[late bloomer]

Borba, borba! - bio je najčešći odgovor na najčešće pitanje poduzetniku. Brilijantni dijalozi poduzetnika i onih koje je zanimao njihov mistični život bili su minuciozno satkani frazama ispraznijim od nogometnih. Teško je naći dobrog radnika. Konkurencija je velika. Hranimo javni sektor. Smišljaju se velike i kompleksne strategije, ulaže se u marketing i sve ostale floskule, a svi znamo da samo treba imati dogovoren posao s državom ili velikom firmom. Tako je bilo i sa mnom. Bez velikih ulaganja, a s ogromnim prihodima, mogao sam priuštiti nekoliko radnika i ne raditi ništa drugo do laprdati o mitskom hrvatskom poduzetništvu.

Vrijeme je da skočim iz crtice u priču. I to na plesnom podiju koji upravo razvaljujem. Korporacijski božićni parte. Naliven i namazan s kravatom oko glave skačem kao kreten na "Vrapce i komarce". Prevruće je, muka mi je. Treba mi zraka, moram na terasu. Jedva se krećem kroz razularenu rulju. Smiješni muškarci u smiješnim odijelima, kičaste žene. Prolazim pored DJ-a, poznatog alternativca, dokaza da nema toga što korporacija ne može kupiti. Kimnemo jedan drugome kao da smo članovi Kluba boraca.

Izlazim na terasu. Stotine ljudi su natiskane. Taj žamor. Loše mi je. Zraka! Netko me uzme pod ruku i spretno i brzo izvuče s domjenka. Zgodna je, rezolutna dok se dogovara s taksistom. Dolazi po mene i sjedamo u auto. Dok vozaču govori adresu, zavlači mi ruku u hlače. Blizu smo odredišta. Na rubu sam svršavanja po taksistovom potiljku kad osjetimo potres.

Konzola popušta i ljudi kao zrele šljive padaju s terase korporacijskog domjenka po autima na parkiralištu. Ona je moj anđeo spasitelj. Ne znam to dok mi sjedi na kurcu. Ne znam joj ni ime. Znam samo da se žestoko jebe.