Budizam

[Stifler's mom]

Imam još potrebno za reći da su me, kao rođenog katolika, Tri dragulja, Buddha, Dharma i Sangha, trajno oslobodila kršćanskog mazohizma.
Trima draguljima se nikad nisam molio, ali sam ih štovao unutar srca i zbog toga vjerujem da im dugujem tu zahvalu.
Odavno sam prilično skeptičan oko toga je li Isus Krist kao povijesna osoba uistinu postojao. Ako i jest, sasvim je sigurno da sve to nije bilo tako grandiozno kako je napisano u Evanđeljima. Isusa niti jedan ozbiljan priznati povjesničar znanstvenik onog vremena nije spominjao.
Zbog onog što sam prije zadnje rečenice spominjao danas se potpuno nevezan, slobodan i držim objektivan, mogu diviti kao dubokoj mudrosti i iznimnoj književnoj ljepoti onome što dolje citiram, onome što me zauvijek fascinira jer je toliko na svaki način savršeno:

1) „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju:
‘Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?’ Znajući njihovu opakost, reče Isus: ‘Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!’ Pružiše mu denar. On ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ Odgovore: ‘Carev’. Kaže im: ‘Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje’. (Mt 22,15-21).

2) "U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.«  I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«


3) "Kažu mu učenici: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati."

P.S.
Ne mogu se dovoljno načuditi da mi je izbrisan prethodni post. Koga sam uvrijedio!?
Zar nisam čovjeka koji je od strane spomenutog "pričlije" nazvan bedakom -
to bedak stavio vidno interpunkcijom i značenjski u navodnike. Čovjek se može samo obeshrabriti sudjelovati dalje upisima na ovoj temi kad joj pravila potpuno proizvoljno određuje nekakav površni čitač i doslovnjak. Pretužno i dovoljan razlog da se digne ruke. Šteta jer sam imao puno toga za reći na temu. Adios!
"Zar ti stvarno pišeš na Forumu.hr?", kaže mi sestra prije nekog vremena.
"Da, nekad".
"Tamo!? Oprosti, ali to je tako jadno".

[Fantasist]

Stvar je u tome ako nešto i (sa)znamo to je osobna istina. Sva duhovnost je takva. Postoji i nešto logično u svezi morala i etike i..općenito života.

[Thorh]

Fantasist kaže:

Stvar je u tome ako nešto i (sa)znamo to je osobna istina. Sva duhovnost je takva. Postoji i nešto logično u svezi morala i etike i..općenito života.

slažem se s tobom. U nekim ‘dubljim’ tekstovima govori se da je samsara isto što i nirvana; dualnosti je nedualnost; a niti pakao nije loš ako te vodi do raja.
Na kraju se to svodi da je direktan život ono što jest uz paradoksalnu ‘logičnost’.
Ako bježiš od sebe, bježiš i od života.
To je na kraju samo život, a ne ja i život.

[Meadow Flower]

Patnja je posljedica. Često nismo ni svjesni gdje, što i kako smo je uzrokovali. Ljudi znaju često kazati "Zašto se meni to moralo dogoditi, pa ja ne želim nikome zlo", a istovremeno se ne uhvate koliko tuguju, osuđuju i mrze svemir, Boga, sebe i sve oko sebe zbog te nepravde koja im se dogodila. I dokle god tuguješ i patiš nisi oprostio, kroz tu tugu i patnju ti osuđuješ ono što ti je uzrokovalo tu patnju. Oprosti da bi ti moglo biti oprošteno, da bi mogao preći na višu razinu svijesti. Koliko, i da li si spreman oprostiti svemu onome što ti nanosi bol? Oprost je jedini put koji oslobađa od patnje. Kad oprostiš tad patnja ustupa mjesto ljubavi. Jedino bezuvijetna ljubav te može iscijeliti i od tebe same, na putu do vječnog blaženstva moraš izgubiti sebe. Nismo dostojni nirvane koliko god moralni bili i koliko god to mi željeli. Dostojni postajemo onda kad iscijelimo dušu, kad naučimo razviti svijest do bezuvjetne ljubavi, a do toga se dolazi molitvom onome koji nam je i poslao tu ljubavi i bol, a ne željom. I kroz taj razvoj ne možemo prolaziti sami, koliko god sami sebi govorili da možemo i da smo najjači na svijetu, ne, nismo najjači na svijetu, ne možemo kroz taj razvoj svijesti prolaziti sami, potrebna nam je viša sila da nas zaštiti i da nam pomogne.

[Meadow Flower]

Thorh kaže:

.. U nekim ‘dubljim’ tekstovima govori se da je samsara isto što i nirvana;...

Evo malo da se nadovežem.

Postignuće nirvane ne znači ni sjedinjenje relativnoga bića s apsolutnim u smislu vedantinskoga panteizma koji nalazimo u upanišadima, a ni apsolutni nihilizam. U tom pogledu Buda propovijeda nauk o »srednjem putu«, pa u duhu indijske logike formulira nirvanu kao »ni biće, ni nebiće«. Nirvana je pobjeda nad tri glavna okova (mržnja, strast, glupost), a prema Budi najvažnije je oslobođenje od patnje. Različite budističke škole različito shvaćaju nirvanu, neki ju suprotstavljaju saṃsāri, drugi s njom poistovjećuju, ili izjednačuju s prazninom (śūnyatā). U načelu većina škola razlikuje nirvanu za života i nirvanu nakon smrti.

U indijskim religijama budizmu, džainizmu i hinduizmu, nirvāna (sanskrit: निर्वाण, pali: Nibbāna, kineski: 涅槃; pinyin: niè pán), što doslovno znači "nestajanje" i/ili "gašenje", jest vrhunac jogijeve potrage za oslobođenjem. Siddhartha Gaotama, poznatiji kao Buda, opisao je dharmu kao "...splav na kojoj se prelazi rijeka. Samo bi luđak ponio splav sa sobom nakon što stigne na obalu slobode." Osim toga, hinduizam i džainizam koriste tu riječ da opišu stanje mokshe, a riječ se navodi i u više hinduskih tantričkih tekstova, kao i u Bhagavad-giti.