Descartes: "Meditacije"

[nitko i ništa]

Tko hoće istinski filozofirati, mora se lišiti sve nade, sve potrebe, sve čežnje, ne smije ništa htjeti, ništa znati, mora se osjećati posve nagim i siromašnim, mora sve razdijeliti, da bi sve stekao. Težak je taj korak, teško je, takoreći, oprostiti se još od zadnje obale.
Ovdje valja sve ostaviti – ne samo kako se običava govoriti, dijete i ženu, nego sve što samo jest, čak i Boga, jer i Bog je na ovom stajalištu tek neko nešto što jest. Dakle, čak i Boga mora napustiti onaj koji se hoće postaviti u početnu točku istinski slobodne filozofije. Ovdje to znači: tko hoće to zadržati, taj će to izgubiti, a tko ostavi, taj će pronaći.

Ovo su riječi Schellingove, neka tri stoljeća nakon Descartesa. Ipak, prikladne su za početak topica o Descartesovim Meditacijama o prvoj filozofiji. Meditacije se odvijaju u šest koraka, i svaki je važan. No, osobito je presudan ovaj prvi, o kojem govori i Schelling (ne treba izgubiti iz vida da to ni za njega ni za Descartesa nije krajnja točka).

Ovaj korak, napuštanje svega što inače uzimamo kao samorazumljivo, svake izvjesnosti, uključujući vjeru ili znanost, ono je što dijeli novovjekovno filozofiranje od srednjevjekovnoga. U srednjem vijeku vjera u Boga je uvijek ostajala neupitna, u novom je vijeku ovaj početni korak – radikalna dvojba u sve – neizbježan za svakoga tko filozofira. Dakako, ne radi se samo o dvojbi u Božju egzistenciju, radi se o apsolutnoj dvojbi. Danas bi Descartes ili Schelling valjda veći naglasak stavili na dvojbu u neupitnost znanstvenih istina. Valja odmah reći da u tom prvom koraku, posvemašnje dvojbe, veliki matematičar Descartes dvoji i o istinitosti matematike. Ni matematičko znanje mu se ne pokazuje pouzdanim i čvrstim tlom, možda je i ono varljivo (mada zacijelo u manjoj mjeri od drugih znanja).
Još bih napomenuo da ovu dvojbu ne treba shvatiti isključivo intelektualno. Ona je popraćena egzistencijalnim osjećajem gubitka čvrstog tla pod nogama i svakako zahtijeva čitavoga čovjeka, ne samo intelekt.

Dakle, prva od šest meditacija, izvadci.

[nitko i ništa]

- od svih onih stvari u koje nekoć vjerovah kao u istinite, nema ni jedne o kojoj ne bi trebalo dvojiti...
- treba jednom u životu sve to preokrenuti...
- pristanak pritom treba uskratiti ništa manje onim (mnijenjima) što su nedovoljno pouzdana negoli onima što su očito lažna...
- jasno uviđam da se nikakvim znacima ne može razlikovati java od sna...
- pretpostavit ću stoga ne najboljega Boga, izvora istine, nego nekakva zloduha (genius malignus) koji je u najvećoj mjeri moćan, koji je uložio sve svoje umijeće u to da mene prevari...
- promatrat ću samog sebe kao da nemam ruku, ni očiju, ni mesa, ni krvi, niti kakva osjetila, nego da sve to imam jer krivo mislim...
- pa ako već u mojoj moći ne bude spoznati štogod istinito barem ću postojana uma sačuvati ono što imam u sebi, ne prihvaćajući lažne stvari...
- ali takva zadaća je naporna a neka me lijenost vraća u svakodnevnu životnu kolotečinu...kao kakav sužanj koji se u snovima hrani zamišljenom slobodom; pa i kad osjeti poslije da sanja boji se probuditi, te se uljuljkava ugodnim tlapnjama...tako se i sam od sebe prepuštam starim mislima i bojim se probuditi, iz straha da me naporno bdijenje ne samo ne izvede na kakvu svjetlost, nego još uvali među neprozirne tmine nastalih teškoća.

