakšanje. Lutati (ne)poznatim gradom,među nepoznatim ljudima,zrak mi miriši drugačije,dišem drugačije. Smijem se od uha do uha onoj blesavoj gradskoj djeci koja nemaju pojma kako je to živjeti na selu,za koje su neke stvari u mom životu nepojmljive..

Dakle,kako sam se jako puno selio u životu,želio sam upisati srednju školu u gradu gdje sam proveo djetinjstvo. Bilo je to davne 2008. godine,a ja se toga sjećam kao da je bilo jučer.
Probudio sam se ranije nego inače,oko 6 ujutro,nisam mogao spavati od uzbuđenja i strašno me je zanimala nova škola.. prvi sat informatika. Došao sam na hodnik,stajao kraj radijatora i sramežljivo/zbunjeno promatrao nove ljude,svi su imali nekakve grupice,dok jedino ja nisam poznavao nikoga. Odjednom dolazi profesorica i ulazimo u učionicu. Nedugo nakon zvona počinje nas ispitivati o školi,očekivanjima,bla bla bla.. pošto su ljudi bili šutljivi jedino sam ja pričao. Na tom satu upoznao sam svog najboljeg frenda,J.a koji je sjedio tik do mene i sramežljivo zapisivao nekakve natuknice u svoju bilježnicu. Nakon informatike uslijedio je engleski. Tu pak nisam bio toliko sam,spojili su nas s drugim razredom tako da sam preko prijatelja iz djetinjstva upoznao Nju. Iako smo prvobitno ja i D. sjedili u zadnjoj klupi,a Ona i njezina prijateljica u prvoj,ubrzo nas je profesorica razmjestila.
„Dečki,o čemu vi pričate?“ – Upitala nas je profesorica zainteresiranim pogledom.
„Dođite sjesti tu u prvu klupu do prozora,ispred L. i V.“
Nisam se bunio,brzo sam pokupio stvari. D.,V. i L. su išli skupa i opću gimn. dok sam ja jedini bio matičar. D. je bacao nekakvu spiku i fore,te se okrenuo pričama iz djetinjstva i o tome kako me je upoznao,pa sam se i ja donekle zbunjen uključio u razgovor. Iako sam bio jako sramežljiv razgovarao sam jako puno s L. (u koju sam se zaljubio na prvi pogled,samo meni slično.). Bio sam poprilično tužan kada je završio sat engleskog (iako ga nikad nisam volio. xD).. pozdravio sam je uz smiješak na licu.

Iako sam jako mrzio njemački i engleski,ubrzo su mi postali omiljeni predmeti,samo kako bi Nju vidio,to su mi bili omiljeni trenuci u danu. S vremenom je ta sreća sve više rasla,obuzeo me snažan osjećaj entuzijazma i volje,više mi ništa nije bilo teško. Život je imao čar i ljepotu o kojoj sam mogao samo sanjati..

[lycantrophy]

Napokon sam izvukao korist iz nuklearne bojeve glave koju su iranski teroristi zakopali u mojemu dvorištu. Lansirao sam ju zajedno sa kućom susjedovoga psa nasred Sahare. Nikada nisam pretjerano volio pustinjsku faunu. Očekivano, ispostavilo se da sam spletom sretnih okolnosti pogodio odlagalište nuklearnoga otpada i raznio pola kurvanjskoga planeta.

Pseta ližu polustvrdnutu krv; majke jedu trupla osakaćene deformirane djece; ljudi gmižu ulicama sa opeklinama četvrtoga stupnja; mutirana dvoglava papiga recitira psovke naučene onomad davno prije katastrofe; mene boli kurac. Naglo je zahladilo. Obući ću vunenu vestu koju mi je baka isplela i izaći na dvorište sakupiti razbacane ekstremitete slučajnih prolaznika.

U predvečerje, hladnjača je puna izmesarenih ukrajinskih kurvi. Sretnoga li dana. Prebirao sam po organima uklanjajući prozirne kristale leda vrhovima prstiju. Jedna od onih ideja nevezanih za tijek misli pokušavala je isplutati na površinu. Mogao bih nešto pojesti u jednome od onih elitnih restorana. Zaslužio sam. Nema veze, svo vrijeme svijeta je moje. Uostalom, tko zna kada ću slijedeći puta imati kurvu koju ne moram platit.

[tash@]

Mama, želim da znaš da sam imala savršen dan. Jednom, ne tako davno.
Voljela bi da moj savršen dan urodi time da i ti imaš svoj.
Volim te beskrajno, ali taj dan nisam bila s tobom.

Probudila sam se i mislila da sanjam.
Dapače, bila sam uvjerena u to do onog trenutka kada mi se obratio riječima...dobro jutro ljubavi.
Gledala sam ga netremice, mislim da sam buljila u njega kao da ga prvi puta vidim.
Podignuo je onu svoju crnu obrvu i pitao me pomalo zabrinuto: što se desilo?
Ništa, ama baš ništa, sve je savršeno. Tako jebeno savršeno.
Ovo 'jebeno' me on naučio, jednom kada se užasno trudio da mi opiše koliko me voli...jebeno te volim izustio je.

Od tada koristim tu riječ. I odlično mi se uklapa u život jer sve je nekako jebeno u zadnje vrijeme.
A taj dan je bio jebeno dobar.
Naslonila sam glavu na njegovu ruku i osjetila.
U stvari ništa nisam osjećala osim mira, nesvakidašnjeg mira.
Mislim da ga spokoj zovu.

A nije da se nisam trudila, čak sam i jogu bila upisala, slušala kako stenju u euforiji i mislila se što to sa mnom nije u redu,
zašto ne osjećam ništa osim žužura u glavi. Zašto mi se misli roje umjesto da nestaju. I trčat sam probala. I ranom zorom plivati. I aerobik trenirati. I knjige čitati.
Sve za što su mi rekli da opušta, da 'stavlja mozak na pašu'.
Okej, drogirala se nisam.

I kada sam postala uvjerena da sam jednostavno takva, da ne mogu funkcionirati ako istovremeno ne mislim na barem tri različite stvari, da za mene nema mira o kakvom pričaju, probudila sam se pored njega.
Udahnula i osjetila to savršenstvo.
Cijeli taj dan prošao je u razmjenjivanju naših misli i osjećaja, a da niti jednom nisam osjetila napetost.
Ono što sam osjećala je nevjerojatna bliskost i mir.

Bilo je još takvih dana, ali prvi je bio najjebeniji :)

[foka]

prošli smo u zoru iz mraka i sad se zrak puni bojom roskasto kao bijeli veš kad ubaciš crveno i kotači autobusa vrte se
kao mašinin bubanj i sjediti pored tebe je biti u takvoj vodi, toplo pjenušavo, izgovaraš imena otoka a ja sam zagrljena naslonjena
na tvoje rame i oči su mi još slijepljene od noći, ti mi pričaš priču iz povijesti elafita a elafiti su jelenski otoci, ti si leopard,
svuda po ramenima imaš sitne pjege i sad mi cvrče pod uhom kroz tvoju vestu, uvijek si pun buke, na tebi uvijek svaki komadić svira,
dan iz blijedog postaje solidan kao bjelanjak na tavi i mi smo gladni, vani prolaze pročelja i kamene zvijeri čuvaju domove
mi im se smijemo a naši zubi nisu nikakvi čuvari, prije poljupca ih sudaramo kao jeleni rogove, autobus staje ti trčiš van ja
ostajem sjediti i prstima prelazim po sjedalu, kad idem prema dolje klizi glatko kad idem prema gore tkanina se opire
kao tvoja koža kad se vratiš, izašao si bez jakne sav si naježen i iz vrećice vadiš pola kruha, pršut, kisele krastavce, trgamo pršut
trgamo kruh mrvice nam padaju po nogama krastavci krckaju žvačemo zalijevamo kolom šušti nam u ustima, nad morem je sunce a
pod morem je nemati težine u tvojim rukama, tvoja vesta kao riba u bijelonarančastim prugama, tvoje disanje negacija disanja,
autobus staje mi izlazimo van i trčimo ja vučem svoj mali kofer poskakuje na kamenju onda zuji po peronu i penjemo se u vlak ulazimo
u prazan kupe zatvaramo vrata, dižemo stvari gore da razvučemo stara zelena sjedala u krevete, ti navlačiš zavjese na vrata
a kroz prozor gledamo sunce, drveće i snijeg i kako je svijet lijep, uvijek u istim mjestima u tijelu lijep na različitim mjestima,
skidaš vestu ja ti otkopčavam remen i nema puno vremena uopće ne čujemo ništa osim kako vlak podrhtava, po nama kao da smo
ispred filmskog platna lete svjetlo i sjene, to sunce diše kroz grane, usporavamo, grabimo stvari trčimo na drugi peron u drugi vlak
guramo se između sjedala zauzimamo stolić opet jedemo primaš me za ruku ispod stola dižem ti noge u krilo uvijek skidamo cipele,
igramo igru iz kutije cornflakesa ti si plav ja sam crvena vlak je brz a dan ne usporava kao da je nebo topla voda a sunce čaj horizont
slatko ocrvenjuje šaljemo poruke tvojoj maloj sestri i stišćeš se uz mene, ne možemo spavati previše je uzbudljivo imati noge kosu
gledati se otvarati bocu izdisati, zagreb dolazi s mrakom kao jeza ali ti si tu i još ne znam jezu, naše stvari u njegovom gepeku
zatvaranje vrata miramarska nizbrdica pa uzbrdica, brava, brava, brava, jaja za večeru, moj premaleni krevet, sad smrdi po novinama
tvoja vesta zagurana u kutiju ispod kutija, slova tvog imena ugurana natrag u abecedu, sjećanje je film bez zvuka osim kad govoriš o
jelenskim otocima, samo pet minuta a isto je kao milijarde godina jer nema načina da shvatim takav neprotok vremena,
da se pamćenje svaki put nasuče kad nešto traži: ti govoriš o elafitima autobus ubrzava dan će prošli smo u zoru

[Almost Rosey]

Sutra će biti savršen dan, vjeruj mi. Probudit ću se rano; neću kao drugim jutrima krasti zadnje minute i izležavati se među pokrivačima. Sutra. Doručkovat ću nešto integralno i voćno, zaboraviti kavu i cigaretu. Naravno, sjat će sunce, jer, kakav bi to savršen dan bio pod kišobranom? Nebo će biti baš one zlatnomodre boje kakvom zna zabljesnuti nad brdima i mirisi u zraku podsjećat će na djetinjstvo i veranje po stablima. Sutra ću obući najnoviju svečanu košulju s vrpcom i neću trčati na tramvaj, da se ne uznojim. Obećajem. Crvena će mi kosa biti pažljivo ukroćena i pravit ću male, damske korake. Kad dođe moje sutra, neću jadikovati, neću psovati. Neću govoriti ružne stvari o sebi. Sutra ću se voljeti. Ma, voljet ću cijeli svijet, časna riječ! I svijet će voljeti mene, sutra. Nokti će mi biti uredno nalakirani, trepavice bez grudica maskare. Osmjehivat ću se prolaznicima, zastajkivati pred izlozima, pojesti veliku kuglu sladoleda; dvije, ako poželim. Neću se izgladnjivati, deprivirati, deprimirati, neću biti tužna ni ružna ni dužna, odbacit ću cinizam i otrove s jezika. Očistit ću History na računalu. Otići ću zubaru i popraviti onu šesticu dolje lijevo. I uopće neće boljeti, sutra, na savršeni dan. I vjeruj mi, obećajem, ma kunem se, časna pionirska - nijednom neću pomisliti na tebe.

[Morticia]

Silazim iz vlaka na peron, duboko udišem ledeni zrak i palim cigaretu. Moravice. Mislim da je ovo prvi put da pušim u Moravicama. Ispred mene odvija se scena iz nekog ratnog filma u kojem, sigurna sam, glume Boris Dvornik i Bata Živojinović. Oronula željeznička stanica, stari željezničar užurbano korača dok mu snijeg škripi pod teškim cipelama, loše osvjetljenje. Tu je vrijeme stalo negdje kad je umro Tito, pomislim i gasim opušak, ulazeći nazad u topli vlak.

Pored mene ponovno jure slike zime, uokvirene prljavim prozorom vagona, a ja se trudim ne razmišljati o tome zašto sam se uopće našla u ovom vlaku, na relaciji Rijeka- Zagreb, ovog zimskog petka, dok mi na glavu pada noć koja će mi, tada to nisam znala, promijeniti život. Ne znam kako, ne znam zašto, znam samo da moram. Jače je od mene.

Oko Karlovca mi zvoni mobitel.
"Kad stižeš?" – pita me najtopliji glas na svijetu.
"Oko 9."- odgovaram i brzo nastavljam, ne dajući uopće priliku glasu da se pobuni - "Ali doći ću sama, reci mi samo na koji tramvaj da sjednem."
"Jesi li ti normalna? Dolazim po tebe."
"Ne, ne, stvarno, ne treba, doći ću sama, pa velika sam cura, znam sjesti na tramvaj." - govorim kroz nelagodni smijeh.

Kako da ti objasnim da mi treba još tih petnaestak minuta samoće i mira? Kako da ti objasnim da se bojim i da još nisam odlučila hoću li uopće izići iz ovog vlaka tamo u Zagrebu, na Glavnom kolodvoru?

Ali izgleda da shvaćaš, a možda je i tebi isto, pa pristaješ.

"Idu ti tramvaji 9 ili 13. Čekat ću te na stanici kod stare džamije. Ali ako budeš dugo čekala zovi, tamo sam za 5 minuta."
"Ma daj, ok je, ne brini, vidimo se brzo."

Bože, kako sam neprirodno sabrana i mirna...

Kao da je to nešto što činim svakodnevno. Sjedam na vlak, dolazim u Zagreb i vozikam se tramvajem do tamo neke džamije gdje ću se naći s tobom.
Ali moram tako. Moram samu sebe uvjeriti da je sve dobro, da sam smirena, da to i nije tako velika stvar, da ću se nakon svega vratiti kući kao da se ništa nije dogodilo. Moram. Inače će mi srce iskočiti tu negdje oko Karlovca i pobjeći u šumu, a naći će ga za par mjeseci neki pijani krivolovac , kako šćućureno drhti u grmlju, i misleći da je zec bez milosti pucati u njega. I onda ću ostati bez srca. A kako živjeti bez srca?
Mislila sam da mogu. Al' ne mogu. Ovo mi je dokaz da ne mogu. Treba mi to moje srce i zato ga moram čuvati. Od svih, a najviše od tebe. Jer te ne poznajem. Nemam pojma tko si, a zbog tebe pušim u Moravicama gdje je vrijeme stalo kad je umro Tito i statiram u ratnom filmu, uz bok Dvorniku i Živojinoviću.

Nešto kasnije, silazim iz tramvaja. Čekaš me, pušiš. I tebi je neugodno, vidim.
"Ne mogu vjerovati da si ipak došla."
"Ni ja."
Polako hodamo do tvog stana, pričamo nepovezano, glupo, nesuvislo, daleko jedno do drugog, bojeći se da nam se kaputi slučajno ne dodirnu. Jer tko zna što bi ta dva kaputa mogla učiniti ako se nehotice taknu...

U stanu pijemo šljivovicu, njih dvoje šalama razbijaju strah i trenutke tišine, točeći nam bez pitanja kad se čaše isprazne. Hvala im na tome.

Pijano teturamo, objašnjavaš mi gdje je što i gdje idemo, al' ne čujem ni riječi. Tu i tamo se nasmijem, kad mi se učini da bi bilo primjereno, trudim se održavati ravnotežu i ne govoriti baš prevelike gluposti, al' ne pratim ni sebe, usta se otvaraju bez kontrole.

U jednom trenutku, tamo negdje iza KSET-a, zastaješ. Gledaš me. Prvi put te večeri me dodiruješ. Jedna ruka oko moga struka, druga u kosi. Blago, čvrsto, sigurno, nesigurno, željno...
Tvoje usne na mojima, miris alkohola i metvice, svijet koji nestaje pod našim nogama. Prvi put, a kao da su tu bile oduvijek...

Ne sjećam se kako je noć dalje tekla, ne sjećam se razgovora, ne sjećam se muzike, ne sjećam se gotovo ničeg. Osim šanka, pokoje loze, tebe, mene i poljubaca...

Povratak u stan, oni idu kući, nas dvoje obučeni liježemo na mali krevet, privijamo se jedno uz drugo i tonemo u san. Mislila sam da san ne može biti tako dubok i miran kada spavaš kraj neznanca... Ali ovaj put je bio. Najmirniji i najdublji san koji sam ikad spavala. Okrećemo se zajedno, cijelo vrijeme stisnuti jedno uz drugo, spontano se tražeći i u snu...

Otvaram oči, kroz prozor vidim da je vani već mrak, prespavali smo cijeli dan... U djeliću sekunde nije mi jasno gdje sam i kroz koji to prozor gledam, u koji to mrak. Nepoznat mi je taj mrak. I taj prozor. Nepoznat mi je i tvoj stan, tvoj mali krevet, zidovi ofarbani u neku čudnu boju, koju kroz mrak ne mogu prepoznati. Ali nešto mi jest poznato, iako ne mogu sebi objasniti što... Pogledam te, a ti se, kao da osjećaš, budiš. Smiješiš se...
I postaje mi jasno... Ti si mi poznat. Negdje duboko u meni tvoje oči su već dugo, tvoje usne, smijeh, glas, miris, okus... Sve tvoje ja poznajem. Tako je blisko, moje...

Smijemo se oboje, razgovaramo o svemu, pitaš me o Rijeci, bio si tamo nekoliko puta, službeno, sviđa ti se. Točimo si nešto rakije što je ostalo od sinoć, puštaš muziku, pepeljara se puni, ali ne da nam se dizati da je ispraznimo. Gledamo se kroz dim, dodirujemo se, razgovor je, kao i smijeh, odjednom tako prirodan, smiren, iskren...

Izlazimo iz stana, šećemo prema Trgu...
Zaljubljujem se u tvoj Zagreb, u ove ulice koje mi prolaze pod nogama, dok me držiš za ruku i govoriš o vremenu dok si kao student ovuda svakodnevno šetao...

Tek mnogo kasnije, saznat ću kako se zovu te ulice na kojima sam se nepovratno zaljubila u tebe i Zagreb...
Martićeva, nakon nje Jurišićeva...

Počinje padati snijeg...
"Prvi snijeg u Zagrebu ove godine."- govoriš.
Pada po nama, po licima ljudi kojih nema, cijeli Zagreb je oko nas umro i oživio, stotinu puta u tih kratkih pola sat koliko hodamo držeći se za ruke. Kaputi nam se dodiruju i svakih pola metra se ljube dok se na njima tope pahulje prvog zagrebačkog snijega te godine. Znala sam da su to opasni kaputi i da će se svašta dogoditi ako se ikada dodirnu...

Vraćamo se u stan crvenih noseva, smijemo se cijelu noć, pijemo rakiju, ispreplićemo ruke, tijela, poglede, dodire, misli... I razgovaramo, razgovaramo, razgovaramo... O svemu. Ali ne spominjemo vlak koji će me sutra vratiti u Rijeku... Ne spominjemo ništa što bi moglo zaboljeti ovaj dan...

Ovo je naš dan. Savršen dan...

[Amsteer]

Zaželila se snijega. Onog plavičasto bijelog ugođaja tišine, spokoja i mira. Takve stvari su je uvijek vraćale u djetinjstvo.
U razdoblje koje je bezuvjetno bilo najsretnije od svega onoga što će u kasnijim godinama pokušati potisnuti.
Uspomene su navirale koliko god ih ona svom silom željela cenzurirati.
Po noći bi zapao snijeg i pokrio cijelo selo. Probudila bi se i izišla vani. Imala je cijelu opremu.
Šal, kapu i dva para crvenih rukavica koje su bespovratno urezane u njezino sjećanje.
Dječjem uzbuđenju nije bilo kraja. Sanjkali bi se, radili snješka, obećavali roditeljima da neće dobiti gripu, da će još samo malo ostati vani, još samo jedan spust nabrzinu napravljenim sanjkama. S vremena na vrijeme zamišljala je kako im u tom trenutku obećaje i to da će cijeli život ostati sretna. Makar upola koliko je bila sretna grudajući se sa svojim malim prijateljima.

Uvijek kad se sjeti tog razdoblja, pokušava suspregnuti suze, pokušava izbrisati trenutke djetinjstva.
Osjeća da je iznevjerila samu sebe, da ju je odrastanje prisililo na promjene i da im se ona nije oduprla.
Nije imala snage, bila je napola prazna, usamljena, nesretna. Zaboravila je ili je bar pokušavala zaboraviti kakva je prekrasna djevojčica bila.
Nikako se nije mogla pomiriti sa osjećajem bijesa kojeg je osijećala svaki put kada bi shvatila da pripada odvratnome svijetu odraslih.
I to zato jer je prljav, očajan, neiskren, pretežak.

Sjeća se trenutka za kojeg je znala da će ostati usađen u njoj zauvijek. Bilo je hladno, bila je zima, snijega je bilo do koljena.
Na prekrasno bijeloj livadi nedaleko od kuće ostala je sama. Po prvi put u svom malom životu osjetila je miris snijega, osjećaj potpune tišine prostrujao je njenim tijelom. Bilo je kasno popodne, iz daljine je jedva čujno dopirao lavež pasa.
Amsterdamgirl je sjedila na malom plastu sijena s kojeg se pružao neponovljiv pogled cijele seoske udoline.
Po prvi put se osjetila spokojno, blaženo i mirno. Takve osjećaje će dosta kasnije pokušavati prizivati, pokušati se vratiti u djetinjstvo ali godine koje su je odvojile od nevinih trenutaka su učinile da izblijedi sve ono što se negdje duboko urezalo u nju.


Često puta je znala sama sa sobom zaključiti da njezina potreba za poezijom dolazi upravo iz ovog neponovljivog osjećaja koji je dolazio iz prošlosti, i ostavio u njoj sve ono što je kasnije povezivala sa srećom koja joj je toliko puta u životu pomogla da prebrodi nepodnošljive osjećaje tuge.
Činilo se da svaki trenutak u kojem se osjećala iscijeljenom dolazi od tog prosinačkog bijelog popodneva u kojem je jedna djevojčica bila sigurna da živimo da bismo osluškivali svoje disanje, svoje korake koji su pucketali pod čvrsto napadanim snijegom.


I eto, Amsterdamgirl je sada starija 16 godina ili 100, nikad nije znala koliko je zaista vremena prošlo. Ponekad je imala osjećaj da nije prošao ni trenutak, da je ista ona zamišljena djevojčica koja promtra bjelinu pahulja koje se svakim njenim treptajem, iznova pretvraju u plavičasto bijele dragulje namijenjene upravo njoj koja je bila uvjerena da je otkrila najveću tajnu u cijelome selu, na cijelome svijetu. Nikada nikomu nije otkrila tajnu, to je nešto što je pripadalo samo njoj i njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.


Danas dok razmišlja o tome, osjeća koliko je odrastajući shvatila kako nema smisla uvjeravati samu sebe da će sutra biti čišća, iscijeljenija, normalnija. Sutra neće donijeti ništa novo, donosi samo varijacije onoga na što smo se već opekli, donosi spoznaju da smo mali i samo ponekad nemoćni. Amsterdamgirl je znala i to da ponekad nije ni bitno što će donijeti sutrašnjica, koliko će biti promjenjiva, bolna ili isprazna. Od ranog djetinjstva znala je da u njoj postoji nešto što ju čini jedinstvenijom bez obzira na sadašnjost i budućnost. Sadašnjost i budućnost su ionako samo parafraze djetinjstva koje nas je naučilo svemu što trebamo znati, živjeti i osjećati. Sve ostalo što smo s godinama nakupili predstavlja teret, nagomilane nakupine kojih se teško otarasiti, koje nas prisiljavaju da se udaljimo od samih sebe.


Slijedeći put kad padne snijeg, navući ću svoje crvene rukavice i otići plesati pod zvijezdama. Dan će biti kao stvoren za bezvremensko oponašanje anđela u snijegu, ja ću opet biti malena i tražit ću ljude da mi budu prijatelji, tražit ću od prijatelja da budu djeca, od djece ću tražiti da nikad, nikad ne odrastu - razmišljala je Amsterdamgirl i svakim trenutkom dopuštala sebi da bude ona.

P.S. napisano prije 4.godine

[SwayOdd]

Sjećam se tog dana kad je došla kući, cvatući od sreće. Smijala se cijeli dan, čak mi je dala i da jedem slatkiše prije ručka. Ništa mi nije bilo jasno.
Sjećam se kako su se kako su tata i ona smijali i došaptavali za ručkom.
Poslije ručka, posjela me u krilo i rekla:
-Znaš, Sway, uskoro ćeš dobiti brata ili seku.

Imala sam tada tek 5 godina. Gotovo 6. Braću i sestre imali su samo moji prijatelji iz vrtića. Meni je to bio svemirski pojam, nešto nepoznato, zanimljivo, zabavno i strašno u isto vrijeme.
Nasmijala sam se, bilo mi je zabavno misliti kako ću nositi tu malu štrucu poput prijateljice iz vrtića koja se samo mjesec prije hvalila sa slikom gdje u krilu drži malu sestru.
Bilo mi je nevjerojatno misliti da ću uskoro ući u taj prestižni klub starije braće i sestara. Proganjala sam mamu po kući, stalno žicajući da rodi seku kojoj ću raditi frizure i igrati se s barbikama.
Ona se uvijek samo tajanstveno smiješkala.
Sjećam se kako sam voljela držati ruku na trbuhu i osjetiti ritanje. Svi su govorili kako će se roditi mali nogometaš, a ja sam ljutito odvraćala kako ću ja dobiti seku, a ne brata.

Jedne noći, mama nas je probudila. Počeli su trudovi, u kući panika, hitna dolazi po nju.
Stiže doktor, babica, a ja pospana stojim na hodniku, grleći plišanu pandu, uvjerena da će mi ju teta u bijelom uzeti. Ne znam otkud mi ta ideja.
Mama je otišla s njima. Izgledala je grozno. Zabrinuta sam. Mamu boli.
Ne puštaju me da idem s njom, tek sam dijete.
Prolaze minute, možda i sati. Ne dam se u krevet, iako me baka tjera.
Telefon zazvoni.
Stojim sama na hodniku i stežem pandu dok baka razgovara s nekim.
Baka dolazi i govori:
-Sway, dobila si malog brata. Dođi, ideš u krevet.

Ležim u krevetu, razočarana jer se neću moći igrati s barbikama, ali sretna jer će se malac sigurno voljeti naganjati po dvorištu i igrati s autićima.
Drugo jutro u vrtiću, ja sam heroj dana, svi pričaju o mom bratu.

Malac je noćima glasan, neprestano plače. Iritira me, svi paze na njega a nitko na mene. Znala sam biti ljuta i ljubomorna.
Godinama smo se svađali i tukli dok smo bili klinci. Svađali se s vezom i bezveze.

11 godina poslije njegovog rođenja, na rođendanu sam kod najbolje prijateljice, njezina mama ulazi u sobu i zove me van. Govori mi kako je zvala mama, brat je pao, ne znaju što je, u bolnici su. Glava, slikanje, hitna...čujem samo neke riječi. Magli mi se pred očima. Naginjem se uza zid, klizim niz njega, sve dok nisam sjedila na podu. Suze teku. Čekam vijesti.
Shvaćam da ga volim više od bilo čega, mrzim se jer sam bezveze bila ljubomorna, jer smo se ikad potukli, jer sam se derala na njega. Svemir me kažnjava. Ateist, a molim se, Svemiru, Bogu, Alahu, nekome.
Mama zove, satima kasnije. Nije ništa, samo nekoliko modrica i blagi potres mozga. Dolazim doma, grlim ga.
Zahvaljujem Svemiru što mi je pružio još jednu priliku, priliku da budem bolja sestra, onakva kakvu bih i sama željela.

Danas, godinama kasnije, više se ne svađamo, pričamo o svemu. Dovoljan je pogled da se razumijemo i počnemo smijati nečemu. Izluđujemo starce i zabavljamo se pritom. "Malac" je teenager, a ja odrasla cura na faksu. On u meni vidi uzor, slijedi moj primjer u svemu. Sada znam, moram biti odgovorna sestra, brinuti se za njega isto koliko on brine za mene.
I nikad ne poklopiti kad se "svađamo" tko će prvi.

I svaki dan kad ga čujem, kad ga zagrlim, kad mi kaže:
-Seka, volim te.,
svaki taj dan je najsretniji i najsavršeniji u mom životu.

Zaključujem, najsavršeniji dan u mom životu bio je onaj na koji se malac rodio. A i svaki dan s njim. :D

[K@rlo]

Znanost govori da je vrijeme hladna i bezosjećajna konstanta :kava:

Pa kako onda jedan dan s tobom, radostan i uzbudljiv, traje tako kratko, poput treptaja, dok je bez tebe zabrinjavajuće dug i bolan?

Lav.Karlo (voljenoj)

[plavi-safir]

Rekao je da bi bilo dobro da idemo u Zagreb..onako,sa vlakom,lezerno bez neke zurbe i posebnog dogadjaja ili potrebe da se ide..
Mislim da nisam ni pitala"zasto",vec rekla "ajmo vec sutra"..
Sutra je ostavilo neki cudan trag,inace neznam zasto bi se sjecala tog dana?
Tih smjesnih kradom poljubaca u cekaoni stanice,iznad glava ispisana imena zaljubljenih parova..
Tko ce da odoli,pa smo i mi na taj zid stavili 21.9..
U vlaku mi je rekao da je i zivot kao vlak,da ce sve nam u zivotu projuriti..pricao je,prvi put o djeci,buducnosti,proslosti..sjecam se da sam htjela da vlak ne stane u Zagrebu,nego da vozi dalje,da vidim do koje tocke moze on citati svoju knjigu duse..
U Zagrebu smo lunjali ulicama,jeli sendvic u Dubravi,pili kavu u Zvonimirovoj,setali Jelacicevim..a na kraju dana fulati broj tramvaja i otisli na okretiste..
Kuci smo dosli kasno,kasno,a ja jos nisam mogla zaspati od te neke unutarnje srece bez razloga,od tog nekog ushita i uzbudjenja..
Samo sam se smjeskala i promatrala ga kako spava..kao djete u snu,mirno..bez tereta sadasnjeg i buducih dana!

[Velia]

15. rođendan. Kraj je školske godine. Posljednje godine u osnovnjaku. Da, krenula sam u školu kasno. S punih 7 godina. Jer je mama shvatila da sam se tek sa 6 godina počela igrati. Onako kako se očekuje od djeteta. Do tada sam radije učila s tatom. Kasnije su mi nudili da preskočim nekoliko godina, ali nisam pristala jer nisam htjela izgubiti ekipu iz razreda. Onu istu ekipu koja dolazi danas predvečer kako bismo proslavili taj moj 15. rođendan.

Spuštam se iz svoje sobe u kuhinju. Mama već naveliko priprema hranu za proslavu. I ručak za nas. Ne moram ni pogledati što kuha za ručak. Znam da je u pitanju neko od mojih omiljenih jela. Jer uvijek bude tako za moj rođendan.

Nakratko se odmiče od štednjaka, ljubi me i stavlja mi poklon u ruku, te nastavlja kuhati, pričajući o tome što je sve već pripremila i što još bude, a sve kako bi gozba bila savršena. Razmatam poklon, u mislima već u vremenu kad će doći svi i krenuti zabava.

Kuhinja miriši po jagodama. Oprane su i cijede se u dvije ogromne posude. Mama je uvijek spremala tortu od jagoda za moj rođendan budući da mi je rođendan taman u vrijeme kad su jagode u djedovom vrtu najbolje dozrjele. A i nema bolje torte od one od jagoda. Fini biskvit, jagode i šlag… Mmmmm… Svi vole tu tortu, osim M. Najbolja mi je prijateljica i uvijek me kuži u svemu i ja nju. Jedino nikako ne mogu shvatiti da ona ne voli jagode.

Dolaze i tata i brat. Donose hrpu stvari po koje ih je mama poslala u dućan jer ne smije danas ničega usfaliti. I oni mi čestitaju i ljube me. Brat kao i uvijek počinje zbijati šale na moj račun i svi se smijemo. Jako volim svog brata. Jedini je koji zna kako me izluditi samo jednom riječju, ali i jedina osoba s kojom komuniciram pogledom.

Cijeli dan zvoni telefon. Nitko od njih troje se ni ne trudi prići telefonu jer znaju da su pozivi za mene. Ima nešto posebno u tome kad vidiš tko te se sve sjeti na tvoj rođendan. Zovu, naravno, i svi oni koji dolaze na proslavu. U šali pitaju je li torta već spremna. Da, svi vole tu tortu od jagoda. I trešnje.
Trešnja ispred kuće je uvijek dozrijevala taman pred moj rođendan. Imala je ogromne slatke plodove. I svi bismo najviše uživali jedući ih direktno sa stabla. Moje su noge svakoga ljeta bile pune modrica i ogrebotina od veranja po njoj. Ali vrijedilo je. Jer su prema vrhu uvijek bili najslađi plodovi.
Predvečer, kako dolaze, svi zastaju kod trešnje kako bi ubrali koju i čujem ih da su stigli prije no što su došli do vrata i pozvonili. Cijela ekipa iz razreda je došla zajedno. Nose mnoštvo poklona i jedan koji nisu uspjeli umotati, pa odmah vidim što je – ogroman plišani zeko.

Polako pristižu i ostali. Svi se porazmještaju po dnevnom boravku i odjednom je soba prepuna zvukova. I smijeha. I. je odmah preuzeo ulogu DJ-a. Naravno, prvo stavlja neku stvar od Stonesa. Obožava ih i znam da će kroz večer još puno puta doći red na neku njihovu stvar. Gledam ga sa smiješkom i on hvata moj pogled i namigne mi. Koliko god jako voljela svog brata, uvijek sam željela imati još jednog. Koji bi bio stariji od mene. Koji bi me štitio od svijeta i bio tu kad mi zatreba savjet. I tu je ulogu I. savršeno preuzeo. Bio je moj stariji brat kojeg nikad nisam imala.

Ubrzo se nekoliko njih diže i počinju plesati. Svi se dobro zabavljaju. Vidim im to po licima.

Odjednom začujem zvono na vratima. Pogledom prolazim po sobi i razmišljam tko li je to sad. Pa svi su već ovdje. Vjerojatno netko treba mamu ili tatu, ali njih nema kod kuće. Otišli su kod prijatelja da nam ne smetaju. Sve mi to prolazi kroz glavu dok idem prema vratima i kad ih otvorim nađem se oči u oči s D.

D. i ja se svih 8 godina koje smo zajedno išli u isti razred nikad nismo previše družili. Bili smo u različitim ekipama i tek prije par tjedana na maturalcu smo se zapravo upoznali. A sve je završilo samo na dugim pogledima one zadnje večeri prije povratka kući. I sad je on stajao na mojim vratima s cvijetom i poklonom u ruci, iako se otkako smo se vratili kući uopće nismo vidjeli niti sam ga pozvala da mi dođe na rođendan.

Nasmiješio se i vidjela sam da mu je neugodno dok mi se ispričavao što tako upada na moju proslavu. Nasmiješila sam se nazad dok se on približavao da me poljubi…

Kasnije sjedim zagrljena s D. i gledam sve te moje drage prijatelje oko mene i sretna sam. Razmišljam kako je život lijep i koliko ću uživati u svakom njegovom narednom danu… Iako bih najradije da jednostavno ovaj dan potraje. Tako da nema kraj. I zato sam pomalo tužna kako večer odmiče i jedna po jedna osoba odlazi kući.

I. je kao i uvijek ostao zadnji. Dok se pozdravljamo na vratima, radi onaj svoj pokret rukom koji je oduvijek bio njegov pozdrav meni i komentira nešto o tome kako više nisam klinka. U tom trenutku ne mogu ni zamisliti da neće uvijek biti uz mene…

***

Nekoliko godina kasnije, nedugo nakon što je dobio tešku bitku s rakom, I. je poginuo zbog tuđe prebrze vožnje. Svaki put kad čujem neku stvar od Stonesa, sjetim se našeg posljednjeg razgovora. I toga koliko je bio sretan toga dana… Bye, bye, Johnny, bye, bye, Johnny B Goode…

Nema više ni mog djeda. A ja i dalje svakog ljeta svaki dan kupujem jagode u potrazi za onima koje će biti slatke baš onako kako su bile one iz njegova vrta.

Nema više ni trešnje. Tata ju je posjekao prije par godina jer se bila počela sušiti. A plodovi one koju je zasadio iz grančice ove stare nikad mi nisu bili jednako dobri.

M. mi je i dalje prijateljica. Iako se sada jako rijetko viđamo. Putevi su nam se kroz godine poprilično razišli, ali ipak uvijek kad se vidimo nastavljamo kao da smo se rastale tek dan prije.

A D. i ja smo se posljednji put vidjeli prije nekoliko mjeseci. Slučajno smo se sreli u gradu. Vodio je za ruku sina. Kratko smo se pozdravili jer si zapravo danas i nemamo što reći.

***

I sada, dok gledam moju malu nećakinju kako se igra s onim istim plišanim zekom kojeg sam dobila za taj 15. rođendan, a kojeg smo nedavno radi nje izvukli sa tavana gdje sam ga spremila onoga dana kad sam odlučila da sam prestara da bi on više bio u mojoj sobi; ne mogu, a ne otići opet u mislima u taj dan. Dan u kojem se činilo da će život uvijek biti predivan. I da će svi dragi mi ljudi uvijek biti uz mene. Dan koji je po svemu bio savršen. Baš poput torte od jagoda…

[Morticia]

Dakle.

Napišite pismo koje bi spremili u vremensku kapsulu koja će biti otvorena 2511. godine.
Možete pisati o čemu god želite. Isključivo o sebi, o svijetu općenito, o ljudima iz našeg vremena, emocijama, životu... Bilo što što smatrate vrijednim čitanja za 500 godina. :)




Napomena: molim modove da u naslov teme dodaju koji je tjedan po redu jer sam se ja pogubila. Hvala. :D

[StetoCina]

Dragom meni,

jado jadni, još visiš na USu, a sad si već stvarno starac, pa kako te nije stid da nisi od života ništa napravio nego i dalje forumariš. Nemam ti ništa više za reći nego da jedeš govna.

Pozz,
Š.

[Amsteer]

Ne mogu a da ne vidim koliko si nazadovala, koliko si mi puta odgovorila na pogrešna pitanja.
Kako da zaustavim to tvoje traganje koje na prvi pogled izgleda, nema smisla.
Što si mislila koliko ćeš dugo moći pričati o indigo bojama.
Ne vesele te više izlasci u plemenu izvitoperenom.
Ja sam to sve prošla i nisam pronašla odgovor.
Ili jesam, al o tome šutim, spuštam se do koljena ljudske maštovitosti.
Bilo bi dobro kada bi jedan dan ustala i pospremila krevet, iscjedila narandžu u sok i ispijala dugo boje duginog spektra.
Razmišljala o sutra a ne o jučer, lišena bi tako bila svih podsvjesnih ludila i analiziranja.
Ovo ti govorim jer oduvijek i zauvije znam što je to izgubljenost bez hermetičnih zaključaka i očajavanja.
Neću ti pričati o tome koliko si posebna i jedinstvena,
neću ti pričati o tome kako tvoj pogled gleda duboko više od onoga na što ljudi su se naučili da je neispravan.
Tvoje sklupčano tijelo je naviklo na zimu i na konfiguraciju emocionalne boli, to znam,
ali ako otkriješ da svaki trenutak za koji osjećaš da je poseban i ako uhvatiš prelamanje vremena i sužavanje postojanja,
znaš da ti to nitko ne može osporiti i znaš da si otkrila bezvremenost.
Jer što je vrijeme nego proučavanje zadanih momenata koji prolaze i vraćaju se.
Jednoga dana, vjeruj mi, pisat ćemo samo o onome što smo doživjele,
ostvarit ćemo tu dugo očekivanu netransparentnu sreću,
više nećemo sanjati jer živjet ćemo kao u snu, zaboravit ćemo na ova duga traganja,
bit ćemo stanovnice ne svijeta, nego vremena.
Samo mi dopusti da provrije ova maglovita sjena,
da prođe sve što mora proći prije nego udarimo temelje koji neće biti poljuljani i imaginari,
bez obzira koliko te imaginacija činila dalekom od ovog svijeta.
Nije hrabrost ta koja će te učiniti svrhovitom,
nije suzdržavanje to koje će ti pokazati koliko si čvrsta,
mi trebamo više od toga, dalje i miroljubljivije.
Ta učili su nas da budemo svoji i postojani u toj svojstvenosti.
Budi okružena svojim duboko ukorijenjenim mislima,
misli nisu pogrešne,
tako rastemo i doživljavamo ovaj nedokučivi svijet.
Budi iskra u plamenu.
Dovoljno je.

[lycantrophy]

Najdraži. Sjećaš li se, onomad, kada si cijelu noć sjedio na hladnome betonu pa navukao nekakvu boleštinu koja je bez milosti masakrirala tvoju predivnu unutrašnjost. Pluća, grlo i sinuse. Otišao si u apoteku kupiti nešto za napakostiti kurveštari kako bi joj vratio istom mjerom, ali nesposobna praktikantica ti je zabunom dala nekoliko vremenskih kapsula.

Slijedeći dan, probudio si se petsto godina poslije sa ogromnom erekcijom koja nije bila posljedica podređenosti libidu, nego jedna od onih koje su uzrok sebi samima. Poluzatvorenih očiju odšetao si do zahoda izvađenoga ponosa i promatrao isprekidani krvavocrveni mlaz. U početku si se pošteno zasrao, ali onda si skužio da su u budućnosti muškarci pičke kojima su žene implantirale maternice i da se to nešto crveno zove menstrualni iscjedak.

Pogledao si kroz prozor. Muškarci održavaju prosvjede jer ne mogu izdržati pritisak štikle vladajućega režima. Vrište, plaču i zapomažu. Grebu noktima, grizu i prijete ne obavljanjem kućanskih poslova. Mili Bože, zar ne znaju kako pošteno mlatit ženu. Udžbenički primjeri spontanih udaraca glavom od štok i padova niz stepenice sa višestrukim lomovima za njih su nepoznanica. Mozak im je potpuno ispran.

Nešto se moralo poduzeti. Netko im je morao pokazati gdje im je mjesto. Razderao si košulju i junački se zaletio prema hordi ženskih kokoški, koje su kontrolirale gomilu elektrošokerima i plazma oružjem, te najbrkatijoj zavalio šamarčinu. U općem metežu, jednoj si prosuo mozak gurnuvši ju na rub pločnika, dok si drugoj pregrizao aortu. Budući da si imao odijelo sa antiplazma force fieldom, uslijedio je napad hladnim oružjem. Goloruk si otkinuo vlastitu kibernetičku nogu i nastavio mlatit kurve do zadnjeg atoma snage.

Uglavnom, junače, idolu mnogih, statuo boga Marsa, direktore, zlatna kravo, Mojsijev bratanče, gospodaru galaksije, vremena i prostora, šaljem ti ovo pismo kako bih ti saopćio da si, unatoč svim sranjima, u budućnosti jednako jeben kao i sada.

[pbeatz]

Zdravo budući, ovdje vaš felacio- pesimist prošlosti

Xin chào,merhaba selam,god dag,zdravstvuyte,dia duit,
namaste,tungjatjeta,ahoj,saluton,tere päevast",hyvää päivää,bonjour.



Pišem vama siromašnima jer nemam pametnijeg posla, grizem rešetke života i želim van, neobuzdano izvaliti kurac iz srca i staviti ga u usta budućnosti, pokraj vas- korozijom pojedenih robota. Da osjetite život: osjećaj srca koje kopni od tuge, nokte na koži, dane poslije ljubavi- sumorne i duge.

Do maloprije sam bio u razgovoru sa samim sobom, razmisljao sam o tome kako je život plod kurca i kako je sve u kurcu i kako će vama bit još jedan veći kurac od života nego je nama sada pa odlučih obratiti se vama - jer me prošlost uči da je budućnost uvijek gora. Zato vam šaljem suosjećanje i isprike radi svega što smo radili za naših života - da vama uskratimo sjaj i toplinu sunca, bezobzirne provale punog mjeseca, jebanje djeteline i jutarnje rose, zapetljane prste u pramenu kose.. maženje tla i noge bose.

Ali vjerujte, tamo negdje danas; postojala je mrvica beskorisnosti, vještica optimizma, brzo spaljena - nosila je nadu vama, molila i upozoravala da krademo radosne poglede u daljinu onima koji dolaze. Bilo je dana kada smo se zeljeli otisnuti u bolje sutra, maštali smo splav slobode - na vašu žalost, samo sebično maštali, nikada nije došao onaj pravi dan da se otisnemo. Ako vam je to komplicirano za shvatiti, kratko bi zvučalo: jebeš budućnost naše djece, mi smo gavrani i svrake danasnjeg vremena - krademo bobice kalendara, živimo jedan dan.



Nitko nije zelio pomiriti nebo i zemlju..
Vi ste ostavljeni..
Poluizgrižene metalne uši, koje nikada neće vidjeti pad pera.
Pjev ptica..
Uzivati žubor vode..



Znajte da vam zavidim na jednom - prvom kontaktu sa drugim vrstama te snošaju sa djevojčicama iz plemena 'Borg'. Kod nas se uvijek govorilo 'the borg seeks only perfection' - tu perfekciju u 21 stoljeću upoznali nismo, bar u trenutku kada vam saljem ovu pilulu sadasnjeg vremena. U nedostatku tih metaloplastičnih tkiva; alternativa je bila općenje sa utičnicama, vodokotlićima, bojlerima, bačvama i masturbiranje na star trek.


Leptiri nikada nisu postojali. Imate samo bijedno opravdanje kao život, zguzvanu kapsulu u šaci. Nadam se da imate čaroban smješak.


