U doba Titove vlasti otvoreno je srbovanje oko Dubrovnika bilo zabranjeno. Doduše, pojavljivali su se razni tekstovi po opskurnim historijskim i filološkim časopisima, nešto je hrvatske dubrovačke književnosti utrpano u "jugoslavensku" književnost- no, nije se smjelo izrijekom srbovati.
Pokazatelj da sve baš nije idilično bijaše polemika koja se vodila u partijskom listu "Borba" 1967., a u povodu nekih struja beogradskoga filološkoga fakulteta da se ponovo uvede udžbenik Pavla Popovića o "staroj srpskoj književnosti" kao standardni sveučilišni udžbenik. Ta je polemika citirana i većinom prepričana u ratnom broju časopisa "Dubrovnik", koji izdaje Matica hrvatska:
http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf...sopisdub199223 , a autor je teksta Vladimir Košćak, jedan od sudionika polemike.
Iza pokušaja "reanimacije" udžbenika Pavla Popovića stajala je velikosrpska klika koja je kasnije i orkestrirala Memorandum, poglavito akademik Dragoljub Pavlović. U početku se činilo da se radi o nevino-zbunjenom propitivanju, no vrlo je brzo postalo jasnim da je bačen probni balon za ideologiju resrbizacije. Javio se s hrvatske strane povjesničar Trpimir Macan, dokumentarno navodeći podatke iz starije povijesti o hrvatskoj etničkoj pripadnosti Dubrovnika (ovdje valja napomenuti da je znak nečeg bolesnoga da nekakvi povjesničari i pisci moraju "dokazivati" nacionalnu pripadnost. Sama je ta sitaucija patološka.) Na to su se javili hrvatski renegati koji su postali Srbima, Petar Kolendić i Hvaranin Jorjo Tadić, obojica beogradski profesori, s navodima koji su trebali pobiti Macana. Na to se žestoko obrušio sam Košćak nizom citata iz literature u kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatska identifikacija starih Dubrovčana. Nastalo je zatišje i prikupljanje snaga, a konačnu racionalnu riječ je dao beogradski profesor Miodrag Popović, stručnjak za srpsku književnost i Vuka Karadžića-sam je Popović kasnije navukao odijum srpske javnosti, u doba Miloševićeve histerije, svojim kritičkim tekstovima o srpstvu na Kosovu. Miodrag je Popović rekao da je dubrovačka književnost nesumnjivo i tematski, i jezično, i žanrovski i kulturno dio hrvatske književnosti mediteranskoga kruga. Dok u hrvatskoj književnosti toga doba (1500-1700) prevladava petrarkizam, sonet, pastorala, komedija, pučka farsa, spjev, nadgrobnice, dramski igrokaz i satira, u spskoj litraturi dominiraju žitija, hronotopi, srbulje, kronike, svetačke legende i genealogije. Hrvatska pripada zapadno-mediteranskom krugu, a srpska bizantskom. U regionalnoj dubrovačkoj književnosti ima srpskoga elementa, naglašava Popović, ima i srpske motivike- no ona je hrvatska, kao što francuska motivika u nekim djelima ruske književnosti ta djela ne čini francuskima. Uzroke srpskom posezanju za hrvatskom baštinom Popović nalazi u srpskoj nedostatnoj definiranosti, u tom što još nije zaokružena zrela nacionalna kultura, pa otud pomiješani kompleski inferiornosti i superiornosti, lutanja i tumaranja. Nakon toga nastao je muk, a polemiku je završilo uredništvo "Borbe" rekavši da je sve rečeno, ALI- na kraju objavivši tekst Dragoljuba Pavlovića (koji je sve i počeo, traženjem da se "uskrisi" Pavle Popović) u kojem je ovaj jasno i izrijekom pokazao da se ne radi o zabludi, nego o svjesnom srpskom posizanju i buđenju vampira.
Znakovito je da se u ovoj polemici nisu javljali najpozvaniji hrvatski povjesničari književnosti (npr. Marin Franičević) ili lingvisti, dok se srpske strane javilo sve što se moglo- valjda se nije pojavio jedino inače "neizbežni" Pavle Ivić. Kukavičluk i kunktatorstvo hrvatskih pisaca i stručnjaka, koji su sve prepustili "mladim snagama" (Košćak i Macan) bilo je predhodnikom onoga što će u budućnosti postati poznato kao "hrvatska šutnja".