...nastavit će se...

[adriatic]

nitko i ništa kaže:
...napuštanje svega što inače uzimamo kao samorazumljivo, svake izvjesnosti, uključujući vjeru ili znanost, ...

Rekao bih: vjeru u Boga, znanost ili nešto treće ...

[nitko i ništa]

adriatic, slažem se.

- jučerašnjom meditacijom bačen sam u takve dvojbe da ih više ne mogu zaboraviti a ne vidim ni načina na koji bi se mogle razriješiti, nego kao da sam odjednom bačen u duboki vir, toliko sam osupnut, pa niti mogu nogom dno doseći niti pak isplivati na površinu...
- ipak ću ponovno pokušati onim istim putem kojim sam se jučer bio zaputio...i nastavit ću tako sve dok ne spoznam štogod sigurno ili barem da spoznam zasigurno da ništa nije sigurno...
- pretpostavljam stoga da su lažne sve stvari koje vidim; vjerujem kako nika nije postojalo ništa od onih stvari koje predočava lažljivo pamćenje; nemam nikakvih osjetila; tijelo, oblik, protežnost, gibanje i mjesto tek su utvare. što će onda biti istinito? možda jedino to da ništa nije sigurno.
- ne postoji li kakav Bog – ili da ga nazovem bilo kojim drugim imenom – koji mi je usadio te misli?

Dakle, nakon prve meditacije, naš se Descartes našao posred Matrixa. Umjesto zlih računala ovdje imamo pretpostavku nekog zloćudnog boga sklonog varanju, geniusa malignusa, ali ta je razlika posve nevažna. Ima li puta otud?

- ali zašto da tako mislim kad bih možda i sam mogao biti njihvoim tvorcem? nisam li dakle barem ja sâm nešto?
- ali već zanijekah da imam ikakva osjetila, ikakvo tijelo; a ipak oklijevam; ali kamo odatle?
- ali postoji neki obmanjivač, veoma moćan i lukav, koji me uvijek umješno vara...
- samo, bez ikakve dvojbe, ako me i vara, ja jesam; pa neka vara koliko može nikad neće postići da ne budem ništa sve dok sam ja svjestan (cogito) da nešto jesam.
- stoga, pošto se o svemu dobro promislilo, može se raći kako ovaj iskaz: ja jesam, ja postojim, koliko god ga puta izrekao ili duhom poimao, nužno jest istinit.

Slavno cogito ne valja prevoditi s mislim, to zavodi u krivom smijeru. Da se u cogito radi o svijesti jasno je iz ovoga (može se pokušati zamijeniti svijest u mišljenje na svim mjestima gdje stoji cogito, pa je očito da je bolje svijest):

- ovdje iznalazim, svijest (cogito) je to, ona se jedina ne može od mene otcijepiti; ja jesam, ja egzistiram, to je sigurno. No kako dugo? Samo tako dugo dok sam svjestan; moglo bi naime možda biti da odustanem li i sustanem posve sa tim svjesnim-biti, smjesta tad i skončam i prestanem biti.
- no izvjesno se vidi da vidim, da čujem, da se zagrijavam...a to strogo uzeto nije ništa drugo do biti- svjestan (cogito)
- kad vidim tj. (što više ne razlikujem) kad sam svjestan (cogito) sebe u viđenju...

- ne tvrdim sada ništa osim ono što je nužno istinito; ja sam stoga ukratko nešto svjesno (res cogitans), to jest duh, ili duša, ili razum, ili um...
- ja sam dakle nešto istinito i doista postojeće; ali kakvo nešto? rekoh, svjesno.

...nastavit će se...