Vaš Otac.

[aisling]

Dragi i nedragi zemljani i nezemljani moji,

Još ste tu? Ček! Niste ovo spalili? OK, ne znate što je vatra? Laser neki? Uništili pogledom? Nešto?
Jedno je kad mi sada 2011. nađemo amforu pa idemo prčkati po njoj, ali ako za 500 godina od danas i dalje prčkamo po prašnjavim stvarima onda ne znam da li sam ugodno iznenađena ili razočarana.

Aha. Hvala na objašnjenju. Prije 300 godina ste sve živo i neživo skenirali, pohranili, zlu ne trebalo. Ne, nemojte mi odgovoriti na pitanje da li svaki od vas ima cijelu povijest i svaku izrečenu i napisanu misao pohranjenu u nekom čipu iza desnog uha. Jadni ste. U tom slučaju stvarno nemam što novo napisati. Sve znate. I to je tako prokleto loše. Da, i vi znate da je to loše. Ne, nisam iznenađena, razočarana sam. Osjećam se kao Wall-E koji je do kraja života slagao smeće i nikada nije imao priliku izbaciti nekoga iz stolice na daljinski. No, ionako ne pišem ovo vama, niste valjda stvarno u to povjerovali?

Pa krenimo.

Sinoć sam oprala jednu krušku pod slavinom tekuće vode, obrisala je u krpu i prerezala na četiri dijela. Odstranila koštice nožem pa zagrizla u jednu četvrtinu. Sočno, slatko-kiselo, nježno meso voćke rastopilo mi se u ustima i podsjetilo me na… Navuklo mi je osmjeh na lice. Osmjeh ili osmijeh? Nisam sigurna.

Još jedna topla večer. Balkonska vrata širom su otvorena. Proljeće. Još uvijek se osjeti razlika od doba do doba. Volim ovo. I prve oluje i grmljavine. Sjedim na podu ispred pećnice i gledam u tu zlatno žutu koru. Samo što nije.
Uzima me za ruku i odvodi iza starih drvenih vrata. Skida i posljednji komad odjeće sa mene. Sjedam na stolicu ispred ogledala i promatram ga u odrazu dok mirno sjedi na krevetu. Sanjam.

Sanjam neke modre urone u dubinama gdje ne nedostaje zraka. Sanjam njihove osmjehe kroz glazbu. Ples. Let. Onih 20 sekundi slobodnog pada. Igru. Sve one noćne vožnje. Zagrljaje i buđenja prije sata. Sanjam sve one riječi koje će tek biti izrečene. Nadanja. Gluposti. Sanjam draga lica. Rade grimase i crven nos im svira. Lebdim iznad grada koji ne spava. Lunapark pri dugoj ekspoziciji. Smije se i zove, pruža ruku.

Igram se života. Putem smišljam pravila pa ne varam. Koji mjesec prespavam, pa se opet budim. Pokisnem i sušim se. Briljiram i brljam u isto vrijeme.

Nemam vam više što za reći. Ušao mi dim u oči pa peče. Moram se umiti.

Što kažete? Ni vi 2511. godine ne znate što će biti sutra? Dobro je. Nisam iznenađena, nisam ni razočarana. Ništa se nije promijenilo. Samo mislite da je. Smiješni ste :)

[Frogger]

Dragi čitaoci, ako ovo čitate, smatrajte se sretnicima i lupajte se nogama u guzicu od sriće. Ne možete virovat koji ste vi sretnici. Ajte igrat loto ili nešto. Uletite prvoj zgodnoj ženskoj, seksajte se bez zaštite, napravite bilo šta šta vas plaši. Vi ste sretni maderfakeri.
Da vam objasnim nešto. Mi vam ove radimo o glavi. Trujemo i proizvodmo i uništavamo i puni smo bombi i glupi smo ko qrac. Ne vidimo ni svoje sutra, a kamo li da mislimo ko će tu bit za 500 godina. I šta je najgore, nama je dobro. Možete nas mrzit, imate zašto. Sve smo vam potrošili i rekli posli nas potop. Ma još gore, rekli smo apokalipsa danas. Takvih budala i majmuna nije ova planeta nikad vidila, niti će ikad više. Ovo je ljudi moji Sodoma i Gomora na planetarnoj razini. Imamo naftu i dolare i rudna i prirodna bogatstva i šarene ekosisteme i vode i zraka i svega ikad. A imamo i kalašnjikove i bombe i otrove i mikrobe i kapitalizam i demokraciju i religiju i nacionalizam i depresije i neuroze i budalaština na izvoz. Vozimo se u limenim čudovištima na vaš račun ko debili da bi kupovali stvari koje nam ne trebaju novcima koje nemamo. Ej, drkamo na plastične sise neke kokoši s drugog kontinenta koju nikad nismo ni vidili! Čoviče, postavljamo ljude na vlast, alo da nam upravljaju društvom jebote, da nam kroje sudbinu ljudi koje nismo ni upoznali! :s
Ma ne, ne da se to opisat. Evo, koliko mogu, ja se ispričavam.
E btw, ako niste ljudi vi šta čitate nego umjetne inteligencije, nice move :top:
I ja bi na vašem mistu tako. Ništa, za vas je čitav svemir jedna velika šarena pozornica, beskrajno zanimljiva i puna izazova i mogućnosti. Go get it. :top:
Šta se nas majmuna tiče od kojih ste potekli, nemojte previše o tome pričat, neće vam niko virovat. :o :D

[Jack Daniel's]

Nadam se da nismo zajebali.

Nemojte ni vi.

Zbog djece.

[Pak Lena]

Tu ste gdje jeste.
Ako mislite da vam je bolje nego sto je nama bilo, a gore nego onima sto ce iza vas doci, grijesite.
Znadete li zasto?
Pa zato jer ste sada tu, u ovom trenutku, dok citate pismo iz proslosti, svejedno da li je pisano 500, 5000 ili 50 000 godina prije vas.

Proslost je proslost, ostavite je tamo, zivite svoj zivot onako kako treba, kako osjecate da je ispravno, po svojim moralnim vrijednostima i ne zamarajte se time sto je Leonida imao na umu braneci klanac i sto je Kleopatri bilo na umu dok je gurala ruku u kosaru sa zmijom.

Nije prije bilo bolje, kao sto ni u buducnosti nece biti bolje.
Za vas je najbolje sada.
Ovo je vas trenutak, iskoristite ga najvise sto mozete.
Nakon vas dolaze drugi, koji nece biti kao vi.
Tu ste, sada, jedini i neponovljivi.
Iskoristite to.
Zivite!

[Nimoy]

Bok,


Postoji neki film iz ovog doba, Burn after reading. To se nadam se desilo i ljuckoj rasi. Spaljena je nakon čitanja. U tom slučaju ovo čita nekakva omnipotentna megaisus megatron rasa iz svemira. To je ok, bolje nego ljuctvo. Ukoliko je nekim čudom omalenog Isusa kapsula koja sadrži epizode Cosby Showa i forumskih zadaćnica i dalje čitava i nakon 500 godina te je preživjela sedam apokalipsa, molim spalite i nju. Nakon čitanja naravno. Cosby Show nemojte gledat. To je najanalnija serija ikad s najgorim džemperima ikad. A svi imaju džempere. Od djece do dede. Svi. Naravno da je ta kapsula preživjela a ona s Ujevićevim opusom eksplodirala odmah.

Nadam se da na Zemlji više nema ničega te da se Isus ukazao i spasio čovječanstvo odvevši ga u svemirski Kanaan vječnosti, nešto. Jer na Zemlji nije bilo ok. Bili smo dna. Koja treba zapalit. Nakon čitanja. Danas sam bio u bolnici i čekao sam tri sata. Dvije žene ispred mene su se potukle oko toga koja je došla prva. Jedna od njih se zove Darinka. Ne možeš se zvat Darinka. No, ona se zove. Bilo bi ok da je Darinka išla prije, jer se druga žena teško mogla zvat gore te je njen hendikep automatski manji. Pustio sam ih obje prije mene, jer se jedna zove Darinka a druga je ispoljavala valove nervoze. Nadam se da se kod vas ne čeka. I da nema bolnica i tih sranja, već da stvar hendlaju hologrami, kao u Star Treku. Ako ima bolnica, nadam se da ih farbate bar. Vrata kroz koja sam ulazio nisu imala kvaku. Resident Evil ima bolje bolnice, čišće.

Znam da bih sada možda kao epitaf ljudskoj rasi trebao pisati o tome kako je ljudstvo iz ovog doba bilo divno, kreativno, osjećajno te kako smo svi uživali u sutonima pišuć pjesme i držeć se kolektivno za ruke dok nam pogled pada na morski odsjaj čiju idiličnost nakratko prekida beba riba skuša koja se miniskokom iz vode pridružuje ovoj priči. Makar na sekundu. Zemaljskoj, toploj, ljudskoj priči. Kako smo imali Michelangela, Charlie Chaplina i Petea Samprasa koji su ispijali iz vrča života i inspiracije, dok ljubav jeca, jeca bespredmetno, i sve je tako prazno beskonačno.

Ali neću. To je sve kurac. Zapravo smo destruktivna dna koja ne znaju odvojiti ljubav od oportunizma, vjernost od opsesije, glupost od pripadnosti. Ako cijela ljudska povijest, alegorijski gledano, stane u jedan sat, period u kojem veća kazaljka napravi puni krug, koliko traje jedan ljudski život? Milisekundu? Nanosekundu? Vjerojatno, ne da mi se računat. Ali to je goli beznačajni kurac na laganom povjetarcu, svi smo pepeo prije nego se uopće pojavimo. Sve što možemo je usrećit par ljudi oko sebe i nadat se da kozmički gledano to znači nekog kurca. To je jedino što možemo, jer da križamo Iron Mana s Martin Luther Kingom juniorom i napravimo vojsku istih ne bi nadjebali ljudsku gramzljivost, sebičnost, površnost i zlobu. Ljudi su dnaad (zbirna imenica).

Možda 2511. potraga za smislom svega bude završena. Možda ne bude. Puca mi kurac zapravo. Sutra mi dolazi djeva. Volim kad dođe jer mi jastuk danima miriši na borovnice ili neko drugo bobičasto voće. To je jedino bitno. Dno sam, znam, ali nema me pecto godina, tko me jebe.

[Sany Enola]

Nadam se da ovo čitam reinkarnirana ja ili bar meni netko sličan.Drukčije sumnjam da će me se razumijeti.
Iako,500 godina naprijed,kolike su šanse da me se razumi? Valjda velike,uvijek sam bila ispred svog vremena.

Što misliš o svome svijetu u kojem si sada 2511.?
Meni ti se ovaj moj iz 2011. ne dopada baš previše.
Zašto,ipak je moj,pitaš?
Zato što je korist uzrok ljubavi,a zavist uzrok mržnje..Čovjek je čovjeku vuk i sve drugo.Ako ima koji pdf sa foruma spašen,pročitaj malo potpise ljudima,tamo ti ima pametnih poslovica.

Nadam se da smo kao civilizacija svojom tehnologijom doživjeli takav vrhunac da je sve puklo ko kokica i ostao samo kamen i da ste izgradili nešto bolje.

Da ti objasnim,iako vjerujem da si mnogo pametniji od mene,ovakvu glupost bi teško tko razumio.Ili možda nisi pametniji.Šteta što sam mrtva pa se ne možemo natjecati.

Što god pokušaš učiniti najvjerojatnije ćeš učiniti krivo.Najvjerojatnije.Ili sigurno.
Ne zato jer ti ne znaš,nego jer drugi znaju bolje.Fakat.Uvijek.Zapamti to.
Slušaj starije.Uvijek.Pametniji su.Navodno.

Ovisno o tvojoj dobi u kojoj ovo čitaš da te uputim u neke osnove pa ti morti ja olakšam život-ili jebeš ili si jeban.Znaš kako se kaže-''onaj kome je suđeno da bude jeban,njemu gaće same padaju''

Po mojim vulgarizmima shvaćaš kakvo smo društvo bili.Žensko sam,a tako prosta.Strašno.Jako vulgarno.
Sada baš čitam kako netko vodi svoga psa psihijatru.Nadam se da kod vas toga nema.Ako ima,onda niste nešto napredniji.

Da skratim priču,da ti bude što manje upitnika u glavi...ostavljam te uz pitanje koje me uvijek zanimalo..(koje se nadam da ćeš mi odgovoriti jer ste vi pametniji pa ste stvorili time machine,namjesti na 17.03.2011.g )
Jel fakat u 2511. ima letećih auta kao u Futurami?

[ljudoliki]

Ako čitaš ovu poruku to znači da si pronašao hram. Mislim, nije hram ali tako izgleda, zar ne? Jedan mjedeni falusni hram usmjeren prema nebesima. Moja poruka bogovima koji su nas ostavili. A na njemu ispisana ova poruka.

Ne moraš se čuditi što znam toliko stvari. Jednom kad imaš dovoljno razvijenu tehnologiju za primanje radio signala sa kraja svemira, možeš rekonstruirati i prošlost i budućnost. Tvoja prošlost, moja budućnost.

Znam tko si. Znam da na Zemlji više uopće nema ljudi. Ustvari, ima vas petoro na cijeloj planeti.

Tu si ti, izgubljeni mladac koji se probudio u napuštenoj stanici za hibernaciju. Zašto se osvrćeš oko sebe? Nikog nećeš naći. Autor ovog pisma je mrtav skoro 5 stoljeća. Ali on zna toliko toga o tebi. Zna da imaš rupe u pamćenju. Zna da si jedva spasio živu glavu kad si susreo dinosaurusa u Sibiru. Zna čak i da si mastrubirao promatrajući ostatke ženskih skulptura na sjevernim tropskim plažama sad već nestalog carstva Yi. Ne moraš se sramiti, nitko nije ostao kako bi ti sudio.

Još je četvero ljudi živo.

Paranoični čovjek zaključan u kuli. Nije ti dozvolio prenoćiti na suhom. I iako se ponio kao sebični smrdljivi gad, vičući sa vrha kule, on se ustvari užasno bojao. Biti dugo sam bez ljudi te pretvara u samotnjaka koji se pomirio sa svijetom vlastitih misli. A jednom kad se pomiriš, ne možeš podnijeti drugog kraj sebe jer se bojiš kako će ti ukrasti ono unutar tebe, ono što si toliko dugo gradio u samoći.

Zelena žena, gospodarica šume kroz koju si se probijao. Mogu ti reći da je dugo razmišljala treba li te ubiti ili pustiti na životu. Mislila je kako si jedan od onih koji su upropastili planet u starim danima. Jer vidiš, nakon što su ljudi nestali, Zemlja se oporavila a priroda više nije osjećala skučenost. Planet je prolistao u zelenilu, mora su postala svijetlo plava, životinje su izgmizale iz rupa svojih skloništa. Dok si se probijao kroz slatkast i vlažan šumski zrak, odlučila je pomoći ti jer i grešnici zaslužuju drugu šansu. Ostatak priče znaš, dobio si kraljevski tretman hranom, savršenu kupku u prirodnom mirišljavom vrelu i gusti ljepljivi seks u postelji od pulsirajuće mahovine.

Djevojka koja živi na stablu. Kakav neugodan susret zar ne? Ta cura je genetski modificirano oružje poludjelih ekoterorista. Stvorili su je negdje sredinom 22. stoljeća. Njena svrha i njen život, obrana posljednjih prirodnih resursa od, bilo koga. Nakon kataklizme, nešto se dogodilo, i sirotica se simbiotski povezala sa drevnim starim stablom u očajničkom pokušaju da preživi. I uspjela je. Stablo ju je hranilo, pružalo zaklon i toplinu a ona ga je štitila od napasti. Zato si umalo poginuo. Mala „kučka“ ima ugrađeni organski ultrazvučni rezonator i samo zahvaljujući činjenici što ima radoznali um nisi gledao kako ti se vlastiti mozak, pluća i crijeva titrajući probijaju kroz kožu u hladnu olujnu noć. Prekrasno stvorenje nije znalo ponašati se drugačije od prijetećeg oružja. Ali ipak si joj smekšao srce. Obožavala je tvoje priče o putovanjima i fatastičnim situacijama koje si doživio. Moraš shvatiti da joj povezanost sa stablom znači siguran život, ali ne samo to, također joj je dala i smisao postojanja, konačno neka svrha bez destrukcije. Zato nije mogla napustiti svog parnjaka, zato nije mogla ići sa tobom. Znam da si bio tužan i ljut kako si sve više odmicao od velikog stabla, mogu ti samo reći da je noćima plakala bez prestanka.

Zgodna žena na obali razrušenog grada. Zvuk valova i vjetra, toplina sunca na licu dok promatraš polupotopljene ruševine velegrada u daljini. A zatim ona, izbezumljena, sa košarom oprane robe. Nakon obostranog smješka ste se brzo sprijateljili. Dani su prolazili u radu oko ruševne kolibice, noći u tihim razgovorima pod zvjezdanim nebom. Znala je više od tebe. Znala je da su ljudi shvatili kako je planet sjeban. Bilo je prekasno za alternativna rješenja, trebalo je samo umrijeti. Ali ljudski duh ne odustaje tako lako. Stvorili su izbor br. 2, i umjetno evoluirali u nešto strano, nešto novo a opet tako poznato. Te noći, zasljepljujuća svjetlost je razdanila planet dok su svi ljudi sa spokojnom mirnoćom legli i ostavili svoja tijela na Zemlji. Otišli su daleko u svemir u potragu za novim životom, novom egzistencijom, u potrazi za samima sobom.

Ona je bila znanstvenik, ona je pokrenula ručicu koja je čovječanstvo pretvorila u oluju čestica. Zatim se zamrznula i spavala godinama, pa se odmrznula i živjela u uvjerenju kako je sama na planeti, svojoj planeti. Nije joj se svidjelo kad si joj ispričao da ima još ljudi. Nije joj se svidjelo kad si joj rekao da si jebao zelenu ženu. Koji si ti idiot. I još se čudiš što ti je htjela prerezati grkljan dok si spavao. Žena je nestabilna, jedva je sačuvala razum nakon kraja čovječanstva i ti si mislio da joj možeš sve reći? Učinio si tad najpametniju stvar, dao si petama vjetra.

I sad si tu, pred hramom koji nešto poručuje bogovima što su napustili Zemlju. I pitaš se koja je svrha tvog besciljnog lutanja.

Reći ću ti. Radio valovi sa kraja svemira, koje smo primili početkom 21. Stoljeća, su poziv u pomoć. Moraš se diviti ljudskoj rasi. Takav duh i upornost ne poznaje granice svemira. Tamo su, na kraju svemira, vidjeli su sve što je bilo i što će biti. Poslali su poziv u pomoć, kako bi ih vratili natrag, novorođenu djecu na oporavljenoj Zemlji, beskonačno mudru i jednako pokornu. Konačno su shvatili gdje im je dom i još važnije, kako živjeti sa njim i u njemu.

Kao što sam ja primio poruku od njih, tako je ti sad primaš od mene. Vrijeme je da se čovjekova djeca vrate kući. Moraš otići u napuštenu stanicu negdje u Sredozemlju. Luđakinja će znati gdje se nalazi, zato bolje počni smišljati ispriku. Također, nećeš moći sam to obaviti, trebat će ti pomoć svih preostalih ljudi. Paranoični čovjek čuva tajnu ulaska u podzemnu bazu, zelena žena će osigurati vaš opstanak prilikom putovanja, luđakinja će te naučiti kako rukovati tehnologijom, a ujedno će naučiti samu sebe kako si oprostiti.

A mala „kučka“? Ona će te štititi do kraja života, i slušati tvoje priče. Čak će ti ispričati i svoje vlastite. Otkrit će ti jedan novi svijet. Ne moraš ni ići natrag do stabla. Napustila ga je tjedan dana nakon što si otišao. Trenutno je manje od dva dana daleko u smjeru toka obližnje rijeke. Ako kreneš sad, sresti ćeš je prije večeri.

Zapamti, nije bitno tko si bio u tim izgubljenim sjećanjima, već tko možeš biti sa ovim što ti je dano.

A sad kreni...

[Bastrado]

Nadam se da je ova povraćotina riječi uspjela doći u nečiji dlan. Znam, znam moralo se podmititi HDZ načelnika podsljemenske zone na Suncu. Rekao bi kako mi je žao, ali lagao bih. Pa, dakle nije mi žao. Ko te jebe. Ionako nećeš saznati ništa što i sada znaš, možebitno će te zanimati recept za pitu krumpirušu ali ionako se ne hraniš bosanskim loncem. Mislim barem se nadam. Kada se već dotičem ovod naroda i granica, ako vidiš kakavog čovječuljka sa tragovima pjegica, kosom koja podsjeća na trule narandže i ako priča o plavoj krvi ter porobljavanju ostataka od ostataka kolonijalnih bućkuriša u Bushovoj galaktički, u svoje skromno i beznačajno ime molio bih da ga ubiješ. Bezpogovorno i bez pitanja. Odmah. Zašto? Inbridi su. Nuff said.
Zašto pišem? Pojma nemam. Možebitno jer sam pod dojmom mraka i nesanice. Nemam pametnijega posla. A i želim svoj otisak na svemirskoj prašini. Ne želim pisati o razmišljanju kako će sve izgledati tvoja sadašnjost u mojoj budućnosti pa ću kroz svoje skromne mogućnosti pokušati prikazati čorbu koju sada kusam, čisto da se možeš dobro i bolje izasrati kroz svoju džubretarsku guzicu. Lance smo skinuli sa zglobova prije kojih sto godin, ali smo ih postavili u svoje lubanje. Da, ljudskost je smeće. Glupost i svaka nazadnost caruje. Nazadnost u ljudskosti. Svako biće što živi, što je živilo i što će živjeti od pepela do pepela ima utkano u svojemu dnk najstariji zanat. Naravno, to ne postoji u vašemu vremenu. Djeca, starčad, muškarci, žene, objespolci su kurve. Ovisno o tome kakav omot tko rabi. Što je kjul? Ratovi. Oni su uvijek kjul. To se izučava od malenih nogu, varanje i poncijepilatizam za jedan bombon. Onaj od karamele. Princip je odista lagan. Oduzmeš slobodu nekome pod metodom postavljanja svojih poslušnika, oni sebe i vas bogate, onda kad vam dopizide bacite petardu na keramičku ploču unutar javnog vecea u Bijeloj kući i okrivite svojeg podanika za terorizam ter hodite u pohod za slobodom. Svih. Cijelog čovječanstva. Ali ponajprije sebe. Jednostavno, štadane?
Što je još kjul? Novac. Mislim naveo bih pare i prve ali da nebi ispalo da sam materijalista. Čistao zato. Nisam. Oukej? Novac je pokretačka snaga svega. Ikad. Tko ima više para na računu, postojećih i nepostojećih, taj je elita. Elita elite. Plavokrvac. Tvoritelj. Samoizabranik. Oni s malo manje para su poslušnici prvonavedenih. I tako redom. Do dna. Onih koji duguju. Kako ja stojim? Bez prebijene pare sam.
I najzad, sex je najkul ikad. Onaj čistokrvni životinjski sex. Kada izubiješ žensku svojim apolonskim tijelom. Da jeca od ugode i da želi još. Znači, puno jebanja rula.
Sada ono što ne valja u društvenm poretku i što de facto garantira zadnje mjesto na ljestvici. Kao prvo ljubav. Fuj to. Kanite se zaljubljivanja. Sjebe vam um i ako krene u krivom smjeru postanete labilni žalopoljci koji se skrivaju u nerealnom svijetu. Suze liju nesretne oči. Nema. Ljubav života jedina. A radi čega? Sisa koje su otišle za alphom. Jer ti si beta ako ne i gama. I ode ti život u falus. Zaljubljivanje - nikada. Ako je to pak makjavelistički put do zadnje navedene kjul točke, onda da. Ali samo onda. Oukej. Ako ti nije dosta upozorenja šaljem ti prijepis šupendarskih štorija.
Biti dobar. Pod svaku cijenu. Okretati obraz nakon prvog šamara. Kako to smiješno zvuči? Ako je netko zao i ti si zao. Ako je netko dobar iskoristiš ga. I bok.
Umjetnost. Sve one pjesme, filmovi i ostala epohalna djela koja su nadahnjivala generacije unazad koje desetljeće. Da ispune svoj voajerizam i žudnju za tuđim obrazima žele krv i znoj. Kako bi pogled sa jada od vlastita života na sekundu smakli, ljudov voli zadirati u tuđe još jadne živote, bijedu. Općenarodno veselje nastaje kada netko pogine, kada uragan razori grad, kada se iskompleksirana prolazna figura u ljudskoj zaboravnosti skine gola ili kada propalo umjetno umjetničko pero snimi pornić. Javna lica koja uspjevaju su one osobe koje lažu u oči. I svi to znaju. Ali i dalje su zabavni pa makar raskomadali nečije živote kako bi dobili nekoliko tona proizvoda od pocijepanih drvaca. Jer zrcalad su ogavno loša i iskrivljena.
Ovo je tek kap. Jedna mala kapljica. Ako je ostalo oceana, one plave pizdarije koja je zauzimala največi dio ovoga planeta, primi u dlan ili gdjegod već malo vode, pusti ka zemlji, i ono malo sranje što kapne jest ova kapljica što ti sada napisah.
Inače, kako si? Žena, djeca? Preporuka jedna mala, pogledaj pokoji film iz hrvatske filmoteke ter pusti kompilaciju Grand showa. Čisto da ti užasnost na ovo vrijeme popravi malo dan dok gledaš lavu oko svoje pećine u koju si se skrio bježeći od sunčevih oluja. Čujemo se. Ne.
P.S. Ukoliko ovo čita kapetan svemirskog brodovlja iz neke galaktike zlih osvajača dok ispija krv iscjeđenu sa zadnjih primjeraka ljudske vrste, u svoje osobno ime želim vam reći: Hvala. Od srca.

[furija.zg]

Godina je 2011.

Mi ovdje još uzgajamo nadu. Nosimo ju kao kap na dlanu, palimo joj lampe,
zasipamo gnojivom, zalijevamo vodom.... mada, već smo trebali naučiti da
gnoja postoji i previše u našim životima...

Prije nekoliko dana otok koji se zvao Japan potresao je razoran potres. On je
uzrokovao još razorniji tsunami, ogroman val koji je izbrisao cijela naselja.
Napukle su nuklearne elektrane, radijacija je uništila ono što je ostalo. Neki
paranoici kažu da postoji određeni HAARP kojim se može proizvesti i potres i
da se njime služe vlasti i moći gladni da pokore ponosne i svoje. Grozno mi je
i pomisliti da bi takvo nešto bilo moguće. Ali kada bez pognojene nade
pogledam oko sebe....

Upravo sada u nekoj tamo Libiji bombardiraju sami sebe. Vlast protiv
takozvanih pobunjenika, ugnjetavači protiv ugnjetavanih. Sa strane se
uključuju i nepozvani u navodnom pokušaju uspostave reda i mira – zapravo
željni resursa i moči.

Sve je više jadnih, sve je više moći gladnih na ovoj šarenoj kuglici. Tučemo se
oko nečeg što se zove novac, a što vrijednost nikakvu nema. Tek je hrpa
brojeva koji se vrte u opravdanju naših života.

U isto vrijeme, sanjamo prekrasne snove. Snove o ljubavi, jednakosti i slobodi.
Želimo boje. U mraku, u snu, mi sanjamo život. I taj život želimo udahnuti
punim plućima, želimo da nam se zavrti od ushita. Želimo trčati zelenom
livadom prepunom proljetnog cvijeća, bez da ga itko naziva korovom. Cvijet je
cvijet. Želimo voljeti i sebe i druge iskreno, bez zadrške. Bez promišljanja i
„što ako...“

Dragi čitaoče.
Kao prvo, silno ti želim reči da te volim. Žao mi je što to u svoje vrijeme nisam
glasno izgovarala češće. Jer, i svijet je ljepši kada te netko voli. Tko god ili
što god da si – volim te, jer živiš. Jer vrtiš tu malu silu koja stvara i uništava.
I imaš slobodnu volju kako ćeš ju koristiti.

Budi mudriji od nas. Mi smo odabrali zlatno tele.

[Čekkić]

E, bok! Ja sam Čekkić.. Mrtav sam.. Pliz updejtajte i lajkajte moj status..
Pa ovako.. Pišem vam da vas malo podsjetim na sitnice koje ste zaboravili cijeniti..

Da, znam da vam je gnjavaža i silno gubljenje vremena čekanje zelenog svjetla na sigurnosnom linku teleportera, al sjetite se da smo mi čekali to isto svjetlo samo da bi išli do drugog, i trećeg.. Idioti..

Znam da pizdite kad vam virtualna multiprisutnost smanji rezoluciju na hyperD zbog prevelike posjećenosti na finalu Lige prvaka, al zamislite da vam usred toga iskače ženska i objašnjava zašto su krilca na ulošku presudna za to što možeš, a što ne možeš..

Mislite da je zajeb kad vam googlebot pripremi ručak sa previše papra? A što da vam samo da krive upute kako da sami skuhate taj ručak.. E pa nama ni ne da upute, nego ih još trebamo i tražiti.. A nekako je uvijek kraj recepta mjerenje inteligencije ili upute za povećavanje penisa koji ti skaču pred nosom dok pokušavaš pročitati krivi recept..

Smiješni su vam ljudi koji misle da su Androidanci čudni samo zato što nisu ljudi? Ajde molim vas, pa mi se smijemo ljudima iz susjednog sela, a psujemo ljude iz grada na parsto kilometara..
O nacijama i ostalim polito-sranjima bolje da šutim, a i vi isto, vjerujte, super vam je...

I dok ste vi ludi zbog zbog odabranog vremena u vrijeme vaših praznika, al bar su vam svi ostali praznici idealni.. Mi ne da nismo birali vrijeme nego ga nismo znali ni predvidjet.. A svaki dan smo tratili vrijeme utvarajući si da znamo..

I zato kažem, samo opustit i uživat, nemojte da vas ljute stvari koje nikakve veze nemaju.. Da, sad ćete malo razmišljat i onda reći, da nam ništa od toga nije smetalo, ništa se ne bi ni promijenilo, još bi vam uvijek perilice trebale calgon, a svi psi ne bi imali tvrdu kakicu...

I? Šta vam vrijedi kad se opet živcirate ko i mi? Ko i oni prije i poslije nas..

70-ih je rečeno sve što je trebalo reći... All you need is love.. Sve ostalo su samo ukrasi i razbibriga ovog života..

[Velia]

Čitaš? Dobro. Znači da si me pronašao. Odlično! Jer ja nisam obično pismo. Pismo sam odavno u tebi zapisano. Samo si malo na mene zaboravio. I zato je uistinu dobro da si me sada pronašao. Dok se osjećaš ovako usamljeno.

Ne brini, sve je u redu. Samo si malo u strahu od ljubavi. No, sad si me pronašao i sve će biti kako treba.

Kao mali si naučio da je ljubav nešto ugodno i lako jer si je primao od sviju oko sebe i istom je lakoćom uzvraćao. Tek si kasnije shvatio da te ljubav može raniti. I uplašio si se rana na svome srcu.

Ali ljubavi se ne treba bojati. I treba joj se odazvati kad te zove. Makar te i pozove na putove koji su toliko strmi da ćeš se jedva po njima verati ili je kamenje na njima toliko oštro da će te bosti i kroz cipele. A svakako joj se predaj kad te uznese na svoja krila i pruži ti nezaboravan let. Premda zamasi njenih krila mogu biti toliko siloviti da te odbace duboko dolje na zemlju. Tako da te smrve cijeloga.

Jer sve ti to ljubav čini kako bi bolje upoznao sebe. Kako bi prepoznao tajne svoga srca. Kako bi postao djelić Ljubavi same.

Ako se bojiš poziva ljubavi jer ne želiš osjetiti umor od svladavanja strmih putova, niti imati krvave tabane od oštra kamenja na njima i ako ne želiš biti smrvljen da bi se ponovno sastavljao; živjet ćeš svejedno.

Samo u tome životu nikada nećeš upoznati pravi smijeh, niti prave suze. U tome svijetu neće biti blagog mirisa vjesnika proljeća, niti iznenadnih ljetnih pljuskova. Niti će u njemu biti vatrenih jesenjih boja, a niti mira zimske bjeline. To je svijet u kakvome ćeš živjeti ako zbog svoga straha budeš tražio samo ljubavni užitak.

I zato se nemoj bojati boli koju ti nježnost može nanijeti. Niti se nemoj bojati rana od upoznavanja ljubavi.

Jer i ako ti se te rane i dogode, nema ničega lošega u njima. Umjesto da pod njima poklekneš, pronađi u njima snagu za ići dalje. Nauči iz njih kako razumom voditi svoju strast tako da te ona ne odvede u samouništenje već da te diže iz pepela. Uvijek iznova.

Voli je. Ne boj se dati sebe. Ali ne daj joj se u posjed. I nemoj je prečvrsto vezati uz sebe. Ostavi prostora da vjetar može strujati među vama. I ne bacaj na nju svoju sjenu, niti se sakrivaj u njenoj. Ni travka neće rasti u sjeni, pa kako će onda vaša ljubav?

Evo, sada kad si se podsjetio, idi do nje. Već te dovoljno dugo čeka. Kreni! I dok ideš prema njoj, pazi! Ne pokušavaj određivati put ljubavi. Kad vidi da zaslužuješ to, Ljubav će odrediti tvoj put.

Što još čekaš?! Idi!
A mene samo ostavi ovdje. Ima ih još puno koji me trebaju pročitati jer su i oni, poput tebe, zaboravili.




***
Ovo je moj 666. post. :)

[ljudoliki]

Da, happy place. Pod tim ne mislim na klišeje iz filmova gdje se poluretardirani klinjo rješava stresa zatvorivši oči i govoreći: „Idi na svoje sretno mjesto.“, a kasnije sačmaricom poubija svoje školske kolege, samo nekoliko dana prije mature.

Opišite mjesto koje vas odvaja od svakodnevnog svijeta, koje vas opušta, gdje svi problemi (p)ostaju nebitni a prošlost i budućnost ne postoje. Postojite samo vi i trenutak u kojem uživate.

To mjesto može stvarno postojati, a može biti unutar nas samih. Ne zanima me mjesto isključivo kao asocijacija na prošlost (prvi seks, pijanstvo), na neki događaj koji vam je bitan u životu (tu sam je zaprosio, ljubav svoju), na traumu koja vas je natjerala da se borite u životu (tu me ostavila, kurba jedna) ili kao rezultat prekomjernog opijanja i drogiranja (baš si papak, uzmi još).

Zanima me više kao nekakvo meditacijsko utočište i opis iskustva koje proživite dok ste tamo. Mjesto na kojem, iako ste sami, niste usamljeni, i živite u tom trenutku i čitav život vam se čini jednostavan, jasan i što je najvažnije, zaboli vas dupe za sve događaje, osobe i stvari koje ga čine "zanimljivim".

[Čekkić]

Razmišljam duboko duboko.. Gdje me vodiš? Razne spiritualne niše moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pružaju svoje papke i nude svoje najljepše hotele, crkve, livade i oblake..

A onda se jedna mala priprosta sobica ušulja u moj mir i nudi ništa... Prazninu.. WC.. Ne, ne serem..

Svakodnevno psihofizičko iskustvo koje me liši svih očekivanja, briga, uzbuđenja.. Zen..

Da, lijepo mi je pobjeć u svoje djetinstvo, pronać neki sretan kutak kod bake kada je briga samo bila još jedna riječ za naučit, a sreća dobro odigrana utakmica na cesti..

Da, lijepo je odlutat u budućnost i maštat o svom uspjehu, o danu kad će kavijar i šampanjac teći u potocima, a šarene ptice budit me iz popodnevnog sna..

Da, lijepo je zaronit duboko u svoju dušu, zagrlit svoje strahove, poljubit svoje mane i uzletit iz vode čist i spokojan.

Da, lijepo je ubit svoje tijelo do mjere kad preuzme svu kontrolu i ne da pameti da pametuje, da joj oduzme sav jed i čemer i ostavi samo blaženi umor...

Da, lijepo je odletjet u astralne visine, shvatit bit svoje duše, uvidjet ljepotu svoje aure i zagrabit kantu energije i odnijet je u dan.

Da, lijepo je izgubit se u poslu, razmišljanjima i zagonetkama. Rješenja daju snagu i moć, umna pobjeda daje taj wow i najsamjačija.

Ali kad sam sam.. U tom sobičku koji nije ni soba.. Nije ništa.. Ogoljen sam, bespomoćan.. Samo ja i priroda.. Nema ničeg, ne postoji ništa, a cijeli svijet je tvoj.. Nema povlačenja, nema odustajanja, nema pobjede, nema poraza.. Samo gola istina u praznom svijetu..

Samo ja i ništa, samo ja i smisao.. I smisao je ništa i ja sam ništa.. I ja sam smisao..

[Sitna Bobica]

Zamračeno je. Poput nježne, opipljive magle. Gotovo da imam potrebu pokriti se njome.
Muzika je glasna. Glasnija od misli. Bog zna da moje misli mogu biti glasne. Jedini on zna koliko mogu vrištati. Kako ispuste nečujan jauk. Nečujan i istovremeno zaglušujući. Muzika je glasnija i od tog jauka.

"Sjedni u opušteni položaj, zatvori oči, duboko diši, skroz se opusti, izbaci sve misli iz glave..."
Uistinu, kao da mi je potrebno to reći. Da se opustim i izbacim sve misli iz glave. Zašto se toga sama ne sjetim nekad? Zašto mi niti jedno drugo mjesto ne dozvoljava da izbacim sve misli iz glave? Zašto se nigdje drugdje ne osjećam toliko sigurno da mogu biti, postojati, bez misli, prazne glave, opuštena?

Lagano klizim po podu, prepuštam se vlastitom pokretu. U jednom trenutku imam najduže noge na svijetu, iako realno one su vrlo kratke. Ja sam kratka. Sitna. Bokovima dodirujem zidove, iako su i oni sitni. Oslobađam ruke, Imam najljepše i najvitkije ruke. Ne, nemam. Ustvari su užasno jake. Ali u tom trenutku one su najnježnije ruke koje postoje. Oslobađam tijelo. Nema okova. Moje tijelo postaje beskrajno. I obožavam ga. Svaku oblinu, svaku krivulju. Osjećam ga. Osjećam i pokret i tijelo. A ujedno sam izvan njega. Krećem se lagano, kao da lebdim.

Slušam muziku. Čujem ju, ali ne pratim njezin ritam. Muzika prati moj. Daje mi energiju i ja lebdim. Letim. Visoko sam iznad poda. Penjem se u oblake. Kao da bježim od sveg ovozemaljskog, od svih problema. Ostavljam ih na dnu. Žele poći za mnom, ali ne mogu. Ne mogu jer sam užasno jaka. Snažnija sam od njih i oni nestaju. Nema misli, nema problema. Nema ničega što bi me vratilo nazad na zemlju.

Slušam muziku. Ona se igra mojim emocijama. Moje emocije se igraju mojim pokretima. Sve je to igra.

Tamo postajem ono što nikada nisam. Istovremeno sam zmija i anđeo, kurva i svetica, micek i sotona.
Sasvim lagano klizim niz šipku, poput zmije zaranjam u vodu, u zemlju i nestajem. Ostaju samo moje emocije, ludilo u meni...

"I'm dancing to the music of the madness inside me."

[hard-candy]

Rezignirano brišem s ploče posljednje ostatke rečenice Tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za masu istisnute tekućine. Zvono za kraj zadnjeg školskog sata, petak navečer - naravno da redar nema vremena; čovjek ima život. Ali ja nemam pa ni ne žurim, niti se bunim previše.

U liftu zvoni mobitel, frendica je u ekstazi. Zaručila se. Ajme, kako je sve bilo savršeno, kako je bio romantičan i divan! Ajme, koliko ona može puno pričati! Razmišljam o prosječnom broju njezinih riječi u minuti dok otključavam vrata stana i jedva čekam da se stropoštam na krevet.
Tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za masu istisnute tekućine, retardirano se smijem samoj sebi budući da mi je to prva asocijacija na pronalazak zaručničkog prstena u čaši šampanjca.

- Krevet, krevet..kraljevstvo za krevet….
Rikard je skončao u bitci dok je sanjario konja, a ja ću čisteći ogromno smeđe pseće govno s tepiha sanjajući krevet - sudbine velikih ljudi uvijek imaju nekih sličnosti.
Pseto mi se veseli, onako iskreno kako to samo pseta znaju. Vjerojatno se više ne sjeća onih dana kad je bila zavezana na metar špage duboko u šumi.
I ja želim živjeti u trenutku i za trenutak kao moje pseto.

Dok nervozno čistim tu koncentraciju užasa, pokušavam primijeniti sposobnost nedisanja kroz nos, ali ne pomaže - smrad se uvukao u nosne dlačice i poput kolačića madeleine vraća me sa svakim novim udisajem iznova u smrdljivi limb. Kolačić madeleine povezan sa gnjusnim smradom u nosnim dlačicama - cinički smiješak omete mi iznenadan nagon za povraćanjem. Grlim wc-školjku, želudac mi se višestruko grči. Ajde barem nešto višestruko u mom životu, opet se trudim razmišljati pozitivno. Iz hodnika dopiru glasovi.
-Nek ide na neko brdo, gdje neće normalnim ljudima smetati…bolje da ima djecu nego što voda te pse…
Te pse?! Kao da ih, u najmanju ruku, imam četiri.

Prvo se oglasilo zvono, zatim pseto. Ali mene nema. Pokazujem joj da šuti kad je ionako već zasrala stvar, i doslovno i tuljenjem, onako kažiprstom preko usta. Tupavo me gleda i potiho reži.
- I dobro je da si se tako fino posrala – objašnjavam telepatski psetu dok se trudim ignorirati blebetanje dežurnih dušebrižnica.
–Ma da, osjetiš ti da me hvata migrena i da mi se zbilja ne ide van…. A i babuskare samo čekaju da me zaskoče s prodikama, pa bi im ovakva nadrkana još mogla reći koješta.. Bolje je ovako. Pametno moje pseto…pa da.. pa da… Samo ti kenjaj….
Treba mi mir, treba mi san. I kafetin. I po mogućnosti drugi posao u drugom gradu.

Čekam da brižne susjede napuste mjesto zločina pa na prstima odlazim u sobu. Opet sam zaboravila na račune koji se prpošno šarene na malom stoliću, odmah pokraj poluispijene kave i svježe isprintanih oglasa za instrukcije na koje se nikad nitko ne javi.

- Je li, račune nisi dirala, mamicu ti tvoju, važno da si mojim mobitelom jučer izmasirala desni…/ Ko ti kriv kad nemaš love za jebenu igračku jebenom psetu. / Nemoj toliko psovati, nije pseto krivo.
I tako se vodi napet dijalog u mojoj glavi dok joj bacam plišanu živinu s police – poklon nekog bivšeg, nekada od silnog značaja i važnosti. Nek se dijete igra.

Dakle, tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za masu istisnute tekućine.
Palim svijeće. Kako volim miris vanilije - vraća me u tren oka na neko spokojno mjesto. Smiruje me i zvuk vode koja energično puni kadu, kao i titravo iščekivanje trenutka kada će svaki djelić moje kože asimilirati topla, mirisna, pahuljasta pjena. Gasim svjetlo.
Dok simpatični pretili havajac pjevuši o mjestu iznad duge uz svoje ukulele, polako uranjam u mirisnu kupku i kao da napuštam svoje tijelo, ovaj stan, ovaj život. Postajem pjena. Tu sam, ali me nema. Apsolutni mir. Opet sam zaštićeni fetusić u maternici.

I ja želim živjeti u trenutku i za trenutak kao moje pseto.

Heureka.

[dire Dawn]

Happy place

Dugo vremena sam svoj rodni grad smatrala sretnim mjestom. Kad bih se osjećala tužno, maštarila sam o parku, kad bi se osjećala potišteno, o kavi u najdražem kafiću. A onda se nešto ružno počelo u njemu događati. Polako, jako polako, prestao je biti sigurno mjesto i postao samo mjesto. Kao i svako drugo. Mjesto gdje sam se osjećala i potišteno i tužno i loše. Više ništa posebno nije bilo u njemu. Ostao je samo isprazan gradić pun bezobraznih ljudi i pasa koji grizu.

Nakon toga mi je trebalo puno vremena da ponovno stanem na noge, jer kad sam loše, treba mi sretno mjesto. Treba mi nešto što će mi pomoći da se osjećam bolje, pa makar na minuti ili dvije. Nešto što će mi uliti nadu da se za sutra vrijedi boriti i da odustati nije niti jedina niti najbolja opcija. Neko vrijeme sam bila izgubljena, lutala sam vlastitim mislima, no ništa me nije moglo dovoljno usrećiti kao nekad davno rodni grad. Kad je polako počeo bljediti osjećaj koji me nekoć umirivao, tako sam i ja pronalazila neka druga sretna mjesta. Još uvijek ni jedno nije bilo dovoljno dobro niti dovoljno sretno, no na minutu ili dvije bih se i tamo osjećala bolje. A ponekad je ta minuta baš ono što ti treba.

Kako sam cjelim ovim putem ustvari odrastala, tako sam shvatila da sretno mjesto nije mjesto, nego da je ono u meni. I polako sam ponovno počela stajati na vlastitim nesigurnim nogama. Moja sretna mjesta su postala šarolika, tko kaže da mora biti samo jedno, nekada bi to bio savršen stan sa kutkom za čitanje. Sanjarila sam kako čitam najdražu knjigu dok me obasipa sunce. Neki drugi put, kada kutak nije bio dovoljan, sanjarila sam o sebi na pozornici kazališta. Mogla sam čuti daske kako škripe i osjetiti oči ljudi na sebi, a ja bi bila fantastična. Hrabra, samouvjerena, puna iskustva. Imala bih sve ono što sada nemam, a što se nadam da ću jednog dana steći. Zadnje sretno mjesto koje posjećujem redovito prije spavanja je najbanalnije i najblesavije od svih. Sanjam sebe s dugom kosom, najčešće nosim neuredan rep dužine do ispod lopatica. Plava je, ravna i predivna.