Nakon Titove smrti (1980), do raspada SFRJ (1991) jačaju velikosrpske tendencije koje svoj snažan izraz nalaze i u literaturi i izdavaštvu. O tom je svjedočanstvo ostavio i hrvatski kritičar i povjesničar S.P.Novak-inače politički zbunjoza, no to ovdje nije tema.
http://www.alexandria-press.com/arhi..._pentagona.htm
Gospodine Novak, u ovom razgovoru očigledno prelazimo na političku zbilju. Kada ste vi počeli da se bavite politikom?
- Ja sam se, kako se to veli, javnim životom ili onim što se sramežljivo zove politikom počeo baviti doista tek nakon 1987, tek kad je Slobodan Milošević uzeo vlast u Beogradu, pa u Srbiji.
A da se spremaju da u balkanskoj krčmi definitivno ugase svjetlo bilo mi je definitivno jasno kad sam početkom 1988. pročitao u NIN-u kako akademik Miroslav Pantić govori da je Dubrovnik, u stvari, i hrvatski i srpski. Ne znam kako je on to sve zamislio, ali sam shvatio da on tvrdi da je Ragusa po danu valjda hrvatska, a noću valjda srpska, a kako sam znao i “da je Srbija tajna” i da tamo, kako ona pjesnikinja veli, “ne zna dan šta noć kuva”, tako sam se ja ozbiljno zabrinuo.
Zabrinuli ste se, ali i ozbiljno razljutili...
- Toliko sam se razljutio da sam u tadašnjem “Danasu” odgovorio uglednom akademiku i svakako velikom stručnjaku za stariju književnost Dubrovnika.
Shvatio sam da to što on govori više uopće ne može biti predmet stručne polemike i da moja generacija koja je neshvaćenje “hrvatskog proljeća” u susjednim republikama doživjela kao izdaju europskih ideja o slobodi, da moja generacija koja uživa i određene prednosti nacionalne samostalnosti po Ustavu iz 1974, i to posebno u pogledu definicije o hrvatskom jeziku, a time i književnosti, dakle da moja generacija sve te srpske akademike i pobješnjele političare uopće ne razumije. I rekao sam mu da mi ne pada napamet da se s njime naganjam, pa da onda uzajamno tražimo citate po starim knjigama i utvrđujemo koliko je koji Dubrovčanin u XVI stoljeću puta upotrebio hrvatsko, a koliko puta srpsko ime, te da citiram zajedno s njim Crnogorca Petra I Petrovića koji kaže Dubrovčanima da su cvijet srpskoga plemena i da onda pustim toj rečenici da mi onda određuje sadašnjost, pa čak i budućnost. E, moji dragi akademici, pomislih i rekoh, vi sada taj vaš problem više ne možete riješiti u knjigama, to vi možete riješiti jedino tenkovima, to vam možda ministar obrane mora riješiti. I tako sam predvidio budućnost...
Stvari se sada menjaju. Pre nekoliko dana, posle šest godina, grupa ljudi je prvi put prešla s jedne na drugu stranu preko Debelog brijega!
- Dubrovnik se oporavlja od ratnih rana, Konavljani počinju obnovu spaljenih kuća, knjige u franjevačkoj biblioteci još su uvijek u podrumu, Hercegovci su uveli dosta svoga kapitala u dubrovačke banke, a ja pišem “Povjest hrvatske književnosti” u tuđini. Akademik Pantić, koji zna sve o dubrovačkom arhivu i bibliotekama, teško da ima odvažnosti da dođe u Dubrovnik. A lijepo sam mu rekao 1988: “Pustite nas na miru da volimo i da imenujemo svoju baštinu, pustite nas da to i vama pustimo”.
Da li je to pitanje sad skinuto s dnevnog reda?
- Akademik Miroslav Pantić nedavno je ponovno govorio o ovim temama. Pitali su ga u “Vremenu” za komentar povodom epistola Mandićevih i Lasićevih, onih zanimljivih pisama objavljenih u “Vijencu”, a koja su tretirala problem odnosa hrvatske i srpske književnosti.
Ponovo je akademik tvrdio da kad se govori o Dubrovniku između hrvatstva i srpstva treba da stoji veznik “i”. Kako ponovo griješi taj profesor! On nikako da shvati da nije moguće da ja ili on napišemo knjigu “Dubrovnik i Hrvatska”, ali je moguće da se napiše knjiga s naslovom “Dubrovnik i Srbija”. Knjiga “Dubrovnik i Hrvatska” bila bi besmislena. Ta dva pojma formiraju metonimiju. Tu je dio cjelina, a cjelina dio i to je sva tajna toga nesporazuma.