[eglantine]

Descartes kaže:

- od svih onih stvari u koje nekoć vjerovah kao u istinite, nema ni jedne o kojoj ne bi trebalo dvojiti...

a onda, u jednoj od sljedećih "meditacija":

ja sam dakle nešto istinito i doista postojeće

Kako to onaj, koji potvrđuje da je sve u dvojbama, može odjednom iznijeti nešto tako kategorično?

Nije li dakle dvojbeno već samo to, što sebe smatra istinskim? Možda ćeš reći da on sebe smatra postojećim samo dok je "svjestan", odnosno - na temelju svijesti, ali - što je ta svijest nego plod osjetila u koja se sam nerado pouzdaje (vidi "prvu meditaciju")?

Čak i ako se cogito prevede kao "svijest", što bi dakle moglo značiti "Svjestan sam, dakle postojim" (odnosno: "ja jesam, dakle postojim", kad već svoje ja poistovjećuje sa sviješću), to bitno ne mijenja stvari. Misli su potekle iz iste svijesti, i to u oba slučaja znači da on svoje postojanje mjeri prema jednom te istom nesigurnom PRIVIDU.

Drugim riječima, Descartes mlati praznu slamu, i kako to već kod tog analitičkog uma biva, neprestano ide kao mačak oko vruće kaše i detaljno analizira svaki svoj korak, bez da konačno prodre u bit. Zapadna filozofija upravo je obilježena gomilom tih koraka koji nikuda ne vode, i čiji je jedini smisao da lutaju od jedne do druge teze naslađujući se klimavim okvirima kod kojih na tren zastaju, misleći da konačno imaju rješenje.
Kad čovjek čita Descartesove "meditacije", ima osjećaj da mu je sila na WC, a ne može!

[nitko i ništa]

eglantine kaže:
Kako to onaj, koji potvrđuje da je sve u dvojbama, može odjednom iznijeti nešto tako kategorično?

Zato što je to jesam neupitno. I to ne logički, analitički neupitno, nego egzistencijalno neupitno.

eglantine kaže:
Nije li dakle dvojbeno već samo to, što sebe smatra istinskim? Možda ćeš reći da on sebe smatra postojećim samo dok je "svjestan", odnosno - na temelju svijesti, ali - što je ta svijest nego plod osjetila u koja se sam nerado pouzdaje (vidi "prvu meditaciju")?

Ali nije plod osjetila. I da, sam sebe smatra postojećim samo dok je svjestan, to i piše.

eglantine kaže:
Čak i ako se cogito prevede kao "svijest", što bi dakle moglo značiti "Svjestan sam, dakle postojim" (odnosno: "ja jesam, dakle postojim", kad već svoje ja poistovjećuje sa sviješću), to bitno ne mijenja stvari. Misli su potekle iz iste svijesti, i to u oba slučaja znači da on svoje postojanje mjeri prema jednom te istom nesigurnom PRIVIDU.

Pa on ne kaže odakle su potekle misli, dapače, one su možda potekle i od onog geniusa malignusa.

eglantine kaže:
Drugim riječima, Descartes mlati praznu slamu, i kako to već kod tog analitičkog uma biva, neprestano ide kao mačak oko vruće kaše i detaljno analizira svaki svoj korak, bez da konačno prodre u bit. Zapadna filozofija upravo je obilježena gomilom tih koraka koji nikuda ne vode, i čiji je jedini smisao da lutaju od jedne do druge teze naslađujući se klimavim okvirima kod kojih na tren zastaju, misleći da konačno imaju rješenje.

Cogito nije analitički um. Ali ti imaš predrasude prema zapadnoj filozofiji - sretno ti bilo s njima. Iz njih izvire i taj tvoj lijepi osjećaj.

[eglantine]

nitko i ništa kaže:

Ali nije plod osjetila.

Pretpostavljaš da Descartes govori o nekoj Univerzalnoj svijesti (poput Hegelove), nad-svijesti, ili...? Da misli na svjesnost iz neke dimenzije iznad ja-svijesti vezane za osjetila? Ali ako je riječ o takvoj svjesnosti, tada se ne donosi sljedeći zaključak:

"...no izvjesno se vidi da vidim, da čujem, da se zagrijavam..."