Ono što sam naučila za vrijeme traženja pravog sretnog mjesta je to da je ono uvijek u nama. Sretno mjesto može biti naš novi predivan stan, ali samo ako ga mi gledamo tako. Možda vama ono što je meni predivno, ustvari bude samo hrpa starog namještaja uz prozor. A prozor je ono što meni treba. Jedino što mi nedostaje. Sretna mjesta mogu biti stvari, ljudi, događaji ili mjesta kao takva. No uvijek su to ustvari naše vizije tih stvari. Možda su banalna, možda su blesava, možda su i glupa. No bitno je da nas učine sretnima. I onda sve drugo prestaje postojati, ostanem samo ja. Sa dugom kosom, spremam se u stanu sa predivnim prozorima i zovem taksi da me odveze u kazalište.

[eleuthera]

Znoj. Posvuda je znoj. Osjećam ga po licu, curi mi niz obraze, slijeva se niz leđa.
Otvaram oči. Vidim M. kako se približava, mislim da ti je upravo polizao lice. Smijem se.

Glasno je, sve je nadnaravno glasno. Brišem znoj sa čela, hodam prema wc-u. Nije prošlo niti sat vremena otkada smo ušli kroz krcat hodnik, prolazeći pored šareno obučenih klinaca, ne shvaćajući da smo jedni od njih. Smijali smo se njihovim opravicama i lizalicama koje im vire iz usta.
Mi smo cool, mi smo mrak, mi ne nosimo glupastu odjeću i dude nam ne vise oko vrata.

U wc-u je grozomorna gužva, a zrak je zadimljen. Dvije polugole, razmazane šminke i plastikom okićene djevojke sjede na lavabou i glasno raspravljaju o stanovitom Saši s Kvatrića. Ne slušam ih pažljivo no svejedno uspijevam čuti kako je Saša gad i svinja, muška kurva prve klase.

Konačno dolazim na red. Ulazim u svoj najdraži wc. Onaj odmah pored ulaza, s desne strane. Dobro je, na podu još nema raznih izlučevina pomiješanih s wc papirom. Nema tampona i uložaka pobacanih uokolo. Rano je još.
Razmišljam o tome jesu li žene svinje kao i muškarci. Rukama se pridržavam o desni zid i vrata, pokušavajući održati ravnotežu. Odjednom osjećam poznatu vibraciju kako struji svuda oko mene. S vrata ravno u moju ruku, u mene cijelu. Žurim se, stvari mi ispadaju na pod. Skupljam ih najvećom mogućom brzinom i otvaram vrata. Zapljuskuje me val poznate melodije pomiješan s vriskovima ljudi. Da, to je to. Počelo je.
Perem ruke. Dižem pogled i gledam se u ogledalo. Frizura i šminka - postojane. Zadovoljno nastavljam gledati u svoj lik u zrcalu, dugo perući ruke. Iza mene, neke djevojke negoduju, lupajući na vrata onog istog wc-a iz kojeg sam maločas izašla.

Iz misli me prene ruka na ramenu i glas koji govori: „Hej pa gdje si ti, nema te preko pola sata?“
Ne odogovaram, samo te pratim pogledom dok mi rukama pokazuješ da te slijedim.

Na podiju je vruće, sa svih strana guraju me ljudi uhvaćeni u ekstazi plesa i ilegalnih supstanci. Osjećam se pomalo kao ona lijepa djevojčica u spotu "Believe". Samo što ja nisam toliko lijepa, a muzika je bolja. Oh, koliko je samo bolja! Za sat vremena biti ću ljepša od djevojčice iz spota, bti ću najljepša u prostoriji. Za sat vremena raspast ću se u prah, a onda ponovno iz njega uzdići. Za sat vremena, svijet će biti moj.

Polako se gibam s noge na nogu, čekajući da dođe onaj dio. Znate onaj s velikim O. U kojem ti tijelo jednostavno prestane slušati naredbe mozga i prepusti se ritmu. Pogledi nam se susreću i osmjehujemo se jedna drugoj. Znamo što slijedi.

Svi su ovdje. Đ. čija glava strši iznad svih, M. se razbacao kao da sutra ne postoji, J. i B. stoje negdje iza nas, pomno prateću svaki DJ-ev pokret. Da su malo bliže, zasigurno bi im se zavrtilo u glavi od okretanja gramofonske ploče.
S. je već sada u elementu i pridružuje se op op vikačima. Malo joj je ispala jedna sisa, ali nitko joj nije rekao.

Mičemo se naprijed, svjetla se gase, pali se stroboskop. To je ono što smo čekali. U ludilu ritma i jedva čujne melodije, više ne komuniciramo riječima. Pogled, pokret, to su sada naša oružja. Lica koja se na tren pojavljuju da bi odmah potom nestala, još dugo ostaju ispred mene, čak i kada zatvorim oči.

Ritam je brz, snažan, duboki basevi prodiru u svaku poru, nježna, mračna melodija skriva se iza raznh beskrajno ponavljajućih zvukova. Više ne razmišljam, nošena muzikom postajem jedno sa svime.
Ne smeta mi znoj koji se cijedi odasvuda i natapa svaki komad odjeće koji imam na sebi. Više nije bitno op op koje se čuje sa svih strana niti šareni dječaci i djevojčice s dudama oko vrata. Negdje lijevo od mene ostaju obrisi djevojaka koje ne vole Sašu. Sve to nije više bitno. Bitne smo samo ona i ja.

U tom trenu nisam svjesna prolaznosti vremena i problema koje nosi sutra. Ne razmišljam o tome hoće li ovo trajati vječno. Znam da hoće. Mora.

...


Ležimo u polumraku tvoje sobe.
Kroz navučene zavjese, svjetlo se pokušava probiti do nas. No mi mu ne damo da dođe. Želimo zadržati još komadić mraka, komadić noći pod čijim okriljem se događaju čarobne stvari. Čujem te kako glasno dišeš.

„Misliš da ćemo i za deset godina biti ovakve?“, odjednom progovaraš.
„Kakve?“, pitam uz smijeh.
„ Pa znaš, malo ovako, divlje i lude.“
„Misliš da smo divlje i lude? “
„ Ne znam, možda.“
„ Ali dobro je, zar ne?“
„Da. Ali znaš, nećemo moći biti takve kad se jednom udamo i rodimo djecu.“
„Ja se neću udati i roditi djecu, fuj. “
„Joj daj, to sad samo kažeš. “
„ Vidjeti ćeš. Ti ćeš se udati, ja ne.“
„ Da, da....“
„ Želim uvijek biti ovakva.“
„ Znam, i ja isto.“

[Velia]

Prva stvar koju dijete Zemljana učini po izlasku iz sigurnosti majčine utrobe je da počne jako plakati i čvrsto stisne oči. Pri tome prvome susretu sa svijetom, dijete bježi iza kapaka.

Ne znam za druge, no i u svojoj 33. godini ja i dalje svako toliko odlazim iza kapaka.
Iza kapaka je svijet u kojem nema svih onih ljepota ovoga našega Zemaljskoga svijeta o kojima su pjesnici i pisci različitih generacija ispisali milijune stranica, nastojeći prenijeti na papir sve ono što vide oko sebe.

Iza kapaka nema drugih ljudi. Nema osoba koje su mi bliske i drage, nema površnih poznanika, nema slučajnih prolaznika. Iza kapaka sam samo ja.
I moj doživljaj Zemaljskoga.

Iza kapaka sve ono što se događa u Zemaljskome svijetu dobiva svoj pravi smisao. Tamo otkrivam sve ono što nisam vidjela, ono što nisam čula i ono što nisam doživjela u događajima u ovome pojavnome svijetu.
I ako ovdje živim, tamo - iza kapaka - proživljavam.

Tuga koju osjetim na ovome svijetu tek tamo postaje prava tuga. I jednako tako radost koju mi donese ovaj svijet, tamo postaje još veća.

Odlazim iza kapaka svakoga jutra prije no što se ustanem iz kreveta i svaku večer prije no što usnem. I uvijek kad mi zatreba mala stanka od ovoga svijeta.

Dok ovdje na Zemlji gledam ljude, stvari i pojave oko sebe, iza kapaka gledam sebe.

I stoga moj odlazak iza kapaka nije bijeg da se ne bih vratila. To je odlazak da bih bolje shvatila ovaj svijet, da bih se lakše sa njime nosila.

Jako volim život i jako volim ovaj svijet oko sebe. I volim ljude sa svim njihovim nesavršenostima zbog kojih nekad i ovaj inače savršen svijet postaje nesavršen. Volim sve to, ali volim i svoj svijet iza kapaka. I ne mogu zamisliti život na ovome svijetu bez kratkih odlazaka iza kapaka. Da ne odlazim tamo, upoznala bih ovaj svijet, ali ne bih nikada upoznala sebe u njemu. I ne bih upoznala sebe samu, iznutra. Jer iza kapaka sam Ja.
Ja iza kapaka…

[eleuthera]

Dakle, opisujete sebe kakvima biste se htjeli vidjeti, sebe o kojem maštate, sebe kakvi ste mislili da ćete postati ili se nadate da još uvijek možete.

Bio dobar ili loš, opišite kakav je vaš alter-ego. :D

[Lastan]

Sigurno znate za mnogo teorija zavjere. Prišapnuo vam je netko da su iza svega toga – ma što točno sve to bilo – nekakvi Illuminati, židovi, komunisti, masoni, ovi, oni… Ako vam nije prišapnuo, možda je zaurlao na Thompsonovu koncertu. Ali onda vjerojatno ne čitate ovaj tekst. Ili bilo što drugo.
Netko svojim podlim makinacijama ruši tornjeve u Americi, pokreće ratove u banana-republikama, postavlja i uklanja diktatore, ruši burze, ruši HDZ, ruši Berlinski zid, ruši Jugoslaviju, ruši servere, potapa brodove (H-6: ode torpedni čamac!), gradi golf-terene, štiti svećenike-pedofile, gradi raskošne palače od oniksa i općenito uživa u svojem basnoslovnom bogatstvu i moći koju ima nad bijednim ovcama.

Sigurno znate za supernegativce iz filmova o Jamesu Bondu ili Batmanu. Imaju organizacije s prijetećim imenima, nadimke koji se odnose na neku njihovu opsesiju ili tjelesnu manu, mnogo poslušnika i, što je najvažnije, dobre komade. I oni su taj netko tko otima satelite, prijeti nuklearnim bombama, smrzava cijeli jebeni Gotham City ili krade novorođenčad.

Svaki taj netko mojem alter egu može otići po šibice. Sve su to amateri. Perolaka kategorija. Hohštapleri, žmukleri, foliranti. Dijabolični, no neambiciozni.
Što je najgore, svi redom su šminkeri. Nose zlatne pištolje, odijela skrojena za svaku stranu tijela posebno, pingvinske frakove, trikoe s upitnicima i tako nekakve blesavoće. Style over substance.

Moj alter ego nije supernegativac zato što bi(h) liječio neke svoje komplekse. Nisam bio nakazna beba koju su roditelji gurnuli nizbrdo u kolicima. Nisam pao u bačvu kiseline. Nije mi nitko sjebao plastičnu operaciju. Nisam s đavlom tancao na mjesečini. Ne rajcam se na uništenje globalne ekonomije samo da bih bio NAJBOGATIJI HAHAHAHAHAHAH!!!11TRIPLUSOSAM
Stvar je puno prozaičnija: supernegativci su oni koji dobiju komada.

Da, znam. Reći ćete odmah da tome nije tako. I bit ćete u krivu.
Je li Batman ikad ostvario kvalitetnu vezu? Nije. Sigurno je poševio koga je stigao, no živi samačkim životom. Osim ako pod kvalitetnom vezom računamo i homoerotski odnos s Robinom (koji ionako ima spolno neutralno ime).
Dobro, reći ćete, ima Spiderman komada. I to kakvog; nije Kirsten Dunst za odbacit. Da, ima. I pogledajte kako se pičkasto ponaša i što si napravi od veze. I još mu svako malo neki supernegativac otme curu tek toliko da ga zajebava.
James Bond? Dajte me nemojte jebat. On je i gori od Batmana. Poševi u svakom filmu drugu, ali nema čak ni homoerotski odnos s Qom. Najbliže što dođe nekoj vezi jest flert s Miss Moneypenny, nakon kojega ode na spoj s Palmelom Handerson (u rvackom prijevodu: Desankom Šakić).

A supernegativci? Pa, cure padaju na njih. Ako si arogantan i bešćutan gad, gaćice im same padaju. Nije ni čudo s obzirom na lubrikant.
Joker ima Harley Quinn, koja dijeli i njegove interese i njegov fetiš prema klaunovskim maskama.
Two-Face ima čak dvije cure, po jednu za svaku stranu svoje podvojene ličnosti.
Mr. Freeze je oženjen. Istina, žena mu je malo frigidna, ali čovjek radi na tome i trudi se oko svojeg braka.
Uostalom, i Megamind je na kraju dobio curu. I to ne za jednu noć kao oni herojski papani.

Zato je i moj alter ego supernegativac. I to ne onako glup i šminkerski kao većina gore navedenih, već onaj koji je čitao The Evil Overlord List. Onaj koji nađe petogodišnjeg klinca da mu revidira planove (besplatno, doduše; danas je krajnje nezgodno klincu ponuditi slatkiše, odmah se nađu babe koje te proglase pedofilom). Onaj koji se ne bori kao muškarac nego kao supernegativac. Onaj koji se ne pouzdaje u spore i poetične zamke.
Ali ima mačku u krilu i stabilnu vezu.
Jama s morskim psima može pričekati.

[morcego]

Ona je žena što nikad ne bježi
I sama ubija svoje demone.
Spontano razumu uvijek teži,
Čistom lakoćom u san tone.
Smije se samo kad to je u redu,
Od crnog joj humora muka dođe.
Ne plače čak ni kad je u bedu
Jer to ne pristaje ulozi vođe.
I sva je jaka i čvrsta i snažna,
Od kamena joj je čak i sjena,
I odrasla i vrlo važna
Pa ipak nadasve - ženstvena žena...

Kad otvorim oči, još uvijek sam dijete...
Al´ barem mogu pisat sonete.

[baletanka]

Hm..možda te ponekad sanjam i možda s tobom i popričam..možda si mi baš ti poslala sva ona čudna bića u snove i ono zadnje koje mi je reklo:" Sutra ti je posljednji dan."
Hm..
Nema te ovih dana.. ušutala si... čekaš da naučim abecedu materijalnog svijeta i metodologiju uspjeha i poslovne suradnje.
Nema te ovih dana da me povučeš u zamagljeni svijet, da mi ponudiš čašicu domaće višnjevače i omamiš me da zaboravim na sranja.
Al -ne
ovih dana, čitaj ovih mjeseci, čitaj zadnjih godina...pripremaš me na skok..kvantni? Probijanje zvučnog zida?
Da.
Želiš da se opametim.Vrijeme je.
Nema više gugutanja, nema više prikrivanja, u kutu lizanja rana, o ne. Ne dopuštaš više kenjkanje i samooplakivanje i odvukla si me, uspjela si olabaviti onaj grčeviti stisak kojim sam se držala za truplo potopljenog broda....
A sad si me natjerala da plivam i tražiš da ne grcam, nego da se bodrim dok ne stignem do obale.
To je to.
O da.
Hvala ti što si tu i ta tvoja nesalomljiva vjera u bolje sutra- nasuprot meni koja sumnjam i koja se plašim najobičnijeg mraka.
Vrijeme je .
Šapćeš mi nasmiješena i mudra:
"Toliko toga znaš, toliko si vrijedna, a vrijeme je da to spoznaš, mala, nema više skrivanja, nema više djetinjanja."
Zaleprša u zraku miris anđela...zalepršaju zavjese i ti u bijelom meditiraš uz dim sandalovine....smiješiš se i namiguješ mi.
Znam što hoćeš da mi poručiš...
"Čekam te..kad naučiš, napokon, lekciju o životu, sebi i o ljubavi.
Ne brini se, neću otići bez tebe, neću se pretvoriti u stup dima koji će se uzdići u nebo u pirueti.
Čekat ću te...tvoje tijelo koje je sad zgrčeno...kad uđe u moj prostor opustit će se...tvoja duša će spoznat samu sebe..i kliknut će----odista sam postojala! A tvoje srce...kad se stopi s bešćutnosti ljubavi..."
Da, pričaš mi nešto...ali ovo nisu tvoje riječi...ovo ja pokušavam prevesti tvoj telepatski pogled.
Čekaš me da prestanem prevoditi, da se prestanem gubiti u apstrakcijama. Natjerala si me na neuglednost i grubost i sve ono, sve ono što ja ne podnosim, a što se zove - život.
Moglo nam je biti ljepše da smo samo postojali kao likovi iz bajki. ILi kao prozračne vile. Ali ne. Gurnula si me u ovu grubu materiju i prizivaš me k sebi..a ja se pitam kakva ću ti doći.. Oronula? Zgrčena? Povijena? Mucava?
Tvoj pogled mi govori da je to privid jedne čarobne igre...i namigivaš mi da ne povjerujem...jedino što je važno...namig tvoj prevodim...otpusti strah...
ALI!!!!!
Ali...ja želimmmmm,žeeeeliiiim ljubav!!!!! Pokušavam utjecati na tebe! Zašto si me tako obeshrabrila!!!!Zašto!!!
"Ja???"
Rastužuješ se na i tvoje oči na trenutak zašute- kao da si osjetila...osjetila ono što me muči...Ali samo na trenutak"...Djevojko...Ženo_jesi li spremna da proširiš svoje horizonte...onda ne sumnjaj, nego idi dalje kud te vodim....otpusti iz šaka taj pijesak koji grčevito stišćeš---taj pijesak...koliko ti znači...Imam nešto bolje...za tebe..." i na tren otvoriš dlan i pogled mi padne na prekrasan dijamant.
ALi...ali...ja ne žeeeelim taj jebeni dijamant...Ja hoću da ovaj pijesak bude opet ono što je bio.......
Gledaš me i znaš da mi je srce ipak zatreperilo, ali znaš i to da sam još uvijek predaleko od sunca..predaleko od nade... Još uvijek patetična i otrcana i apstraktna... Odlučuješ da je dosta...i sada znam da sanjam...nestala si..okružuju me čudna bića i jedno mi prilazi...i govori..."Sutra je tvoj posljednji dan!"
Budim se ,ali tebe sam zaboravila, zapamtila sam samo čudno biće i treba mi nekoliko minuta da se usudim pokrenuti u svojoj postelji. Vrijeme je...da ponovno se smirim i usnem novi san. I dok tonem duboko...kroz guste velove prodire svjetlost tvog glasa...svjetlost moje duše...

[Herp]

Moj alter-ego ustaje u 8 ujutro. Nakon točno tri snooza u trajanju od 5 minuta. Na brzinu pere zube i bunovno bleji u ormar. Da, zbilja je velika razlika ako obuče svijetloplave traperice i ljubičastu majicu umjesto crnih traperica i roze majice, no, morate mu oprostiti; moj alter-ego je pomalo tašt, iako to nikad ne bi priznao. Ne šminka se, jer je isto tako lijen. I pomalo škrt.

Uvijek je dan u vrijeme kad moj alter-ego kreće na posao. Posao je u blizini, a na putu do njega su tri različite pekare. Ponekad se teško odluči u kojoj će uzeti doručak, no cigaretu pali uvijek na istom mjestu. (Kavu ne pije, ali je pomalo sklon nekim drugim porocima). Dobro, lažem. Na poslu popije jednu kavu automatušu.

Moj alter-ego uživa na poslu i veseli mu se. (Malo je nastran, heh, znam). Nema svatko takvu sreću s kolegama, nadređenima, putovanjima... Samo s parama nema baš sreće, da. No, kažu oni stariji i pametniji da pare ljude kvare. On ne želi da ga pokvare. Grožđe je kiselo.

Kao što rekoh, sklon je porocima. Nakon posla se najviše voli dobro najest', i ispit' jednu do dvije pive sa svojom boljom polovicom. (Da, da, ima i to taj moj alter-ego, ne biste vjerovali! Nije siguran zašto ga točno ovaj voli, jer ne zna baš puno toga skuhati).
Voli ići u opskurne birtije gdje se dim reže nožem.
Voli ići i po brdima raznim, gdje ga redovito uhvati stanje šoka od svježeg zraka.
Voli loviti zmije i maziti ih. Voli skupa pojačala i distorzirane decibele.

Mogla bih još puno pisati o svom alter-egu, ali neću. Rekoh vam da je tašt pomalo.
Prije ili kasnije moj alter-ego mora otvoriti Pandorinu kutiju koja čuči na stolu.

U tom trenutku on nestaje, nema ga više.

A Pandorina kutija veselo pozdravlja moje prvo ja.

Zahvaljujemo na prijavi, Herp.

Kliknite ovdje ako vas vaš browser nije automatski preusmjerio.

[hard-candy]

Četiri najvažnije male riječi
Lako je od srca iskreno reći.

One su samo zato male
Da bi u dječje srce stale.

Svakog su srca dragi gosti
Molim, hvala, izvoli, oprosti.


- Opet se malo previše ponižavaš, ha, glupačo? Onak, za nijansicu….
- Ne. Nije to ponižavanje. Kad nekog voliš, trudiš se. Oprostiš. Razgovaraš. Riješiš nesporazume. Napraviš kompromise….
- Dopuštaš da te gaze isto, kad nekog voliš? Prave debilom? Mislim, većim nego što jesi…? To je retoričko pitanje - šuti i slušaj, možda jednog dana ponešto i naučiš. Premda ne vjerujem.. no dobro. Recimo da sam dobre volje danas. Recimo da si mi ipak draga - takva tupava i naivna. Rekla bih ti da si greška prirode, da ni ne zaslužuješ bolje… al žao mi te. Ili ipak nije. Ne znam. Malo mi se gadiš, to sigurno, takva jadna i bez kičme. Što bi ti bez mene, da ja ne vodim tvoje ratove? Da te ne ušutkam kad dođe voda do grla i ne preuzmem stvar u svoje ruke? Gdje bi bila, imaš neku ideju? Razmisli malo o tome…. I budi mi zahvalna.

Sjećaš se onog seronje što ti je mazao oči pričama o beskrajnoj ljubavi i srodnim dušama? Gledala si u njega ko u boga, jebote, muka mi je kad se samo sjetim. A svjesna si da je to sve bila jedna lijepo upakirana smrdljiva laž? Smrdilo je na kilometre, a ti si očajnički tražila štipaljku za rublje da si prikeljiš na tu svoju nosinu, pa da se možeš neometano diviti tom krasnom šuškavom papiru nestvarnih boja, da možeš pisati očajne sonete i preuzvišeno čeznuti za tim govnetom koje je, oh okrutni svijete, tako nepravedno pripalo drugoj a nebo ga je prvotno namijenilo tebi. Ajme, riga mi se...
Znam, znam… hvala mi što sam te riješila te gliste od čovjeka… beskralješnjak kolutićavac, i još povrh svega toga ljigo. Ali dobro je, progledala si. Jest da ti je trebalo duže nego što bi trebalo osmogodišnjem djetetu s blagom mentalnom retardacijom, ali jesi.

E, a sjećaš li se one tvoje kretenoidne takozvane frendice?
Oh, ja sam centar svijeta! Budući da si ti tako jadna pa nemaš svoj, a ja sam velikodušna, sveta i prekrasna, dopustit ću da ti JA budem centar, ali hej… pazi… ne smiješ imati drugih centara uz mene!
Buahahaha...... koja glupača je to bila, majko mila, kad se samo sjetim! Da, riješila sam te i tog samoživog, egocentričnog, razmaženog derišta. I opet mi hvala! I opet, i opet... Jebote, da se ti nekome ispričavaš što imaš vlasititi život… Alo??? Tebi nije neugodno sad kad se toga sjetiš?? Svega toga?

No, dobro… Dosta prisjećanja neslavne prošlosti za danas.
Ajde sad fino nazovi tog seronju koji te tako s guštom izjebo u to malo mozga i daj mi da ja malo s njim popričam….

[Pješčani sat]

moj alter ego živi životom strip junaka. rješava probleme prisutne svakodnevno u medijima, moj alter ego djeluje. pojavi se u nekom uredu i pod prijetnjom natjera službenike da obave svoj posao na vrijeme i valjano.pazi da oko njega budu red i mir. igra se uloge šerifa u nekom selu, i suseljani su zahvalni na tome.
moj alter ego manje pazi na 8 sati sna, i manje pazi što i kad treba reći. manje je strateg, više ratnik. hrabrije govori kad nekoga voli, jasnije pokazuje kad mu se netko sviđa. jasnije pokazuje da mu se netko ne sviđa. moj alter ego je velik i jak u nekim nepoznatim, meni rubnim područjima. bezobrazniji je i lakše zaspi navečer. ne razmišlja toliko o budućnosti. pitanje je hoće li uopće i dočekati tu budućnost.
Moj alter ego živi usamljen život u nekoj sivoj zoni sumraka. Ako i dalje nastavi ovako, umrijet će jednog dana od ciroze jetre i/ili spolnih bolesti.
moj alter ego nije najsretnije biće u svemiru. na kraju dana, vrati se nazad i prišmajhla, lijepo mu je uz mene. sviđa mu se imati ljude uz sebe, bez bitaka za spašavanje svijeta. gleda u mene i sretan je zbog mene, zbog mojih rješivih problema, zbog dobrih ljudi i ljubavi koja me okružuje, zbog smisla koji sam pronašla u životu. ponekad zurimo jedna u drugu, obje mrvicu zavidne, i gledamo kako je trava zelenija u odrazu zrcala. ali to je na kratko, u onim rijetkim trenucima bespomoćnosti, kad i jedna i druga požele biti netko drugi, onaj drugi sa super moćima, i riješiti sve čvorove oko sebe.
trenuci kad se susretnemo, rijetki su ali važni..samo vidim što bih sve mogla(biti), i koliko bi to bilo (ne)mudro

[zrinkolina]

Moj alter ego je kombinacija Lare Croft, Indiane Jonesa i Daniela Jacksona. Istražujem nepoznato i pritom otkrivam davno zaboravljene ili nikad neotkrivene stvari, lutajući džunglom i neprohodnim krajevima, upoznajem strance, učim o njihovim kulturama i običajima, otkrivam nove civilizacije...možda čak i na drugom planetu,haha. Da, i govorim puno jezika.

[lycantrophy]

U ruševnom gradu, oskrnavljenih oltara i kaleža; poput Borgesovih besmrtnika koračaju bivstva. Jedan derivat za svaku priliku, bezličan, kompleksan. Klanjaju se amalgamu seoskoga pijanca i samoukog umjetnika, jer, kako bijaše zapisano u davno napisanome apokrifnom spisu, umjetnost je ono lijepo i vrhunaravno vrijedno obožavanja.

Prašnjavi interijer centralnoga hrama odisao je mirisom svježih trupala. Svako ozbiljno božanstvo zaslužuje žrtvu, a nipošto ne možemo dopustiti da jedan ovakav entitet nema ozbiljno, prikladno božanstvo. Posao božanstva nije bio težak, sve što si trebao činiti jest ne činiti ništa. Postojali su ljudi koji su pisali pergamente, proglase sa tvojim potpisom, obavljali poslove zaslužujući ti plaću, odlazili na nedjeljni ručak sa familijom, zavodili djevojke uživajući njihove spolne organe. Za tebe.

Jedina nezgoda u cijeloj priči jest što pučanstvo vremenom shvati da ne treba živućega Boga kako bi stvari funkcionirale; kad-tad te odluče raskomadati i spremiti u jednu od onih urni uz visokofrekventnu buku doboša i puhačkoga roga. Spisi će kazivati da si poginuo junačkom smrću spašavajući trudnu ženu od kandži bengalskog tigra, a ti ćeš jesti kurac pod prstima taštog arheologa nekoliko tisućljeća poslije; jer naći će komad jedećeg pribora drevne civilizacije.

[u-prolazu]

Obećajem da ću se vratiti i nadopuniti ga, ali ne vjerujem samom sebi. Dakle kratko:

Osjećam se ponekad, a nekad i poželim izgledati kao Darth Vader. Ili bar nekako tako zloslutno. A unutrašnji dio ponekad dolazi do faze, da sam osjećaja baš onakavih kako izleda Alien - osmi putnik ( III. dio serijala ); agresivan, proždrljiv, unutrašnjeg bića kao netko tko nalikuje na nešto, čega se i predatori ( ne mislim na filmsku verziju predatora ) boje - nakazno i nečovječno, zar ne?

http://www.youtube.com/watch?v=FyF-NqIuT0I

P.S. Prilično dugotrajnog bola može te pretvoriti u čudovište.

[Velia]

Kažeš da sam puna iznenađenja i jako zabavna. Ponekad ti se čini da sam više osoba u jednoj. Jer ti nije jasno kako to da se mogu tako dobro prilagoditi svim tim različitim okruženjima, situacijama i ljudima koji čine djeliće mog života.

Sa mnom ti je ugodno. I voliš sa mnom provoditi vrijeme. Draga sam ti jako. I da, baš sam ti super.

Dok pričaš sve ovo, znam što slijedi.
Čula sam već ovu priču nekoliko puta.
Ne od tebe.
Od drugih prije tebe.

Vjerojatno će biti i još neki nakon tebe koji će mi ispričati istu priču. Koji će jednako biti impresionirani mojom pojavom, mojom osobnošću i inim mi kvalitetama. Kojima će biti draga ta ozbiljna žena sa srcem i dušom djeteta. Kojima će biti super to što jedne večeri odlazim na prijem na visokoj razini, gdje s ozbiljnim ljudima, važnim personama, raspravljam o prevažnim pitanjima za budućnost ovog kutka svijeta. Jednako kao što će im biti fora što se već iduće večeri nalazim s prijateljima na nimalo ekskluzivnom mjestu, jednom od onih na kojima se iskreno nadaš da nećeš osjetiti potrebu ići na wc jer nemaš želudac za taj poduhvat. I gdje se ludiram na najjače uz zvukove teškog metala, ne pokazujući nimalo brige za to što će biti sa mnom i ostatkom svijeta sutra.

Da, zasigurno će biti još neki koji će, poput tebe, jednako uživati vodeći sa mnom duboke intelektualne razgovore, kao i u trenucima kad od mene ne može izvući jednu ozbiljnu rečenicu. Kojem će imponirati ona sigurna žena koja svakog jutra odlazi u svoj ured i biti mu mila ona nesigurna djevojčica koja ponekad tako jako treba njegov zagrljaj da je zaštiti od svijeta.
Sigurna sam da će biti još onih koje će zaintrigirati te osobe u meni.

No, nije to važno. Važno je ovo sada i tu. A tu i sada, nas se dvoje opraštamo.
Da, to je ono što sada slijedi.

Želiš mi biti prijatelj. Voliš me jako, ali ne onako kako bi trebao. I ne onako kako bih ja to željela. I zato nećemo biti prijatelji nakon ovoga. Jer je tako bolje za oboje.

Od svih osoba u meni, niti jedna nije onaj alter ego koji bi te zadržao. A to je sve što bih sada željela - biti ona koju ti voliš i pored koje bi želio ostati. Ali nisam.

[shae]

Ne vidim je često jer puno putuje. Stan joj je pun suvenira s putovanja, ali onih korisnih. Slika na zidu, sat, stalak za novine... Cijeli jedan zid je polica za knjige, pretrpana i kaotična. Ima dugu dugu dugu kosu koju nije nestrpljiva pustiti. Ima neku smislenu tetovažu koja joj nešto bitno znači. Puno piše i puno objavljuje. Nije joj bitno da je cijenjena od kritike, voli da ju se čita. Ima stoijedno aktivnost i sve sto ju zanima barem pokuša. Uvijek zna što treba učiniti. Malo je zločesta. Bavi se sportom i nije lijena, nikad ikad. Kuha savršeno. Ne posprema nikad. Nije šupendara. Nosi crveni ruž. Ponekad je fatalna. Ponekad ju boli kurac. Ima karizmu. Opširnu :) Puno puši. Voli naranče. Nosi lijepo donje rublje. Nosi viseće naušnice. Nosi muški sat, miriše na ženski parfem. Ljubazna je. Zabavna je. Ne osuđuje. Nije zla. Uvijek je u pokretu. Hrabra je. Nije racionalna. Voli što je takva.

[ljudoliki]

Sanjao sam buku i znoj, vriskove i boje. Nije me nimalo čudilo kako sam se našao sam usred diskoteke pune polugolih tjelesa. Nije me čak čudilo što se svi hipnotički njišu poput flourescentne trave raznih veličina.

Stajao sam tamo dok mi je kapljica znoja poskakivala po čelu u ritmu zaglušujućeg basa. Došla je djevojka, prugurala se kroz gužvu satkanu od zraka i svjetla i odvalila mi rame. Pogledao sam je a ona mi je ljutito odvratila kako bi trebao pripaziti što radim i podignutog nosa odšetala u wc.

Ostao sam na mjestu, uvijek ostanem. Hladna boca pive mi je pokušala iskliznuti iz ruke. U sredini plesnog podija je suknula para. Rulja je urlikala u ekstazi, a ne zbog zelenih lasera su ih uzalud pokušali razrezati. Izgledali su kao polje mutiranih blijedih gljiva u plinskoj komori. Posljednji party.

Djevojka je izašla iz wc-a. Ovaj put me nije okrznula dok se vraćala u gužvu. U trenutku kad ju je rulja progutala primjetio sam krajićkom oka komešanje na desnoj strani. Security čuvari i neki mladić, na prvi pogled nepoznat, ali kao da sam ga znao odnekud. Smireno im je pokazivao prema centru zabave, objašnjavajući nešto što im se nije sviđalo. Izgledalo je kao da će ga svaki trenutak izbaciti van, iako nije pokazivao nikakav izljev agresivnosti i bahatosti.

Krenuo je prema gužvi, vukući dvije gromade za sobom. Zračio je samouvjerenošću i snagom misli razdvajao nesvjesne plesaće oko sebe. Vriskovi su mi skrenuli pažnju. Netko se potukao. Gužva se prorijedila u sekundi, srebrni bljesak je zasjao u oku. Pištolj, netko ima pištolj.

Pucanj je zaglušio glazbu. Vječnost, a onda još jedan. Ljudi su bježali na sve strane. Srušili su me. Između ruku i nogu vidio sam istog mladića kako obara na tlo nekog muškarca a zatim asistira čuvaru na kojeg se, poput malog koale, prikačio drugi nasilnik.

Ljudi su još uvijek bježali i skakali oko mene. Vikao sam jednakim gnjevom kao kada vam u kinu netko prolazi ispred ekrana u najvažnijem trenutku filma. Stajao je tamo, suočen sa negativcem. Ovaj je u jednoj ruci imao pištolj a u drugoj kosu cure u poniznom položaju. Mladić je stoički slušao salve psovki i gledao u pištolj pred sobom. Nije se micao. Prolazili su „sati“. Nasilniku je ponestalo daha, prestao je psovati a ubrzo je spustio pištolj. Čuvari, do tada stopljeni sa sjenom, su ga imobilizirali i odvukli.

Mladić je kleknuo, nešto rekao curi, ova mu je potvrdno klimnula glavom. A zatim je ustao, i pogledao me. Prišao mi je mirnim korakom i kleknuo pokraj mene. Riječi su mi tako jako odzvanjale u tišini koja je nastala da su mi zvučale poput drobljenja kamenja ili zvuka tisuća gromova i crkvenih zvona.
Prije nego sam se probudio, vidio sam ga kako se vraća prestrašenoj curi i odvodi je prema izlazu. Nepoznat ali opet kao da ga ga odnekud znam, poput davno izgubljenog roda...




Ustao sam obliven znojem. Nisam ni sam mogao vjerovati da se oblačim. Sat je pokazivao 2:02, izašao sam na hladni zrak. Desetak minuta kasnije sam uletio u diskoteku, sedamdeset i pet kuna. Zapljuskuje me vručina i znoj. Desno od mene dva čuvara, prilazim im i objašnjavam kako netko u gužvi ima pištolj. Ne vjeruju mi i žele me izbaciti. Preklinjem ih da provjere moje tvrdnje, uz obećanje da me kasnije mogu istući ako lažem, ili čak ako i ne lažem.

Trenutak kasnije ulazimo u gužvu. Očajnički nastojim prepoznati negativca sa pištoljem ali u snu su svi bili isti i bezlični. Svi osim djevojke naravno, koja se otimala iz ruku fino odjevenog muškarca. To je bilo to. Ritam vlastitog srca je zamijenio uporni techno bas. Trznuo sam u smjeru neodgodive katastrofe, povukavši za ruku jednog čuvara.

Bljesnulo je srebro. Vriskovi su promjenili oktavu. Zrak se pretvorio u more, a more se opiralo pokretu.

Moje ruke su postale nevjerojatno duge, odvojene od vlastitog tijela. Grabim pištolj, tuđe šake, podižem ih u zrak. Trzaj mi šalje val šoka kroz organizam ali ne popuštam stisak. Dobijam udarac u trbuh, još uvijek ga ne puštam. Netko me je udario nogom, promašivši mi desno jaje za centimetar ili dva, svejedno boli kao da je pogodio ravno u sridu.

Nasilnik je završio na podu, zajedno sa još jednim čovjekom. Dolazi treći čuvar, juri prema meni. Kolega mu viče da sam ja ok, da me pusti. Predajem mu pištolj, držeći ga vršcima prstiju kao da je napravljen od kravlje balege. On mi govori da nigdje ne idem, jer doći će policija uzeti izjave.

Nisam ni primjetio da je muzika prestala. Okrenuo sam se prema curi. Bila je toliko šokirana da nije ni plakala. Zurila je u muškarce koje su odvodili čuvari. Pružio sam joj ruku i podigao je. Na moje pitanje je potvrdno klimnula. Znao sam što moram napraviti.

Lijevo u kutu sad već prazne prostorije neki preplašeni mladić je gledao sve što se događalo. Obećao sam curi da se odmah vraćam jer mi nije htjela pustiti ruku i nekako doteturao do mladića.

Noge su mi se još tresle. Kleknuo sam pokraj njega i rekao: „Probudi se, večeras ćeš spasiti nečiji život!“. Okrenuo sam se i odveo curu na svježi zrak. Sad je još samo trebalo smisliti priču za policiju...

[furija.zg]

Ja sam dobra cura. Mirna, tiha no ipak vedra i pristupačna. Volim sve ljude i svima želim raj za sve.

Ona je kuja. Mrzi vaše igrice i ljudsku glupost. U srcu je ja, silno žudi za „mirom u svijetu“. Ali ona je tvrdokorni realist. Vidi iza svakog izgovora, istina je vatra kojom gori. Ona je bijesna i ona želi kraj za sve.
Čak je i meni slomila kičmu. Doslovno. Bacila me je niz stepenice kada sam se nakon godišnjeg pripremala za povratak na posao.

Zamislite samo što sve ima na umu za vas, dok vas iza mojih očiju i osmijeha promatra dok zahtjevate svoje pravo na besplatnu plastičnu vrećicu.

[dainty]

Za deseti tjedan temu je odabrala Herp.



Tema je: Bojim se.

Pišite o vašem najvećem strahu/strahovima. To može biti nešto uobičajeno, ili skroz neobično.
Pišite o svojim osjećajima prema tom strahu, o pokušajima da ga nadvladate.
Možete pisati i o uspješno nadvladanim strahovima.
Imate neku fobiju? Opišite i nju, da vidimo iz vaše perspektive kako to izgleda.
Bu! :horor:

Do čitanja. :w

[ljudoliki]

Čega se bojim?

Bojim se ljudi, glupih ljudi. Ne, ne, nisu oni krivi što su takvi, niti sami znaju da su glupi. Ali jesu. Žalosno je što je svijet je na njihovoj strani i ima ih svugdje. Bojim se pametnih ljudi, jer u zadnje vrijeme pametni ljudi si osiguraju raskošne živote na grbači manje pametnih nesretnika.

Bojim se forumaša, muškaraca i žena koje svakodnevno seru i brljave, od LJES-a, US-a, politike pa do uređivanja interijera i turizma.
Bojim se jer mislim da mi čitanje njihovih postova nagriza mozak. Ili još gore, da ću pronaći smisao u nekim njihovim suludim izjavama. Bojim se da ću početi gledati svijet kroz njihove oči, da ću sumnjati u sve oko sebe, da ću smatrati samo sebe najboljim, i da nikad, NIKAD neću biti u stanju naučiti nešto iz svojih grešaka.

Bojim se ortodoksnih vjernika jer mi nabijaju kompleks krivnje ako ne kopam nos pod ispravnim kutem i nude iskupljenje za taj strašni grijeh, za određenu svotu naravno. Bojim se glasnih ateista, koji nekim čudom uvijek sa sobom imaju megafon, kako bi svim jadnicima koji u nešto vjeruju objasnili da nisu u pravu, jer nema dokaza. A di su dokazi? Ni Grissom ni Horatio iz CSI-a nam tu ne mogu pomoći, pa zašto bi vjerovali u nešto?
Hej, umrijet ćemo svi jednog dana, nema te hibernacijske komore koja ima vječni rok trajanja. I onda, ako bude život vječni poslije smrti, super, ako ne, jebiga, iskoristio si vrijeme pokazujući drugima kako si u pravu. Uostalom, što znači vjerovati?

Bojim se muškaraca i žena. Bojim se ideja koje im plivaju u tim pudingastim glavama. Jer oni te ideje transformiraju u topovsko punjenje, zatim je ugrade u svoju oralnu (ili prstovnu) haubicu i granatiraju druge ljude dok od ovih ne ostane bezlična kaša odobravanja: da, svi su muškarci svinje....da, sve su žene kurve, muškarac mora biti utjelovljenje grizlija, žena mora biti savršenih oblina u milimetar točnih mjera, sve osim toga je bezvrijedno.

Odjebite muškarci i žene, zbog vas ljudi povjeruju u pizdarije koje pričate i zakompliciraju si živote, zbog vas se boje pokazati slabosti pa naprave više štete glumeći da su supermeni, ne jebu kad bi trebali, potiću ostale na širenje mržnje i nerazumijevanje, i ono najgore, prenose to dragocjeno znanje svojoj djeci.

Bojim se ljudi koji ne znaju ništa o sebi i svojem mjestu u svemiru te misle da nije potrebno ništa znati o tome; a to znanje imaju u onim papirnatim ciglama koje im skupljaju prašinu na polici ili dva klika dalje od Big Brothera. Bojim se, primjerice, onih koji misle da Mjesec svijetli jer je užaren, UŽAREN! Da! Prehranimo svjetsku populaciju tako da pošaljemo 12000 stada krava na tri rotacije oko Zemljinog satelita, i na povratku...McDonalds za svakog stanovnika planeta! Jebote užaren Mjesec!

Bojim se i ljudi koji znaju sve. Uvijek su tu kad nešto fulaš, ili imaš parcijalni podatak. Materijaliziraju se pored tebe poput doktora iz Zvjedzanih staza, ali umjesto da ti ponude pomoć, oni te verbalno siluju kako si fulao devetu decimalu broja, kako se ime neke ličnosti izgovara drugačije ili kako su znanstvenici jutros u osam sati po srednjeeuropskom vremenu revidirali tu konstantu. Ako znaš toliko stvari, daj molim te stvori neku napravu za jeftino dobivanje energije, izgradi svemirski brod da istražimo tajne svemira, pronađi cjepivo za sidu ili izmisli sendvič kojem ne ispadaju krastavci i kečap kad ga zagrizeš. Pokaži da tvoje znanje ima praktičnu korist a da nije samo obrambeni mehanizam.

Bojim se medija, njih se stvarno bojim, i televizija i novina i reklama i svih PR gluposti. Opasnost koju predstavljaju za ljude što se educiraju putem njih je katastrofalna i može se mjeriti u vanzemaljskim invazijama. Recimo, tri sata gledanja RTL-a je ekvivalentno 7,3 globalnih vanzemaljskih invazija na čovječanstvo. Čovječe, tu ima mrtvih, mnogo mnogo mrtvih.

Bojim se K plus tunjevine jer kad ju otvaraš šanse da se porežeš su 1/2, taj oštri lim nekako uvijek završi na jagodici palca...i što dobiješ, krvavu tunjevinu. Jeste li ikad jeli krvavu tunjevinu? Ja jesam, kod mene je to već specijalitet kuće.

Bojim se velikih jebača i jebačica. I ne samo zato jer se obično radi o folirantima koji su se stopili sa računalom i shvatili da su u Matrixu, već zato jer ne shvaćaju da su tih par avantura, preljuba i hvalisanja jedine stvari kojima se i mogu pohvaliti. Ne bi ih se toliko bojao da nemaju sljedbenike oba spola koji ih štuju i kod kuće plaču kako im penis nije dug 27 centimetara, kako si na erekciju ne mogu objesiti svu robu koju skinu sa sušilice, kako im sise nisu velike kao dvije odbojkaške lopte i kako ih svi muškarci ne štuju kao ultimativnu jebozovnu pojavu na svijetu i ostavili bi svoje bolje polovice radi njih.

Bojim se sirovina jer misle da se svijet vrti oko njih a da žena postoji za njihovu zabavu i seksualni užitak. Također me je strah lažnih feministica koje smatraju da je slijepo ispunjavanje njihovih želja izraz slobode ženskog spola. Vole se dokazivati muškarcu, napadaju ga ako ih krivo pogleda, optužuju ga za grijehe njegovih otaca i individua iz dalekih zaseoka, ali na kraju dana je opet potreban sirovi muškarac kako bi se osjećale kao žene. Jedni stvaraju druge i jedni drugima daju energiju, ne razumiju da su prvi neprijatelji na toj ratnoj liniji oni sami.