Očito je riječ o utisku vanjskih osjetila; o primitivnim dojmovima vezanima za tri dimenzije. O takvoj svijest Descartes govori.
Samim time otpada tvoja sljedeća tvrdnja, iako je ona hrabra i vrlo poticajna:

Pa on ne kaže odakle su potekle misli, dapače, one su možda potekle i od onog geniusa malignusa.

Cogito nije analitički um. Ali ti imaš predrasude prema zapadnoj filozofiji - sretno ti bilo s njima. Iz njih izvire i taj tvoj lijepi osjećaj.

Nije riječ ni o kakvim predrasudama.
Zapadna filozofija već odavno nije dio istinske Mudrosti, kao što ni religije više nemaju svoju svrhu religiare (nego upravo suprotno, povezuju čovjeka s njegovim izmišljotinama).

Descartesa bismo mogli smatrati neshvaćenim, možda čak žrtvom kasnijih tumača, da on SAM nije dovoljno konkretan i jasan. On sebe, svoje smrtno i prolazno "ja", postavlja kao određenu DATOST, on je samim time u pravu, ali zanemaruje da je ova svijest, ukoliko ne dođe u dodir s Izvorom, lišena bilo kakve mudrosti, oslonjena dakle na spekulacije, koje se jedna na drugu ruše, dok i same ne budu srušene.

[nitko i ništa]

eglantine kaže:
Pretpostavljaš da Descartes govori o nekoj Univerzalnoj svijesti, nad-svijesti, ili...? Da misli na svjesnost iz neke dimenzije iznad ja-svijesti vezane za osjetila? Ali ako je riječ o takvoj svjesnosti, tada se ne donosi sljedeći zaključak:

"...no izvjesno se vidi da vidim, da čujem, da se zagrijavam..."

Očito je riječ o utisku vanjskih osjetila; o primitivnim dojmovima vezanima za tri dimenzije. O takvoj svijest Descartes govori.
Nije riječ ni o kakvim predrasudama.

Ne radi se o tome da on tek ''vidi'', ''čuje'', nego da ''vidi da vidi'', ''vidi da čuje''. U sintagmi ''vidi da vidi'', ovo prvo vidi očito nije osjetilno, putem očiju.

eglantine kaže:
Zapadna filozofija već odavno nije dio istinske Mudrosti, kao što ni religije više nemaju svoju svrhu religiare (nego upravo suprotno, povezuju čovjeka s njegovim izmišljotinama).

Filozofija i nastaje kao problem, kao traganje za istinskom mudrošću. Već kod Platona imamo taj sklop: mudraci, sophosi, nisu više među nama, tek lažni mudraci, sofisti. Iz te napuštenosti od onog što je jedino mudro, i kao traženje puta povratka k tome, nastaje filozofija.
Da imamo nešto bolje, naime mudrace, ne bismo filozofirali. Imamo li?

eglantine kaže:
Descartesa bismo mogli smatrati neshvaćenim, možda čak žrtvom kasnijih tumača, da on SAM nije dovoljno konkretan i jasan. On sebe, svoje smrtno i prolazno "ja", postavlja kao određenu DATOST, on je samim time u pravu, ali zanemaruje da je ova svijest, ukoliko ne dođe u dodir s Izvorom, lišena bilo kakve mudrosti, oslonjena dakle na spekulacije, koje se jedna na drugu ruše, dok i same ne budu srušene.

Pa tek smo na drugoj meditaciji, ima ih još.

[nitko i ništa]

Preskačem zasad kako Descartes dolazi do nečeg protežnog (res extensa) i prelazim na treću meditaciju, o opstojnosti Boga. Zašto Descartes ne završava svoje meditacije na dosegnutoj točki ja jesam na kojoj je našao sigurnost? Zar nije time pronađen temelj, u svome 'ja', zašto mu ovdje uopće treba neki Bog? Je li to tek preostatak kršćanske tradicije koji nema veze s onim što je Descartesu bitno? Ili je to neizbježni nastavak njegove meditacije?
Descartes sebi postavlja pitanje: mogu li ja kao svjesno biće, koje odolijeva svakoj dvojbi, koje svoju slobodu potvrđuje u mogućnosti isključenja svakog bića, uključujući Boga, zbilja utemeljiti svijet i znanje o njemu? Nije li veoma vjerojatno da ono 'ja', koje u sebi nosi snagu da dvojenjem dovede svijet do urušenja i to urušenje izdrži – što je sadržaj prve dvije meditacije – mora imati snagu i za izgradnju novoga svijeta?
Na to pitanje Descartes odgovara niječno. On pokazuje da ono svjesno (res cogitans) mora sebi pretpostaviti Boga.
Dakako, on opet započinje sasvim svjesno ateistički, dapače skeptički. Može li on sam, njegovo 'ja' biti uzrokom svega što mu se pojavljuje u svijesti?

- sad ću zatvoriti oči, začepit ću uši, odvratit ću sva svoja osjetila, čak ću i sve slike tjelesnih stvari izbristati iz svoje svijesti (cogito); ili ću ih barem – jer se to jedva može postići – smatrati ispraznim i lažnim, te ću se obratiti sebi samom i nastojati – razmotrivši pomnije – upoznati bolje sama sebe i više se približiti sebi.
- ja sam nešto svjesno (res cogitans) to jest: nešto što dvoji, tvrdi, niječe, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoće, neće, koja zamišlja i osjeća; kao što sam već prije primjetio, iako one stvari koje osjećam ili zamišljam izvan sebe možda nisu ništa, ipak se ti oblici svijesti (kako nazivam i osjećaje i zamišljaje) – samo utoliko ukoliko su oblici svijesti – siguran sam, nalaze u meni.
- pa ipak, primio sam prije mnoge stvari kao posve sigurne i očigledne, za koje sam poslije otkrio da su dvojbene: naravno, zemlja, nebo, zvijezde i sve ostale koje prihvatih svojim osjetilima.
- ali postoji i drugi način da se istraži postoje li izvan mene neke stvari o kojima su zamisli u meni. uistinu, ukoliko su te iste zamisli tek oblici svijesti, ne razaznajem među njima nikakve nejednakosti i čini se da sve potječu od mene na isti način; ali ukoliko jedna predstavlja jednu, a druga drugu stvar, očito je da se one veoma razlikuju međusobno.

- odakle može učinak uzeti svoju stvarnost ako ne od uzroka? a kako da je uzrok njemu dadne, ako je sam ne bi imao? odatle pak slijedi ne samo da nešto ne može postati iz ništa, nego i da ono što je savršenije (što u sebi sadrži više stvarnosti) ne može postati od onog što je manje savršeno.
- a to nije očigledno istinito – primjera radi – tek za nekakav kamen koji ne može sad početi postojati ukoliko se ne proizvede od nečega se nalazi sve ono od čega se sastoji kamen; nego ne može u meni biti zamisli kamena ukoliko nije nastala po nekom uzroku u kojem je barem toliko stvarnosti koliko poimam da je ima u kamenu.
- ali što da iz toga zaključim? ako je predmetna stvarnost neke od mojih zamisli takva da sam siguran da ja sam ne mogu biti uzrokom te zamisli, otud neminovno slijedi da nisam u svijetu ja sam, nego da postoji i neka druga stvar koja je uzrok dotične zamisli. Ako pak u meni nema niakve takve zamisli, onda ne znam nikakva dokaza koji bi me uvjerio u opstojnost bilo koje stvari različite od mene; sve sam pomno promotrio i nisam mogao dosad otkriti nikakva drugog.