Bojim se da ću žaliti radi svega što sam propustio kad mi kucne konačni čas – da nisam dovoljno dobro iskoristio ovaj dar života, ali još više se bojim da neću biti budan i svjestan kad mi se smrt osobno predstavi.

Bojim se također da će neki krivo shvatiti ovaj tekst kao prepotentno predstavljanje sebe. Ali to nije istina, postoji razlog zašto se bojim svega toga. Roosevelt je rekao: jedina stvar koje se moramo bojati jest sam strah. Strah...dok razmišljam o ovoj listi vlastitih strahova shvatim da ustvari strah od svega toga postoji jedino i samo u meni. Mene je ustvari strah samoga sebe i vlastite emocionalne reakcije. Nikad nisam reagirao na druge ljude, već na svoje emocije, uvijek na sebe. Strah je dio mene.

Dakle tu je ključ, ok, sad je već bolje. Nisam se izliječio, neustrašivi čovjek je obično lud čovjek, ili je lik iz Tolkienovog romana, ali sad mogu živjeti sa svojim strahovima, jer znam da su oni ustvari „ja“ i da se ne moram bojati ničeg drugog, osim samog straha.

(bazirano na istinitim događajima)

[Akina]

Bojim se napisati čega se sve bojim, al ajde da počnemo od nečeg...
Bojim se glista.
Bojim se nuklearki (i to ne od ove godine), nešto manje se bojim gramatičkih grešaka (s pravom, rekli bi neki)..
Bojim se veza.
Bojim se da me u detalje ne opiše u onoj temi o tome koje stvari su mu smetale kod mene...
Bojim se saznati koliko sam gora od ostalih bivših i mogućih budućih...
Bojim se da me kuži, više nego itko ikad...ili još gore, da je jedinom stalo dovoljno da se potrudio da me pročita.
Bojim se da me laže, da mu ne mogu vjerovati i da radi budalu od mene.
Mrvicu više bojim se da me ne laže, da mu mogu vjerovati i da stvarno misli sve kaj kaže... a da sam ja to odbacila...zbog straha...
Bojim se da ne donesem krivu odluku i da požalim svaki put kad se sjetim bilo koje godine to bilo...Da ga ugledam u gradu s nekom drugom pod rukom... Bojim se onog krasnog osjećaja kad ti se srce toliko stisne da te fizički boli toliko da hoćeš-nećeš proplačeš... (kad smo kod toga, bojim se i plakanja u javnosti...)

Bojim se osjećaja nemoći. Biti bespomoćan je vjerojatno najgori osjećaj na svijetu. Kad si suočen s nečim kaj znaš da dolazi i da ništa..NIŠTA ne može spriječiti da se to desi. Ni hrabrost, ni bijes, ni smijeh, ni suze... Još gore je kad je u pitanju neko koga voliš , a ti si nemoćan da pomogneš. Moraš samo gledati, moraš biti snažan???, moraš imat osmijeh, zadržavat suze, lagat da će sve biti ok...

Bojim se da bi sve moglo biti ok... :tuzni:

[cloud333]

Bojim se


Bojim se neuspjeha i svojih sposobnosti, ili manjka istih. Da neću uspjeti napraviti ono za što mislim da sam sposoban ili za nešto što mislim kako trebam napraviti. Ponekad imam osjećaj kao da sam poseban i imam neku važnu ulogu, no onda se zbog različitih stjecaja okolnosti počinjem gubiti i postajem beznačajan. Običan. Vraćam se u realnost. Tada neke sposobnosti za koje sam mislio da imam jednostavno nestaju. Bojim se da neću ništa konstruktivno napraviti u svojem životu.

Bojim se kuda vodi ovaj svijet. Bojim se da ljudi propadaju. Postaju robovi. Sve ono što bi trebalo biti bitno gubi značaj. Ljudi se otuđuju jedni od drugih, previše je mržnje I sebičnosti u svijetu. Svi su stalno živčani I nadrkani, međusobno povjerenje uopće ne postoji. Svatko misli samo na sebe i kako da mu bude bolje. Naravno, sad generaliziram, ali mislim da je u globalu tako.

Bojim se razmišljati o budućnosti. Kako o svojoj, tako I o budućnosti svih nas. Bojim se da je svijet kakav sam dosad poznavao ili kakav sam mislio da poznajem, mijenja na gore. Bojim se da nas čekaju ratovi I katastrofe. Takva razmišljanja me znaju često uhvatiti prije spavanja, što mi naravno ne dozvoljava san naredna 2-3 sata. Ali, mislim da sam taj strah ipak uspio prebroditi. Ne razmišljam o sutra. Samo razmišljam o danas. Sve loše stvari stavljam na stranu i uvjeravam se da nisu neizbježne.

Bojim se da moji postupci i riječi ne povrijede ljude do kojih mi je stalo. Često sam impulzivan i ne razmišljam o mogućim posljedicama, što me zna sjebavati u pogledu da nesvjesno i nenamjerno napravim nešto zbog čega žalim izvjesno vrijeme. Bojim se da zbog toga ne izgubim nekoga.

Bojim se postati nešto što se danas smatra normalnim. Da ne postanem netko kome društvo diktira kako da se ponaša, što da govori, kako da izgleda… Bojim se izgubiti pravo na vlastito mišljenje! Bojim se da mi se ne naruši psihičko i/ili fizičko zdravlje. Bojim se da nešto što bi trebalo biti slabije od mene, na kraju postane jače i uzme me.

Najviše od svega se bojim biti povrijeđen.

Mislim da se na kraju krajeva čak i bojim realnosti. Bojim se da neću zadovoljiti neke kriterije koji su postavljeni, a koje bih stvarno trebao zadovoljiti.

Unatoč svemu tome, mislim da je to ok. Strah. To mi je najbolji pokazatelj da sam živ. I daje mi poticaj za opstanak i daljnju borbu.

[Lastan]

Kažu da se najviše bojimo nepoznatog.

Kao i obično, pričaju gluposti.

Zatvaraju oči pred poznatim, od muke i ne gledaju u ono što znaju, već uživaju u slatkoj strepnji pred nepoznatim.
Iz ionako jezive stvarnosti stupaju u 3D kina, stavljaju naočale i iščekuju trenutak kad će Freddy pružiti svoju rukavicu iz ekrana.

Nepoznatog se lako bojati. Nepoznato je, pa možeš zamišljati i zmajeve i demone i kanibale i zombije i zračenja i svemirce i lignje i svašta nešto odvratno i jezivo. No taj je strah jednako lako pobijediti: samo pogledaš, naučiš nešto malo, i strah nestaje. Pljuga.

No što ćemo s poznatim?
Točnije, što ću ja s poznatim?
Kao što se na izborima ne bojim nove vlasti, već da bi ljudi mogli opet izabrati staru, tako se i privatno ponajviše bojim – sebe.
Jer sebe, ipak, prilično dobro poznajem.
Znam po kojim rubovima hodam. Znam što me i koliko jako gura preko ruba. I znam da je dovoljno da jednom pustim ili popustim.

Moji su demoni strašniji od onih nepoznatih.
Za one nepoznate postoji šansa, postoji nada da zapravo ne postoje. Ili da su manje strašni nego što se čine.
No moji svakodnevno šapću. Bockaju. I znam da su tu. Da ih mogu pozvati. I da će, pozovem li ih, doći.
A ako se to jednom dogodi, znam što će učiniti.
Samo se bojim da me tada više neće biti briga.

[aisling]

Ponedjeljak.

Budim se teško, oči se ne žele otvoriti. Još malo, još samo malo. Guram glavu u jastuk i još jednom palim snooze. Još samo jednom. Još samo 5 minuta.

5 minuta pretvara se u pola sata i opet žurim. Hladna voda otvara kapke. Navlačim košulju koju sam jučer ostavila na vješalici u kupaonici. I dokoljenke čekaju na veš mašini, samo ih treba navući. Kašnjenje s predumišljajem.

Ulazim u ured 2 minute prije vremena. Stigla sam! Ctrl+Alt+Del, login i enter. Your password has expired. Please contact the administrator ili odgovorite na 100 pitanja koje ste si sami postavili, a na koja nikad ne znate točan odgovor. Tik tak, tik tak, tik tak, server je busy, ponedjeljak je.

Pauza. Zaostale čestitke ljudi kojima pružam ruku čvrsto i daleko u nadi da me neće krenuti ljubiti dok mi žele da se bogato udam do iduće godine. Nabaci osmjeh. Nisu oni krivi što su glupi.

Stišćem još jednom na gumb kava s mlijekom. Zapravo, šećer s aromom kave. Crtl+Alt+Del, login. Ispravi se, dopire glas s hodnika. Ispravljam se u stolici i uspijevam pravilno sjediti 5 minuta. Dobro, dvije. Ostalih par sati nitko nije rekao da se ispravim.

Fast forward: parkiranje, cedevita, 1/2h vegetacije, tenisice, sladoled na biciklu, klupica, zalazak, povratak, tuširanje, trenirka.

21:20

Sjedim na kauču, neka dobra glazba u pozadini, TV stišan do kraja osvjetljuje prostoriju. Zvoni mobitel, javljam se. Tišina. Kaže da ne zna kako da mi kaže. Ime je dovoljno.

Kako? Kada? Gdje? Jesi li sigurna? Ne vjerujem. Nije moguće. Tko ti je javio? Jesu li provjerili? Jesu li sigurni? Ne znam što da kažem. Ne vjerujem. Nije moguće. Jesi li sigurna? Tko je njemu javio?

Idućih sat vremena zovem novinare, veze, policiju u stranoj zemlji jer ne želim vjerovati. Netko stvarno nema smisla za šalu. Da, točno je, govori umoran glas sa druge strane žice nakon petog prespajanja. Zar mu zaista moram vjerovati?

Istina je.

Telefon zvoni. Javljam se, svi šute. Zovem druge i šutim. Nitko ne zna što reći. Više se nema što reći. Izlazim van i hodam. Ponoć je davno prošla. Nema se što za reći. Nema se više kome reći.

Bojim se. Bojim se teških lekcija.
Bojim se onog 'sutra ću'. Bojim se dana u kojima možemo govoriti i imamo što za reći, ali to ne činimo.

Draga M.,

posljednih nekoliko tjedana te pratila loša volja. Sve te smetalo, stalno si se žalila. Nisam imala sluha, izbjegavala sam te, nisam razumjela. Nikad nisam dijelila loša raspoloženja i nije mi bilo jasno zašto to radiš na takav način. Zašto svi moramo znati da te jebu budući novi roditelji, zašto svi moramo znati da ti ide na živce što radnici ne znaju kako postaviti klizni ormar, a da vrata stvarno klizne, zašto svi moramo znati da ti ide na živce loše vrijeme i da nisi vidjela sunca 4 puna dana. Big deal. Kao da smo mi ga vidjeli. Poruka za porukom je bila beznačajna, ali svaki jebeni puta u kurcu, zbog sitnica. Izbjegavala sam te, nisam imala razumijevanja. Sad kad te se sjetim sjećam se svega drugog. Jer ti i jesi bila sve drugo. Sve samo ne prokleta klizna vrata koja ne klize. Draga M.
Učim od tebe, draga M. Učim psovati klizna vrata kada ne klize, učim vištati, smijati se, plakati, govoriti. Draga M.
Nedostaješ. Žao mi je. Stisne me u grudima kad te se sjetim i suze poteku bez tona. Draga M.
Čuvam jedan kamenčić s groblja. Rekla bi mi da sam glupa. Što će mi, ne znam. Ne smeta, neka stoji. Možda ti ga vratim jednom, neću obećati. Jednom kad stvarno naučim psovati klizna vrata koja ne klize.
Draga M. Plačem i smijem se u isto vrijeme. Ludačo! Da, ti!
Nek se gone ta klizna vrata koja ne klize u tri pičke materine i nazad! Ja ni ne nemam klizna vrata. Ovo je za tebe bilo. Za sebe ću vikati negdje drugdje kad mi dođe. Draga M. Osušile se suze, smijeh ostaje. I sad mi je jasnije zašto, čemu.
Fala M.
Ne boj se.

[Fold2me]

Moj najveći strah ?

Moj najveći strah je da nikad neću otkriti pravo značenje rijeci ljubav. Kao da moj hardver nije podesen za te emocije i sve sto cu ikad saznati o toj rijeci doći iz wikipedie.Kakav grozan osijećaj kad se zamislis i zapitas, dali stvarno postoji osoba koja će voliti mene ovakog kakav jesam... a odgovor je uvijek isti- Nema sanse.
Ili kad se zapitam kako ću znati da je neka osoba ta ili sto ja zapravo trazim od osobe? Ma koliko ovo pitanje postavim sebi, odgovora nikad nema, a ovaj strah o mojoj limitaciji postaje sve realniji
Osijećaj zaljubenoti? Čak i to je za mene strani pojam.. Mislim imao sam ja par "komada", al sve je to zato sto su cure prilazile meni , a ne ja njima. U takvim vezama nije bilo nikakve "kemije", bar ne sa moje strane. U te veze se vise ulazilo nesto da se steče nekakvo iskustvo, a dijelom sto sam ja ipak po prirodi "pacifist". Jednostavno nezelim povrijedit nikoga , a ono mislim mozda mi se ta osoba na kraju svidi.. Al jebiga ishod je uvijek isti- nakon mijesec dana "top" veza puca "odijednom" bas kao sto je i počela.

Shvaćam ja da imam tek 18, da sam jos zelen i da moje vrijeme tek dolazi, al opet neiskusit ni obicnu zaljubenost u ovoj dobi nije bas normalno. Ma mislim nije to nije ni neka frka, al sve to pojačava moju fobiju da cu ostat viječiti usamljenik. Vijerojatno znate onaj osijecaj kad ste bili manji, kad ste bojali babaroge i ostale ekipe.. Sto se vise navečer razmisljali o tome, to ste vise dobivali osijećaj da vas netko i mraka promatra. Predpostavljam da ova moja fobija nije puno opravdanija od straha od babaroge, al eto imao sam zelju da se ispucam negdje.:)

[Amsteer]

Zvoni mi mobitel i nakon što se javim pokušavam samoj sebi utuviti u glavu kako mi je skroz u redu otići na tu kavu. Sasvim slučajno smo završili na one man band koncertu. Čovjek je rasturio na saksofonu. Cijelu večer mi se klanjao dok je svirao u taj svoj tenor saksofon. Na kovčežiću u koji će kasnije spremiti svoj instrument piše velikim tiskanim slovima New York. Dok smo plesali kao da smo jedini ljudi, u jedinom prvom redu, slučajno zalutavši na koncert čovjeka odjevenog u smiješno prugasto preširoko odijelo rekao mi je da sam divna. Vidi me drugi put u životu, donosi mi mali Tuborg (samo iz razloga što nije bilo velikog Karlovačkog) i govori mi da sam divna. I evo, sad mi zvoni mobitel dok tuđe pakiram za servis adresirane na Heinzelovu, 10000 Zagreb. Govori mi kako me čeka na kavi, htio me iznenaditi na poslu al je falio prodajno mjesto pa ne želi dalje komplicirati. Čekam ga na kavi, buljim u novine koje svoju glupost naplaćuju za sitne pare. Premještam rukavice s jednog kraja na drugi. Palim-gasim mobitel i zadnjim krajičkom oka skužim kako se približava. Smije se. Drago mu je što me vidi. Pita me kako mi se sviđa njegova nova frizura. Ja ni ne primjećujem, nervozna sam i uz najplastičniji osmijeh na cijelome svijetu kažem kako je super. U glavi mi u isto vrijeme odjekuje Run Forrest Run. Vječni sjaj nepobjedivog uma je mala beba za mene. On i dalje priča, drag je i zanimljiv. Ja mikroskopski promatram dlačice od šišanja ostale po nosu i ušima. Ništa mu ne govorim, preintimno mi je i to što buljim. Kad stane pred ogledalo skužit će zašto sam buljila. Priča mi o ocu koji nedjeljom ide u lov. Nervozan je pa priča što mu prvo padne na pamet. Ja se smješkam, još plastičnije nego prije. U jednom trenutku shvatim kako me hvata najveća moguća tuga ikad. Užasno mi je žao njega, tako ošišanog, s dlačicama na nosu i okolo ušiju. Užasno mi je žao mene koja slušam o nečijem ocu koji lovi nedjeljama. U glavi mi i dalje u slow motionu odzvanja Run Forrest Run. Čovjek sa novom frizurom nikada nije saznao zašto sam tog utorka, završavajući svoju kavu s medom htjela pobjeći. Nestati.

Došla sam doma i zaspala od umora. U zadnje vrijeme sam prebrzo trčala. Fali mi sna. Nakon par dana skupila sam ono što je ostalo: stare adidas patike koje je nosio kad smo se upoznali, nekoliko cd-ova Modern Drummera, Broken Flowers film, originalni neraspakirani cd Ramonesa i velikog plišanog labradora. Otvorila sam kontenjer i sve bacila. Odzvonilo je pri dodiru sa dnom. Bačena, ovoga puta u smeće moja iluzija o bliskosti. Strah da je više neću ni tražiti jer je se toliko bojim...Run Forrest Run...

..."Ti nikad nećeš priznat da si tako sama...

...kloni se samoće malena"...

[draganica]

2011.
Vracam se kuci s posla, noc je, proslo je jedanaest. Prolece, tiho je. Koracam i razmisljam kako sam konacno srecna. Imam posao koji obozavam, dobro sam placena, postuju me. Imam divnog muza, preslatku devojcicu. Mama i tata se ne svadjaju tako cesto, on manje pije, vise ne divlja. Sestra se udala, ima divnog sincica. Sve su se kockice poslozile...

Kraj mene prolazi vozilo hitne pomoci. Skrece prema mojoj ulici. Podilazi me jeza. Ako i na sledecem uglu ode desno, mozda ce kod nas. Srce ubrzano lupa. Mozda je prasvekrvi opet pozlilo. A mozda je svekar, svekrva, muz, mala...? Dok idem ka tom uglu zebnja je sve veca. Ionako hronicno ubrzan puls sada divlja.
Sizem do ugla. Pred kucom samo nas auto...

1988.
Dolazak u vrtic. Mama i tata me ostavljaju tetama. Placem, jecam. Nikome ne govorim da se plasim da me tu sklanjaju da bi tata kod kuce mogao da tuce mamu. Deca me ne vole. Niko se ne druzi sa mnom.

1997.
Idem u osmi razred. Odlikas sam. Ne smem dobiti manje od pet. Tako tata zeli. Inace, slede uvrede. Ja sam debeli slon, budala, nesposobna, bezvredna, uzasna, najgora.
Ubedio me je. Tako mislim o sebi i tako se ponasam. Nemam drustvo, ne slavim rodjendane. Nikuda ne idem, niko mi ne dolazi.

Ujutro tata odlazi u prodavnicu po hleb. U sebi ponavljam stotinu ocenasa. Samo da ne ode u kafanu. Samo da se odmah vrati kuci.

Vreme je rucka. Stize. Oci mu zeleno-krvave, lice izobliceno. Sotona. Molim mamu da cuti, da se ne svadja.
- Sta ima da se jede?
- Kuvala sam grasak.
Postavlja mu sto.
- Ta govna necu da jedem! Jel ima nesto drugo?
- Hoces parizer?
- Jesi ga ti kupila mamicu li ti jebem kurvinsku, droljo pokvarena! Sad cu ja da ti dam parizer, picka li ti materina nesposobna!

Pljuste udarci, ona vristi, sestra i ja ga preklinjemo da prestane. Zatvara nas u sobu i nastvalja.

Scena je gotovo uvek ista, samo dani prolaze...

2002.
Idem na faks, u muzicku skolu i radim honorarni posao. Samo da nisam kod kuce. Uspesna sam, prihvacena. Konacno shvatam da vredim.
Deda koga volim najvise na svetu je u bolnici. Rak creva. Ostalo mu je jos mesec dana.

Novembar, 17.30, sreda.

Vracam se s faksa u svoj grad, pola sata voznje autobusom. Idem ka stanici. Zastanem na semaforu na jednoj velikoj raskrsnici. Tu je vozilo hitne s upaljenom sirenom. Ne propustaju ga ostali vozaci, nikako da nastavi put. Pomislim: boze, kakav svet, sta ako neko unutra umire?
Hitna napokon krece i polako prolazi kraj mene. Pored vozaca ugledam – mamu i tatu! Pomislim, dedi je pozlilo. Mama otvara prozor i ima vremena samo da izgovori ime moje sestre i naziv bolnice u koju idu. Odlaze.

Stotinu damara u glavi. Ledeni znoj, noge se oduzimaju. Te godine samo ja sam u citavoj porodici imala mobilni. Izbezumljeno pitam prolaznike gde je ta bolica. Autobus broj 16, ides preko mosta, kad ugledas zgradu policije, tu sidjes, pa iza ugla.
U autobusu misli sibaju kroz glavu. Sta joj je? Imala je fiskulturu u skoli, mozda se povredila...Ali zasto nisu mogli da joj pomognu u nasem gradu? Cekaj, danas je tata bio u skoli... Nije valjda opet precutala neku losu ocenu? Pa lepo ju je juce pitao... Hm, lepo... Dobro, pretio je da ce zazaliti ako mu nije rekla, ako mora da crveni pred nastavnicom... No rekla je da ne krije nista. Pa ne moze biti...

Stizem. Ugledam coveka na prijavnici.
- Izvinite, devojcica od 14 godina, duge plave kose, malocas su je dovezli, to mi je sestra...
- Aha, gore je na sestom spratu, intenzivna nega, u komi je, na aparatima, progutala je neke tablete. Ne znam da li ce te doktorka pustiti gore, zamolicu je.
Dobijam dozvolu. On me prati do lifta i kaze:
- Pazi, roditelji su ti skroz izbezumljeni, skupi snagu, budi jaka, potrudi se da im pomognes...
Da, kao i uvek.

Vrata lifta se otvaraju. Oni sede u cekaonici, deset godina stariji.
- Nikad vise necu pitati za ocene, necu ni ici u skolu, necu vam nista braniti, ni izlaske ni drustvo, promenicu se...samo da prezivi...
Tesim ih, kazem im da ce sve biti ok. Mora biti. Osecam da ce biti.

Dolazi doktorka, jedno od nas moze uci da vidi seku. Mama i tata me mole da odem ja, oni nisu u stanju. Naravno, nikad nisu.
Ulazim. Spava, skroz gola, pokrivena plahtom do ramena. Kosa svezana u rep. Jedini zvuk u sobi je zvuk aparata za odrzavanje u zivotu... Njen puls, zelene brojke. Tak, tak, tak, tak, tak...
Ljubim joj celo. Topla je, nije ledena kao kad ju je tata pronasao kraj pisaceg stola kod kuce.

Bio je u skoli, imala je 2 i 3 iz matematike i fizike, a nije mu to prijavila. Rekao joj je da ga ceka kod kuce gde ce dobiti sto je zasluzila. Nije nas cesto tukao, svega nekoliko puta, ali reci... te reci su bolele vise od bilo kog udarca. Bole i danas.
Kada je stigao sat vremena kasnije, ona je lezala kraj stola na kome je bila otvorena knjiga iz engleskog i minijaturni papiric iscepljen iz sveske.
Napisala je: Ne zelim vise da stvaram probleme.
Dozivao ju je, nije se budila. Primetio je da se upiskila i da je bila ledena i nekako ukocena. Odvezao ju je u hitnu u nasem gradu, poslali su je ovde.

Izasla sam. Doktorka je ponovo dosla.
- Kasno je za ispiranje zeluca, previse je vremena proslo otkad je popila tablete za spavanje. Kazete da ste pronasli u kanti za smece prazne folije od ta dva leka? Dvadesetak tableta? Ako uz to nije popila jos nesto...recimo neki otrov, pesticid...trebalo bi da se probudi do jutra...Ako je uzela jos nesto...zao mi je, moglo bi se desiti ono najgore. Ova noc je presudna, evo vam broj telefona, idite kuci i pozovite ujutru u sedam. Sad joj ovde ne mozete pomoci.

Vracamo se vozom. Cutimo. Svako u svojim mislima. Oce nas, oce nas, oce nas... Postojis li???

Jutro. Deset do sedam. Naravno, oni ne mogu da pozovu, mogu li ja.

Minut do sedam. Drhtavim rukama okrecem broj. Boze, ima li te?
- Dobro jutro, molim vas intenzivnu negu. Samo da pitam za stanje devojcice koja je sinoc dovezena u komi...popila je tablete...
- Da, da, samo momenat, ne mogu nista da vam kazem, sad cu pozvati doktorku, ostanite na vezi...

Minuti se vuku... Zasto ne moze nista da mi kaze??? Zasto mora doktorka???

- Halo, dobro jutro! Ne brinite, sve je u redu, budila se pred zoru, sve funkcije su u redu, sada spava, ali normalnim snom, za dan-dva moci ce kuci. Mozete doci da je vidite oko podne.

Ulazimo u sobu... Spava. Sta ako otvori oci i zaplace sto je jos tu medju nama, monstrumima? On ju je unistio kao i sve nas, mi nismo znale da je sacuvamo...
Otvara oci... Siroki osmeh! Dajem joj omiljenog plisanog medu, ljubim je...

Bojim se... I posle toliko godina bojim se kad telefon pozvoni. Bojim se da ce mi javiti da nekog meni dragog vise nema.
Bojim se kad god ugledam vozilo hitne. Bojim se da ide na moju adresu. Bojim se da je unutra opet neko moj.
Bojim se da ne zasluzujem da danas budem ovoliko srecna. Bojim se da ce se pakao koji sam zivela jednom ponovo vratiti.
Bojim se da necu znati da ponovo bijem istu bitku.
Bojim se da ovaj strah nikad nece proci.

[Zehehehljo]

huh....

mislim da je vrijeme da i ja nešto napišem o svojim strahovima. premda se volim "pohvaliti" da se ne bojim ničega.
ti strahovi nisu oni klasični (pas, mačka, zmija, smrt, pljačka...)
ne znam dal ljudi uopće mogu shvatiti da se ne bojim smrti i pravde, da se ne bojim borbe i da sam svakog trenutka se spreman boriti i braniti do zadnje kapi krvi. (sebe ili mog bližnjeg)
bio sam isproban... onda nisam odustao i "oslabio", sad sam još sigurniji da sam spreman za i na sve !
od tad vjerujem i onu... što te ne ubije... ojača te !
ali... stvar je u tome da me strah slučajnosti i "sudbine". ne bi si mogao oprostiti da sam svojom nepažnjom zgazio nekoga autom/ kamionom... čime god.
ne divljam, i kad divljam... sam sam i na pravom mjestu za to. za to mi služi bicikl... sletim se, sjurim se... ako će itko najebati, to ću biti ja i eventualno kora bukve.
sreća pa sam ga otkrio... jer je prije toga bilo puno gore. taj ispušni ventil nije bila cesta... nego delikvencija, u kojoj (srećom) nitko nije nadrapao.
osim tog straha "slučajnog" oduzimanja života, me strah odvajanja od voljenih osoba. to je nešto što ne želim. između vlastite smrti i odvajanja, biram smrt !
u tom odvajanju su i ljubavni prekidi, prekidi prijateljstava itd. svaki prijatelj, baš baš svaki je minimalno uz mene 6 godina. znamo se, pričamo bez ijedne izgovorene riječi. samo se nasmješimo, stisnemo ruke i sve znamo ! nije nam strano ništa.. plakati ako treba, tući se rame uz rame... pogled je dovoljan da sve znamo !
strah me gubitaka takvih osoba ! nekoga tko je dio svakog mog dana. žalosno što sam i tu na jaaako glup način izgubio dobrog prijatelja (nismo ni riječi progovorili), s kojim sam si bio bolji nego sa sestrom... pa... sigurno 17 godina.
to je nešto više od prijateljstva !
žalosno je to što sam bio isproban i u gubitcima (smrtnim) voljenih osoba i "manje" dobrih prijatelja. kao klinac sam primio poziv da mi je stari najebao, da bi ja onda dalje staroj (i svima) morao objašnjavati i govoriti gdje i kako.
došao je poziv, čovjek se predstavio. ja sam počeo plakati (i danas imam dobre i nažalost istinite predosjećaje). bez ijedne progovorene riječi (dodatne), jednostavno je krenulo. znao sam i bio sam siguran da nešto nije dobro, jer ga je baš taj čovjek poslao tamo i nemoguće da ne zna gdje je.
to je nešto što ne želim ponovno osjetiti. ista stvar je sa onim "manje" dobrim prijateljima. šok, nevjerica... jedino mi je na umu... pa, zašto tako brutalno ???
starog je spasio baš takav prijatelj koji mu je godinama "brat". čovjek je riskirao svoj život, doslovno mu je rekao da ako ide on da onda odlaze zajedno. gorili su !!!
žalosno da prijatelji nisu imali takvih "velikih" šansi. ali, da je bilo brutalno... je ! ni jedan nije otišao brzo, bez patnje i muke.
imam puno osoba u svom životu za koje sam svakog trenutka napraviti sve ! da im se nešto dogodi ili ne daj bože da im netko nešto napravi... bilo bi gadno !

bojim se toga i takvih gubitaka.

[fleur amour]

Jutro je.. znam po ptičicama, vani je još mrak. Slušam ih i pokušavam ignorirati buđenje koje mi se događa, ne želim.. želim spavati. Okrećem se na bok, uzimam jastuk pored mene, i privijam ga uz sebe. Osjećaj ugode na kratko, ptičice, kako su slatke..
Daj, spavaj, spavaj, nemoj misliti, spavaj.. Prva misao.. oh ne, ja mislim..
druga misao.. daj spavaj.. treća.. daj nemoj.. četvrta.. čudan osjećaj.. ne želim..
I sad vidim. Vidim nas jučer. Osjećam bijes. I tugu. Rijetko jutro da se ne veselim danu. Toplo mi je, mičem pokrivač i okrečem se na leđa. Srce me podsjetilo da postoji. Kako to mrzim, svaka misao tog jutra, jedan glasni otkucaj. Pa preskok, pa opet ritam. Da, živa sam, i previše.
Mislim o tebi, odmah, baš krasno..
Naše misli kao da su bića za sebe, i baš ih briga što ih ne želimo, samo se roje..
Budna sam, sad to znam, ne želim otvoriti oči. Opirem se porivu da pogledam mobitel.
Baš svako jutro, dok gasim budilicu(našu sovu), istovremenmo poluotvorenim očima tražim tvoju poruku. Možda je stigla dok sam spavala. Često i stigne, i ja se onda nasmiješim, u sebi.. Na neke stvari se ne treba navikavati. 'Kako si glupa, zašto uopće misliš na njegovu poruku?' Ma neću.. i okrečem se, opet mijenjam položaj.
U mislima prolazim svaku sekundu od jučer, a pokušavam ponovno zaspati. Nemoguća misija. Mobitel mi je privlačna zabranjena stvar, tik do mene.. Mislim o tebi, opet i opet, i prezirem se zbog toga. U mislima uzimam mobitel i vidim da nema ništa, osim plavog zaslona sa mjehurićima, pripremam se na stvarnost. Mislim na tvoju poruku, onda kad nema fucking šanse da je dobijem. I onda strah, potpuno nemoguć strah, jer je to istina.
Bojim se praznog zaslona na mobitelu, koji mirno postoji kraj mene, taj banalni
komad metala. Ne očekujem ništa, znam što je, a ne usuđujem se pogledati..

U nekom drugom svijetu, nekom tamo, nepostojećem.. bilo bi '' - Fališ mi ljubavi.. luđa si od konja, nabijem tvoje 'Ne želim te vidjeti par dana'.. odjebi,želim te vidjeti večeras..-''
Mrzim stvarnost. Uzimam druga u ruku, i gledam samo plavkaste mjehuriće na ekranu.. Mrzim stvarnost. I poznatu priču sa suzama.. Mrzim i njih.

[Crnjača]

Bojim se


Budim se usred noći i hvatam zrak. Na sebi osjećam težinu koja me pritišće i ne mogu se pomaknuti. Treba mi neko vrijeme da shvatim da je sve u redu, da je ta težina samo tvoja ruka koja me grli. Čudno, ne mogu zaspati bez tvog zagrljaja, a sad me taj zagrljaj preplašio. Okrećem se i gledam u tračak svjetla što dopire kroz rolete. Ti se budiš, podižeš glavu i upitno me gledaš.
"Sve je u redu," - prošapćem- "spavaj."
Ustajem iz kreveta, sjedam na pod, palim cigaretu i razmišljam.

Opet sam sanjala isti san, desetogodišnju sebe, djevojčicu koja, sklupčana na krevetu u hladnoj sobi, u mraku, bezglasno plače i potiho doziva mamu. Davno sam naučila plakati bez jecaja, disati gotovo nečujno, sve kako bih bila neprimjetna. Nije pomoglo. Bila sam nevidljiva svima osim onome zbog koga sam se trudila nestati, sakriti se pod neki kamen i više ne postojati. Sve samo da me ne nađe, da me ne vidi...

I danas se ponekad čujem kako plačem, osjećam svaki udarac, svaku uvredu, slike te spodobe kako leži na meni su toliko stvarne, kao da se sve događa baš sad. Zato se bojim zaspati sama, ne mogu ležati kraj nekog tko spava. Bojim se slika koje se tad pojave, prizora pretučene i silovane djevojčice koja bezglasno plače i doziva mamu koja ne dolazi pomoći svome djetetu.

Ali zapravo se najviše bojim neke crne budućnosti u kojoj još jedna djevojčica bezglasno plače i zove svoju mamu u pomoć, a ja sam ta majka koja ne dolazi.

[Čekkić]

Subota je.. Ljeto. Klinci su već na ulici.. Još tjedan pa će i naši praznici..

Budim se rano za subotu. Sunčane zrake koje probijaju tamne dijelove stana zasljepljuju me, ali ne smeta me to.. Pristavljam kavu. Hladna voda na mom licu oživljuje moje do tad potpuno smireno tijelo. Blućkanje kave požuruje me u kuhinju gdje miris kave najavljuje prekrasan dan..

Miješanje kave i malo mlijeka prema njenom ukusu.. Još spava. Prvo mi razmišljanje dana tek daje do znanja da je novi dan počeo i da sam budan.

Vani je toplo. Savršena temperatura, kad očekivanu vrućinu još uvijek skriva jutarnji hlad. Kava je na terasi, pepeljara je prazna..

Spava. U smiješnoj pozi, sa zabačenom glavom, još uvijek negdje u drugom svijetu.. Ljubim je.. "Buđenje.." Čekam dok shvati da je jutro.. Čekam poljubac..

Puštam je da dođe k sebi. Sjedam na terasu i udišem lagani ljetni zrak.. Palim cigaretu i otpijam prvi gutljaj kave.. Silina okusa, dima i svježine govori mi tajne života i sreće.. Ne razmišljam o ničem, samo uživam..

Čujem korake, izlazi na terasu sa veselim smješkom gledajući kavu..

Bojim se...

Bojim se da je to samo san...

Bojim se da će puno još vremena proći da to opet doživim...

[Potnia Theron]

Osjetila sam da me promatra, dok sam pažljivo i polako navlačila rukave pidžame s likom Mickeya Mousea. Podigla sam ruke visoko iznad glave i strpljivo čekala. Prevarit ću te, smeće prokleto. Koncentrirao se na nistagmičke pokrete mojih očnih jabučica, na jedva osjetne mišićne trzaje, titraje usana, toplinu daha. Brzinom svjetlosti sam prevukla gornji dio pidžame preko glave, a donja usna povučena rubom ovratnika vratila se na svoje mjesto uz glasan plop! Cerio se. Osjetila sam na svojoj orošenoj koži njegov dah obojen mirisom trulih jabuka.

Oprezno sam koračala prema drvenim, sličicama oblijepljenim vratima svoje sobe. Pekao me taj pogled na mojim leđima, gotovo sam mogla osjetiti kako mi ulazi u kožu, poput dviju užarenih kovanica. Neće me dograbiti, to sam znala. Ne još. Igrao se sa mnom. Sjetila sam se mantre koju mi je djed ponavljao suzbijajući moj strah od vožnje bicikla.

Koncentriraj se. Ne smiješ raditi nagle pokrete. Ne smiješ raditi nagle pokrete. Ne smiješ raditi nagle pokrete. Koncentriraj se. Ne smiješ...

Smirenom rukom sam čvrsto stiskala kvaku na vratima. Ne zna moje tajno mjesto. Ne zna mjesto na kojem je nemoćan. Ali što ako mi je to podsvjesno bilo jasno nekoliko minuta ranije, dok me gledao ravno u oči? Što ako može proniknuti u mračne tunele moje polusvijesti? Možda su iza vrata njegovi ortaci? Nemam plan. Hitno trebam plan!

Neće ga spriječiti zaključana vrata, ma neće ga spriječiti ni dva ormara naslonjena na njih, ni ključ postavljen tako precizno da se ni igla ne može provući kroz ključanicu. Morat ću biti brza!

Oprezno otvaram drvena vrata desnom rukom, a lijevom pokušavam upaliti svjetlo. Gdje je prokleti prekidač?

Pronalazim ga, ulijećem kroz vrata, zalupim ih u trku i odskačem na krevet. Srce mi lupa kao u preplašenog zeca, pidžama s likom Mickeya Mousea je vlažna od znoja, svaka dlaka na tijelu nakostriješena... Povlačim deku do nosa i smiješim se. Sad me uhvati, ako možeš.

Sada sam sasvim dovoljno hrabra da pokušam ugasiti svjetlo bacajući jastuke na prekidač. Ako ne uspijem, mami ću reći da sam zaspala čitajući lektiru. Da joj ispričam što se dogodilo, znam da mi ne bi vjerovala.

Ponekad je takva. Tada, a i danas, dva desetljeća kasnije. No, ja sam itekako svjesna da su čudovišta stvarna. Ponekad se iz nas samih presele u hodnike, tavane, ormare, pod dječje krevete, na tamne ulice, u ljudske odnose... I čekaju da se spotaknemo o svoje strahove.

[Pharmacist's Daughter]

„Cega se ti NE bojis?“ – pita me on dok ulazimo u Avenue. Tapkam za njim ko mala djevojcica, osvrcujuci se prema velikim ulazim vratima. Oduvijek sam se bojala da cu zapet u tome.
Stane, okrene se i pogleda me onim ocima, na koje nisam padala dok nisam njega upoznala.
„Paaaa… nije da se bojim nego mi stvaraju neugodan osjecaj“- pomalo se durim. „Kao i pokretne stepenice. Al njih sam prerasla.“
Ne odgovara nista. Hvata me za ruku. Cvrsto. I smije se.
Smijem se i ja. I vise nema straha, ni od stepenica, ni vratiju.
„Ajde, odi, pogledaj. Znam da zelis.“
„Previse znas o meni“
„Taman koliko treba…“
Lancic na leptirice. „Jaoo zelim“ – vucem ga za rukav da vidi. „Zakaj nema popust na to…“
„Bit ce kad dodjes opet“ – osjetim mu tugu u glasu. Imamo jos 3-4 dana za nas. Onda opet 3-4 tjedna patnje.
Pokusam ga razveseliti - „Doc cu cim mi javis da je na popustu“.
„Dogovoreno.“
Izlazimo van. Kroz ona ista vrata. I vise nema straha.
Ostaje samo onaj najveci. Strah od gubitka. Strah od praznine. Strah od pada. I ponovnog dizanja na noge.
Strah da se voljena osoba pretvori u nepoznatu.
…
Leptiri su na popustu. On je postao stranac.
Nikad mu nisam rekla, da se vise od vratiju, stepenica, liftova, mraka, paukova, visine, dubine… bojim izgubiti njega. Kao decka, kao frenda, kao osobu.

Bojim se Zagreba, bojim se nasih mjesta, naseg vremena, nasih neispunjenih zelja i planova, nasih uspomena.
„Pa dobro, cega se ti NE bojis?!“
„Paaa.. nije da se bojim, nego mi stvaraju neugodan osjecaj.“
Jos uvijek ogromne tuge. I razocaranja.

[eleuthera]

Draganica je izabrala ovotjednu zadaćnicu.

Zamislite da ste dobili priliku da na jedan dan budete neko drugi: vas muz, vasa svekrva, mama, Barak Obama, macka, pas, porno star... svejedno.
Ili jednostavno, ako ste zena, zamislite da ste na jedan dan muskarac i obrnuto, ako ste muskarac da ste zena.

Recimo, neka prica pocne tako sto sanjate da vam neki stvor daje moc da tog dana budete neko drugi i kaze, na primer: draganica, ti ces biti tvoja svekrva. Otvarate oci i shvatate da ste u krevetu kraj svog svekra. :rolleyes: I 24 sata ste u tudjem telu.

Post on. :D

[Pješčani sat]

mogu ja probati?

U tuđem tijelu

Zvoni zvono, i budi me iz ljepljivog, teškog sna. Nisam očekivala da ću tako započeti jutro. Ne znam, nekako sam mislila, kad dođe do toga, da će biti sve posebnije. Ne znam u biti što sam očekivala.
Nalazim se u tijelu muškarca.
Znao sam da će do ovoga jednog dana doći, ali sam isto tako znao da se ne mogu zaustaviti, prijetnja krajem teško može spriječiti nagone i želje. Danas mi je zadnji dan na ovom svijetu. Sutra ću umrijeti, presuđeno mi je tako za moja (ne)djela. Ne moja, nedjela čovjeka u čijem se tijelu nalazim na jedan dan. Kako život zna biti čudan. Omogući mi iskustvo života nekog drugog, a ja završim u nekom tko će dobiti smrtonosnu injekciju i otići ča. Sve je tu, osjećam svaki trzaj koji mi prolazi kroz tijelo. I sreću i strah, i očekivanje.Ljudi kraj kojih prolazim zure u mene i spuštaju pogled kad ih pogledam nazad. Mješavina zadovoljstva i straha viri ispod njihovih kapaka. Malo ih je strah da ne bi i oni tako završili, malo im je drago jer me napokon stiže kazna. Ništa ne znam o ovom tijelu, ne znam što je činio da je završio ovako. Vidim samo da nema prijatelja, ovi koji su tu oko njega, skupa u zatvoru, nisu njegovi prijatelji. Samo dijele zajednički prostor i vrijeme, spojeni sudbinom, ili bolje rečeno, vlastitim odlukama.
Dolazi mi ispovjednik, baš kao u filmovima. Ne znam što reći, ne znam što je ovo tijelo napravilo do danas. Po onome što ispovjednik priča, bio je loš, loš čovjek. Uživao u boli, uživao u tuđoj patnji. Ne znam što reći, kako objasniti da to nisam ja, ja sam tu igrom zapela, ovo nema veze sa mnom. Pustite me van! Nisam kriva!
Šutim i zurim u pod, ne znam što reći čovjeku preko puta mene. Gledam u šake zgrčene na svojim koljenima, nepoznate šake, pune ožiljaka. Valjda je tim šakama pretukao te ljude do smrti..
Cijeli dan prolazi kao u bunilu. Jedva prihvaćam činjenicu da sam jedan dan muško, tijelo mi je teško, i kruto, ne znam je li tako svako muško tijelo, ili je ovo posljedica odabranog života, ozljeda i godina koje su poharale ovo tijelo, sa svim teškim i manje teškim danima.
Osjećam njegove osjećaje, on je osamljen i tužan čovjek. Ne boji se sutrašnje smrti, boji se života . Boji se svojih reakcija na život koji ga okružuje. Svjestan je pojmova dobra i zla, tamo negdje u kutku svijesti ponekad plane savjest, ali davno je ona utišana. Već dugo nema neku težinu njeno pojavljivanje. Dan prolazi, finaliziraju se puste sitnice. Liječnik me pregledava, valjda da budem zdrav prije nego me ubiju, nedobog da umrem od upale pluća ili srčanog i tako izbjegnem Pravdu.
Večer je, baš kao u američkim filmovima, mogu birati što ću jesti. Odabirem čokolino, štrudlu od jabuka i puno puno sladoleda. Gledam u sebe/njega, vidim kako se sjeća(m) djetinjstva, prije nego se sve ovo otelo kontroli. Prije nego sam se dovoljno uplašio života i počeo napadati prvi, da spriječim nekog drugog da udari prvi. Cilj mi se ostvario, eto, udarao sam dovoljno dugo, ali nisam zadovoljan krajem. Nekako sam mislio da će rezultati biti drugačiji. Moja snaga vidi se samo vani, ne vidim ju u sebi.
Nakon večere, legao sam sam sa sobom, zadnji put. sutra je kraj. Besmisleno bi bilo sad se pokajati, toliko još ponosa imam, neću im to dati . Zašto ne mogu zaspati?
Kakva je sad ovo nesanica? Pa uvijek sam mogao zaspati, bilo gdje..
4 sata su ujutro, uskoro će opet zvoniti za buđenje, i, kad liječnik napokon dođe u ovaj mali grad, moja priča biti će završena. Ma, moja priča je davno završena, ovo je closure za sve oko mene.
Dok ležim s rukama prekriženim ispod glave, bojim se. Želim van. Želim da ovo prstane, nije zabavno biti u tuđem tijelu. Nije bolje nekom drugom u njegovom životu. Oću nazad u svoj dosadan život. Neka me ovaj što me prebacio ne zaboravi, ne volim injekcije.

[plavi-safir]

proljetno jutro..a ja sam ustalka rano,kišica okupala dan..a meni ne smeta..jer ja sdam djete i izaći ću napolje,uzeti cipelice i capkati po travi bas zato sto je mokra..doleti će neki pas ,onako odnikuda i zalajati veselo na mene..pa ćemo se igrati u travi..a zatim kad i to dojadi,ja cu uzeti bicikl,napraviti krug po kvartu..sresti sanju,anu,željku,tomu,nikicu..bacit cu biciklić bilo kuda,igrat ćemo žmiricu..
i bit ću djete do kraja dana,veselo,nasmijano,zajapureno od igre,skakutanja i letanje..
mama ce dozivati s prozora"hajde na ručaK2..i naravno da cu jedva cekati da opet izađem van..a onda ce mama i tata povesti u grad..
otići ćemo na Kupu,šetati nasipom..i zatim pojesti slajac u gradu,u kasno poslijepodne..
navece cu obući onu nekadasnju malu pidjamu sa žutim medekima,skočit u svoj kinderbet i zaspati snom malog djeteta..