Pokazuje se da sve zamisli koje ima – stvari žive i nežive, anđele, životinje, druge ljude njemu slične – može izvesti iz zamisli sebe samoga i zamisli o nečemu protežnom (res extensa) – to res extensa sam zasad preskočio. No jedna preostaje.

- preostaje tako jedina zamisao Boga, o kojoj treba razmotriti ima li u njoj štogod što nije moglo poteći od mene samog. pod imenom Bog podrazumijevam nešto što je beskonačno, neovisno i vrhunski umno, vrhunski moćno i koje je stvorilo kako mena sama, tako i sve ostalo što postoji, ako štogod ostalo postoji.
- budući sam konačan, u meni ne bi bilo zamisli nečeg beskonačnog da ne potječem od nečeg što je istinski beskonačno.
- a ne tebam misliti kako shvaćam beskonačno tek nijekanjem konačnoga, kao što shvaćam mirovanje i tamu nijekanjem gibanja i svjetlosti; naprotiv očito razumijem da je više stvarnosti u tome beskonačnom nego li u konačnom, pa je stoga u meni prvotnija predodžba o beskonačnom nego o konačnom, to jest o Bogu nego o meni samom.
- jer, kojim bi drugim načinom razumio da dvojim, da želim, to jest: da mi štogod manjka i da nisam sasvim savršen, da u meni ne postoji nikakva zamisao savršenijeg bića, iz usporedbe s kojom spoznajem svoje nedostatke?
- ne smeta ni što ja ne shvaćam beskonačno ili pak što se u Bogu nalaze druge nebrojene stvari koje niakko ne mogu shvatiti niti možda na bilo koji i način dohvatiti sviješću (cogito); u samoj je naravi beskonačnoga da ga ja – koji sam konačan – ne mogu shvatiti.
- ali možda sam ja nešto više nego što sam razumijevam i sva ona savršenstva koja pripisujem Bogu su možda kao mogućnost u meni, iako se još nisu izlučila ili ozbiljila. Već doživljavam kako moja spoznaja pomalo raste; i ne vidim što priječi da tako sve više i više raste do beskonačnosti...; napokon niti to zašto mogućnost za ista savršenstva, ako je t amogućnost u meni, ne bi dostajala da proizvede zamisao o njima.
- samo, niti jedno od toga ne može biti... iako se moja spoznaja uvijek sve više i više povećava, ipak uviđam da ona stoga nikad neće postati zbiljski (aktualno) beskonačna, jer nikad neće otići tako daleko da ne bude sposobna za još veći porast; Boga pak smatram toliko zbiljski (aktualno) beskonačnim da se njegovu savršenstvu ne može ništa dodati.

- doista u svemu tome nema ničega što se pomnoj pozornosti ne bi očitovalo naravnom svjetlošću; ali nad sam manje pozoran i kad slike osjetilnih stvari zaslijepe oštrinu duha, onda se tako lako ne sjećam zašto zamisao bića savršenijeg od mene nužno potječe od nekog bića koje je zaista savršenije.
- naime, po kome ja jesam?
- da sam po sebi samome niti bih dvojio, niti bih želio, niti bi mi uopće bilo što manjkalo; dao bih sebi sva ona savršenstva od kojih je u meni neka zamisao, i tako bih sam bio Bog.
- možda zaista to biće nije Bog, pa su me proizveli ili roditelji ili pak kakvi drugi uzroci manje savršeni od Boga?
- samo, kao što već prije rekoh, očigledno je da u uuroku treba biti najmanje toliko stvarnosti koliko je u učinku; i stoga, kako sam nešto svjesno i u sebi imam nekakvu zamisao Boga, kakav god se uzrok mene pripisao, i on će biti nešto svjesno, i mora imati zamisao savršenstva koju ja pripisujem Bogu.
- o tom se uzroku (naime uzroku mene) može opet pitati postoji li po sebi ili po nečem drugom. postoji li po sebi, iz rečenog je jasno da je on sam Bog. ako je po nečem drugom treba opet i o tome istražiti sve dok se tako ne dođe do posljednjeg uzroka koji će biti Bog.
- a dostatno je jasno kako ovdje ne može biti napredovanja u beskonačnost, osobito stoga što se ne bavim uzrokom koji me nekoć bio proizveo nego onim što me održava u sadašnjem vremenu.
- što se pak roditelja tiče, ne samo da me oni zaista ne održavaju, nego me nikakvim načinom i ne proizvedoše koliko sam nešto svjesno (res cogitans)...