[Lastan]

Budim se u zoru na vrhu najvišeg jarbola nekog broda. Sunce je daleko, sitno; pola svjetla još daje mjesečina što se rasipa po okolnom ledu. Uskoro će sve blještati od bjeline.

Širim krila i hvatam zračnu struju; nema smisla da se već rano ujutro naprežem mahanjem. Treba izdržati do navečer.

Mornari također ustaju. Doručkuju. Par zajebanata među njima baca komade usoljene ribe u zrak. Hvatam ih u letu; ponekad mi čak i uspije. Tada mornari viču i plješću. I bacaju još.

Hej, besplatna hrana. Nije mi ispod časti. Nisam ja ledolomac.

Brod se polako probija kroz led. Sunce je već visoko; ja sam albatros, a sve oko mene je plavo-bijeli svijet. More. Nebo. Led.
I brod poda mnom.

Mornari se čine sretnima. U jedrima im je vjetar koji ih nosi u toplije krajeve.
Nalazim se točno iznad broda kad jedan od njih grabi samostrel i pogađa me ravno u prsa.
Padam prema palubi, a posljednje su mi misli: “Đubre. Mučko đubre.”



At length did cross an Albatross,
Thorough the fog it came;
As if it had been a Christian soul,
We hail'd it in God's name.

It ate the food it ne'er had eat,
And round and round it flew.
The ice did split with a thunder-fit;
The helmsman steer'd us through!

And a good south wind sprung up behind;
The Albatross did follow,
And every day, for food or play,
Came to the mariners' hollo!

In mist or cloud, on mast or shroud,
It perch'd for vespers nine;
Whiles all the night, through fog-smoke white,
Glimmer'd the white moonshine.'

'God save thee, ancient Mariner!
From the fiends, that plague thee thus!—
Why look'st thou so?'—'With my crossbow
I shot the Albatross.

— Samuel Taylor Coleridge

[Crnjača]

U tuđem tijelu

Budi me reski, iritirajući zvuk. Pogledam oko sebe, pa kroz prozor. Vani je mrkli mrak. Opet sam zaboravila ugasiti alarm sinoć, ali se ne sjećam kad sam ga promijenila. Zvuk mi uopće nije poznat. Ne mogu se riješiti čudnog osjećaja u sebi. Pipam po krevetu, prazan je. Pa gdje mi je dečko? Znam da smo sinoć zajedno legli. Pogana se budilica opet oglašava. Pola četiri ujutro je. Uzimam mobitel u ruku i shvaćam da nije moj. Tražim prekidač i palim svjetlo. Ovo nije ni moj krevet,ni moja soba,ni moje...tijelo?!

Što se događa? Ruke su mi čudne i velike i čini mi se da sam viša, zapravo viši. Nalazim se u tijelu nekog muškarca. Jao, zov prirode... Gdje je, zaboga, wc? Pokušat ću se opustiti, neka tijelo samo nađe put, ipak je to njegova kuća. Dobro, krećemo i... stigli smo. Otvaram vrata, palim svjetlo i bacam pogled u ogledalo. Zašto sam morala pogledati? Zašto? Ja sam u tijelu svog šefa! Od svih ljudi na ovom svijetu, ja moram postati on! I kako da se sad popišam? Baš me briga što sam zaglavila u tom tijelu, ja svejedno ne želim vidjeti šefov ... penis! I što sad? "Dobro, smiri se", govorim sama sebi. Odlučujem zatvoriti oči i krećem rukom... Rukom!? Ne, ovo je još gore od gledanja! Nije prvi kojeg bih vidjela ili dodirnula, ali ovaj je spojen s mojim šefom! I što sad? Dobro, onda ću sjesti i problem riješen. Oh, koje olakšanje!

Oblačim se zatvorenih očiju. Ne želim riskirati da išta vidim. Sva sreća što je šef sinoć pripremio odjeću, pametan čovjek. Puštam da me tijelo vodi do kuhinje, nabrzinu pijem kavu i krećem van prema kombiju...
Ajme meni, pa šef svako jutro vozi radnice na posao! Ne, ne mogu ja to! Pa ja u životu nisam vozila ništa osim bicikla! Izvrnut ću se u prvu grabu! Mama!!! Jedva susprežem drhtanje ruku dok ulazim u kombi. Ako išta kažem, mislit će da sam poludjela, ovaj, poludio! Više ni ne znam u kojem rodu trebam misliti! Moram se opustiti i smiriti. Ovo tijelo me vodilo kroz kuću u kojoj nikad nisam bila, možda može i voziti umjesto mene. Duboko dišem i pokušavam isključiti svoju svijest. Dobro je, krećem se,vozim. Stižem do mjesta gdje me čekaju radnice. Još su pospane pa valjda neće ni primijetiti. Dobro je, on je dobar vozač, pa se mogu prepustiti refleksima tuđeg tijela.Put do Zagreba prolazi u tišini. Ostavljam ih svaku na svom radnom mjestu i odlazim po robu. Konačno malo mira!

Odlučujem odvojiti malo vremena za sebe, kupujem cigarete i sjedam u prvi kafić na kavu. Palim cigaretu i gušim se od kašlja. Da,ovo je malo nezgodno; moj šef je nepušač, a ja dan ne mogu započeti bez cigarete. Malo se borim s nepušačkim tijelom, ali konačno odnosim pobjedu. Prvi put danas se osjećam dobro! Ostatak jutra se odlučujem isključiti i prepustiti tijelu da radi sve što se uklapa u šefov raspored. Primam narudžbe, razvozim robu, dovozim robu s veleprodaja u dućane. Dan ide kao na tekućoj vrpci. Dva su sata popodne i pitam se što je s mojim tijelom. Je li sve u redu s njim, tko je unutra, ako ima ikoga. Skupljam radnice, završile su za danas, i odlazim u dućan u kojem radim. Dobro je, došla sam na posao! Ovo je zbunjujuće i neprirodno! Vidim svoje tijelo i hoću natrag unutra, a ne mogu!

Situacija je komična. Moje tijelo i osoba unutra šute, pa šutim i ja. Znam da ne mogu promijeniti situaciju u kojoj sam se našla, pa ni ne pokušavam. Sjedam u kombi i vozim natrag šefovoj kući. U početku se isključujem i puštam tijelo da vozi samo. "Hej, pa ide to meni!", pomislim i upravo tad umalo pogodim auto ispred sebe. "Dobro, možda ipak ne."
Odlučujem se pouzdati u tijelo, jer njemu to ide bolje. Sva sreća da je šef u ovo doba pospan, pa se radnice ne uzbuđuju previše. Očito su nagla kočenja uobičajena kad šef vozi kući. Sa ženama u autu razgovaram minimalno, jer ih baš i ne volim. Stižemo na mjesto iskrcaja. One izlaze, a ja palim još jednu cigaretu. Pretvorit ću si šefa u pušača!
Dan ide prema kraju, užurbano, jer još treba odraditi tisuću stvari. U devet navečer mi zvoni mobitel. Već znam da je to prijava prometa. Javljam se. Pjevuckav glas mi izrecitira promet i narudžbu za sutra. Očito je i stanar u mome tijelu dobro odradio posao. Jedino, nisam ni sanjala da tako zvučim, kao da sam se nadisala helija.

Ovaj gad od dana je konačno gotov. Tuširam se zatvorenih očiju i dobro pazim da ne dotaknem neki... intimniji dio tijela. Sve sam preživjela, ali to bi bilo previše za mene. Dok tonem u sam, pitam se gdje mi je završio šef. Iskreno se nadam da nije bio u mom tijelu, jer, s obzirom na moje navike, prošao bi daleko gore nego ja.

[-ladyblue-]

Vidim svoj odsjaj na ljuski ribe,
prenociste za galebe stjene tvrde,
cujem tuznu pjesmu violina,znam netko nesretan ju svira,
obasjam zamisljena lica sa ulice,pamtim gdje su osvjetljene kuce,plac djeteta u noci,zenu sto ceka kad ce muz doci..
Vidim prometne i ubojstva,
vidim prevare i nevjerstva,toliko toga suteci vidim i znam,
jer ja sam Mjesec,samo danas,na jednu noc i jedan dan!

[Crnjača]

Svi smo u životu donosili odluke koje su nam, na ovaj ili onaj način, promijenile život.
Vratite se u dan kad ste donijeli odluku koja se pokazala dosad najvažnijom. O čemu je bila riječ, kako ste se osjećali, što vam je prolazilo kroz glavu, i naravno, što ste odlučili.

[Madamoiselle]

Fakultet. Svi ste stalno u jednom stanu i živite kao u nekoj sekti, svi na okopu, s podjelom zaduženja ovisno o ambicijama, karakteru i željama.
Nekako se dogodilo da je THE okupljalište bilo u njegovoj kući, a ja sam imala ulogu domaćice. Bili smo skupa već neko vrime, osječala sam se poprilično usamljeno sama sa svojim problemima, i veliko društvo koje je stalno boravilo u stanu mi je odgovaralo.

Volila sam ga. Zaljubila sam se u njegovu dobrotu, brigu, smisao za humor koji sam valjda jedino ja razumila, a kad bi me škaklja smijala bi se kao da mi je zadnje smijanje u životu. Ali je bia čudan. Ili ga samo nije bilo briga za mene. Ne znam. Bila sam mlada.

U bivšoj vezi je pažnje bilo i previše. Nikad se nije dogodilo da sam se osječala ne voljenom. Međutim, ljubomora je izlazila na vidjelo sve više i prekinila sam. Ali nije bilo lako kao šta sam mislila. I uvik sam mislila 'Možda mi fali pažnje, logično, razmazia me prethodni, ali zato bar nije psiho kao on'. Trajala je borba dosta dugo, i iako ni sam Gotovina to ne bi rješio bolje, osta je velik osječaj srama jer mi se dogodilo da sam se uplela u tako nešto. MENI! Bar sam ja uvik čitala ljude kao knjige, kako se dogodilo da sam postala jedna od onih cura o kojima se svako malo čita u crnoj kronici?!

I On je bia pun razumjevanja, iako nikad nije čuo cilu moju priču. Nikad.
Prestaneš pokušavat pričat onom koga ne zanima. Osječala sam se toliko jadno u svojoj koži da sam želila na neki način pred njim 'oprat' sebe i objasnit mu da nisam jedna od onih šta trpe. Ali kako to inače bude, postaneš ono čega se bojiš.

I trpila sam. Ležala bi kraj njega u krevetu, na svojoj strani kreveta jer on ne može spavat kad mu je netko preblizu. Nekad toliko sama i posramljena da bi se digla da ne čuje kako plačem. Kad bi i pita šta mi je, šta da kažem? - 'Žensko sam. Plače mi se a ne znam zašto. Samo bi da me netko zagrli i da mi kaže da se svakom može dogodit ono šta se meni dogodilo, da zato nisam jadna!'. I meni je to smiješno zvučalo, kako bi tek njemu zvučalo...

Jutro je uvijek bilo bolje.
Poželila bi doručak, a on bi reka:'Zovi Ivana da ga donese'. I Ivan bi donia burek ili jogurt ili nešto treće...Cilo društvo bi se našlo, pilo kave, malo otišli na fax, pa u menzu, pa na kavu, pa na večeru koju sam uglavnom ja radila.
Nije mi bilo teško. Oni su sve financirali, a ja sam kuhala.
Bilo je lakše to nego izać negdi van. Mučila sam se s plačanjem faxa i nisam imala često para ni za hranu a kamoli za nešto drugo. Svaki izlazak je bia svojevrsna trauma ili napor. Izić među sve one sređene curice nakon šta bi 3 sata kopala po već odavno iznošenom ormaru i mazala se jednom crnom olovkom koju sam imala mi baš i nije dizalo ego kao mladoj curi od 20 godina. Ivan je jedini uvik govoria 'Ne postoji ružna žena, samo siromašna'. Međutim Njemu to i nije bilo bitno. Kako i bi? Ne možeš odredit šta osječaš, samo osječaš...

Osječala sam se kao stvar s kojom nikad ne razgovara, koju nikad ne mazi i ne gleda u oči...a ja svjesna svega, s kočnicom i na duši i na samopouzdanju, krivim samu sebe jer sam toliko jadna da mi netko drugi treba da me digne! I mislim se: 'Na njegovom mistu, ni ja se ne bi volila!'. I znam da bi sve bilo ok samo da mu mogu reć šta me muči, i da imam para za sredit se, i da imam razlog za smijat se. Ali nema ničeg od toga.

Osim Ivana.
Dani su bili odlični. Dok je On vrime provodio s laptopom, autom ili prijateljima ja sam pričala s njegovim najboljim prijateljem. O svemu! Ivan je posta i moj najbolji prijatelj. Zna je šta naručujem u restoranu, šta volim a šta ne, svaki dan donosio novu zagonetku ne shvačajući kako svaku rješim, dava mi da vozim auto jer je zna da svoje neću imat još jako dugo a zaljubljena sam u mašine, dolazio po mene u sred noći jer zna da se bojim mraka, pita šta nije u redu kad bi vidia da nisam sretna, kupova mi doručak bez da ga zovem; a tema za razgovor nikad nije nedostajalo...

Prošla je jedna godina. Prošle su i dvi. Noću bi plakala, a danju se smijala nekim glupostima koje su nas sve zabavljale. Mučilo me kako sam tako dobra prijateljica a tako loša cura. A tuga je čudna stvar. Šta je više ima više te veže za onog zbog koga patiš. A i On je čudan sam po sebi. Znala sam to. Na kraju krajeva, takvog sam ga i volila. Uostalom, ni Njemu nije bilo lako. Umira mu je blizak član obitelji i zbog toga je bia gori nego inače. Kraj njega, kao da sam bila potpuno sama. Ili još gore, s nekim tko me mrzi.

Jednog dana se sve prominilo.
Ivan je reka da me voli. Reka je i Njemu.

Taj dan neču nikad zaboravit. To je bia prvi put da sam vidila Njega da je sretan jer sam kraj njega, da je sretan jer me ima i da je ponosan na mene. Došao je na fax i zagrlia me i poljubia pred svima. Znala sam da mu je drago samo zato šta je Ivan zaljubljen u mene. Nije mu ni palo na pamet da možda i ja osječam nešto prema njemu. Kad me napokon pita, rekla sam: 'Ne znam'.

I nisam znala. Zbog jednog sam bila najusamljenije i najtužnije biće na svitu (a to valjda može postić samo netko do koga ti je stalo) a zbog drugog najsretnije. Kraj Ivana sam ja bila Ja, potpuna osoba.
Iznenadila me Njegova reakcija. Reka je tu noć u sobi: 'Bejb, dobro razmisli, o tvom se životu radi...'.
Ljubav je nesebična. Pomislila sam da veći izraz ljubavi od toga nisam mogla dobit. Na njegovom mjestu svatko drugi bi me gleda s mržnjom. Tu noć me zagrlia. A kad sam otvorila oći našla sam ga kako me gleda i kako mu suza ide niz lice. Bila sam ljuta. Povriđena jer mi nikad prije nije reka ništa lipo, i ljuta na sebe jer ga tako volim a tako sam sama s njim i nikad dovoljno dobra. Bila sam bijesna kad mi je pustia 'Volim te budalo mala' i kad ni tad nije reka šta mu značim nego me pustia da biram i i dalje mislim 'ma on je takav'.
I plaka je. U prepunom restoranu, dva sata u komadu, i srce mi para jer nisam znala jel plače zbog mene ili zbog svega šta mu se događalo tad. Osječala sam se kao sporedni lik u vlastitoj priči. Ali ludo srce, uvik se nada. I pomislila sam da me možda ipak voli, samo to nikad nije zna reć.

A Ivan je čeka. Koliko god je tribalo.
Ljubav prema njemu je bila neupitna. Ali nije bilo onog nečega šta mi je otvaralo emocije. Kad bi mi On stavia ruku na lice u meni su se budili osječaji koji bi me odma bacili njemu u zagrljaj. Imala sam osječaj da bi cilu dušu otvorila kad bi me zagrlia. S Ivanom sam bila sretna. Ali taj osječaj da ti netko tako emocije otvori...to mora da je ljubav. Ali kakva je to ljubav kad si uvik tužan kraj nekog i kad se osječaš manje od makova zrna?

I razmišljala sam. Misec. Dva. Tri...I Ivan više nije moga čekat. Prošlo je i previše vrimena. Previše. Nazva me jednu večer da dolazi za 5 minuta i da imam odlučit.
Šta da mu kažem?!

Sila sam u auto i rekla: 'Ne mogu...' izašla iz auta i više ga nikad nisam vidila.
Ne mogu ga ostavit samog. Bez oca, prijatelja i cure. Znam da nikad neće bit isto, znam da ću uvenit i da ću i dalje bit sama. Znam da ne znam tko mi više znači. Ali znam da bi umrla da znam da je zbog mene osta sam. Ja sam već navikla. Ali iz nekog razloga, njegovu tugu ne mogu podnit. Rađe ću ja bit nesretna nego da on bude. A Ivan je jak. Njega će proć...

Tako je i bilo. Ostala sam sama. I bila sama kad mi je najviše tribalo.
Srce je puklo milion puta. Nikad nismo pričali. Nikad nisam dobila lipu rić. Nikad nisam znala značim li mu išta. I uvik sam se pitala di je Ivan i jeli on dobro. Čula sam da nije. I kad je bilo najteže, zbog Ivana sam preživila. Znala sam da negdi ipak postoji netko kome sam najbolja i tko me zna dovoljno da znam da bi reka da ne zaslužujem sve šta se dogodilo.

Vidila sam ga jednog dana nakon 5 godina. Kad je On već posta prošlost, iako Ga više nije bilo, sve šta je u meni umrlo tih godina i dalje me mučilo. A Ivan me pogleda nakon toliko godina s istim onim sjajem u očima i reka: 'Nisi kriva ništa, opet bi sve ponovia jer pamtim samo lipe stvari; nitko nije moga znat šta će bit, bilo je kako je tribalo bit'. I nekim čudom, sva tuga je prestala.

Srce nikad ne sluša razum, pa ni dan danas ne znam dali je odluka bila ispravna. Da sam odlučila drugačije, možda bi se uvik pitala šta bi bilo. Ali znam da me ipak netko volia, i da svo ovo vrime nisam bila sama, iako onaj pravi možda nije bia kraj mene.

Od tad...volim samo one koji vole mene. Jer na kraju krajeva, onaj tko te zaslužuje te nikad ne bi rasplaka.

[Velia]

Naš je život naš izbor.
Sudbina je tek izgovor.
I ustajanje svakoga jutra
Prilika je da se promijeni sutra.

Naš život je naš put.
Za zamjenu s drugima u njem nema mjesta.
Te moramo sami kročiti njime
Sve dok ne dođe do kraja ta naša cesta.

Nema veze kako nam grah padne.
Niti imamo li sreće.
Već s time kako smo putovali
I jesmo li birali planine manje ili veće.

Važno je vjerovati u sebe
Da ćeš imati snage i hrabrosti,
U svakome novome danu
Za sebe pravi put izabrati.

Život je prepun raskršća.
I sami biramo put kojim ćemo krenuti.
Nadajući se pritom da smo izabrali dobar
I da će nas odluka u pravom smjeru odvesti.

Neki su putevi mračni i samotni,
Drugi puni svjetla i radosni.
A na svakom raskršću tek jedno je pitanje:
Lijevim ili desnim putem nastaviti putovanje?

[bijoux]

I gledam te,
nekako daleko i sanjivo...

...kroz maglu smijeha, ironije i raznih čudnih pojava na ovom brodu
koji nas vozi (oprosti, znaš li možda gdje?) u neke čudne zalaske sunca,
ponekad s pomalo falš blues notama.

I kad osluhneš melodiju,
ponekad zaista uhvatiš neki voštani osmijeh
i okrzneš ramenom umjetnu lutku u čudnoj haljini.


Odjednom, nasmiješ se Onom koji svira te smiješne note
mahneš strancu u prolazu
i uzmeš svoju gitaru u ruke.
[Vrijeme je za tvoj blues, malena.]

Hajde, malena, rasprši tu patetiku kao maslačkove padobrance.
Utopi ih u lokvi slane vode.
Znaš kako ti to dobro ide.
A oni? Pusti, gledat ćemo ih na telki s crno-bijelim ekranom.



Idemo. Ožeži me svojim suncem.

(Raskršća? Možda od sutra, dakle, bit će ih manje.)

[Velia]

S obzirom da moram raditi, ne mogu baš posvetiti previše vremena razmišljanju o temi zadaćnice, pa sam se odlučila za prvu koje sam se sjetila. Nadam se da će inspirirati veći broj vas da se raspišete, nego što je to bio slučaj s prošlom temom.

Dakle, ekipa, nova tema je "Prvi put".

Molim da nam ispričate priču o nekom svom "prvom putu". Možete pisati o bilo čemu: o prvom susretu s nekime; o prvom prijatelju; o tome kad ste se prvi put poljubili; o prvome danu u novome gradu, školi, fakultetu, radnom mjestu…; o prvom uspješnom skoku u more ili padobranom; o prvom većem putovanju; o prvom letu avionom; o prvom djetetu… Dakle, uistinu, o bilo čemu.

Netko će možda poželjeti pisati i o nekom tužnom događaju, nečemu zbog čega je prvi put zaplakao ili bio tužan… Može i to. Samo da ima veze s nečim prvim u vašem životu, a vi birajte hoćete li nam ispričati tužnu ili sretnu priču.

Molim tek jedno – nipošto, ali nipošto ne želim da pišete o tome kako ste se prvi put napili, napušili, čvaknuli tabletu ili si zabili iglu. Hvala na suradnji! :)

Ugodno vam i sretno pisanje! :)

[plavi-safir]

Jos sam tada bila zanesena djevojcica,u tjelu zene..Mastala tek o tom nekom prvom decku,kojeg cu sresti,nekad negdje..neplanirano,nenadano..
Tako se i desilo..mama je u goste k meni dovela njega i sestre,a ja sam u tom danu,ne sluteci,dobila 2frendice i decka.Nisam ga dobro ni osmotrila,a on je vec zapitkivao,smjeskao se,proljevao svoj sarm i odusevljenje..cudila sam se toj opustenosti,a tek se vidimo..on na dobrom putu da se zaljubi,a ja zbunjena situacijom..Pod izgovorom za veceru,poslali nas skupa po namirnice..pocela kisa,pljusak,onaj topli ljetni..samo je rekao"daj ruku i potrci"..poguban je bio taj trk ispod kise,njegov osmjeh i stisak ruke,koji me nije pustao,vec stezao sve vise..cekali smo prestanak kise uz pice,on je govorio kroz sale,nasmijavao me i polako zavodio..
Te veceri je odvezao mamu i sestre,ali meni nije dao doma,kao zaslijepljen,kao zaludjen..cjelu vecer,od Petrinje do Siska,svracali smo na njegovo"jos samo jedno pice" i svaki put na jukeboxu Halidovu pjesmu o mom imenu..
A i ja,sve vise opijena,sama sebi zacudjena,sto tako lako pustam srcu da ga prihvati,za samo jednu ludu noc..mladost ili tolika silna zelja biti voljen,neznam sto,ali vec tada sam znala da sam ulovljena u mrezu zaljubljenosti..
Ponoc je prosla,kao Pepeljugi,ali ja sam gubila srce,a i te cipelice od tod dana nisu cvrsto hodale po zemlji..lebdjela sam kod tog prvog poljupca,bas prvog ikada..znam da sam mu rekla"Sutra mi ni ime neces znati" ,a on je rekao "dat cu ti svoje i doci sutra,i svaki dan iza sutra"..ostavio svoju osobnu kao polog svoje rjeci..
I dosao..i tako je svaki dan ostavio nesto kao polog,jer sam govorila i dalje-to nije ljubav,to je igra..ali nije bila..bio mi je prvi decko,prva zrela ljubav i nesudjeni muz..

[dire Dawn]

u pubertetu sam se osječala kao ružno pače i bila sam uvjerena kako me niti jedan dečko nikada neće htjeti. oni koje sam ja htjela su mi bili nedostupni, kao da sam namjerno birala one s kojima znam da neću ništa imati, pa se onda neću ni razočarati, dok s druge strane, oni koje su mene htjeli nisu bili dovoljno dobri. nekoliko godina kasnije sam shvatila da sam, suprotno velikoj večini generacije, jako kasno sazrela za vezu. i drago mi je što sam "čuvala" prvi poljubac, seks i intimnost za dečka kojeg sam stvarno voljela tada, a koji je ostavio neizbrisiv trag i dan danas.

moja priča počinje nakon prekida s njim. bilo je ljeto, bila sam mlada i ostavljena. i večinu vremena jako pijana. znam da to na prvu zvuči kao idealan scenarij za nešto jako loše, no meni se desilo nešto predivno uz pomoć - mene same. upoznala sam divnog dečka, dragog, sramežljivog i neiskusnog. iako ja više, barem tehnički, nisam spadala u kategoriju neiskusne cure, tada još uvjek nisam bila spremna za više od svega par poljubaca "na jednu večer". dok su se moji vršnjaci, oprostite na izrazu, prašili kao veliki, ja sam sanjarila o gledanju zvjezdi, držanju za ruke i dugim razgovorima do, rok mi je bio, 3 ujutro.

on i ja smo se upoznali jedne subote koje se jedva sjećam, što od alkohola, što od količine vremena koja je od tad prošla i mnogih lijepih i bitnijih memorija koje su zamjenile taj prvi nespretni razgovor za koji nikad nebih rekla da će postati nešto posebno važno. cjelo ljeto smo pričali svaki vikend po nekoliko sati, sve nešto neobvezno i šlampavo. kako je ljeto prolazilo, tako sam ja sve više i više žudjela za razgovorima i tokom tjedna, ali, kad nije bilo alkohola kao sredstva za opuštanje, oboje smo bili preukočeni za prvi korak.

kako je počela škola, a ja sam ga počela viđati svaki dan, tako mi je sve više i više zapadao za oko. sviđale su mi se crte njegova lica, njegov osmjeh, njegov smjeh. voljela sam ga potajno gledati kad prolazi, nadala sam se da ćemo se sresti ispred škole pod odmorima. i tako je to trajalo neko vrijeme dok meni, prvi puta u životu, nije pukao film. i došla je ta famozna subota. osječaji za bivšeg, osječaji prema njemu i smirnoff juice votka su se fino pomješali i nastao je takav eliksir hrabrosti da se danas pomalo divim sama sebi.

večer je počela tipično, no ubrzo je prerasla u toliko više da i dana danas volimo pričati o tome i sjetimo se toga sa osmjehom. dok u vlastitom domu pijemo kavu koju je on skuhao baš onako kako ja volim.
ja sam mu u startu rekla o čemu se radi, sječam se jako dobrog pogleda na vlastite cipele koje sam taj dan proučila više nego ikad. ne iz ljubavi prema njima, nego iz takvog srama kakav nikad do tad nisam osjetila. no želja je ipak bila jača.

večer je ispala pun pogodak, ljubili smo se, pričali, zezali, sve je bilo tako prirodno i lijepo, gledali smo zvijezde i pijano teturali držeći se za ruke. vjerujem da drugima ta scena nije izgledala ni upola tako ljepo kao što sam se ja osjećala, no to mi, prvi puta do tada, nije bilo važno. osjetila sam da kraj sebe imam nekog posebnog, nekoga koga treba čuvati. i dan danas se trudim oko toga.

[Čekkić]

Još se dobro sjećam mada lagano u magli.. Ne znam točno koliko sam imao godina.
Bilo je rano proljeće, cvali su maslačci. Jedno od onih toplijih.
Točno znam cestu, mala ulica na kraju grada sa glatkim asfaltom i prekrivena kozjim govancima.

On je bio crven, totalno cool i moj! Nije bio klasičan, već onak, baš poseban sa totalno kul bajkerskim sicom. Na vilicama je imao plastičnu imitaciju amortizera.. Zakon..

Vježbali smo zajedno puno puta do tog dana, ali to nije bilo to..

Dok sam ja uzbuđeno i nestrpljivo sjedio na njemu, tata je skinuo pomoćne kotače i počeo je muving..

Okretao sam pedale, istovremeno pokušavao pazit na volan.. Bježao je al se ja nisam dao.. Malo mi je pobjegla i noga, ali nisam se dao. I nakon nekoliko metara, sve se smirilo. Pokorio mi se i jurio cesticom. Puhao je lagan vjetar, ili sam možda išao toliko brzo.. Nisam htio stati, jurio sam dalje prema kraju ceste..

Bio je to prvi put da sam vozio bicikl...

[morcego]

„Volim te...“, kažeš.
„Joj, iz tvojih usta...Jebote, ta izjava zvuči onako kako izgleda predugo cuclan 505 sa crtom, samo što od nje srce malo više boli nego što nepce boli od preslatkog bombona!“ zagunđam iziritirana i pomalo se derem. Gledaš me očima djeteta koje nitko ne želi posvojiti. Kao istraumatiziran dolascima potencijalnih roditelja i kratkoročnom ljubavlju koju dobivaš od njih. Odvratno dobro glumiš, odvratno. Moram zauvijek kodirati osjećaj koji me drži zadnjih tjedan dana i rifrešat ga svako malo, trajno mu zabranit da bude jači od ovoga što me pukne kad me tako pogledaš.
Kako sam došla ovamo?
Nikad nisam bila podložna manipulacijama...

Ok.
Ajmo sad ozbiljno: do ovog dijaloga s početka neće nikad doći.
Ne smije.
Moram te vješto izbjegavati i odstraniti kirurškom preciznošću. Ti si nešto između virusa, tumora i patološke ovisnosti. Dižeš me do oblaka i spuštaš me u grob. I ne voliš me – voliš to što te jedino ja na cijlom svijetu tako dugo volim.

Sjećam se kad si mi prvi put izjavio ljubav... Bio si smrznut, pijan i nevjerojatno zaluđen ispod moga prozora, s mobitelom na uhu i ponavljanim izjavama negdje između jezika i usana. Jedva su se kotrljale i preskakale alkoholne prepone, utrkivale se jedna s drugom do mojeg uhocilja. A ja sam jednom rukom pridržavala mobitel, drugom skidala pidžamu i tražila što topliju odjeću za spuštanje do prizemlja. Osmjeh mi se zakovao za jagodice, uši su mi se crvenjele od sreće. Bila sam prva koja je žabu pretvorila u princa.

Bila sam prva koja je voljela amneziju na sve one priče o tebi i divno si to iskoristio. Mene su naučili da u ljudima vidim samo dobro i ti si se na to navukao. Ti si jedini žaba-princ koji je u stanju čak i kad ga odbijam poljubiti i dalje ponavljati da me voli, onako kako si to ponavljao i prvoga dana, pod mojim prozorom, sićušan iz daljine četvrtoga kata, pijan i promrzao... Grlio si me, vodio me u toplinu svoga kreveta koji se činio tako blizu i tako topao, toliko topliji od ovoga u koji sam već legla i odlučila ga ostaviti usred noći... Što je vlastita topla soba u usporedbi s tvojim uzlupanim srcem...

Ne želim se više sjećati prvoga puta kad si mi lagao da me voliš.
Pozdravljam sve koji te poznaju i zahvaljujem tvojim starcima što su te tako divno naučili glumiti dok primam Oscara za životno djelo manipulativnosti, u tvoje ime.
A meni, molim vas, dajte nekog šarenog papagaja kao nagradu za sve što sam mu napisala u čast prvoga trenutka kad mi je lagao.
I ogromnu šamarčinu za glupost – dobro je imati poputbinu.

[Poison Candy]

Mirna, tiha, povučena. To su 3 riječi kojima bi me mogli opisati. Barem do onog dana. Do onog bitch slapa od kojeg mi se glava tri put oko tijela zakrenula. Zapravo, nije toliko bolno bilo, koliko mi je povrijedilo ego. Da, začudo, imala sam ego. Te noći sam ga otkrila.

Nešto je u meni tada puklo. Sjedila sam na prozoru i gledala prema dole. Vrtilo mi se. Em od visine, em od onog šamara. Majko, bogme si imala mušku ruku. Znala sam, skočim li, nema nazad. Skočim li, promijenit će se sve, ništa neće ostati isto.

Prepustila sam se i skočila. Brzo je bilo gotovo, odozdo nije ni izgledalo tako visoko. Oko dva metra. Plašljivico jedna. Otišla sam ocu. Ne mogu ni zamisliti njen gnjev ujutro kada je shvatila da me nema. Bio je to prvi put da sam pokazala kičmu, hvala ti majko. Nisi mnogo napravila za mene, ali to je ono što najviše cijenim.

Znaš, ponekad mi fališ. Falila mi je majka kroz pubertet. Činila sam greške na koje mi otac nije mogao ukazati. No ne bi ni ti mogla, barem ne u onom stanju. Fališ mi i danas ponekad. Oprosti što ti se ne javljam, nemam snage, gušila si me uvijek, i gušila bi me i sad. Tako si i mog oca. U ponedjeljak ti je rodjendan, ne brini, sjećam se još uvijek. I da, čestitati ću ti ga. To je najmanje, a ujedno i jedino što mogu. Oprosti.

Danas sam ovdje gdje jesam. Bolje mi je, ali trenutno nisam zadovoljna. Dobro bi mi došao još jedan šamar, ali ovoga puta od oca. Očito samo na to reagiram i zauzimam se za sebe. Pokazivanje kičme prvi put vol.2 still waiting.

[LadyMoonlight]

S nestrpljenjem sam cekala taj dan. Taj dan me karakterizirao kao odraslu djevojku, makar sam u dusi jos uvijek bila curetak, zaigrano djevojce.
Misli su mi bile razbacane, svaka na svoju stranu. Sto ako im se ne svidim? Sto ako padnem na nos i svi mi se budu smijali? Sto ako?
Ruke su mi drhtale dok sam iz ormara vadila vec isplaniranu odjecu.
'Sto ako zakasnim?', pitala sam se.
Zamislite da zakasnite prvi dan..

Sutnja. Nema rijeci. Svatko pogledava oko sebe trazeci poznata lica. Gledam i razmisljam.. Odrasli pricaju price koje cuje svaka nova generacija, no nitko ih ne slusa. Drzala sam glavu uspravno kako bih odala dojam spremne na sve.
Nisam to bila.
Kad se oglasilo zvono, ljudi kao da nisu primijetili. Bojali su se, kao i ja.
Napraviti prvi korak ili se stopiti s gomilom?
Uvijek sam bila ona koja se isticala, nikad se nisam uklapala u gomilu niti sam pokusavala. Pa zasto bi onda sada bilo drugacije?
Istupila sam i svi su me pogledali. Bas sam se osjecala ponosno do trenutka kad me i odrasli nisu pogledali cudno.
'Mozda je bolje da se pocnem uklapat..', rekla sam sama sebi.

Miris sredstva za ciscenje uvukao mi se u nosnice. Miris svjeze boje bio je oko mene. Sve je bilo cisto, novo, uredeno.
Steta sto nece ostati tako.
Svi smo razmisljali o istim stvarima..
'Kada ce zavrsiti? Kad cemo moci na kavu? Hocemo li se sprijateljiti? Hoce li nas prihvatit?'
Mene nisu.
Oduvijek sam bila odmetnik, osoba koja je bila drugacija, ciji se stavovi nisu poklapali sa stavovima mojih vrsnjaka. Nekada sam bila i izopcena zbog tog. Nisu me shvacali. Nisu shvacali kroz sto ja prolazim, ili sto prolazi mojom glavom.
Ljudi su se micali od mene jer su me se bojali. 'Zasto?', uvijek sam se pitala.
Svijet je okrutan, govorili su mi. Nece te uvijek prihvatiti zbog onoga sto si.

Pravila. Ta okrutna, nemilosrdna pravila. Zasto ona postoje? Koja je svrha kad ih ionako krsimo? Vecina nas nije ni cula sto treba, ili ne treba. Nema ovoga, nema onoga, nema toga. A slobode, ima li nje?
Kao zatvor, pomislila sam... Toliko stvari koje ne smijemo napravit, a hocemo.

'Generacijo 2010/2011, dobrodosli!', zavikao je netko.
'5 godina s freakovima? Blago meni.', progundala sam.

[Poison Candy]

nova tema dakle - Voljela/volio bih znati..

bilo što; zašto se Mariu/Mariji iz 1.c nikad niste svidjali, zašto je tudja trava uvijek zelenija, zašto su se vama bitni trenuci odigrali upravo onako kako jesu, kako je na mjesecu, o čemu razmišlja vaš partner/prijatelj/pas :D, kako je to biti astronaut, pa i praviti sladoled, ako Čekkić želi :D
Doslovno bilo što, sve vama na volju, samo nek je maštovito :cerek: ^^

sretno pisanje :mig:

[sysop]

Gdje god da sam šetao na ulici, sjedio u kafani, u pozorištu, pred računarom - svako malo iskoči iz nečijih usta i tastatura, sex...

Ja bi stvarno volio da znam sta vam je taj sex? Nikako mi neće...

Je li sex je majka svega? Pričaju po ulici da je i komsos maznuo vasionu, samo radi sexa...

Davno nekad su mi pokušali objasniti da je sex jaje.
Kao, ljudi su porođeni pilići, koji odrastaju, a onda zbog ljubavi pate, ali,
posle svađe, kazu, od sexa nema ništa slađe.

Jednom sam gled'o kako komšija dere ženu,
blejio ja u njega kao novorođeno tele.
Čekao sam da izvriši djelo, da bi mu rek'o,
kako mu je bilo bolje da se na nečijem pek'o.

Drugarica mi jednom kaže, da sex svi vole, mnogi o njemu maštaju,
čak se mnogi njemu mole, a mnogi se zbog sexa i smore.
Kaže sex je ljubav, a ne smaranje.
Sex je droga, a ne zamaranje.
Sex je vrhunac... kaže da nema reklame bez sexa - on je poput Jaffa keksa!
Ali, meni cijelo vrijeme da je mekani biskvit i čokoladu, i unutra malo kiselkastog slada...

Tata je govorio da zbog sexa propadaju vjerne i duge veze,
jer u sexu ne postoje velike životne teze,
u sexu ili klizi, ili ne.

Na pijaci su mi objašnjavali da je sex kada žena kupuje ogromne krastavce,
pa ti sam krastavac za ručak spremi, a ti je onda dohvatiš, na kuhinjski stol postaviš, podigneš joj noge i s ljubavlju objasniš,
koliko je sexom voliš!
A meni... da nije krastavaca bilo, ne bi ni jeli, niti bi mentalno cijeli bili.

Kolega mi priča da je sex kad zbog žene na posao kasniš,
a zatim, po ušima dobiješ,
zbog šefa koji bi da jebe,
a zna, da ne može.

Taj sex mene od malih nogu mami, no ni sada ne znam, u čemu su njegove silne čari....

[Lacaille]

Voljela bih znati....
Kakav je osjećaj biti pod tvojom kožom? Kako je biti utkana u stanice tvog bića, osjetiti svaki atom zraka koji struji tvojim plućima? Bojiš li se hladnoće kojoj si oklopljena? Ili si toliko ledena da više ne čuješ vapaje vlastitog uma?
Hoće li se snovi ostvariti samo zato što ih sanjaš ili zato što ćeš nešto konkretno poduzeti?

Učena sam da je samokontrola najvažnija, ali živo mi se jebe sad za to.
Imaš li dovoljno hladnoće da sve odbaciš, okreneš leđa dosadašnjem životu i napraviš apsolutni preokret?
Koliko jadikovki moraš još u glavi složiti, koliko izreći drugima, da shvatiš da je sve zapravo jedino u tvojim rukama?
Ako odustaneš od onoga što ti zadaje bol, kakav je to potez - najpametniji ili najjednostavniji? Odustaneš. Pustiš da ode i prestane.
Možeš li samog sebi uskratiti? Ili će te zbog toga drugi vidjeti kao sebično biće koje želi najviše sebe za sebe i možda malo za druge?
I zašto su usamljeni ljudi budni u neko gluho doba noći?

Koliko puta ti je došlo da pošalješ sav trud i upornost kvragu, a iz nepoznatog razloga ipak si ostao ovdje, čvrsto uzdižući svoje ideale, braneći svoju sjenu i sve što stoji iz tvoje pojave?
Koliko ćeš još puta čuti razbijanje stakla prije nego zaspeš?

Koliko još puta treba završiti, da bi sve zaista počelo...?

[Nocna_ptica]

Voljela bih znati...

Kako se stječe iskustvo. Kako ga steći kada nitko ne daje priliku onima koji nemaju iskustva da ga steknu. Vrijeme prolazi i ostaje se i dalje bez iskustva. Traže se iskusni, da ali nitko se nije rodio iskusan.

Odbijenac. Očito taj posao neću dobiti. Nisam iskusna. Nikad nisam radila takvu vrstu posla. Koja se razlikuje od poslova koje sam do sad adila samo po vrsti kompjuterskog programa koji se koristi. Neš' ti iskustva!

Kuhanje mi stvara samopouzdanje. Učim skoro svaki tjedan pripremiti neko novo jelo. Prije nekoliko mjeseci sam bila neiskusna. Sad sam blago iskusna. U roku od godine dana bit ću super iskusna.

Hoću li biti i super iskusna u nekom poslu? Voljela bih znati.

Hoću li biti iskusna u održavanju zdrave i lijepe ljubavne veze?

Isto bih voljela znati.

Nije lako reći da se u tome nema iskustva. Pa nemam 15 godina već odavno. Nemam više ni 18. Očekuje se da su mi se zvijezde do sada morale poklopiti koji put, makar vrlo privremeno, da mi se s nekim dogodi ona obostrana želja. Nije se poklopilo. Voljela bih znati zašto. Ima li sve razlog?

Obično se misli da oni koji s 20+ još nemaju iskustva, makar seksualnog ili površnog, da nešto s njima nije u redu. Ako ne izgledaju preloše i ne ponašaju se preloše, nekom su se morali sviđati. Kao jedini odgovor se postavlja činjenica da im nešto fali. Voljela bih znati zašto...

Voljala bih znati zašto mi se glava zablokira kad treba flertovati. Zašto ne mogu pokazati emocije. Stvaram li neki nevidljivi zid koji sprječava one koji to žele da me zbare?

[Velia]

Kad sam bila mala željela sam znati
kako svi ti mali ljudi mogu u TV stati.

Danas popriličan broj godina kasnije
kako nastaje TV slika i dalje mi nije najjasnije.

Ali bez problema živim bez tog saznanja
i naspram drugih zbog tog ne osjećam se manja.

Ali dok kroz dan polako klize sati,
uz samo jedno pitanje: hoće li me nazvati,

kroz glavu mi prolazi ono maženje strasno
i to zašto me ne nazove nikako mi nije jasno.

Znam, nije da bi morao, nije da bi trebao.
Ali bilo bi lijepo kad me već …

[Nuria Monfort]

dječače, znaš za ona sunca u afričkim savanama?
ona koja su uvijek nekako više crvena i toplija od naših, individualnih, usamljenih. a kako i ne bi bila?
naša su opterećena, sami smo opteretili njihove zalaske velikim količinama čežnje koja isijava iz njih, iz svakog njihovog djelića.
e, ta afrička sunca. nekad ih toliko želim zagrliti, uroniti u njih. zaboravit ću da postoji izranjanje.
samo želim znati kako je to; kako je postojati u tako savršenom okružju, neiskvarenom, toplom.

dječače, ne znam kako da ti poklonim sedefaste oblake koje voliš, zakamuflirane nijansama ne jedne boje, nego cijele palete boja
(kao da ti je cijeli svijet u očima).
znaš, ja bih pokupila sve tvoje poglede izgubljene u daljini koje si ostavljao u autobusima, vlakovima, na trgovima zato što nisi mogao više podnijeti. dječače, brinula bih se za njih zato što znam da tebi znače.
još uvijek nisam sigurna kako bih se to brinula za njih, ali hej, naučit ću.

znaš, voljela bih da znaš kako je to kad se moje ulice nepovratno šire i kad se sve čini nekako lakše i tiše, kad me ulica upija.
zašto ti, kvragu, ne mogu dati svoje ulice?
još uvijek možemo pitati bijelog klauna neke stvari i pričati mu o bojama, dovesti ga do njih - za drugo nismo sposobni. a onaj godot, naš godot, proklet bio, uvijek je tu.
rekao si mi to. kako smo slijepi nekad.

dječače, znam zašto ne vjeruješ ljudima i zašto ih se bojiš. zašto ne znam zagrliti tvoje strahove, umotati ih u mekanu deku i pustiti ih da spavaju? da se odmore, da se ti odmoriš.
kako preživljavaš one noći – izrazito duge, bez pravog kraja i početka zato što se nekako čini da traju uvijek, samo u drugačijem obliku - kako proživljavaš čežnju omotanu vjetrom i vrtlogom suza?
dječače, tebi nikad ne bih mogla sve ovo reći glasom, ne uživo - ovako, kad pustim da mi riječi izlaze iz prstiju, znaš, tad ih ne važem,
samo ih oslobađam i tek kasnije shvaćam da one mene oslobađaju, i nas.
oslobađamo se, a naše se misli uvijek nekako najbolje održavaju poslije ponoći.
voljela bih znati osloboditi tvoje strahove, pustiti ih da odu i pobrinuti da se ne vraćaju više, ali ne znam - to nije ono što ja činim, ja sam tu za noći, onako naški teške.
volimo ih svojatati, a ne znamo ih preživljavati, barem ne samostalno.
želim ti prenijeti svoje vlakove koji uvijek prolaze negdje oko pola 2 u noći (tata kaže da su teretni i da prenose pijesak i takve materijale, ali ja redovito zanemarim što tata kaže i umislim da su putnički).
zašto ne mogu?

jednom si rekao da neke stvari i ljude treba odjebati, ne zato što se troši vrijeme (kvragu, tu je da bi se trošilo), već zato što nemamo snage nositi se s njima - tako bismo sebi učinili dobro.
ionako im nemam više što za reći, a i sam znaš da ne volim konverzacije bez imalo smisla pa pričam u stankama i tako izražavam svoje opće stanje zbunjenosti.
dječače, izgleda da tebi uvijek imam nešto za reći (uvijek tebi pomalo pišem, čak i kad to ne radim zaista, već samo razmišljam o tome), s tobom imam potrebu sve dijeliti i to je tako prekrasno i tako zastrašujuće.
voljela bih znati kako odjebati sve te proklete vjetrenjače,
kako da se projiciram u afričke savane koje su divno naše (i njih svojatamo) i okupane životom?

stvarno ne znam, dječače, ali imam bilježnicu i kupila sam crveni papir kojim ću je omotati (hajmo se utopiti u crvenom afričkom suncu), najcrveniji koji postoji i već sam počela pisati.
jednom ću ti je dati.
da ti je barem mogu dati sa svim svojim mislima, maštanjima i strahovima koje ne mogu uloviti.
ali, bolje da je tako, uvijek nešto ostane u zraku, a nešto u ljudima, niti papir ne podnosi sve.
je li teško recima kad ih opterećujemo? ja mislim da nije, oni to vole. što bi oni bez večeri, vlakova i strahova? mislim da bi im bilo ružno.

najviše od svega, dječače, voljela bih znati kako sačuvati naše poglede, duge ugodne šutnje i sjećanje na tvoju dugu kovrčavu kosu.

dječaku koji me jedini razumio.

[Urbanna]

Voljela bih znati kako znati sve ovo?

Voljela bih znati kako je tvojoj veni svaki dan kada osjeća pivo. Ono isto pivo koje svaki dan uzimaš s police bilo kojeg dućana ovog grada. Zanima me jel ta ista vena osjeća ljubav prema njemu kao i ti? Ne znam.

Voljela bih biti bar jedan dan tvoje srce i onda bih poskočila samo taj jedan put na spomen mog imena. Nadala bih se da je srce dovoljno pametno da umemorira iako je trening bio taj jedini put. Željela bih da je tvoje srce pametno kao mozak i da će svaki put iznova reagirati kada me ljudi spomenu. Da će poskočiti kada me vidiš na vratima na koja često pokucam, da će plesati kad zajedno pijemo, a da će najbrže trčati kad me zagrliš.

Voljela bih biti tvoj ožiljak. Nije bitno koji. Samo da znam da sam vječno u tebi, na tebi i s tobom. Tako ti ne bi smetala, tvoja sloboda ne bi bila ograničena, a ja bih znala da sam s tobom, da nisi sam. Da nisi sam.
Čitao si da se planeti poravnavaju? Ne boj se. Jupiter te voli, ne pričam ja ništa loše njemu, neće on nikom ništa ružno šapnuti... Voljela bih znati jel' si onu noć šapnuo išta Mjesecu koji nas je hlapljivo gledao onu noć. Ah, stari stalker! : )

Često bih voljela znati zašto nemam hrabrosti poslati ti mail, reći da želim s tobom 'tamo', da želim Karlitosa s tobom podijeliti, da želim da pričamo satima i da šapćemo.. Voljela bih, ali sam premorena čekanjem takvog maila upućenog meni.

Voljela bih da si moj privjesak (znaš zašto), da mogu s tobom bilo kada i bilo gdje, da trčimo do Nigdje i da volimo Sve. Da zajedno pravimo anđele u snijegu kraj Arhiva, krademo bogovima dane i ležimo na cesti (tamo. daj. jednom!), da mi pričaš o Bukowskom i o tome kako je KOL loš. Da si češće online, a manje offline. Da mi baneš vrata i vikneš da idemo skupa pokrasti Orion i otračati Sirius. Da trčimo i trčimo i trčimo i nikad ne stanemo. Da gorimo, ali nikad izgorimo. Da postojimo, vječno, oduvijek i zauvijek. U V I J E K. Voljela bih da se držiš onog obećanja koje si mi dao dok smo sjedili i drhtali. Zajedno. Voljela bih da ti sad, baš sad mogu reći da te volim. Da želim s tobom i postojati i nestati. Sve. Voljela bih da je moja pamet bila slabija od srca onu noć i da sam ti mogla reći da te volim. Voljela bih poznavati Mansona da mu platim da ubije i pojede svaki tvoj strah. Voljela bih...

Ali stani, najviše bih voljela da sam znala sačuvati tvoj miris na sebi ono jutro...

[Čekkić]

Volio bih znati kad će sljedeći tramvaj...

Volio bih znati koje će boje biti?
Linija? Model?
Oće li biti stara 4-ka ili nova plava 2-jka?

Oće li stići brzo i baciti me na guzicu?
Hoću li gledat u njeno svjetlo još i u daljini?
Ili će se polako došuljati kroz maglu i odjednom postati jasna pred mojim nosom?

Hoću li ući u nju prvi, bez naguravanja i frke?
Laktarit se sa studentima na ulazu?
Ili možda zadnji?

Hoću li zbog nje morat bacit cigaretu?

Hoću li platit tu vožnju ili ću se moći švercat?

Koliko će me daleko odvesti i koliko će trajati put?
Hoće li me odvesti do cilja?
Ili ću morati presjedat?

Ma zapravo sve ovo i nije tako bitno.. Dosadno je na stanici.. Volio bih samo znati kad stiže..

[hard-candy]

- Sanjala sam da sam u nekom hotelu na obali.. i točno znam da je bio 5. kat u pitanju, zamisli glupog detalja, molim te... I da, sobe su bile obojane u neku čudnu nijansu plave, znaš ona tirkizna koju inače volim, ali neeee... nikako ne u kombinaciji s ružičastom posteljinom. Totalni treš. A na zidu u sobi visjela je još neka grozomorna kičasta slika. Zanimljivo je kako čovjek upamti gluposti iz sna, a nekako mu poanta promakne, zar ne?

- Ti i tvoje poante i zaključci... – smješkao se i gledao u daljinu.

Uvijek je pažljivo slušao moje bljezgarije, dileme, trileme, furstracije i analize. I snove. Snove pogotovo. Srknem gutljaj kave iz dobro mi poznate šalice sa znakom lava i pomislim kako mrzim taj njegov mlaki nes iz mikrovalne.

- Ajde, dosadna si više s tom kavom.. Daj, ugrijat ću ti.

- Ali nisam ništa rekla! – cerim se.

- Ni ne trebaš, znam te ptico dok si jaje bila. – kaže kroz smijeh.

Oči su mu bile jednako zelene i jednako tople kao nekad, a ja sam osjetila strahovitu potrebu da se utopim u njima. Da se šćućurim u njegovom zagrljaju i pobjegnem od svijeta, a možda još i više od sebe same. Ne znam ima li itko takve ruke kao on - snažne i čvrste, a opet nježne; ruke koje štite i čuvaju, koje maze i grle, koje neumorno rade, koje su uvijek spremne pomoći, koje izgledaju tako prekrasno unatoč već pomalo oguljenim žuljevima na dlanovima. Ne mogu se sjetiti njegovih dlanova bez žuljeva. Gledam ih kriomice dok pijuckam kavu i razmišljam kako je puno, previše vremena prošlo otkako su se zadnji puta igrale s pramičkom moje kose. Gotovo se ne sjećam u kojem položaju bi me najčešće zagrlile netom prije nego utonem u san, ali nekad se pitam stoji li vrijeme još uvijek u njegovom zagrljaju.

[Nuria Monfort]

Jedna nedjelja u vašem životu koju niste i nećete zaboraviti.
Najbolja nedjelja, najgora, najdosadnija, najnevjerojatnija... što se vam se dogodilo te nedjelje (ili što se nije dogodilo) i zašto je pamtite?

Sretno pisanje! :)

[felicidade]

Takvih je divnih nedjelja bilo puno...

Izdvojiti jednu težak je zadatak...

U moru prošlosti, moru radosti i veselja koje su te nedjelje donijele.

Ali i melankolije.

Biram melankoličnu.

Život nije samo radost i sreća.

Nije ni godina dana prošla otada, malo mi navre suza kad se sjetim. Jer je to bio rastanak. Rastanak od vas, dragi ljudi. Rastanak od života koji sam imala i napustila. Napustila. Da mogu vratiti vrijeme, opet bih ga napustila. Jer sam to ja. Idem svojim putem, dalje, i dalje i prilike ne propuštam. Bila je to nedjelja koja je, osim zadnjeg dana u tjednu bila i zadnji dan u jednom periodu.

Ta me nedjelja podsjeća na činjenicu da mi falite. Falite mi vi, moji ljudi. Ljudi koje sam obožavala. Koji ste mi značili. Koji ste me razumjeli. I poneka nezrela ljubav ne bi spriječila da napustim taj život koji sam imala.

Te sam nedjelje u kutije pospremila sve svoje stvari koje sam imala u tom stanu. Stanu koji je bio lijep, koji je odisao starinom i nalazio se u lijepoj jednoj ulici. Bilo je jutro. Oblačno svibanjsko nedjeljno jutro.

Najdraži moji i ja smo otišli iz grada u prirodu. Na mjesto gdje se nalazi jedna otužna ruševina. Ta je otužna ruševina nekad bila nečija velika raskoš. O tome su i romani napisani. Priče su se pričale. Dok se sve nije izbrisalo.

S nekad plemenite terase ispred ruševine vidi se grad. Daleko. Pomalo daleko. Iznad grada isijava aura. Neću reći koje je boje.

Prošli smo zatim kroz šumu, čiju vegetaciju ovih dana ne viđam. Došli smo do mjesta gdje se nalazi prekrasna drvena kuća i terasa. Restoran je to koji izgleda vrlo tradicionalno, vrlo izvorno. Bez pretencioznosti. Ono što bi ljudi u mojoj drugoj domovini jako cijenili.

Počeo je pljusak. Jak, planinski pljusak. Nalazili smo se u planinama. Melankolija me jaka lovi kad se toga sjetim. Ona izmaglica, ona svježina, onaj miris! Zadržali smo se na terasi, s čijem je drvenog pokrova malo prokišnjavalo.

Zatim smo se odvezli do muzeja. Muzeja koji je primjer inovativnosti. Neću u detalje. Ali muzej je fantazija. Jednog dana i taj će muzej biti na karti najboljih muzeja! Samo neka se pročuje.

Nedaleko muzeja nalazi se drvo. Visoko, staro slablo koje očarava svakog putnika namjernika. Deblo je krvgavo. Lišće i cvijeće mnogobrojno. Život ide dalje, shvatila sam.

Sve što vidimo je simbol nečega. Sve ima razlog i značenje. Trebamo samo znati gledati i prepoznati. Meni je došao trenutak da promijenim život. Jednog ponedjeljka tri mjeseca poslije penjala sam se po jednoj srednjovjekovnoj tvrđavi gledajući polja riže. Predamnom je bio novi svijet. To je bio PONEDJELJAK. Koji slijedi iza NEDJELJE. :)

[MelodyNine]

Cijeli svoj život nosim nedjelje u želucu, kao kamenje koje čeka na operaciju beskrajno dugo. Sitni pijesak nedjelja nataložio se u meni, sipa i grebe kad naglo ustanem iz kreveta, u nedjelju ujutro, i zaputim se u kupaonicu. Moje su nedjelje od minerala i krečnjaka, kamene nedjelje, usipaju se u mene da me zatrpaju iznutra, dok ne klonem, pretorma da čuvam sve što se sa njih ospe.

No, jednu nedjeljnu zoru dočekala sam sa jabukovim sokom i smiješnom cigarom u rukama, ispred prozora u kuhinji, mliječnog od naslaga kiše i prašine, sjedeći na stolici koju sam sama oslikala sa petnaest godina.

5:25 ujutro, mislim da sam čula kako miriše kamion koji je u pekaru dovezao peciva koja još dišu. Peciva koja dišu još su vruća i mirišu na rođenje, na paučinu između prstiju, na brašnastu pupkovinu. I vidjela sam ih: ona, kose u mekim pramenovima crvenkastim od sunca, plavim od neba, ljubičastim od zore koja obje boje guta i ispušta kao fini film. On, potonuo u jaknu, pod teretom jakne, čovjek-jakna. Mogao joj je biti otac. To joj je vjerovatno i bio. Šta znači to? Čovjek-jakna mogao je biti otac djevojci sa ljubičastim pramenovima?

Držala je kofer kraj nogu, on je svoj držao u rukama. On je čovjek koji nosi teret - jakne i kofera. On je čovjek koji nosi teret nedjelje, 5:25 ujutro, a ona stoji sa koferom pokraj sebe i gleda u njegovo lice.

Pričali su: nevjerovatna, neopisiva, nečujna drama u nagovještajima, u kretnjama, u mojoj glavi. Pružala je prema njemu ruke, pokazivala na njegove kofere, pokazivala na njega cijelog cijelog, okretala dlanove, križala ruke, lomila ruke, lomila sliku u kojoj stoje. On je stajao, pod teretom jakne, sa koferom u ruci, čovjek koji joj je mogao biti otac.

Stajali su: jedno naspram drugoga, kao da su se spakirali i krenuli na put od dva metra. Mogu se zakleti da je radio sitne korake, sasvim sitne, prema njoj, dok su njene noge, tanke i nepomične, izrastale iz pločnika kao blijede sjene. Radio je sitne korake, dok ona nije klonula, a zatim je spustio kofer.

Gledali su se: ruku spuštenih niz tijelo, teških kao da se suše od riječi. Napravio je tih par poštenih koraka do nje u momentu kad sam ju u glavi već počela oslovljavati izmišljenim imenom i zamišljati njene oči i zube kako se stišću u plač. Zagrlili su se jednom, dugo. Barem meni je bilo dugo, barem meni je bilo vječno. Jer, otišla sam prije nego što sam vidjela šta će sa koferima. Moj se nedjeljni kamenac sasuo u mene kao sunce u mokru travu.

U šest ujutro, jedne proljetne nedjelje, vidjela sam beskonačan zagrljaj djevojke ljubičastih pramenova sa čovjekom koji joj je mogao biti otac. Šta to znači?

[baletanka]

Jedne nedjelje pospremila sam svoje čežnje u stari kofer koji je putovao tko zna gdje prije mene...

Jedne nedjelje(je li bila nedjelja to?)
Odlazio si zauvijek..a ja sam ti kupila sladoled za sretan put.
I mahala sam ti s osmijehom na licu.
Nakon što si otišao, sjela sam ispod stabla u velikom gradu i plakala plakala...


Jedne nedjelje(je li to bila nedjelja)
izletio si iz kuće u papučama, a ja za tobom da ti kazem da te volim
zagrlili smo se i pozeljeli jedno drugom sretan put.


Jedne nedjelje(je li to bila nedjelja)
zaustavio si auto, samo zato da nabereš žuto cvijeće kojem nismo znali imena, raslo je uz cestu, nadohvat ruke, nadohvat mog osmijeha...
To je bilo najmanje što si mogao napraviti za moje snove o našoj zajedničkoj djeci..


Jedne nedjelje(je li to bila nedjelja)
opili smo se na putu do kuće...vozili smo se kilometrima..kiša je zapljuskivala, branili smo se brisačima..drzali za ruke i pili viski...znali smo da ne nikad nećemo ostariti skupa...

Jedne nedjelje(je li to bila nedjelja)
trazila sam te u planini...razdvajala ljubavnike na usamljenim klupama...trazila sam te bijesno odlučna da te moram uhvatiti, taj izmagličasti trak naše ljubavi koja nikad nije imala put u budućnost...I našla sam te...crna maskara pala je s trepavica i zamrčila mi kolutove očiju...zagnjurila sam glavu u tvoje krilo....

Jedne nedjelje...(je li to bila nedjelja)
pospremila sam svoje čežnje u kofer ...koji se ne moze zatvoriti..jednom ću otputovati sama ..s tim koferom...gdje neće biti nedjelja...čekam taj dan.

[ljudoliki]

Grad Zagreb, nedjelja, ljeto, kolovoz, 39°C, populacija: par tisuća ljudi sakrivenih u kućama…

Sutra je prvi radni dan nakon trotjednog godišnjeg odmora. Uzbuđen sam poput čovjeka predoziranog morfijem. Prevruće je za igranje video igrica, prokleti kompjuter grije jače od sunca.
Šećem po stanu, obišao sam svaku prostoriju 750 puta, pogledam kroz prozor, svugdje jednak prizor…sunčeva radijacija je pobila sav život u gradu, preživjeli su se sakrili u kućama obloženim olovom. Stabla su još uvijek živa, nitko nije otkrio tajnu njihove otpornosti ljetnom paklu.

Kroz prozor sobe gledam neku suicidalnu smeđu mačku kako se lijeno šeće po ulici. Glupačo, ideš u svoju smrt, pomislio sam. Pitam se koliko će sekundi trebati prije nego plane u buktinju. Retardirana maca.

Podižem pogled i zanimljiv prizor mi upadne u oko. Na drugom katu susjedne zgrade jedna se djevojka presvlačila. Prozor njene sobe je bio otvoren a ja smješten savršeno voajerski na višem katu, što mi je omogućilo zadovoljavajuću diskretnost. Leđima okrenuta znatiželjnom mi oku, a licem ogledalu, skidala je dio po dio odjeće sa sebe. Tog se trenutka nisam vidio ali vjerujem da sam imao isceren smiješak na licu, poremećeno perverzan začinjen kreativnim scenarijima užeglog uma.

Idilu je prekinula grmljavina. Kakva crna grmljavina!? Za ljetnog dana bez oblaka na nebu? Vratio sam pogled na djevojku. Gledala je ravno u mene. Deset tisuća volti mi je prošlo kroz tijelo. Osjećaj je bio prekrasan; kombinacija uzbuđenja koje mrav osjeti kad se nađe na pločniku ispred polukilometarske stupajuće kolone djece iz vrtića i odsječenosti nogu kad si glupim sjedenjem blokirate sav krvotok u donje ekstremitete.

Pogleda neodređeno raspoređenog između „ubit ću te perverzni kretenu“ i „želim da mi strgaš odjeću koju sam upravo obukla“ namjestila je navučenu majicu i izletjela iz sobe.

Ostao sam tupo buljiti u sad praznu sobu. Minutu kasnije sam ju vidio kako prolazi istom ulicom gdje je maloprije izgorjela nesmotrena kvartovska maca. Vedro nebo je opet zagrmjelo. Išla je prema mojoj zgradi. Izracionalizirao sam si kako ne mora značiti da ide kod mene, sve to može biti jedna velika smiješna slučajnost. Pa da, možda ima prijateljicu u mojoj zgradi i odlučila je ubiti nedjeljnu dosadu sa jednom finom, dugom trač partijom.

Din don.

Sranje! Prišuljao sam se do vratiju. I prije nego sam provirio kroz špijunku čuo sam nestrpljivi ženski glas:
- Znam da si unutra, uštedi nam vremena i otvori vrata.
Iz potpuno nejasnih razloga otvorio sam vrata.
- Uđi.
-Hvala.
-Želiš li popiti nešto?
-Ne hvala, nemamo sad vremena za to.
-Čuj, što se tiče onog maloprije..
-Jesi li primijetio nešto čudno?
-Ovaj…nisam, mislim da super izgledaš.
-Ne to, grmljavina!
-Ah, hehe, to…jesam, nemam pojma što je to. Nema oblačka na nebu.

Stan se zatresao. Uzela me za ruku.

-Hej, gdje me vodiš?
-Moramo van odavde. Imaš li ključ od krova?
-Nemam, što ćemo na krovu? U slučaju potresa nije pametno…
-To nije potres.

Vrata su bila zaključana pa ih je razbila nogom. Stupili smo na dnevnu žegu. Još uvijek me držeći za ruku, pokazala je prema sjeveru u pravcu Sljemena.

-Eno ih.
-Što je ono zaboga?
-Prethodnica.
-Izgledaju kao križanci mrava i space shuttlea i dok ih gledam pada mi samo jedna misao na pamet.
-Puding?
-Kako si znala!?

Osmjehnula se i pustila mi ruku. Na ruci je ostao čudan trag, mijenjao je boje.

-Jeli to…
-Da, i sad je i ti imaš.
-Kako si je dobila?
-Kad sam prešla u pubertet, počela mi je rasti u glavi, sakrivena između misli, trebalo mi je par godina da naučim razgovarati sa njom.
-Aha, vidim. I meni govori, prebrzo ali je ipak razumijem. Ima li kakve koristi od nje?
-Povećala sam si cice za dva broja.
-Uuuu, bravo!
-Evo ih dolaze. Jeli dobivaš instrukcije? Znaš što treba?
-Da, mozak mi je pun slika, nacrta i nevjerojatnih stvari.
-Ok, vrijeme je za prepičkavanje nepozvanih gostiju.

Neobične letjelice su ispalile projektile kamuflirane u Ariel Mountain Spring deterdžent vrećice. U trenutku kad su pogodile našu zgradu mi smo već bili u skoku prema susjednoj. Milisekundu kasnije, dvadesetak Ariel vrećica detonira u mini nuklearnim eksplozijama veličine dva metra i ruše moju zgradu u istopljeni beton i željezo. Izgleda da neću morati platiti stanarinu za ovaj mjesec.

Istrgnuo sam satelitski tanjur sa zida zgrade i zavitlao ga u veliki puding brod koji nam se približavao. Tanjur je probio zvučni zid a zatim prošao kroz puding brod kao da je od pudinga. Brod se rascijepio na dva dijela i tisuće litara krvi strane ovom planetu su oprale kvart.

Ona je uništavala brodove na elegantniji način. Skakala je od jednog do drugog i zavlačila ruku u neku ljigavu rupu koja je izgledala kao križanac uha i anusa. Ne znam što je napravila unutra, ali svaki brod bi se ispuhao poput balona.

Preletjela je iznad mene, raširenih nogu u gracioznom skoku smrti. Negdje između trenutka buljenja u njeno dupe i izbjegavanja rafalne puding paljbe čuo sam ju kako viče:
-Trebamo uništiti glavni brod! Onaj iznad Sljemena!

Glavni brod je prekrivao čitavo Sljeme. Neobične zrake izlazile su iz lebdećeg dna i uvlačile stabla u njegov trbuh. Iz ovećeg puding broda je izletjela prava mala vojska ljudskih obrisa, bez vidljivih detalja na njima. Bilo ih je desetak tisuća. Skakali su po zgradama, stablima, prevrtali i bacali aute u našem smjeru.

Misteriozna djevojka me uhvatila za ruke i zavrtjela oko sebe nekoliko puta nevjerojatnom brzinom. Kad me pustila odletio sam prema istoku, usput probijajući i parajući na tisuće malih puding tjelesa. Tek me je šesta zgrada, u nizu na koji sam naletio, zaustavila. Iščupao sam semaforski stup i sasjekao stotinjak uporno napadajućih spodoba. U daljini sam vidio kako tisuće zlokobnih silueta skače na iscrpljenu djevojku. Progutali su je. Potrčao sam prema njoj. Spodobe su se stopile u bezličnu masu i nabubrile u balon koji će puknuti. Znao sam da neću stići.

Balon je puknuo a sva stakla u Zagrebu su popucala od jačine eksplozije. Djevojka je, poput rakete, odletjela u vedro nebo. Pratio sam ju dok nije postala točkica na plavetnilu. Iščezla je ispred sjajnog diska Mjeseca. Sekundu kasnije nešto se neobično dogodilo. Mjesec je zatitrao i znao sam što je napravila. Odbila se od njega kako bi se vratila na Zemlju, pritom zaustavivši njegovu rotaciju. Nekoliko sekundi kasnije Mjesec se užario i razletio u bezbroj komadića. Više neće biti romantičnih mjesečina, ali ćemo bar imati bogate meteorske noći, uzbudljive plimne valove smrti i nepredvidive klimatske promjene.

Djevojka je probila atmosferu nevjerojatnom brzinom i izazvala nikad viđeni uragan u Europi. Čitava zapadna Europa je bila sravnjena jačinom atmosferskog pakla.
Tada je, poput metka, pogodila glavni brod nad Sljemenom. Tlo se zatreslo. Zasjala je svjetlost koja spaljuje oči i na trenutak je Zagreb izgledao kao eruptirajući vulkan. Udarni val me odbacio do Karlovca a zatim sam se onesvijestio.

Probudila me nježnim dozivanjem.

-Gdje smo?
-Pogledaj.
-Hej u Zagrebu smo, mislio sam da je uništen.
-Pri visokim temperaturama puding ne ostavlja razorne posljedice.

Gledali smo magmu i plamen Sljemena.

-Hoćeš li mi reći što se ovdje dogodilo?
-Ovo što imam u sebi i što ti sad nosiš, je bježalo milijunima godina od njih, od planeta do planeta. Živjelo je u simbiozi sa drugim oblicima života.
-Oblicima poput nas?
-Tako je. Danas su je pronašli. Dala mi je moć da ih uništim, ali nisam to mogla sama. Srećom pa si se ti tu našao. Preko ljeta nema žive duše u gradu.
-Da, srećom...nego da te pitam.
-Reci?
-Kako se zoveš?
-Ti-ti!
-Molim?
-Ti-ti!

Zvuk poruke me vratio realnost. Grad Zagreb je bio netaknut, moja zgrada također. Namrštio sam se nad sms sadržajem "Pozdrav sa mora. Samo se ti kuhaj gore! Hehehehe.". Pogledao sam na prozor susjedne zgrade. Mrak. Ni ona nije u gradu. Izvadio sam puding iz frižidera. Polako sam ga jeo gledajući kroz prozor zvijezde kako polako ali sigurno točkaju ljetno nebo.

[ljudoliki]

Dakle, potaknut raspravom o smislu postojanja teme o zadaćnicama, i komentarima nekih koji su se zasitili istih tema, priča i konteksta, palo mi na pamet da malo okrenemo priču.

Ovo nije samo tema, ovo je test, test vaše lukavosti, maštovitosti i volje za preživljavanjem. I ne brinite, ne postoji loše riješeni test, svaki je jedinstven svom autoru i jednako tako vrijedan.

Test ide ovako:

Nalazite se u stanu. Ispred vrata je stranac. On/ona/ono stoji strpljivo i čeka, može stajati vječno ispred tih vrata jer je više od čovjeka. Predstavlja prijetnju i blokira vam izlaz van. Znate da je nadnaravno, moćno biće i bojite se. Ali vi trebate izaći iz stana, i morate stići na svoje odredište. Ili bolje rečeno, stigli ste tamo i sad pričate kako ste to uspjeli.

Ali što je točno izvan stana? Gdje to morate stići? I tko je ta osoba, to biće? I najvažnije, kako ćete izaći iz stana i doći do mjesta koje želite?

Vaše oružje je mašta, izaberite iz raspoloživog arsenala, sukobite se sa tajanstvenim bićem pred vratima i stignite na svoje željeno odredište.
Koristite sve što vam padne na pamet: od recitiranja jeftine poezije, telekinetičkih moći, poplavljanjem zgrade, posipanja kiselinom, izgradnje improviziranog plazma-bacača ajvara, akumuliranjem prdaca u vreću za smeće do izazova partijom šaha.

Vaš izbor.

I da, iako je sadržaj pomalo trešast, sve je to na kraju metafora. :mig:

3,2,1 sad! :D

[plavi-safir]

1dan
On je tu..
Satima,danima,neznam koliko..
Nepomican kao kip,kao muha zaljepljen za pod..
Stvara mi nervozu,osjecaj da sam zatvorenik u zatvoru..
Setam od boravka,do izlaznih vrata..ruke mi se znoje,vrat,celo..cjelo tjelo..
Obratim mu se kroz ta prokleta vrata"do kad ces stajati tu?"..on mi nista ne odgovara..
Pitam se,zasto je dosao ustvari i zasto,ako me treba ubiti,izmasakrirat ili nesto-zasto nije usao?
Pomalo mi je cudno to bezrazlozno cuvanje mene iza tih vrata,kao da sam predsjednik SAD-a ili vazna licnost..
Hm,dal me stiti?
Ili me ipak vreba?
Gledam kroz spijunku..uvjek je na istom mjestu..
Kazem sebi da nekako moram izaci..
Gledam kroz prozor,vani se valjda svjet rusi-ljudi vicu,vriste,gore auti,trube sviraju..
Sta je ovo,apokalipsa koju su izazvala bica kao ovaj ispred vrata?
Umorna od misli,lijezem i zaspivam..
2dan.
On nema potrebu jesti.
Ni piti,niti obavit nuzdu.
Mozda uopce nemaju sklop kao mi,mozda je masinerija i elektronika..jao,pa on je garant kao Terminator,a ja sam valjda Sarah..
Buka izvana je prestala,moj strazar miruje.
Vise nisam nervozna..sada sam hrabra i odlucna otvoriti vrata..da vidim sto ce.
Otvaram ih,polako,pa sta se desi..
Gledam u njega,on gleda mene,nista ne poduzimamo ni jedno..
Uocavam da ispred drugih stanova su isti takvi "Terminatori".
Zatvaram vrata i razmisljam-djeluje mi kao imaginarna slika,kao kompjuterski programiran hologram..kada bih pruzila ruku,prosla bih kroz njega!
3.dan
rana zora,jos uvjek mir..
Bez posebnog plana,oblacim se,u torbu stavljam osnovno za prezivit i krecem.Da,proci ct kraj njega i riskirati,jer nemogu vise ni bit u stanu,do kada bit zarobljenik?
Radije cu umrjet slobodna..
Izlazim,prolazim kroz njega,na tren osjetim lagani trzaj,ali se ne obazirem vec trcim na izlaz..
Ispred zgrade se okrecem..smijem se,smijem grohotom kao ludjak..cuvao me hologram,glupi hologram! Nit terminator,nit vojnik,nit covjek..vec spoj cestica!
Nasmijana odlazim u nered grada,pustog,rusevnog i neizvjesne buducnosti!

[aisling]

Na radiu prekidaju program i javljaju da je Papa otkazao svoj dolazak. Odlučio je organizirati nagradnu igru s glavnim zgoditkom od 42 milijuna kuna. Sretnog dobitnika odabrati će građani putem besplatnih poziva i sms poruka. Da, besplatnih. Pravila nagradne igre objavio je na svom profilu i vrlo su jednostavna. 42 milijuna kuna za ideju.

Najviši dužnosnici obećane zemlje osuđeni su na doživotni zatvor uz dodanu radnu obavezu zbog smaknuća i obmane. Benzin će od ponoći pojeftiniti za 50 lipa. Litra Eurosupera 95 od sutra stoji 2,50kn.

Broj izdanih dozvola za roditeljstvo ove godine je stagnirao nakon prošlogodišnjeg udvostručenja odbijenica uslijed nezadovoljenja osnovnih preduvjeta za roditeljstvo. Institut za kontrolu i promicanje kvalitetnog roditeljstva zadovoljan je povećanim brojem zainteresiranih za polugodišnje radionice.

Gasim radio prije nego što su krenule vijesti iz kulture i palim internet. Neki ljudoliki lik mi šalje poruku u kojoj piše da se nalazim u stanu. No shit, Sherlock. Kaže i da mi je ispred vrata stranac. Moćno i nadnaravno biće. Dižem se s kauča i stavljam laptop u stranu. Opalim naočalama o špijunku. Hebo me ćoravu. Odmaknem se centimetar i fokusiram. Netko stvarno stoji. Ljudolikog je oblika. Neš' ti nadnaravnog bića. OK, malo je čudno što ima crvenu kapu s bijelim krznenim obrubom u kasno proljeće. Debelim prstima češka sijedu bradu. Izgleda kao da mu je malo dosadno. Jebote! Pa meni je Djed Mraz pred vratima!

Vraćam se za laptop. Čitam poruku do kraja. Kaže da Djed Mraz može vječno stajati pred mojim vratima jer je više od čovjeka. Stvarno je, ima ga. Kaže i da mi predstavlja prijetnju i da mi blokira izlaz van, te da ga se bojim. Bojim ga se? Ako tako piše, onda se valjda i bojim. Do sad je bio u pravu.

Piše dalje da moram izaći iz stana. Opet je u pravu. Ujutro moram na posao. Ako pošaljem šefu sms sadržaja 'Djed Mraz mi je pred vratima i ne mogu van' onda ne moram više ni izlaziti. Barem ne do deložacije zbog neplaćene stanarine. Ali, imam vremena. Ja uvijek imam vremena. Tek je počela padati noć. Jutro je još daleko.

Da ogulim krumpire ili da samo skuham tjesteninu? Opet sam ostala bez kruha. Krumpiri. Nisam dugo.

Skupljam veš u kupaoni. Da mi ga netko drugi tako nabaca po veš mašini fino bi okrenula očima. Dosta pospremanja za jedan radni ran. Valja odmoriti. Film na TV-u, bez reklama. Gledam na sat. Skoro će ponoć. Nisam se još ni istuširala. Taman sam neki dan presvukla krevet, moram. Ujutro ću opet snoozati do zadnjeg. A još moram i riješiti Djeda Mraza. To ću ujutro. Sad se moram istuširati.

Puštam vruću vodu i čekam kad će početi. 2 minute joj je trebalo. Lupanje po cijevima. Klasika. Susjeda lakog sna i tankih živaca. Ignoriram je jer mi paše topla voda. Lupanje se nastavlja, ali ipak staje prije kraja tuširanja. Odustala je. Ovo je novo.

Odlazim u krevet i palim alarm. Ostalo mi je 6 i pol sati do buđenja. Premalo, opet. Glava mi još nije ni pala na jastuk već palim snooze. Još samo malo.
Kvragu! Danas moram doći ranije! Zaboravila sam na sastanak. Hvatam prvu majicu koja se ne mora peglati i grabim četkicu za zube. Još stignem! Još stignem! Navlačim jaknu i izlijećem iz stana dok skoro padam preko neke čudne nakupine pred vratima. Sjedam u auto i stižem na vrijeme.

Kuham kavu nakon sastanka i palim Internet da pročitam vijesti. Ova žena na videu mi je poznata. Liči na moju susjedu, samo mlađa. Play. Mlada žena vidljivo u stanju šoka priča o svojoj majci koja je jučer nakon što je dobila odbijenicu za treće dijete dodatno iznervirana lošom zvučnom izolacijom krenula iza ponoći zaustaviti neumoljivu i nesmotrenu susjedu, te pritom naišla na nevjerojatnu prepreku pred vratima.

Progutala je Djeda Mraza i umrla od želučanih tegoba na licu mjesta. Pronašao ju je poštar danas iza 9 sati kada je dostavljao paket iz Kine.

Djeco, žao mi je. Nisam namjerno.

[Velia]

Zvuk alarma je proparao tišinu moje sobe. Osjećam ga kako mi se uvlači u glavu, ispunjava je i iznutra udara po mome mozgu, ali nikako da otvorim oči. Prođe mi kroz glavu misao kako moram pod hitno promijeniti taj zvuk u neki drugi. Misao koja mi svakog jutra dođe dok ovako ležim skupljajući volju da pokrenem koji mišić i ustanem iz kreveta. No kasnije, kako dan nosi svoje, zaboravim na to i ujutro me opet iz sna trgne ova nepodnošljiva sirena.

Još jedan dubok uzdah i na nogama sam. Odlazim u kupaonicu kako bih hladnom vodom natjerala oči da progledaju do kraja. I odjednom osjetim kako gubim snagu. Gubim volju započeti novi dan.

Nešto me snažno steže u prsima, srce mi počinje ubrzano lupati, osjećam kako sve teže dišem… I znam! Tu je negdje opet. U blizini.

U dva koraka izlazim iz kupaonice i brzim pogledima pregledavam stan. Ne vidim ga nigdje. Ali ga osjećam. Osjećam kako crpi život iz mene.

Dok prolazim pored ulaznih vrata, začujem šum s druge strane. Tu je. Pred vratima. Blokirao mi je izlaz u svijet. Ne mogu izaći dok god je on tu.

Iako je bezvoljnost preuzela svaki atom ostatka mog tijela, mozak mi radi brzo i u sekundama vrtim desetke mogućih opcija što učiniti. Kako ga se riješiti?

Da ga ignoriram? Da se pravim da ga nema? Hoće li odustati? Hoće li otići prije no što volja za životom u potpunosti napusti moje tijelo?

A ako se koncentriram na to koliko ga trenutno mrzim – hoće li ta mržnja djelovati na njega? Hoće li ga ona otjerati? Osjećam kako mržnja struji mojim tijelom i kako mi se srce polako pretvara u hladni kamen. Ali i dalje ga čujem pred vratima. Mržnja ga nije odbila. Prtlja nešto oko brave, pokušavajući ući unutra.

Posežem za svojim uvijek moćnim oružjem – otrovnim strelicama koje ispucavam prema njemu putem riječi koje izgovaram. Ne odgovara. Samo ih prima. I podnosi. Nanose mu rane, ali nedovoljno jake da bi ga zaustavile, da bi ga natjerale da se okrene.

Osjećam se sve nemoćnije. Oči mi se pune suzama i kako ih preplavljuju, suze se u bujici počinju slijevati niz moje obraze, natapajući mi rub pidžame.

Razmišljam što ću sve propustiti ako se sada predam. Ako mi sada život stane, nikad neću saznati što je još moglo biti u njemu. Što mi se sve još moglo dogoditi. Što sam sve još mogla doživjeti, vidjeti. Čuti. Osjetiti. Čemu bih se još sve smijala i zbog čega bih plakala.

I tada se rađa odluka u meni. Moj mozak tjera onemoćalo tijelo da se pokrene, da skupi sve atome snage preostale u njemu i odlučno krećem prema vratima. Neću se predati. Krećem u borbu. Jedan na jedan. S jednim jedinim oružjem – željom da živim punim plućima.

Dok hvatam jednom rukom kvaku, a drugom ključ ne bih li otvorila vrata, kroz stan se ponovno prolama onaj užasan zvuk alarma. O nebesa, zar ga nisam ugasila?! Očito sam greškom pritisnula snooze gumb, umjesto stopa. I opet mi taj nesnosan zvuk ispunjava glavu iznutra…

***
Glava mi puca od zvuka alarma. Da, uistinu ga moram promijeniti. Znam da moram ustati, ali nikako da se natjeram da otvorim oči. I onda odjednom uviđam da je dobro što ih nisam odmah otvorila jer mi pred zatvorenim očima promiču slike sna. ON koji stoji pred vratima i pokušava ući. Bol u prsima. Nemoć. Suze. Uviđam da će mi svako jutro biti teško dok ga se ne riješim.

Moram nešto učiniti. Ovako više ne mogu. Vrijeme je za suočavanje jedan na jedan. Naglim pokretima ustajem iz kreveta i jedva gledajući kroz krmeljave oči biram broj na ekranu mobitela. Slušam kako zvoni i konačno čujem i glas s druge strane žice: "Molim?" Šutim par sekundi, a onda ipak izgovaram tu riječ koju godinama nisam prevalila preko usana: "Tata…"

[Sasha Lou]

Prošlo proljeće sam ga prepoznala u snu.Uputila sam se hotelsim hodnikom popločanim velikim crvenim tepihom u restoran gdje se posluživao doručak i spazila ga pored kroasana. iako me u tom trenutku želudac bolio od gladi, ipak jedan hotelski gost me drsko prekinuo u slaganju menija. Ničim drugačiji od tek običnog gosta bilo kojeg hotela na svijetu, a opet tako domaćeg izraza lica.
Okrenula sam se leđima, pokušavajući naći dovoljno zanimljivu hranu. Hrana treba biti zanimljiva.
Krajičkom oka sam ga vidjela kako mi se približava noseći na tanjuru nekoliko peciva i pogača. Prišao mi je i oprezno me hranio. Pažljivo, kao što bi brat nahranio mlađu sestru. Gledao me oprezno, istraživački, a opet s dozom mirnoće i spokoja. Eh, to je bila ljubav na prvi pogled.
Uskoro je doručak prekinut i bačena sam na veliku bijelu, osunčanu stijenu s koje gledam na magistralu. Zvuk kamionske trube me trgne. To predivno, domaće lice mi se smije iza šoferšajbe, sigurna sam, najvećeg kamiona u Hrvatskoj.
Mašem mu tako na toj velikoj bijeloj, osunčanoj stijeni.

Prestala sam ga tražiti u svakom vozaču kamiona dva dana od tog sna. Ne, to nema smisla. Snovi su podsvjest, on kamion sasvim sigurno ne vozi. Ako i vozi, ne trebam ga tražit na cesti nego u hotelu. A hotele ne volim.
I sinoć sam, kad sam doputovala u grad, po ulasku u hotel, razbacala robu po drugom krevetu. On je ormar, a krevet do kupaonice je pravi krevet. Osim toga, krevet-ormar je i kauč na kojem ujutro pijem kavu i zapalim tri cigarete s hotelskim šibicama.
Neposredno prije spavanja još jednom provjeravam jesu li vrata zaključana (s hotelskim vratima čovjek zaista nikad ne zna kada ih treba samo zalupit, a kada zaključat).
Sigurna da su sada zaključana, povlačim kvaku i otvaram ih. Ispred vrata stoji moj Kamiondžija. Gleda me ravno u oči, kao da oduvijek stoji tu i čeka upravo ovaj trenutak.
Naglo zalupim vrata.

Sjedam na krevet-kauč i sabirem misli koje su zabučile sobu. Šta ću sad?
Znam da otići neće, a ja izaći moram. Ujutro, nakon kave i tri cigarete, trebam izaći iz sobe, proći uskim hodnikom do restorana i odabrati zanimljiv doručak.

Biram Nulu za razgovor s recepcionarom. "Sorry to bother you, one suspicious man is in front of my door. Please could you be so kind and check? My room is two-o-five. Thank you."
Stavljam mobilni aparatić i pokrivam se. Bolje da ga oni otjeraju nego ja.

[ivana.mala]

Ne otvaram. Pokrivam se po glavi. Stavljam jastuke na lice. Ne mičem se. Samo slike vrte se u glavi. Jedna za drugom. Utišavaju to lupanje koje me zove. Ali ritam postaje sve brži. Čujem ga kako kuca i bojim se. Čujem ga kako doziva nešto što sliči na moje ime. Pitam se otkud me zna. Zašto je došao? Bi li prepoznao moje lice? Želim pobjeći. Ali kako? Kamo? Nema više slika u koje se mogu skriti. Njegova sjena puno je veća od mojih vrata. Osjećam je. Vidim kako blokira sve zrake varki, čujem kako utišava sve zvukove smiraja. Nema više odgađanja. Morat ću mu pogledati u oči. Što ako nestanem u njima? Što ako samo prođu kroz mene negdje u daljinu? Želim čuti taj glas. Prošetati njegovim vlažnim ulicama. Pročitati sva tumačenja, prepoznati sve znakove. Već dugo me prati. Već dugo šalje sitne znakove upozorenja. Sad je dosta. Odavde mogu samo kad ga pustim. Osjećam to. Znam to oduvijek.
Napokon otvaram vrata i izlazim. Ne vidim ga od suza. On gubi snagu. Iz njegove sjene nastaju leptiri. Sjeda i naslanja glavu na moja vrata. Leđa mu postaju tiša. Ne govori ništa. Samo me gleda. Jasno. Duboko. Vidim da zna sve o meni. Vidim da me zna. Pitam ga zašto sam mu dala toliku snagu? Sad on počinje plakati. Otvara dlanove i pokazuje mi štit. Na njemu su moji inicijali prekriveni njegovim licem. Sve mi postaje jasno. Ja sam njega trebala. Iza njega sam se skrila. Uzima mi ruku i u nju stavlja poruku: «Vrijeme je, idem... Ne zaboravi leptire.»

[Čekkić]

Izlazim iz tuša. Otvaram vrata kupaone da se vlaga izvuče, a zrcalo razbistri. Čujem vani neko dijete plače.. Susjedi opet dobili goste izgleda.. Perem zube, oblačim se.. Taman ću najljepše stići.. Izlazeći, čujem grebanje i zaletavanje u moja vrata.. Koji kurac me jebete.. Gledam kroz špijunku, nema nikog.. A nešto se i dalje zaletava.. Kaj je neko psa pustil samog?

Odškrinjujem vrata, a ono beba sjedi na otiraču i lupka po vratima.. Smeđe oči se zagledavaju u mene i smiješak mu se razvukao po cijeloj faci.. WTF???

Otvaram vrata, gledam di je ko, ali nema nikoga.. Bebač me čapa po nogama.. Dižem ga i gledam, poznat mi je odnekud... Valjda je od nekog susjeda, samo kojeg.. Da se i sjetim, ionak ne znam di živi koji.. Prvom susjedu zvonim dok se klinjo igra mojim ušima i gura mi prste u nos.

"Pa mali, kaj ti radiš tu? Di ćemo ti sad koga naći? A?"

Pričam s njim, gotovo se nadajući da će mi dati rješenje jer blage veze nemam koji ću kurac s njim.. Bogu fala pa nit smrdi nit plače.. Susjed se ne javlja, a meni klinjo sve teži postaje.. A sad ću i zakasniti.. Spuštam ga, a on nogice dolje i stoji.. Kak sad stojis.. I stoji.. I gleda me.. I gledam ja njega par sekundi, gledam kako je duplo veći nego prije par minuta kad sam ga dignuo.. A onda se par mojih živčanih vlakana posložilo kako treba i udarilo me kao grob iz vedra neba.

Tras! Zalupio sam vrata pred buljećim klincem, a meni je srce zalupalo i ne staje.. Koji je ovo kurac? Ovaj klinac sam ja..
I raste ko gljiva. Pi.ku mat..inu, koji se k...c ovdje događa??? Nije ovo normalno.

Umivam svoje znojem oblijano lice, tražim pljugu.. Pokušavam se ne smirit nego samo izbacit iz panic moda. Srce i dalje lupa... Smiri se..

Došavši k sebi, znam da kako god bilo, on je tu zbog mene, tako da bolje da se suočim s tim.. Otvaram vrata a preda mnom je odrasla osoba.. Zrcalo.. Skoro. Vidim da je mlađi.. Godinu dana zapravo, sjećam se kad sam bradu na taj način furao..

ja: "Što želiš?"
ja2: "Ja ništa.."
ja: "A što onda tu radiš? Ja bi trebao ići.. Imam nešto dogovoreno.."
ja2: "Pa možemo skupa na pivu.. Drugdje ne ideš.."

Zbunjen, ne razumijem ništa.. Što ću na pivi sa bivšim sobom.. Ok, ne zamjeram mu ništa, rado ga se i sjetim, ali kasnim..

ja: "Možda kasnije, a?"

U očima mu se pojavljuje nešto što definitivno nisam ja, ni u prošlosti ni sada, i shvaćam da ignoriranje nije opcija..

ja: "Ok, ali šta ćemu na pivi?"
ja2: "Ništa. Svejedno. Bitno da si ti u mislima tamo gdje sam ja.."

Smireno mu zatvaram vrata, rukom pokazujući da pričeka i razmišljam.. Nije više ostario.. Još je uvijek u prošlosti..
Što da radim? Palim i drugu pljugu i odlazim prema balkonu, tražeći svježi zrak.. Zgodna mama pazi na svog klinca.. Nasmijala mi se.. Uzvratio pristojno.. Baš je zgodna, moram priznat.. Al imam pametnijih stvari na pameti.. Da odem preko balkona? Kaj će ova mislit? Još mi samo murija treba i takve gluposti.. A to da me moj prošli ja nije pustio van me može samo do Vrapča odvest.. Al što drugo da radim.. Ako to skulirano napravim, valjda će shvatit da nisam lopov.. Gledam i klinca.. Ne znam jel to samo paranoja od ovog s druge strane, ali mali liči na mene.. Ali nije ja.. Ima njen smješak.. Samo briješ..

Idemo.. Uzimam još što sam mislio, i krećem.. Još jedan opušteni smajli milfu i krećem preko ograde.. Nonšalantno. No nonšalantnost se ne voli sa spretnošću..

Uuups, auč, cipela, ne, ruka, au...

S druge sam strane.. Al boli me sve... Otvaram oči.. Pogled na plavo nebo i blještavo sunce, uljepša mi ona..

ona: "Jesi dobro?"

Jesam. Jako dobro.. Ali vam ne mogu ispričati što ide kasnije, jer ne znam što će biti.. Da znam, uplatio bi Papinu lutriju, ili radio na EzoTv. Ali znam da sam dobro, jako dobro..

[Lastan]

Na terasi ispred moga stana niknuli su zidovi.

Ne vidi se iz prve rečenice, ali ne ispuštam kvačice; nitko nije posijao pripadnike židovske vjere u neku od starih tegli u kojima raste korov na kojem ponekad spavaju mačke, već su se stvorili pravi pravcati zidovi. Kad pogledam kroz krovni prozor u svojoj sobi, vidim jedan zid i na njemu dva prozora.

To je… čudno.
Obično ne niču čitave prostorije dok spavam. A i da niču, mislim, valjda bih čuo građevince kako miješaju beton ili zabijaju daske, ili barem kako neki od njih opsuje kad mu padne boca pive i razbije se. Čak i da ih nitko ne gradi, da niču iz zemlje u zaboravljenim teglama, malo su veće od trave. Ne možeš čuti travu kako raste, ali ovo bi moralo proizvesti makar kakav infrazvuk. Ne bih ga zbilja čuo, možda, ali bi me neugoda probudila.

Iskopam dalekozor iz ormara; stoji spremljen kod starih fotoaparata. Pokušam se zagledati u neki od prozora s te strane; ne vidi se ništa posebno, osim neke spodobe. Djeluje rogato i… četveronožno? Neki jelen? Los, možda?
Zar mi je na terasi niknuo zoološki vrt?
I gdje su, zaboga, mačke? Ovo im jest malo prevelik plijen, ali moraju i one nešto pojesti.

To nema smisla.

Kuham čaj. Kineski. Zeleni.
Kako ću van? Ona rogata stoka vani mogla bi me ozlijediti ako me shvati kao prijetnju.
Pa jebemu mater, mislim si, kad neka susjedova džukela krene krstariti vrtom, nađem neki štap i idem raditi red – a sad se snebivam oko nekog biljoždera? Ček, mora negdje biti ona macola za rušenje štale… nazvao sam je Urazumitelj, onomad. Tri kile; nije puno, no taman da razbiješ ciglu. Ili glavu stanovnika.

Približim se vratima; pogledam kroz njih, no rogate živine nema. Umjesto nje vidim bradatu, odeblju spodobu. S macolom u ruci.
Odjednom mi sine: e, baš sam spor jutros. Otvorim vrata i zavitlam macolu svom snagom; ona udara u veliko ogledalo i razbija ga u paramparčad (ne krhotine; to je tako prozaična riječ).
Prvo soba, pa sob, pa moj vlastiti odraz. Morao sam se suočiti sa sobom.
Ono mučko đubre od iluzionista kojem sam po forumu ispravljao gramatiku našlo je načina da se osveti.
E pa, smislit ću i ja nešto. Vidjet ćemo onda čija baka crnu vunu prede.
Kad smo već kod toga, trebat će mi nešto crne vune…

[eleuthera]

Ovotjednu temu birala je aisling.
Pa kaže:

Najbolji ili najgori dejt.
Što je već kome draže. Može biti stvaran, koji se nekad dogodio, može biti neki o kojem tek maštate, ili neka noćna mora zbog koje ne idete na dejtove više uopće. Ajmo, dejtajte.

:)

[mackic@]

Da probijem led :)

Pisat ću o najboljem dejtu, jer se dogodio sa osobom u koju sam dugo bila zaljubljena.
Dugo sam maštala o njemu, o njegovim navikama... I sad sam dobila
priliku da to vidim iz prve ruke :)

On je bio na moru tjedan dana, i kad se vrati trebali smo otići na dejt. Tih tjedan dana
uopće nisam jela, spavala...samo sam mislila o tom dejtu, i razmišljala šta ću obući, o
čemu ćemo pričati, hoće li sve biti u redu. Možda padnem ispred njega, možda prospem večeru
njemu u krilo, naravno slučajno. Možda zarokćem kad se počnem smijati, iako mi se to ne događa... :D
Naravno da u ormaru ništa nisam imala zanimljivo dovoljno za taj dejt. A što je najgore obišla sam čitav grad, uzduž i poprijeko i ništa nisam našla. Išla sam svaki dan tražiti sa drugom prijateljicom, jer ova od prošlog dana nije imala više snage za mene :D

Napokon sam našla neku haljinu, ali boli glava kako je skupa. Ali je zato moćna. Nije suviše izazovna, ali ima u njoj nešto šte te mami. Morala je biti moja.
Ali kako nabaviti toliko novca u kratko vrijeme?!

Da skratim priču, nabavila sam ga nekako i ta haljina je bila moja :)

Došao je i dan D.
Taj dan sam se morala okružiti ljudima, jer sam mislila da ću jednostavno poludjeti od
tolikog razmišljanja :D
Pred izlazak, ruke su mi se tresle, koljena klecala...nisam znala ni kako se zovem, a ne o čemu da pričam :zubo:

Ali čim sam vidjela njega, sva trema je nestala. Odmah smo našli zajedničke teme, imali smo toliko toga zajedničkog, čak smo i dosta slični. Dejt od nekoliko sati završio je sutra u podne :D
Nismo znali gdje ćemo, i onda je njemu pala ideja da odemo na jedno mjesto gdje smo se prvi put upoznali. A to je pored mora...iako je to bilo van grada pristala sam.

Tu kad sam došla bio je stol sa svijećama na njemu, večera i vino. I jedan dečko koji je svirao gitaru... Plesali smo na mjesečini, gledali u zvijezde...

Možda nije najbolji dejt, ali je bio sa najboljom osobom!

[Tomislav B]

ČAROBNI SAKO

Nisam znao što bih sa sobom. Život mi je bio isprazan.
Počeo sam zalaziti u kafić „7“. Sam. Obično bih nakon nekoliko piva ugodno pripit i deprimiran jer sam se tih dana neprekidno osjećao najniže ikada u životu, otišao doma.
Nakon nekoliko izlazaka, neka lica u „Sedmici“ su postala poznatija, šanker je postao poznatiji, pa bi se progovorilo nekoliko rečenica, besciljni izlasci i pijenje pive dobili su iluziju druženja.

Naravno, cijelo vrijeme sam očekivao hoće li se zadesiti situacija da mogu progovoriti nekoliko riječi sa nekom djevojkom.
U dalekoj primisli bilo je, da ako razgovor počne dobro, možda ćemo se naći još nekoliko puta. Pa ako i to prođe koliko- toliko u redu, možda dođe i do seksa.

Jedne večeri, za jednim od stolova, zapazio sam krasnu crvenokosu djevojku. Nešto me natjeralo da joj odmah priđem.
Crvenokosa je sjedila sa 2 prijateljice, a jedan stolac je bio slobodan.
Pitao sam: „Je li slobodno?“ Rekle su: „Zauzeto je“. Iz nekog razloga te večeri osječao sam se fantastično i nezaustavljivo, valjda su tako pravi frajeri osjećaju.
Čak sam iz vica bio obukao neki stari ofucani sako star tko zna koliko, kojega je majka sutradan namjeravala baciti sa ostalom starom robom.
Odglumio sam da odgurujem imaginarnog čovjeka sa stolca i sjeo za njihov stol. To ih je oduševilo. Počeo sam pričati nešto i tri djevojke su se smijale. Umirale su od smjeha i uživale su. Bio sam valjda najzabavniji čovjek u „7“.
Uskoro, sve tri su me ljubile u obraze, bio sam njihov šampion.
Tada sam pogledao lijepu crvenokosu ravno u oči i pitao je za dejt u petak u istom ovom kafiću.
Primijetio sam da izgleda još bolje nego na prvi pogled. Imala je zelene oči, lijepe kao u manekenke sa reklama za sjenilo. Gledala me dugo ravno u oči.
Pristala je.
U petak sam došao u „7“, odjeven u moju uobičajenu jaknu. Crvenokosa me čekala. Tada sam shvatio da je ljepša nego što sam mogao zamisliti u najluđim fantazijama. Imala je fantastično tijelo bolje od playboyeve duplerice, slatko lice i lijepo se obukla i našminkala. Protrnuo sam pred tim anđeoskim, seksi stvorenjem koje sam na neki način uspio navesti da ove većeri dođe u kafić da se nađe sa smrtnikom, i koje je sada sjedilo preda mnom i nešto očekivalo od mene.
Prišao sam joj i rekao: „Pa to si stvarno ti!“ Zvala se Ana.
Sjeo sam. Što li sam ono pričao prošli put da su se djevojke tako zabavljale? Nisam se mogao sjetiti. Kao da mi je u umu bila praznina. Čudno. Da li je to od pića? Pa tada nisam popio baš toliko.
Ali to nije važno. Ono je bila neobavezna zabava, a ovo je ozbiljan dejt.

U to doba radio sam već više godina neopisivo dosadan repetitivan posao koji mi je oduzimao većinu vremena i ubijao životni elan i isisao sve druge teme iz života. Na kraju dana bih se praznog uma, kao truplo bacio u krevet.
Nisam imao ništa drugo u životu osim dosadnog posla za sitne novce i nekoliko TV serija i pijenja pive u kafiću.
Usto, živio sam kod mame.
Nisam znao o čemu drugome, pričao sam o tome.
Želio sam je nasmijati, kao prošli puta, ispuniti vrijeme i prostor pričom, želio sam pričati nešto uzbudljivo i egzotično da je zadivim, nešto što bi ona željela slušati. Nešto što je dio svakodnevnog života ljepotica kao što je Ana.
Ali naprosto se nisam mogao sjetiti ničega.
Slušao sam monoton ton mog glasa kako priča o dosadnim i tupim danima koji liče jedan na drugi i bio sam i sebi dosadan. Ali iz nekog razloga nisam mogao prestati.
Kao da me neka zloćudna sila tjerala da učinim sebe dosadnim i gubitničkim.
Slušala me šutke, kovrčala svoje krasne uvojke i povremeno gledala uokolo po kafiću.
Bila je to najljepša žena koju sam vidio. Što bih joj radio... Rekao sam joj da mi se sviđa.
Nasmiješila se.

Uto se pred našim stolom stvorio neki mladić. Bio je odlično odjeven i širio oko sebe miris kvalitetnog parfema. Pitao je smije li sjesti za naš stol.
Rekao sam :“Ne!“ Ana je rekla: „Da!“
Mladić je počeo pričati. Glas mu je bio dubok i uglađen kao u spikera. Živio je u Njemačkoj, bio je vlasnik neke tvrtke, putovao je po svijetu. Čovjek kao da je bio svugdje.
Na jedrenju na Karibima, u Indiji, na safariju u Africi,iz hobija je skakao padobranom... O svakom dijelu svijeta imao je zanimljivu anegdotu. Pričao je živo i zanimljivo.
Crvenokosa ga je slušala.
Bio sam ljut. Želio sam da taj čovjek na licu mjesta doživi moždani udar. Ali malo po malo, bijes je nestao. Priče su mu bile vrlo zanimljive. Kao da slušam putopis uživo.
Čak sam osjetio olakšanje što ja ne moram pričati dosadne stvari.

Ana je imala auto, a nas dvojica nismo, pa nas je razvezla kućama. Kada je čovjek izašao iz auta, Ana i ja smo ostali sami u autu. Osjetio sam neku napetost.
Pitao sam je hoće li sutra u kino, da pogledamo neku ljubavno- romantičnu melodramu, mada mrzim filmove tog žanra. Pristala je. Našli smo se sutra, pogledali smo romantični film i otišli u jedan kafić.
Spoznao sam da sam jučer rekao sve što sadrži moj život i razmišljao sam što bi sada trebalo učiniti. Očekivao sam da mi se ukaže znak neke više sile, kao nekakvo božje odobrenje za oskvrnuće anđela.
U zraku se na trenutak opet osjetila neka napetost.
Osjećao sam se kao seljačić pred katedralom. Nisam ništa uradio,

Jedan drugi dan, u „7“, sam stajao uza zid i natezao pivu. Vidio sam Anu kako za jednim stolom priča s onim svjetskim putnikom.
Malo kasnije, nakon još dvije pive, kada je avanturist otišao na WC, prišao sam joj. Rekla je da sutra putuje u Englesku i da ostaje 3 tjedna.

Za 3 tjedna sam je nazvao, ne znam ni sam zašto. Javila se i rekla : „Ana se nije vratila, niti će se ikada vratiti iz Engleske“.
U prvi mah, učinilo mi se da bih trebao biti ogorčen, ali sam odjednom sam shvatio da ne moram više pri susretu sa jednom tako liijepom djevojkom prepričavati i ponovo proživljavati dosadu svakodnevnice, da ne moram očajnički razmišljati što da kažem i što da učinim.
Olakšan, otišao sam sam u kino pogledati jedan od nastavaka „ Fast and Furious“.
Auti, akcija, avanture i lijepe žene. Odličan film.

[Madamoiselle]

Bilo je to godine gospodnje 2000 i neke.

Čekala sam autobus i razmišljala kako je prošlo stvarno dugo vremena od prekida, kako bi mogla možda i izać sa sljedećim koji me pozove van. Već mi je malo postalo glupo samovat, šteta da 'propadam', a ljudi me ovako napadaju po ulici...

Kad evo njega!

Skupo auto, koža još miriše iznutra, momak staje i pita treba li mi prevoz.

- Ne hvala...
- Ajde, bacit ću te, idemo se malo rugat po gradu, bla, bla...
- Ne hvala, brat me kupi, čekam njega...
- Ma hajde...
- Ne... (već kolutam očima...prevoz bi bia super, ali ne vozim se sa svakim i NE)
- Šteta...a možeš li mi molim te dat mob da nazovem nekoga samo sekund?
- :rolleyes:Ala šta voziš a nemaš kuna na mobitelu...OMG! Evo ti ga!


Nakon pola sata, zvoni mob...
Naivno žensko. Nije mi ni prošlo kroz glavu da je samo želia doć do mog broja...


- Sičaš me se sa stanice? Oprosti, mora sam doć do broja. Jesi za kavu jedan dan?
- Ne bi hvala. (Simpa dečko, ali malo mi je sumnjiv...s takvim godinama i takvim autom - ili je razmaženo derište, ili se bavi nečim jako čudnim...hm)

I nastavi on tako...
Svako par dana, eto njega s pozivom na kavu! Već smo se počeli i dopisivat...
Četiri miseca kasnije...sidim doma u subotu popodne i stiže njegova poruka:

- Kad ćemo mi više na tu kavu?

Stvarno mi je bilo dosadno, svi su negdi bili, nisam imala nikakvog plana, i kažem: 'Hajde, neću propast zbog jedne kave!'

Dogovorimo se da ćemo se nać večeras, ali (pošto se ne vozim sa svakim, a on mi je ionako sumnjiv malo) idemo negdi di ja mogu doć busom!
Predložim kineski restoran u centru grada.
Zvoni mob:
- Ma jesi ti normalna, koji kineski restoran, da se ili otrujen ili crknem od gladi? Daj, kupim te i vodim te na biftek k'o ljudsko stvorenje!

Ok..nešto zajedničko imamo, mislim se:cerek:
Ali ipak, naglasim mu da ne izvodi trikove, da sam osigurana. (stvarno sam mu to rekla, onako...kao u filmu, i sad se smijem kad se sitim:))

Skupi me na stanici i uputimo se u restoran van grada. Biftek, boca vina, i priča...
Priča odlična. O svemu! Nismo se baš poklopili u puno točaka, ali komunikacija interesantna sasvim. Na kraju svega, potvrdim si da je malo sumnjiv, ali posli 3-4 čaše vina, i s Osamom bi našla zajednički jezik, sigurna sam:rofl:

Cilim putem je bio IZRAZITI gentlemen, izrazito ljubazan, divan, pristojan, gospodin na nivou. Moram priznat da sam iskreno uživala u svakom trenutku.

Nakon večere kaže da će me odvest kući. Osim ako želim s njim van...
Sviđam mu se, ugodno je iznenađen, ugodno sam društvo, i ako sam za van, bila bi mu čast da idem s njim!

U redu...i meni je ok, a i pripita sam malo, šta ću doma?

- A di idemo?
- U *rupa nad rupama*!
- Ne znam di je to...
- Vidit češ...

CAJKA :s
Ali dno dna cajke.
Di su našli sve te dame i gospodu i stavili ih na tih par kvadrata, ne znam. Ali dobro su ih probrali...

Ulazimo u 'klub', a kako smo ušli i kako su ga ugledali, samo se cili šank ispraznia. Vjerovatno sam jako dugo samo zurila oko sebe šokirana prizorima teške cajke na koju nisam navikla, jer sam ga par puta uhvatila kako me gleda i smije se mojoj 'simptičnoj' reakciji.
On je i dalje bia gospodin, a ja sam u svom tom bunilu uživala na čudan način. Bilo mi je interesantno. I osječala sam se ugodno s njim. Iako smo bili di jesmo, tretiralo me se kao pravu damu, i nije me forsira ničim glupim tipa: 'Joj, slučajno mi se ruka našla na tvom kolinu...'

Kad odjednom - poznato lice!
Drug s faxa (tko zna šta tu radi) i čudno me gleda.
Pitam ga šta je, a on me pita - šta radiš s njim? Ostane to tako na tome.

Prođe još pola sata, i oko 3 kažem da mi je dosta i da idem kući.
Odvede me, pozdravimo se, čujemo se!:top:
Primjetia je vjerovatno da držim distancu i shvatia da me upoznavanje zanima, i to šta me nije ni pokuša poljubit je bia veliki plus:D

Odma ujutro me dočekala poruka.
I bilo mi je drago...

Ipak, nazovem tog kolegu s faxa. ŠOK!
Nazovem rodicu (Radio Mileva s kojom sam valjda samo u vezi krvnim srodstvom, pa smo si dobre na tom nivou, iako se ne družimo baš privatno), i kažem joj šta je bilo te kažem da se malo raspita.
Zove me za sat vremena. ŠOK! Ista informacija!

Da. Dečko je fin, gospodin, ima privatan buznis, ali se obogatia na kurvama, i dalje se kod njega može nać jedna za 100 E/ noć, i kako to inače ide, tko zna šta sve uz to dolazi...

Šta sad?!
Ma mislim se...na ti smo. Shvatit će dečko:mig:

Uzmem mob, nazovem ga i kažem da sam zaista uživala sinoć, da mi je drago šta smo izašli, ali da je to to.
- Nisi zainteresirana ipak?
- Iskreno? Raspitala sam se. Rekla sam ti da znam da si mi sumnjiv zbog nečeg, pa sam morala provjerit to. Saznala sam čim se baviš i ja ti mogu bit jedino konkurencija, nikako ono čemu se nadaš.
- Cjenim iskrenost. Ali zato sam te i snimia onaj dan na stanici. Cjenim ženu sa stavom, i takve želim samo za sebe. Ali pretpostavljam da ni za to nisi zainteresirana sad...
- Tako je:ne zna:
- Bilo mi je drago...
- Hvala, također...

Srela sam ga jednom kasnije.
Pozdravia me kao najveću damu, bia jako ljubazan, i produžia dalje.
Samo se nadam da me nitko nije vidia:D

[Čekkić]

19 je sati i sad sam čist.. Solarni tuš je odradio svoje i mirišem ko kamilica. Oblačim odijelo, sve po pe-esu, sedam gumbi zakopčanih dva otkopčana i cif napola. Zurka je postojana, al nije da će mi pomoći..

Kupim je kod perona 7.. Njena linija još više dolazi do izražaja u tom zelenom kombinezonu, a crvena kosa joj sja kao vatrena kruna neke galaktičke princeze..

Put je ugodan, a još ugodniji sa njenom rukom u mojoj. Kao u stare dane gledanja horrora u kinu.. Svemirsko dizalo definitivno pobuđuje one iskonske porive. Ja sam je htio zaskočit.. Ali čvrsto stisnut njenu ruku je postiglo sličan efekt.

Vrijeme u shuttle-u kratimo dnevnim događajima smijući se bakici koja je je oprala prodavačicu u Konzumu jer joj nije prihvatila bon za kolač od jagode, pošto je uzela onaj od čokolade..

Na Einsteinovoj šetnici je stvarno prekrasno, sunce još jasno sja, dok gledamo polumrak Europe sa svjetlima Istambula i Moskve već upaljenima.. Rasprava o legendarnom Gates-Jobs rivalstvu me oraspoložila na nevjerojatan način, ne mogu vjerovati da žena može razmišljati tako jasno.

I večera je prošla u nekakvom nadnaravnom tonu, osjećao sam se dva metra iznad zemlje.. hm.. mjeseca, i guess.. Sve je teklo kao po teflonu, a atmosfera je bila vruća kao Venerina. Otpivši prve gutljaje druge boce Iločkog traminca berbe 2089. smješak nam ne silazi s lica, a njen pogled grije moje srce kao što to nitko nije već 30 godina, a isto toliko govori o njenim osjećajima...

Preselivši se na "osmatračnicu", zagrljeni gledamo žutu kuglu kako prepušta vlast gradskoj rasvjeti zemaljske kugle. Boje su predivne. Zelena kruna koja je zaokružila crveni suton kao da je počastila njen izgled i dala joj kompliment riječima koje ja jednostavno nisam uspio naći... A nije da nisam htio...

Njena glava na mojem ramenu i kosa na mojim prsima.. To je to.. Osjećaj ispunjenosti u tišini našeg zajedničkog užitka i potpunog zadovoljstva...

Provesti vječnost s ovom ženom bit će užitak..

[Ashtaroth]

Dejt? To je ono kad barem jedno, poželjno oboje, odu na kavu, koja nije samo druženje, već, možda, eventualno - nešto više.
Na tako nečemu sam bila samo jednom, samo jednom je u mojoj glavi bilo "um, hoću više, iako ga u životu nisam vidjela..." Bilo je dobro, adrenalin i to, ali neću vam pričati o tom, mom jedinom i prilično brzo eksalirajućem dejtu. Pričat ću vam zašto ja NE idem na dejt. Zašto je meni kava - samo kava. I zašto me se ne može nagovoriti na istu ako ja to ne želim. I zašto je osjećaj strašno dobra stvar. Učim se vjerovati mu. Osjećaju.

Bilo je to negdje, 2001/02. Najbolje i najdulje ljeto - srednja gotova, nema mature, nema prijemnog - uživancija. Visila sam vrlo intenzivno na usenetu, naišla na puno ljudi, s puno ljudi se nalazila, bez neke prevelike zadrške - ako smo imali o čemu pričati, razmijeniti muziku, filmove - why not. Jedan uistinu lijep period mog života.

I tako, na jednoj grupi, nabasam na jednog lika. Ili on na mene. Prepiske javne, prepucavanja, podjebavanja - standardno, i za mene i za njega. I za sve ostale sudionike. Dobra atmosfera, dosta nas se našlo, što skupno, što pojedinačno, nema tu muljanja 'ah, ja sam visok i crn'.

Osjećaj mi je nešto čudan, ima specifičan način pisanja, blago poetičan, a ja poeziju ne volim, umara me. A opet, veći dio postova u tom jednom periodu sam pročitala, jer me zanimalo što ima za reći, i ne jednom je osjećaj bio - ah, ipak ništa, samo drvi u prazno. Ekipa se dijelila na one kojima ide na živce i one (u pravilu žene) koje sline za njim. Više sam naginjala tome da mi ide na živce, svakako slinila nisam, ali mi se mozak učvoravao kad bih čitala te postove, pa je to valjda bio - svojevrsni izazov - shvatiti što piše.

Koliko je godina tad imao, ne znam, rekla bih oko 25, mislim da nije imao više. I javi se on meni (valjda, možda ja njemu, tko će više pamtiti) u mejl - private bi rekli ovdje. I tako neka povuci - potegni rasprava, kad se uhvatiš da pišeš zato što si dobio mejl, a ne zato što imaš što za reći. Kad se braniš, a ne diskutiraš. Kad nemaš želje, a opet, te nešto goni. Vrlo bizarno.

Svako malo cima on mene 'ajmo se naći'. Možda i nije bilo svako malo - meni sad zvoni da je bilo. Možda je rekao jednom, a ja sam se sledila. Negativno. Samo što to tad nisam razlikovala.
I ono, ajde, neće mi kruna s glave pasti, idemo se naći.

Lijep, sunčan dan. Toplo. Barem 28-30 celzijevaca. Moje raspoloženje - odlično. Strategija nalaženja s ljudima - na javnom mjestu, s puno ljudi, i zadržati tako. I ok - nađemo se mi na Trgu. Pred konjem.
On: bok
Ja: bok
On: kamo ćemo?
Ja: svejedno mi je
On: ok, ajmo u Vlašku, ima jedan ok birc, jel ti se šeće
Ja: može

Nešto je pričao, ne znam što. Atmosfera se smračila, zahladila, iako sunce ni oblaci mrdnuli nisu. Zimogrozna sam inače, al tad su mi ruke bile ledene. Ne sjećam se puta do Vlaške. Ušli smo u birc. Sjeli.
Pričali.
Mislim da su se iz mene trebale čupati rečenice. Atmosfera mučna. Meni.
Njemu je možda bilo super.

Birc je imao ogledala na obje strane zida i sjećam se da sam vrlo intenzivno proučavala taj efekt. Ne sjećam se o čemu je pričao. Nisam ga mogla pogledati u oči. Ne znam koliko je kava trajala. Znam da se ponio korektno i nije zvučao tako bizarno kao online. Ali - osjećala sam se loše.

Priveli smo kavu kraju.
Izašla sam iz birca prije njega. Više se ne sjećam jesmo li se i pozdravili.

Sunce je svanulo. Dan je opet bio lijep.

Trajalo je sat-dva, ali bilo je agonija. Samo zbog osjećaja. Skoro ničega se osim osjećaja više niti ne sjećam. Mejlovi su nestali s havarijom diska. Sjećam se nicka. I to je previše.
Dan danas nisam sigurna o kojem je bircu riječ, ne prepoznajem ga. Možda je Mystic - prikladno, heh. Možda nije. Nisam birc prepoznala ni par dana kasnije, a ni par godina kasnije. Kad god prođem tim dijelom Vlaške, gledam taj birc i mislim si - jesam li bila tu, ili ipak nisam.

[dainty]

Ovaj tjedan na izbor imate dvije teme. Jednu je izabrala Ashtaroth, a drugu Tomislav B. Odlučite se za jednu i bacite se na pisanje. :)


Evo moja....

Prosvjetljenje

Danas je. Okreni se unazad. U vremenu. Pogledaj što je bilo prije godinu dana, kakva si osoba bio/la, kakva si sad. Ima li razlike? Što je dovelo do promjena? Neka misao koja ti još i sad zvoni u uhu, a prije je tamo nije bilo. Neki događaj ili osoba koji ti se urezao u pamćenje, od kojeg te prošla jeza ili strast?
Što možete reći - što ste spoznali, naučili iz toga.

Sjetite se jednog od http://i273.photobucket.com/albums/jj202/smileyacct/th_thk.gif :brukica: :facepalm: :cerek: :lux: :s :mudri:, dozovite ga u memoriju i ispričajte nam taj jedan mali djelić koji danas nije isti kao što je bio prije godinu dana (ili par mjeseci ili par tjedana/dana/sati...)

ili

Bok, moja tema bi bila:

Opiši jednu stvarnu situaciju kada te je netko zaveo ili kada si ti nekoga zaveo/la..

Što se govorilo u tom trenutku? Po mogućnosti u obliku dijaloga. Opiši svoje i njegove/njezine reakcije.

Ako se zavođenje još nije desilo, napiši izmišlljenu situaciju- kako zamišljaš da bi to izgledalo, što bi se pri tom izgovaralo.

[silly_lovefool]

Prosvijetljenje


Sjećam se sporih dana, dugih dana koji nikad ne mogu proći, tako i onih koji su prošli u treptaju oka. Ni jedan dan nije isti , iako neki izgledaju jednolično. Svijet u kojem se nalazim se mijenjao, bio zapostavljen i vraćao se opet starom osjećaju jedinstva i neprekinute ljubavi prema postojanju, neraskidive veze sa svim lošim i dobrim stvarima, kad život ima smisao. Planirala sam otići, pobjeći, nestati....ugušiti u sebi ono što želi živjeti. Biti i postati samostalan i odgovoran karakter je bio moj najveći zadatak do sada. Trajalo je, još traje. Nakon negativnih iskustava slijedi poboljšanje mene kao osobe i razvoj, a ne stanka i pad nakon pada. To nije logično. Ja nekad nisam logična. Svijet nekad nije logičan, ali sve samo na izgled. Vidim razloge. Kad se okrenem oko sebe, vidim razlog za razlogom idu jedan za drugim kao gusjenice. Nema prave stvari. Sve je bezlično. I ponestaje mi inspiracije za osnovne funkcije u životu, jer padam pod utjecaj malog čovjeka i u njemu vidim sebe. To je takav svijet. To je naša realnost. Iako osjećam duboko u sebi da lako pratim svoju intuiciju, znatiželjno tragam i dalje....za tim zrncem pijeska iste boje. Sat otkucava...a ja sam se žurila. Sad kuca još brže. Svijet je tako malen.
Stavljam ruke na lice i flashback iz djetinjstva započinje....zuuuum!


Imala sam 14 godina kad sam ga upoznala. Nisam puno toga očekivala jer sam bila, hmm..nezrela?? Pa da...jesam! Ali, zaljubila sam se. Ne na prvi pogled, ne nakon prvog razgovora, već nakon jednog ljeta. :cerek:

I on je još uvijek u mom životu, ali najdalje mi je nego je ikad bio iako je fizički dosta bliže nego prije. I još uvijek ne znam kako se ponašati u njegovoj blizini.

I nije da nisam bila prije jako zaljubljena i patila milijun puta nakon što sam ga upoznala, i nije da mi je stalo samo zato jer se udaljava od mene.
Baš suprotno, potpuno suprotno...Prije mi je sve značilo kad bih dobila poruku od njega, a kad bih bila fizički kraj njega sam radila sve kako bih ga otjerala. A sad je drukčije... Ne osjećam onaj nalet uzbuđenja kad čujem znak za poruku na mobitelu niti ako ga netko spomene, nego tek kad ga vidim osjetim razliku, osjetim kako gubim tlo pod nogama, kako mi se noge tresu i kako ne mogu podnijeti njegovu blizinu od previše emocija koje mi izvlači iz dubine moje podsvijesti i dugog razdoblja koje nas je udaljavalo...


On nije isti, zreliji je...mogu ga slušati satima, a ti sati ne postoje za mene...

[plavi-safir]

"ti si kao pas pusten s lanca,ne znas stati,u potrazi za ljubavi"
rekao mi je..
"mozda,al zar je to tako pogresno?"kazem mu
"nije,al bi moglo biti bolno"odgovorio je.
njegove rjeci su mi dugo odzvanjale..i bas je boljela i ludovala ta ljubav za njim..
Osjecala sam lebdenje,tezinu krila na svojim ledjima..
Izlazili smo,plesali vikendima..nedeljom je kuhao za svoju princezu..njegovi dodiri nocima,ljubomorni ispadi,razbijene stvari,burna pomirenja..
Gorke suze su postale cesce nego nasi smjehovi u parku.Optuzbe su postale jace od neumornih vatrenih noci..
"meni treba sigurnost,a ne tvoja lutanja,zavodjenja drugih"rekla sam mu.."tvoje drustvo samo razmislja gdje nabavit,kako uludo dan potrosit" Rekao je"Ostavit cu ih,obecajem"..
A ni sama nisam vjerovala u to..voljela sam crninu njegovih ociju,duboke razgovore,njeznost i strast koju pokazuje..
A istodobno mrzila te ljude s kojima otidje,kad se vrati popit,napusen i agresivan..pa krenu ludovanja,samari,suze,vikanja..
Odzvonilo je na Novu godinu,zavrsetak 2007g..vec sam bila umorni mornar od mora,istroseni kaput na starcu..rekla sam mu tada,toliko toga..nakon burne proslave i prevare,nije vise bilo nastavka.."nocas se mjenjaju uloge,sada si zrtva,a ja krvnik,ali koji ce sjeci sve"nije mi vjerovao"proci ce sve,pa mi se volimo"..
Nije proslo,iako sam ga ostavila..
Umiralo je sunce u meni mjesecima,tonula sam u mrak..
Preobrazenje koje je nastupilo,bilo je negativno..
Nisam vise znala osmjeh imati,veseliti se..kao da je sa njim nestao zadnji sjaj iz mene.
Dosao je i drugi netko,a ja nisam imala sposobnost biti njezna,topla,nasmijana i vesela..nisam znala sto treba uradit da skinem paucinu sa srca..a i nadjoh nekog tko je jak,snazan(i hladan),nije trazio vatru,vatra nije htjela planuti.
Sada sam vec zena,majka..ali nikad ista osoba..nema u meni zivotne energije,nema vjere u ljubav,nema mogucnosti da budem ista.
Dan danas se pitam zasto je taj covjek,koji je prosao kao vihor,odnio toliko mene? Onesposobio me da nikad vise ne volim..

[Tomislav B]

Prosvjetljenje

Penjao sam se uzbrdo, najtežom i najstrmijom stazom, zvanom „Mrcina“. Tjerao sam se na oštri tempo, znoj mi se slijevao, ostajao sam bez daha.
Želio sam da mi čisti napor i bol u mišićima umrtve um i ispune prazninu u meni.
Uskoro, bio sam na vrhu planine. Nisam se umorio. Bio sam očito u odličnoj kondiciji. Nisam mogao postići mir kakav napor donosi. U meni je postojala zavist i neutažena glad, jača od napora, veća od bilo koje misli.
Osječao sam se jadno.
Moj brat je bio tome kriv, jer mi je ispričao kako je proveo jednu noć...
Prije dvije noći, bio je na momačkoj večeri jednog prijatelja. Momci su platili striptizetu. Poslije nastupa su, pijani i uspaljeni, otišli u klub "Papillon".
Pomahnitali od hormona i alkohola ludovali su i plesali cijele noći. Brat je tamo upoznao dvije studentice, otišao u njihov stan i imao seks sa obje.
„Sada sam iskusio sve, sada se mogu ženiti“, rekao mi je sa blaženim smiješkom.
Ja nisam došao do seksa već godinama. Ali nekako sam se uspio uvjeriti da to nije važno. Bavio sam se dizanjem utega i yogom.
Čitao sam knjige, uglavnom SF romane, ali i knjige o okultizmu i indijskoj filozofiji, jer sam tražio nadahnuće, smjer i prednost u životu koju će mi mudre knjige dati pred ljudima koji ništa ne čitaju, nego samo gube vrijeme i zdravlje u izlascima i alkoholu.
Tamo u bratovom stanu, nalet čiste zavisti srušio mi je u sekundi cijelu mentalnu konstrukciju. Sve što sam radio je bio pokušaj kompenzacije.
Drevni indijski i okultni tekstovi i SF pisci su šutjeli o najvažnijoj stvari u životu. Misteriju dolaženja do pičke.
Tada, na Sljemenu, shvatio sam, knjige ne donose otkrovenje. Odlučio sam otići u "Papillon", jer, to je Put.

***
Sljedeće većeri sam otišao do brata i rekao mu da idemo van. Upravo je na računalu igrao jednu igru i nije mu se dalo. Ali, bio sam uporan u nagovaranju.
"Papillon" je bio noćni klub na livadi ispod Savskog nasipa, dašćara sklepana u obliku broda. Klub je je izgledao ružno i neugledno, ali radio je do zore. Bilo je tek 9 sati i samo grupica studenata je bila unutra i pila.
Naručili smo i mi.
Stajali smo uza zid i pili pivo. Klub se polako punio.
Zamišljao sam da ulazi prelijepa djevojka. Vizualizirao sam nekakvu energiju koja prostruji između nje i mene. Mi spontano započinjemo razgovor, smijemo se i možda za sat vremena odlazimo nekamo i vodimo ljubav.
Za sada, klijentela kluba bili su uglavnom mladići, ali tko zna, možda će se to o čemu sanjam desiti već sljedeće minute.
Brat se vrpoljio. Kako mu može biti dosadno? Nismo li imali namjeru učiniti ono što svi čine, što on i njegovo društvo ponavljaju iz tjedna u tjedan?
Ostati do zore i dotući se alkoholom. Upoznati vesele djevojke spremne za ljubav... Stegnuo sam bocu „Ožujske“ i čvrsto odlučio da će se ostvariti ono što želim da se desi.
Rekao sam bratu: „Ovo je mjesto gdje se snovi ostvaruju“. Samo me pogledao umornim pogledom.
Uto, u Papillon su ušla dva znanca. Bratov kolega iz firme i jedan čovjek kojega su zvali Buco. Buco je, suprotno svom nadimku, bio mršav i nizak. Neuglednog izgleda, otrcane odjeće, prištavog lica, kokošijih prsa i po načinu na koji je slagao rečenice, reklo bi se, izrazito niskog IQ-a.
Taj Buco je, šaputalo se, spavao sa najviše žena od bilo koga u gradu.
Osobu se ne sudi prema vanjštini i prema dojmu, nego po onome što ima u sebi, znao sam.
„U čemu je tajna?“, pitao sam ga smjerno.
Buco me dugo gledao mutnim pogledom u kojega nisam uspio proniknuti.
„Treba piti,“ rekao je.

***
Pili smo. Pivo, vino, žestoko... Muzika se pojačala. U Papillonu je sada bila gužva. Klupko znojnih ljudi stisnitih kao sardine. Svi su skakali i koprcali se u uskom zadimljenom vrućem prostoru u kojem je muzika bila tako glasna da su zubi boljeli.
Kaotično komešanje mase me nanijelo na jednu mladu djevojku. Bila je slatka, izgledala je krhko i pristojno i imala naočale.
Učinilo mi se da ćemo ja i ta intelektualka biti dobar par. Uhvatio sam je za grudi. Bjesno je zaurlala: „Jebem ti mater! Ne diraj me! Gubi se!“ To me zbunilo.
Ali nisam dugo razmišljao o tome, jer netko je uvijek donosio nove runde, i trebalo je hvatati korak i ispijati boce i čaše koje su neprestano stizale.
Piće više uopće nije imalo okusa, samo se slijevalo niz bolno grlo i utakalo u želudac. „Nadišli smo alkohol“, pomislih.
Sve se pobrkalo i zamutilo od dima, pića i buke.

***
Odjednom, bratovih prijatelja više nije bilo. Osvrnuo sam se. Prostorija je bila je ispunjena samo muškarcima koji su, zakrvavljenih očiju, obnevidjeli od alkohola, teturali i sudarali sa inventarom.
Netko me zgrabio za jaknu dok se rušio na pod i snažno je povukao i poderao je. Pogledao sam dolje. Na podu je ležao neki mladić, a krv mu je obilno curila iz nosa. U blizini, jedan čovjek ga je psovao, na njegovoj šaci bio je bokser.
U klubu je bilo samo još nekoliko ljudi. Izgledali su onako kako sam zamišljao četnike. Jebote, što mi radimo ovdje?
Pogledao sam brata. Na mutnom svjetlu, kroz obilan dim, izgledao je kao da je petnaest godina ostario. Izgledao je umorno, kao duh koji je bio osuđen da milijun godina obilazi ovakva mjesta. Zašto smo ono uopće ovdje?
Pogledi su nam se sreli i obojica smo, bez riječi, istovremeno izašli na zrak.
Tramvaja nije bilo. Išli smo Savskom ulicom prema Vijesnikovom neboderu, brat i ja. Povremeno bi cestom velikom brzinom zakrivudao neki automobil iz kojega su treštali narodnjaci. Jedan je prevrnuo kantu za smeće.
Bilo je hladno. Bili smo znojni pa nam je bilo još hladnije. Grla su boljela, izgrebana od dima, rakije i urlanja pjesama. Odjeća je bila zaflekana i smrdjela je.
Postalo je užasno naporno stavljati nogu pred nogu. Teturali smo. Ulična rasvjeta je utrnula.
Odjednom...
Blistava topla žuta svjetlost.
Jedna vrata bila su nam otvorena u tamnoj ulici. Staklena, prozirna blistava vrata.
Vrata pekare.
Bio je to najbolji burek na svijetu.

[malaboki]

Prosvjetljenje

Nedjelja je, 3 ujutro.Umorni od posla koračamo prema tvom autu, čuje se samo škripa naših stopala u snijegu. Hladno je, stakla su smrznuta, a ja guram svoje crvene prste u kaputić. Gledaš me poprijeko i komentiraš kako je nemoguće da sam opet zaboravila rukavice jer prosinac je. Pališ grijanje i govoriš mi da te pričekam u autu dok stružeš stakla.Upučuješ mi osmijeh i dodaješ svoje rukavice.Izašao si na zimu, a ja sam ostala u autu da se grijem i čekam, u tvojim toplim rukavicama. Voziš me kući,stavljaš svoj omiljeni cd,a ja te molim da ugasiš jer mi se ne sviđa.Gasiš, tišina je. Maštam o njemu, gdje je on sada, s kim je.Ostavljaš me pred zgradom.

Vraćamo se s tuluma, stojimo na tramvajskoj stanici. Guram ti svoje prste u jaknu, jer opet nemam rukavice.Siječanj je. Daješ mi jednu slušalicu i pokušavaš me nagovoriti da poslušam samo jednu pjesmu. Neću, ne zanima me ni pjesma niti ti. Zanima me šta rade sada njih dvoje.

Prokleti Foo Fightersi i njihov novi album. Pjesme su savršene,po prvi puta mi je sve jasno, tvoj osmjeh,tvoje riječi i dodiri. Kako nisam vidjela nekoga poput tebe onda? Stajao si pokraj mene a ja te nisam ni vidjela niti čula.
Imam bolji glazbeni ukus nego prije nekoliko godina, da sam samo jednom poslušala pjesmu onda i obratila pažnju na to šta mi govoriš, tko zna možda bih imala i tebe.

Prokleti FF

[Solo761]

U zadnja 3-4 tjedna sam imao toliko prosvjetljenja da već imam uštedu na rasvjeti :zubo:. Možda sam bio na vrhu figurativnog brda pa se zato sve i dalje kotrlja ili je jednostavno domino efekt. Jedan klik potakne drugi klik koji potakne treći klik i tako dalje...

Kratki uvod u priču, prije ta 3-4 tjedna su se poklopile neke muke na poslu sa nekim nesigurnostima i "krizama" doma, koje su, tipično, i bile pokrenute sa tim mukama na poslu. Rezultat je bila mješavina panike, straha i nemoći koja su rezultirala krivom procjenom zbog koje sam (ponovo) povrijedio jednu meni dragu osobu. No nekako smo ponovo uspostavili kontakt. Manje više neplanski smo se vidjeli nakon dva i nešto tjedna i onda sam definitivno zaključio da se ne mogu samo tako vratiti na ono od prije nekoliko mjeseci. Za tako nešto postoji previše emocija. A opet, pretpostavka je bila da sam napravio previše sranja da bih imao obraza uopće pomisliti na povratak na staro. I što napraviti? Spaliti mostove... Za to je bio dovoljan jedan post, poruka, prilično učinkovito je satrao sve što je (možda) preostalo. Krivi izbor, boli još i više baš zbog toga.

A sve je moglo biti tako jednostavno, samo je trebalo reći. U kritičnim trenutcima je ta opcija bila apsurdna. Kako to reći? To nije normalno! Sve treba biti savršeno! Ali ne, ne treba, niti neće. Valjda je to smisao ljubavi, biti siguran da će druga osoba biti uz tebe i kada nisi u najboljem izdanju, a ne glumiti da je sve ok iz straha da druga osoba ne pobjegne. U tome nema sreće. Druga osoba primjeti da nešto nije u redu, ali nema informacije i začarani krug je uspostavljen. Na kraju krajeva, da i pobjegne znači da to nije ni bila ljubav.
Nakon ova 3-4 tjedna samoće mi je to napokon došlo iz guzice u glavu. Radio sam upravo to, bježao, no ne iz razloga što nije bilo ljubavi, nego nisam znao što napraviti, konflikt. A opet, nisam ništa rekao i izgledalo je upravo tako. Zbog nedostatka ljubavi.
Trebalo mi je malo vremena da si to posložim u glavi. No bilo me je strah to reći i tražiti da tako samo ne potvrdim taj nedostatak ljubavi. I eto, rezultat je to što je. Jedno ogromno sranje, u koje sam se sam zakopao jer nisam rekao što mi je bilo na pameti kada je trebalo. U konačnici bolje je reći odmah sve što nas muči nego pokušavati hendlati sve sam. Koliko god to bio impuls. Glumiti ili ignorirati nije rješenje. To donosi samo bol i patnju. Sada to znam, sam sam došao do toga, kada već nije koristilo kada mi je bilo rečeno. No kao i sa svim lekcijama, spoznaja je došla prekasno da spasi stvar koja je to sve i pokrenula.

[sorr_x]

Prosvjetljenje


Sve se promjenilo.Ja sam se promjenila.Godina dana je ponekad , treptaj oka,a nekad vjecnost....meni je ova godina dana bila vjecnost.
Odrasla sam,naprasno.Suocila se sa samom sobom i nisam bas zadovoljna uocenim...nisam nimalo zadovoljna.
Razocarala sam samu sebe.
Znate kad na papir(u glavi) podvlacite crtu,na nekim "granicama" zivota...dodajes pluseve/minuse...gledas sta si napravio,gdje si bio,sta si stvorio...i skuzis da je proslo maltene pola zivota, a iza tebe nista?
Nista bitnog, nista za sta se "uhvatiti"?
A bila sam uvjerena da sam si slozila zivot,kako zelim....nope.
Godina dan je prosla..i ispocetka slazem puzzle ovog kaosa koji se zove moj zivot...i jedino prosvjetljenje koje sam dozivila je: prezivjela sam i ovo..
Nisam ista,ona ja..sve je drugacije..moj smisao za humor je drugaciji, "kratka" sam na fitilju za ljude....valjda to tako je i mora bit,kad ti se zivot okrene naglavacke..
i sad,polako,dan za dan....dan po dan...

[lycantrophy]

Još jedno tmurno nebo iznad Zagreba. Kiša lupeta po prozorskim staklima, krov prokišnjava, kravetina od žene mi je ponovno pozvala policiju jer sam joj zaljepio šamar i natukao rebro-dva. Pa dobro, mora li ta koza uvijek dramit. Kao da joj nije jasno da je to samo prolazna bol koja vodi višoj sreći. Mojoj, jer sam sadistički kurvin sin, i njenoj, jer je sanjar. S vremena na vrijeme dobro dođe da ju netko spusti na zemlju. Sve opravdavaju četiri slova krvavo zarađena prilikom jedenja paštete u bunkeru na istočnoslavonskom stratištu. Krvavo više-manje, nije da sam metka ispalio. Uspjelo mi je probosti dlan nespretnim nabadanjem meze sa srebrnog pladnja doniranog od strane nekih tamo emigranata. Tko im jebe mater, ionako su našu Hrvatsku ostavili na nemilost stranome agresoru. Takve bi po kratkom postupku trebalo pred streljački vod. Granate su padale. Dragi geleri uvijek uspijevali pronaći put ka nečijem srcu, ili drugom vitalnom organu. Svi smo strepili i imali nekog privatnog Isusa kojemu smo se potajno molili da sve ispadne u redu. Moj je bila Ona, velikim slovom. Kako drugačije imenovati božanstvo? Zbog nje sam bio u stanju zadržati razum nakon gutanja svih govana rata. Na povratku sam saznao da je i ona gutala, mnogo više nego ja. Potpuno nepromišljeno, u afektu kažu, iščupao sam joj maternicu golim rukama. Danas mi ne može roditi dijete. Šteta. Uvijek sam htio jednoga malenoga mene. Da joj zajedno možemo gaziti po prsnom košu. Sreća u troje je nemjerljivo veća.

[ljudoliki]

Gledam tvoju sliku i plačem.

Sam sam. Tužan sam. Srce mi je tegla ajvara kojoj je istekao rok trajanja. A ti si je bacila, bacila si tu teglu u zid.

Sjećam se kad sam te upoznao. Bila si glavna cura u dvorištu. Svi su te obožavali i željeli te u paru kad bi se igrali hvatala. Nekako nikad nisam završio u paru sa tobom, iako sam uvjeren da si to htjela, čak i kad si između mene i najružnijeg kripla u dvorištu odabrala drugog.

Dugo je trebalo da me primjetiš. Svakih par mjeseci bi ti se morao ponovno predstavljati, ali ne zamjeram ti. Lijepa cura poput tebe je uvijek imala mnogo muškaraca oko sebe, i tko će zapamtiti sva ta imena. Mislim da je trenutak kad sam se definitivno zaljubio u tebe bila ona večer kad te dva put stariji lik dovezao u svojem bijesnom BMW-u ispred kuće. Taman sam prolazio preko ceste kad si zateturala prema kući sa božanskim osmijehom na licu. Tad sam znao da te volim, uvijek i zauvijek.

Kad sam te vidio na faksu, kao da sam se ponovno rodio, zaječao sam poput djeteta kad prvi put srkne mlijeko iz majčinih cica. A cice si imala, i ponosno ih pokazivala. Gledao sam ih potajno iz prikrajka, tek toliko da se zna da postoje, jer kao što načelo kvantne mehanike kaže, ako cice nisu gledane od strane nijednog promatraća onda ne mogu ni postojati. Neki su tvrdili da su ti se i bradavice mogle vidjeti i to obično u vrijeme ispitnih rokova, ali mislim da su smradovi samo bili ljubomorni jer su padali na rokovima dok si ti briljirala učenjem.

Bila si pametna. Nikad te nisam vidio da učiš a opet si sve uredno prolazila. Samo nadareni studenti su mogli uspješno prolaziti faks i tulumariti svaku večer. I tu negdje je započela naša kratka romansa. Tražila si me da ti pomognem oko seminara. Došao sam sat vremena ranije i na klupici ispred paviljona smišljao ljubavni sonet koji ću ti reći kad mi se budeš zahvalila za pomoć. Dok sam čekao, čuo sam neku curu kako stenje u sladostrašću, sve je odzvanjalo od njenih uzvika. Imala si stvarno nestašne susjede. Čudno je bilo kako je stenjanje završilo kad si izašla na prozor i pozvala me da dođem gore, ali i bolje, radili smo u miru i tišini.

Otvorila si vrata i zakoračio sam u sobu ispunjenu čudnim mirisom. Sjeli smo na razbacani krevet i ti si mi objasnila kakav bi seminar htjela da ti napišem. Moram ti priznati, savršeno si to bila zamislila. Proveo sam neprospavane noći pišući ga. I tad si shvatila da ja to radim iz ljubavi, i da ću te zauvijek voljeti. I poljubila si me. Nevjerojatan zemljotres je rastvorio zemlju do devetog kruga pakla i na trenutak mi se učinilo da sam čuo Vergilija kako daje upute izgubljenom vitezu u potrazi za svojom ljubavi, ljubavi...

Počeo sam recitirati... „Tvoj božanski osmijeh mi razvedri dan poput ljetnog sunca...“ kad si mi otkopčala šlic i počela ljubiti kurac. Voljet ću te uvijek i zauvijek.

Naša veza je bila čudna. Rijetko smo se viđali, a i tada smo često samo radili na seminaru jer bilo ti je jako važno ostati dobra studentica, a ja sam to znao i pomagao ti svim srcem. Dok sam ja pisao tvoj seminar, zanemarivajući svoje ispite, ti si sa frendicama provodila vrijeme na kavicama i cigaretama čitajući Story i raspravljajući o meni nejasnim ali važnim stvarima kako si mi znala sama reći.

Raskinuo sam sva prijateljstva jer su mi prijatelji govorili da me varaš. Ali nisam im vjerovao. Prokletnici ne znaju što je prava ljubav. Rekli su da si se jebala svaki dan sa drugim muškarcem. Rekli su da bi Horatio Cane iz CSI-a, nakon što bi ti onom vaticom uzeo bris usta nakon vikenda, pronašao bar dvadeset različitih sjemenih DNA uzoraka.

Naravno da sam prije vjerovao tebi nego njima. Za curu koja je toliko popularna često se dogodi da je predmet ogovaranja. I tako smo se voljeli. Ja sam odustao od svojih hobija jer kao što si i sama rekla, zašto bi proučavali svemir, tamo nema ničeg lijepog. Zašto bi učili naprednije metode računskih operacija, dovoljan ti je digitron, a ako nema ni njega, ne moraš ni računati. Jednostavnost tvog razmišljanja mi je milovala uzburkani um i smirivala ga poput najljepše droge na svijetu.

Objašnjavala si mi kako je ljepota najbitnija stvar, i da se zato moraju kupovati skupe stvari kako bi sačuvali tu ljepotu. A tvoja ljepota je zrcalila toplu unutrašnju dobrotu. Zato sam svaki dan jeo K plus tunjevinu kako bi ti mogao kupiti nešto da izgledaš ljepše, ako je to uopće bilo moguće.
Ti si zaista bila svjetionik u uzburkanom moru mog života, punog morskih pasa, otrovnih meduza i zalutalih Toma Hanksova.

A onda je došla na red i istina. Moji prijatelji nisu lagali. Zatekao sam te u sobi sa nekom mrgom u psećoj pozi dok te je lupao dlančinom po usijano crvenoj guzi. Od silnog uživanja me nisi ni vidjela. Pobjegao sam u sobu i postao manji od kreveta, manji od stolice, manji od makovog zrna i plakao danima. Volim te.

Vrijeme je prolazilo i godišnja doba su se mijenjala u tvom životu, zajedno sa markama auta u kojima su te dovozili u kasne noćne sate. A u mom srcu jesen i duša crne boje poput publike na Thompsonovom koncertu. Vratio sam se u prošlost i proživljavao našu ljubav iznova i iznova, dok si ti mijenjala džentlmene, face, alfe, bogate, pijane...i unatoč svemu tom, još uvijek sam te volio.

I sad sjedim i pišem na forumu ovu tužaljku u nadi da ću ljudima pokazati što je prava ljubav. Mnogi će rigati od moje ispovijesti, proklinjati me ili preklinjati da odem psihijatru. Ali neki od njih će shvatiti što je to ljubav.
Zato pišem moje prosvjetljenje za njih.

Ovi sitni noćni sati preslatkog mazohizma postaju nektar duše, jer duša voli zauvijek. Jer voljet ću je zauvijek. Ona je moja polovica koja me upotpunjuje, ustvari, ona mi je više od polovice jer sam se rodio jako mali.

Ne zamjeram joj što mjeri muškarce po broju tučnjava i novcu kojim joj kupuju vinjetu za granični prijelaz „Međunožje“. Ona je samosvijesna žena koja ne robuje tradicionalnim dogmama i ima pravo iskusiti sve što joj život nudi. Pa čak i ako nakon dvadeset godina počne propadati kroz barske stolice zbog te odluke, ja ću je i dalje vidjeti kao svjetlost na tamnom putu života. Volim je uvijek i zauvijek.

Odlučio sam da više nikad nikog neću voljeti. Moja ljubav je rezervirana zauvijek. Možda budem sa nekom osobom čisto da me ne pošalju u ludnicu ali vječno ću misliti o njoj i čim mi pruži priliku skočit ću joj u zagrljaj svemirskog orgazma.

Želio bi joj reći da je razumijem i da je prihvaćam. Želim dijeliti život sa njom, i imati djecu sa njom, svu njenu djecu, bijelu, crnu i žutu...volim je uvijek i zauvijek.

To je moje prosvjetljenje, i zato pazite, prava ljubav je samo jedna jedina i isplati se biti strpljiv i čekati, jer doći će red i na nas jednog dana, doći će, doći će...

[eleuthera]

Tema koju je izabrala malaboki:

Ne voliš me onako kako ja želim biti voljen/a (ne dijelimo istu stvarnost)

Tema koju je izabrao ljudoliki:


Napišite, opišite, objasnite svoje najluđe, najmaštovitije, najmisterioznije snove. Nerealne, realne, akcijske, horor, egzistencijalne, totalno LSD kompatibilne ili poruke sa drugih zvijezda, neka teku snovi. Samo nemojte da budu snovi o vječnoj ljubavi jebomupaskonjauuši!!!

[K@rlo]

tamo...
gdje si sada,
u beskrajnom plavetnilu vječnosti savršenstva i mira
gdje se u trenu ispod duge prolazi,
gdje uživaš u ljepoti i prisutnosti anđela,
gdje su boje kristalne, čiste i jasne,
gdje cijela zemaljska ljepota stane u kapljicu slapa ispod kojeg se nazire tvoj osmjeh,
osmjeh kojega noćima sanjam i s kojim se budim svako jutro,
osmjeh koji mi govori da me voliš isto onako kako si me i voljela i kako sam želio biti voljen...
i da si voljena... bila i jesi, to je naša stvarnost, bez obzira što smo uskraćeni da ju još uvijek dijelimo, osjećamo i živimo...

no...ipak, kada se sretnemo tamo, neću moći a da ne upitam anđele zašto su nam uzeli nas, našu stvarnost i naše snove...

ili je ovo bio samo san...

a tamo
gdje si sada,
u beskrajnom plavetnilu vječnosti savršenstva i mira,
možda nas čeka naša stvarnost...
tvoj osmjeh tako govori,
osmjeh kojega noćima sanjam i s kojim se budim svako jutro

Lav.Karlo (voljenoj)

[Čekkić]

Tekst je pisan prije nekog vremena.. I danas bi to drugačije i doživio, drugačije i opisao.. Ali ipak, poštenije mi se čini, ne ga mijenjat:



Prekjučer.. Sanjao sam..


Samo da pojasnim.. Ne sanjam često (tj. ne sjećam se), bivšu sam možda u deset godina sanjao isto toliko puta samo.. Ako se i sjećam, to su totalno nepovezani apstraktni snovi koji baš.. Pa.. nemaju nikakvog smisla..


A prekjučer sam je sanjao.. Ne bivšu!!! Dakle ipak postoji žena mojih snova i to nije bivša.. Znam da sve ovo skupa zvuči i više nego banalno, ali ako uzmete u obzir da stvarno rijetko sanjam realne snove, s obzirom da nisam još od kad je otišla imao želje za nekim konkretnim, onda i nije baš sitnica..

Zašto još nije sitnica? The filing bejbi, the filing!!! Nisam sanjao "cijelu priču", ne znam kakav je grudnjak imala niti da li su joj gaćice bile čipka, tanga ili oboje.. Ali znam da sam se naježio kad sam joj pogledao u oči.. Naježio, rastopio kao šumeća tableta u njenom pogledu, punom želje za mnom, a zatim narastao jos tri kata i zasjao kao stakleni neboder okusivši njene usne..

Imala je crvenkastu kosu to znam.. Skladno tijelo, sitnija.. Više od tih detalja ne znam, ali kao ni u životu, više mi od toga ni ne treba.. A lice.. Ne mogu pričat objektivno, ipak sam sanjao ženu svojih snova.. Znate kako kažu da u svemu treba biti umjeren.. E, pa Bog je slušao taj savjet kad je nju meni u snove poslao.. Putene usne, no ne toliko da ti zapinju za oči.. Puni obraščići, ali ni na tren nisu izgledali bucmasti, nježan ten i neprimjetna brada.. Samo oči.. Oči su bile prozori u tamnu šumu kraj tvoje ulice, gdje si istovremeno i siguran i odvojen od RL.. Oči pune života, želje, optimizma i povjerenja. Oči čiji bi pogled želio na sebi cijeli moj život..

Ne znam kako je počelo, ne znam gdje je naći.. Znam da smo proveli prelijepu večer zajedno, i da sam iako mi se činila "out of my league", krenuo u akciju.. I baš ta scena mi je ostala u sjećenju.. I osjećaji kojih se više ni ne sjećam kad sam ih posljednji put osjetio.. Pogled na njeno lice (žudnja, strah, nervoza), moje ruke na njenim obrazima (ushićenje, mir, žar), pogled u njene oči (klimaks, žar, predaja, pobjeda), i moje usne na njenima (mir, sreća, uh i još veće uuuuhh )..


Znam da pričam o ženi iz svojih snova.. Ali lijepo je osjetit te stvari, pa makar i u snu.. To samo znači da samo još sposoban to osjetit.. A možda će se naći i neka s ovog svijeta zbog koje ću cijelo jutro hodat kao u transu samo od poljupca..

[Crnjača]

Jedan mi se san urezao u pamćenje.
Onaj koga sam sanjala će ostati moja slatka mala tajna, ali sam san mi je poslužio kao inspiracija za ovu pjesmu:


San


Sanjala sam te.
U snu sam stupila pred tebe
i jednim pokretom ruke odbacila sve nebitno.
Razum, strah i sram
ostali su na podu,
Razbacani poput odjeće.
Zadržala sam samo žudnju koja te uvela u moj svijet
I pokazala ti strast
kojom si uzimao
Ženu s tisuću lica...
Zašto sam se morala probuditi?

[aisling]

Boston je tog dana bio San Francisco.

Sjedoh ti u krilo popravljajući onaj crni šešir ispod kojeg su izvirile sijede. Pri vrhu ulice tvoje me oči pitaju 'hoćemo li?'. Kimnem dva puta uz smiješak.

Lagano otpuštaš kočnicu i počinješ nas odgurivati. Držim se čvrsto jer niz ovu nizbrdicu i jedan zamah je bio dovoljan se kotači počnu okretati brže nego što je itko ikada zamislio da bi se trebali okretati. Ovi kotači to moraju izdržati!

Vjetar ti podiže šešir i odnosi ga u vis. Proletio mi je iznad prstiju. Jurimo nizbrdo, dvoje poludjelih staraca u invalidskim kolicima.

Ljudi vise iz tramvaja i upiru prstom, fotoaparati bljeskaju.

Vjetar ti briše bore sa lica, kosa je postala tamnija nego onog dana kada sam te upoznala. U tvom krilu djevojka duge valovite kose u bijeloj majci na bretele iznad koje sja srebrni medaljon hihoće se i veselo lupka nogama. Grli te čvrsto, samo tvoja Beograđanka, Serenissima.

[marsijanac.]

Volimo se kao u filmu! Erotskom filmu. Dok noktima oslikavaš moja leđa, grizući me po vratu poput šumske zvijeri, a zatim se spustiš na koljena. Dok te uzimam na kuhinjskome stolu gdje noktima grebeš lakiranu površinu glasajući se poput ranjene životinje. Volimo se asketski, misionarski, dok grizeš lijevi kutak donje usne i grliš me dugačkim blijedim nogama. Volimo se svemirski, vječno i beskrajno, dok decembarski vjetar vani opći sa stablima.

Volimo se kao u filmu. Starom ratnom filmu. Gdje sam negdje daleko, na bojištu, ležim u blatnom rovu gledajući tvoju izblijedjelu fotografiju. Gdje svakoga dana čeznutljivo gledaš u daljinu s nadom da ćeš zamijetiti toliko iščekivani poznati obris. Kada se napokon pojavim, ne govoriš, ne postavljaš suvišna pitanja, sve ti je jasno. Zagrliš me i namočiš već ionako pretešku vojnu odoru svojim suzama. Brišem ti lice, dajem poljubac u čelo i naslonim glavu na rame pritiskajući te uz sebe šutnjom govoreći da te više nikada neću pustiti.

Volimo se kao u filmu. Ljubavnoj melodrami. Gdje nas sudbina razdvoji, pa mnogo godina poslije, sasvim slučajno, naletimo jedno na drugo. Sjećaš li se onoga dana kada smo se satima ljubili na kiši, pa dobili upalu pluća zbog koje se nismo mogli vidjeti sljedeća dva tjedna? Sjećaš li se što sam rekao kada su nam tijela drhtala pod tom prokletom kasnojesenskom kišom? Pa, ja sam još uvijek tu. Nisam se promijenio. I sve ove godine čekam još samo jedno naše svitanje.

[Velia]

Četvrtak se ugurao na mjesto srijede i ja sam u panici jer nisam stigla pripremiti prezentaciju koju bih danas trebala održati. Jurim iz kuće i odjednom umjesto šljunka na dvorištu, pod nogama osjećam nešto čudno. Pogledam dolje i vidim da je tlo prekriveno nekom čudnom, zelenom želatinoznom masom. Iz nekog razloga, sam pogled na nju izaziva mi blagu mučninu te brzo dižem glavu i nastavljam dalje, misleći kako ću taj problem rješavati kad se navečer vratim kući. Sad moram stići na autobus.

Jedvice hvatam autobus. Prošao je pored mene par metara prije stajališta te mahanjem ruku i trkom dadoh do znanja vozaču da me pričeka.

Utrčavam i sjedam na prvo sjedalo do vratiju i odmah tražim u torbi maramice kako bih obrisala onu zelenu gadost sa cipela. Kad sam završila s time, konačno dižem pogled i prelazim njime po autobusu. Iz nekog razloga uvijek volim promotriti lica ljudi u njem, razmišljajući kakva se životna priča krije iza svakog od njih. No, ovoga puta nešto nije u redu. Sva lica su ista. Spol, odjeća, frizure ljudi u autobusu su različite, ali sva lica su u potpunosti ista. Zbunjena gledam hoću li pronaći barem jedno lice koje će se nečime izdvojiti iz mase, ali ga ne pronalazim.

Uhvatim pogled jednog od putnika, mlađeg muškarca, odjevenog u odijelo, s aktovkom u ruci. Blago se nasmiješim, zapravo više kao malo trznem lijevom stranom lica i on mi uzvraća osmijeh. Dok mu se usne šire i otkrivaju zube, prolazi me jeza jer umjesto očekivanog bljeska bijelih zubi, kroz usne se probija više ljigavih malih crvića. U šoku gledam u njega, a potom i okolo, očekujući da još netko osim mene se zgrozi nad tim prizorom, ali svi ostali putnici su nezainteresirani, kao da se ništa neobično nije dogodilo.

Pogledam ponovno u njegovom smjeru i vidim ga kako otvara aktovku i iz nje vadi crnu mačetu. Gledam ga prestravljeno dok on počinje bez imalo milosti mahati njome oko sebe, nanoseći ozljede ostalim putnicima. Krv šiklja na sve strane i sitne kapljice dopiru skroz do mene, špricajući me po haljini, rukama i licu. Udovi putnika se brzim prolaskom mačete kroz tkivo odvajaju od tijela i padaju posvuda po autobusu, iz njihovih prerezanih utroba ispadaju crijeva i autobus se ispunjava smradom krvi i iznutrica dok sve zvukove – tutnjavu motora, vriskove, bolne uzdahe i zapomaganja nadjačava oštri zvuk rezanja zraka i tkiva mačetom.

U svom ubilačkom pohodu vlasnik crvljivih ustiju mi se sve više približava, a ja se nisam u stanju pomaknuti jer su mi noge u potpunosti otkazale poslušnost i sjedim prilijepljena za sjedalo, nesposobna pusti bilo kakav glas iz ustiju kojim bih skrenula pažnju vozača na to što se događa iza njegovih leđa.
On je sve bliže, i dok posljednja osoba koja je stajala između nas pada na pod, prebrzo da bi se odrezani dijelovi stigli odvojiti te se oni tek pri udaru o tlo razdvajaju i odskakuju pod trešnjom autobusa, nađem se opet oči u oči s njime. Njegova desnica diže se visoko u zrak dok mačeta reže zrak između nas dvoje, a njena oštrica mi prolazi pola centimetra od vrha nosa. Gledam ga, širom otvorenih očiju, dok njegova ruka započinje brzi put prema dolje, prema meni. Odjednom iz mojih ustiju se konačno prolama stravičan životinjski vrisak, za koji ne vjerujem da ga moje glasnice proizvode.

***

Budim se s vriskom. Tresem se i osjećam kako mi srce ubrzano lupa te kako mi strah struji cijelim tijelom iako sam svjesna da se ništa od toga što me uplašilo nije dogodilo i da su ovo tek zaostale emocije iz mog sna.

Bože, pomislim, kako sjeban i poremećen san. I krene mi prva jutarnja misao koja nema veze sa snom – pomislim na Njega. A kroz glavu mi prođe kako u usporedbi s tim snom ni malo manje sjebana i poremećena nije ni činjenica da mi je On i dalje prva jutarnja misao. A iz te more, nikako da se probudim...

[Violently happy]

I ja bih ti došla okupana u fontani ljubavi.

Ja bih ti pokazala neku crtu na zidu, a ti bi rekla da je to neki oblik nečega.
Ja bih bila odvratno patetična i ti bi rekla da je to predivno.
Slala bih ti glupe pjesme koje pjeva Rihanna ili Leona Lewis, i izvan svih ovih okvira, obje bismo povraćale u kantu, ali sad bi rekla da je to baš divno.

Ja bih da povraćaš, ako ti dođe, ja bih da ti brišem jebenu slinu i kuham ti juhu iz vrećice drugi dan.
I da me ne odbiješ kad te hoću poljubiti jer ti kao smrdi iz usta.

Ja bih da me obasipaš svim svojim bedovima kad ti dođu, nesmiljeno i bez suzdržavanja.

Ja bih da gledamo leptire. Mislim, ono.. kakvi leptiri?:)

Ja bih da se popnemo na neku planinu zajedno, a ne da moramo imati zasebne planine. Puno je to hodanja, a nitko nije zbog toga više fit.

Ja bih da buljimo u sunce, a da ne oslijepimo.

Ja bih da ti (loše) pjevam, a ti se smiješ. Ali od dragosti. Jer sam tvoja budala.
Koja loše pjeva.

Ja bih da moje plakanje shvatiš kao izraz trenutne inspiracije, a ne kao životni stav.

Ja bih da čujemo sve najmračnije ikad i da se zajedno pripremamo za nuklearni rat. Ili ako nas napadnu zombiji.. nikad ne znaš što se može desiti. Imam frenda koji ima cijeli plan što učiniti ako se to desi. To je i tvoj frend, btw.
Je, malo je smješan, ali volimo ga.

Ja bih da me pošalješ u kurac kad satima tupim o nečemu u vezi mog posla, ali da me ipak zagrliš i kažeš da će biti dobro, iako možda neće i toga smo svjesni.

Ja bih da sat ne kuca tako brzo i da nitko nije smislio kako se računa vrijeme.

Ja bih da si moja i da nikad nikog drugog ne poželiš. Ja bih da sam ja jedina koju ćeš ikad voljeti. Ja bih da ne budeš sretna s ikim drugim. Ja bih da me voliš bezuvjetno. Ja bih da...

A ti.. ti ćeš voljeti nekog s manje zahtjeva. Tko god ti bio.

A ja ću skidati serije s novim flat rateom.

[Urbanna]

Najvoljeniji.
Znaš ona tri praščića iz bajke? Ona tri mala slatka ružičasta koja se vole najjače unatoč vuku koji ih vreba, koji će sve učiniti jedan za drugoga, koji su braća. To je ona prava ljubav, banalna, bezrezervna i neuništiva. Tako te ja volim.

Poznate su ti avanture onih pet prijatelja? Savršenih prijatelja koji će sve proći zajedno, koji će se boriti jedan za drugoga i koji će uvijek biti 'tu'. Sjećaš se kako izgledaju ona dječja prijateljstva kada si s nekim stalno, prljavih ručica i zamazanih hlača? Štitite se međusobno pred onim iz druge ulice, a svaki dan vam je cilj samo biti skupa, na okupu, zajedno. Sjećaš se kako se najbolji prijatelji vole? Ako ne, pogledaj u mene i znat ćeš da te volim jako, najjače. Tu sam i uvijek ću tu biti.

Sjećaš se kako se vole u filmovima? Noah i Allie. Sjećaš se kako se ševe u 'Posljednjem tangu u Prizu'? Smiješni su ti Jack i Jill? E pa oni su sjena onoga što mi imamo. Znamo mi to. Ne moraš se bojati.
Znaš onu majku kornjaču kučku koja ostavi jaja, otputuje miljama dalje, a mladi izlaze sami i jadni. Nevoljeni? Da. Tužno. Sjećaš se Urbanove 'Kornjače'? Ni to ne valja. Jer ona čeka, a nikad ne dočeka.

A što valja? Što?

Ono kako me ti voliš. To ne vidi nitko. Nitko ne zna. Ali ja osjetim. I dok je tako; voli me tako kako samo ti znaš. Meni je dovoljno.
:grli:

[eleuthera]

Temu je birala Vajli. :zubo:

Ok.. Moj perverzni trenutak- izađoh iz okvira
O iskustvu (fizičko/psihičkom) koji je nekog doveo do toga da se pita jel normalan.


Jmo perverznjaci, pišite. :E

[Almost Rosey]

Možda sam promašila temu, ali here goes :) nešto staro, što sam upravo preradila. Neće mi smetati ako zbog toga budem izuzeta iz konkurencije :zubo: Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna, a crtica je u potpunosti plod moje mašte.

__________________________________________


Another Girl's Paradise

Nikada neću imati nekoga poput tebe. Eh, kamo sreće da sam te ikada imala! Samo sam te - koji je ono pristojan izraz? - posuđivala. Kao što djevojčica posuđuje majčine cipele, pa nespretno posrće i pada u njima, bori se s previsokim potpeticama i nada se da je nitko neće zateći. A onda ih posramljeno vraća, nadajući se da će jednom i ona imati takve. Ali da si bio jedinstven, bogme jesi. Sve je u vezi tebe bilo dvosmisleno - šale, pogledi, izjave; ta me igra naizmjence zamarala i zabavljala.

Sjećam se one jedne ljetne večeri, Klovićevih dvora, bluesa i hamburgera u ponoć. Nitko to ne bi znao tako dobro spojiti, toliko dobro da sjećanje i danas boli od živosti. Odveo si me doma, posramljenu kao djevojčicu koja iznova vadi skupocjene cipele iz kutije, odmotava ih iz šuškavog papira i poskrivečki isprobava. A počelo je tako nevino, baš kao dječja igra potaknuta maštom. Pili smo malinovac i gledali Discovery. Smijali se ludim starcima koji plešu na Me and Bobby McGee kao da im je to posljednji ples u životu. Nismo znali, barem ja nisam, da je to jedini ispravan način plesanja. A onda si rekao da imaš poklon za mene. Nije mi bilo jasno što si ovaj put smislio - rođendan mi je prošao, a naš odnos, bogzna, nije bio jedan od onih u kojima se slave obljetnice. Izgubio si se u smjeru spavaće sobe i ja sam te ostala čekati na kauču u boravku. Naredio si mi da zažmirim; poslušno sam zatvorila oči. Bile su mi pomalo smiješne tolike pripreme, ali odlučila sam prihvatiti igru. Ta je večer otpočetka nagoviještala intrigu i poglede preko ruba litice. Stigao si, sjeo kraj mene; mogla sam osjetiti tvoj miris i tvoje čuti ubrzano, uzbuđeno disanje.

- Molim te, nemoj se jako uplašiti - sad si me već pomalo živcirao svojim upozorenjima. Otvorila sam oči. Preda mnom je ležala ukrasna vrećica. Pogledala sam je, odvagnula je ovješenu o kažiprst, odgađajući trenutak kad ću zaviriti unutra. Znala sam da mi tih nekoliko sekundi može vratiti kontrolu nad situacijom, a u tvojim se očima caklila napetost s natruhama tjeskobe. Rastvorivši stijenke vrećice i posegnuvši unutra, izvukla sam predmet koji se unutra nalazio. Bio je načinjen od sjajne crne kože i metala. Zinula sam od iznenađenja, grlo mi se osušilo a ruke oznojile - naša interna dvosmislena zajebancija sad se materijalizirala u igračci nalik ogrlici za psa. Više od samog poklona osupnula me je činjenica da sada više nisam mogla niti naslutiti što je stvarno, što nije, gdje prestaje mašta, a gdje počinje žestoka, brutalna stvarnost, iz koje - ma koliko si lagali - nema povratka.

- Okej, užasnuta si - rekao si vidno razočaran - znao sam da ću te isprepadati. Loš potez - uzeo si mi ogrlicu iz ruku. A ja sam samo promatrala taj predmet u tvome krilu; crna koža mirisala je oštro, nadopunjujući oštrinu metalnih šiljaka koji su se presijavali na mutnom svjetlu stolne lampe.

- Čekaj, čekaj, sviđa mi se… mislim… samo što… - bila sam iznenađena što si otišao tako daleko. Vraga iznenađena, bila sam prestravljena, nisam znala mogu li te pratiti u ovome, usudim li se otisnuti za tobom. Zapravo, možda ni sam nisi bio svjestan na koje si se pučine odvažio zaploviti. Još sam jednom bila uspjela zaboraviti da nitko ovdje nije onakav kakvim se čini, a za odnos poput našeg poznavanje i povjerenje bilo je neophodno. Ponovno sam primila ogrlicu, ovaj put nešto odvažnije. Pregledavala sam je, igrajući se hladnom kopčom, ali i mišlju o osjećaju koji izaziva ta čudna igračka-ukras kad se stegne oko vrata.

- Ne moraš je staviti, ne brini - zagrlio si me. Bio je to zagrljaj velikog brata, koji nastoji zaštititi svoju malu sestricu od njezinih demona i od vlastite životinjske prirode. Prvo sam dobila poljubac u kosu. Zatim pusu u obraz. Onda u kut usana… dok nam se napokon usne nisu spojile u dugom, požudnom, nimalo bratskom poljupcu. Bilo je to nešto između milovanja i ugriza, nježno i grubo istodobno, i kao da je predstavljalo samu srž našeg odnosa, te toplo-hladne, nepoznate i opasne a istodobno sigurne igre. Obrisi su postajali mutniji, svjetla prigušenija, uzdasi glasniji, ruke slobodnije a poljupci gladniji, dok su se dva tijela, kao u izmaglici između sna i jave, ispreplitala, podsjećajući čas na krvoločnu borbu, čas na elegantni i suzdržani ples… Tek kad je na parket dnevnog boravka sletio i posljednji komad odjeće, pokrova koji podržava obmanu da je čovjek različit od životinje, sjetila sam se poklona. Zastala sam, hvatajući dah poput ronioca koji izranja iz neistraženih i primamljivih dubina i naglo stvorivši u nama i među nama prazninu ispunjenu tek teškim uzdisajima i užarenim pogledima. Počela sam slijepo pipati po ležaju, sve dok napokon nisam pronašla ono što sam tražila. Pogledala sam je još jednom - crna, kruta, metalna stvar počivala je na trenutak ili dva u mojim vrelim rukama. Podigavši kosu, izložila sam ti svoje grlo da ga zatočiš teškim remenom. I dok si me, pritegnuvši kopču, lišavao slobode, osjetila sam kako ipak, na neki čudan i zastrašujuć način oslobađaš nešto što nisam ni znala da čuči u meni. Pustila sam da mi slap plamene kose iznova sakrije ramena i bradavice, a zatim sam se nagnula nad tvoje nago tijelo i stidljivo, ali trijumfalno, prošaptala: - Vau-vau.

[ljudoliki]

Došli smo u stan gledati film. Ljetni zalazak sunca pali svojom jarko crvenom bojom. U zraku je tolika vlaga da ljudima izlaze mjehurići iz ustiju. A i ona je vlažna, skakuće pokraj mene poput hiperaktivnog klokana. Lice joj je prošarano vatrenim bojama sunca. Prekrasna je, želim je pojesti, želim joj probati svaki dio tijela, ugristi i osjetiti okus, po potrebi dodati soli. Ona me gleda, milijun misli joj prolazi kroz glavu. Milijun misli se zrcali u mom pogledu. U ovom trenutku ona je nuklearni generator ideja. Obraća mi se. A ja joj odgovaram.

- Imam novu ideju.
- Da? Znaš da sam uvijek otvoren za nove stvari.
- Idem tren do kuhinje, a ti lijepo sjedni ovdje i skini se.
- Sviđa mi se ova ideja.
- Igraj se sa njim da bude spreman kad se vratim., dobacila mi je u prolazu.

Ubrzo se vratila iz kuhinje noseći na sebi zagonetan osmijeh i kuhinjsku pregaču, i ništa više. Nisam joj stigao ni dati kompliment, kad mi je uzela kurac u usta.

- Ufff, zato mi se uvijek svide tvoje ideje.
- Mmmmmm.
- Obožavam gledati u tvoje prekrasne okice dok mi pušiš.
- Mmmmmmmmmm.
- I volim kad mi jezikom....ček malo, nešto me pecka. Jesi stavila nešto na jezik?
- Mmmm?
- Uff, sad baš peče, jesi li stavila nešto na jezik?
- Mmmm mmmM., oči su joj se smijale.
- Ufff, čekaj, daj, boli me, stani.
- Mmmmm.
- Aaaa, jebeno gori., bacio sam je sa sebe.
- Što je bilo? Mislila sam da će ti se svidjeti.
- Koji kurac si stavila u usta?
- Tvoj! Vidi ga kako je crven., pokazala je prema njemu poput malog djeteta koje otkriva nove stvari u svijetu.
- Isuse, što si stavila u usta!?
- Par feferončića iz frižidera.

Nakon dvadesetak minuta hladnih obloga, ljutitog psovanja i grlenog smijanja, nastavljamo razgovor.

- Ono je bilo malo previše znaš.
- Ma daaaj, znam ja da ti to voliš.
- ....hehe da u pravu si volim to. A znaš što još volim? Ono što smo zadnji put radili.
- Što? Misliš kad si svršio u kavu koju sam poslužila sebi i cimerici?
- Ovaj....ne to. Mislio sam na gađanje iz daljine.
- Sve je to lijepo dragi, ali zadnji mlaz ti je poletio po tepihu pa sam ostatak popodneva morala čistiti tvoje tragove.
- Znam, oprosti.

Sjedili smo na kauču. Ja raširenih nogu radi što bolje ventilacije, onda na prekriženim nogama. Nasmiješila se i opipala ranjenika.

- Biti će on dobro.
- Znam.
- Nego, čega bi se dalje igrao.
- Hoćemo brata i sestre?
- Gledaš previše hentai pornjave dragi.
- Misliš? Da, možda si u pravu...
- Ne, šalim se, brat i sestra su zakon, ali to smo imali prekjučer.
- Da, a što kažeš na njemačkog SS oficira i mljekaricu sa Alpa?
- Uuu, sviđa mi se. Hoćeš mi ga opet staviti među cice?
- Naravno. Donesem i punomasno mlijeko pa ću ti smućkati napitak.
- Mmmm, volim. I želim po cicama.
- Još i pitaš.
- I u usta.
- U jednom điru?
- Možeš u dva, jedan za cice, jedan za usta.
- Aha, cjelovečernji termin. Može!
- Mogao bi me prvo malo lizati.
- Moj jezik je tvoj sluga. Hoćeš da stavim meda kao prošli put?
- Ne, to se sranje jedva opere. Ajde vidi ima li kakav sirup.

Otrčao sam do kuhinje po bocu.

- Ima Dona od borovnice.
- Odlično!
- Ali ima i kečapa u frižideru.
- Super, donesi i to. Smislit ćemo nešto.

Ližem je. Ona psuje kao kočijaš dok se migolji poput uhvaćene zmije, okupane u borovnici i kečapu. Približava se orgazmu.

- Tu, tu, tu...samo tako.
- Mmmmmm.
- Ajme prekrasno, ovo je skoro uzbudljivo kao kad nas je vidjelo ono malo dijete na priredbi.
- Mmmm.
- Evo sad ću , sad ću.....zašto si stao?
- Želiš svršiti?
- Da!
- Jako?
- Daaa!
- Koliko jako?
- Najjačeeee....!
- Ali bila si zločesta, skoro si mi kurac spalila.
- Oprostiiii, bit ću dobraaa.
- Znam da hoćeš, okreni se i daj guzu ovamo.
- Jeeej, jeli ovako?
- Hoćeš još biti zločesta?
- Neeee, bit ću dobra.

Udario sam je dlanom po dupetu. Dnevni boravak je šuplje ponovio: tas!

- Nećeš više raditi pizdarije?, udario sam ju ponovo.
- Neeeeećuuu, obećavam.
- Ako obećaš da nećeš više biti zločesta, prestat ću., ruka mi je zastala u zraku.
- ...a bit ću još malo zločesta., predomislila se.
- Onda ćeš biti kažnjena., počeo sam je ritmično udarati po sve crvenijem dupetu.
- O da, bila sam zločesta, kazni me, kazni me.
- Tako ti i treba.
- Da, tako mi i treba, spankaj me, i stavi mi štipaljke na bradavice.
- Izgubila si svoje sjećaš se?, jakim udarcem sam ju podsjetio.
- Znam, ali možeš mi posuditi svoje.
- Pa da i njih izgubiš? Ovo zaslužuje samo još veću kaznu.
- Da, tako mi i treba. Kazni me. Pišaj po meni.
- Errrm, mislim da nismo dovoljno pijani za to. Neki drugi put možda.
- A baš si neki.
- Ajde idemo na prozor da dovršim što sam počeo.

Odgegali smo se do prozora. Ona je provirila kroz njega dok sam ja klečao i nastavio lizati gdje sam stao. Čuo sam ju kako priča sa susjedom u dvorištu.

- Dobar dan susjeda! Aaaah, baš je lijep dan danas!
- Da, daaaa, a bili ste u Konzumu?
- Znam i ja kupim taj sirup, uffff baš dobro dođe.
- On je tu negdje, blizu, skoro pa je ovdje.
- Ma ne ne, nešto me škaklje.
- Morate navratiti na kavu jedan od ovih dana. I njemu će biti drago.

U trenutku svršavanja njeno međunožje mi je poguralo glavu i ritmički lupalo njom o zid ispod prozora. Još uvijek je pričala sa susjedom iako nisam čuo što od silnih udaraca. U strahu da ću se onesvijestiti, stisnuo sam joj rukama guzove svom snagom. Počela se tresti i puštati neartikulirane zvukove. Topla tekućina mi je navlažila lice. Nekoliko trenutaka kasnije mi se skinula sa lica i čuo sam ju kako uspuhano govori:

- Ne brinite. Ma to vam je blagi oblik epilepsije. Dogodi mi se rijetko. Nije ništa strašno, navikla sam već pa...

Vratili smo se na kauč.

- Epilepsija?
- A što sam mogla reći?
- Mogla si reći da si napaljena kurvica koju dečko upravo liže.
- Uozbilji se, kako bi mogla to reći njoj?
- Imaš pravo. Vrijeme je da se uozbiljim. Pogledaj, još uvijek je crven.
- Kad ti se vrati osjet popušiti ću ti ga normalno.
- Bogu hvala, ponekad mislim da stvarno pretjerujemo.
- Misliš?
- Ma ne. Hej, evo film koji smo čekali na novoj.
- Super, daj se tamo.

Ugnijezdili smo se na kauču jedno kraj drugog. Uvodna špica je pilila svojim popisom glumaca. Okrenula se prema meni nevinog izraza lica i iskreno upitala.

- Misliš da ćemo se konačno uspijeti poševiti jedan od ovih dana?
- Sigurno.
- Stvarno?

Čvrsto sam ju stisnuo uz sebe osjetivši zajedničku toplinu. Nije me puštala.

- Kao zečevi., odgovorio sam.

[aisling]

Malo si zastao kada sam spomenula onaj najveći kuhinjski nož i kako bih ti voljela prisloniti taj hladan komad čelika na golu kožu u trenutku kada si potpuno nemoćan, sputan, sa čvrsto stegnutim povezom preko očiju.

Oštro i hladno.

Pitala sam te da li se bojiš. Rekao si da ti baš i nije svejedno kada me zamisliš sa ogromnim nožem u rukama kako šetam njime poviše tvojih bedara, a jedina stvar koju si u mogućnosti pomaknuti je upravo ona za čiju se sudbinu pribojavaš.

Zašto nož? - pitaš me.

Zbog trenutka u kojem zbrojiš dva i dva, shvatiš da se radi o nožu i zapitaš se upravo to isto - a zašto nož? Samo, sada sjediš na kauču, slobodnih ruku, opuštenih nogu pa i nije baš za usporedbu.

Ne misliš valjda da bih odstranila najbolji dio tebe? - pitah te tada i nastavim.

Nikada nisam na taj način radila protiv sebe. Nije ni sada vrijeme da počnem. No, ipak, bio bi to trenutak...CAP!

Zbog tog sjaja u očima u trenutku kada izustiš CAP! izbacio bih sve noževe iz tvoje kuhinje! - uzbuđenje u glasu ti je raslo dok si ovo izgovarao.

Vjeruješ mi, kažeš. Znaš da nikada ne bih. A opet, znaš i da je dovoljan samo jedan trenutak da zaboravim sve i odem u drugi svijet u kojem je taj trenutak prvo i posljednje što se ikada dogodilo. Svijet velikog praska koji u trenutku stvara i uništava, u kojem ne postoji jučer i ne postoji sutra. CAP!

Dobro, onda ću nož ostaviti doma. Ionako ovaj puta dolazim samo gledati. - sliježem ramenima dok se pitam koliko se zapravo vidi kroz ono staklo na vratima iza kojih ću viriti dok ona neće ni slutiti koliko očiju je u tom treunutku guta. Možda ipak samo dva oka, ako ti zažmiriš.