[nitko i ništa]

Dakle, Descartes iz toga što smo bića nedostatka, bića potreba, želja, žudnji... i iz toga što u sebi imamo zamisao o nekom biću bez nedostataka - koje je on naziv Bogom - pokazuje i njegovu opstojnost. Da ta zamisao nije tek neko kršćansko tradicionalno poimanje, nego nužna zamisao, lako je vidjeti. Buddhisti u svojoj ''ateističkoj religiji'' kao ono najviše vide upravo odsutnost svake žudnje, potrebe, nedostatka... Čak je i naš forumski hiperateistički Superskeptik na jednoj temi potrebu proglasio središnjom odlikom čovjeka. I svoju zamisao o najsavršenijem biću - koje je za njega neki iskonski čovjek - prebacio u pretpovijest. Tako da se taj Descartesov korak teško može poreći: zamisao o najsavršenijem biću doista jest temeljna za čovjeka.

[nitko i ništa]

I zaista imam mnogo odjelitiju ideju ljudskog duha, ukoliko je nešto svjesno (res cogitans), nešto što nije protegnuto u dužinu, širinu i dubinu, niti ima išta drugo od tijela, od ideje neke tjelesne stvari. I kako razmatram da dvojim, da sam stvar nepotpuna i zavisna, objavljuje mi se jasna i odjelita zamisao bića nezavisnog i potpunog, to jest Boga. I po tome zaključujem da Bog opstoji i da o njemu ovisi cijela moja opstojnost svakog pojedinačnog trena, pa tako vjerujem da se ljudskim duhom ne može spoznati ništa bjelodanije ni pouzdanije.

Najprije spoznajem da je nemoguće da on mene obmane: jer u svakoj obmani ili prijevari otkriva se neko nesavršenstvo. I koliko god se moglo činiti kako je obmanjivanje znak oštroumlja ili moći, nema nikakve sumnje da htjeti obmanuti svjedoči ili o zloći ili o slabosti te stoga u Bogu nema obmane.

Uviđam zatim kako je u meni stanovita sposobnost prosudbe koju sam – upravo kao i sve ostalo što je u meni – primio od Boga; i budući da me on ne želi obmanuti, takvu mi zaista nije dao da bih njome ikad mogao pogriješiti, sve dok se njome pravo služim.

I sve dotle dok sam samo Boga svjestan (de Deo tantum cogito) i sav se okrećem prema njemu, ne nalazim nikakva uzroka pogreške ili lažnosti; ali tek što se okrenem prema sebi otkrivam kako sam podložan nebrojenim pogreškama. Istražujući njihov uzrok nalazim da mi se ne pojavljuje samo ideja Boga, ili bića koje je najsavršenije, koja je realna i pozitivna, nego, da tako kažem, i ideja o ništa, ili o onome što je najudaljenije od nekog savršenstva, to jest stanovita niječna (negativna) ideja; i tako sam nekako načinjen kao sredina između Boga i ništa, ili između najvišeg bića i nebića. Tako da ukoliko sam stvoren od najvišeg bića nema u meni ničega po čemu bih se varao ili griješio, ali ipak, ukoliko sudjelujem u ništa, ili u nebiću, to jest: ukoliko nisam samo najviše biće, manjkaju mi mnoge stvari, pa onda nije ni čudo što se varam.

Nema u meni nijedne druge stvari koja bi bila tako savršena ili velika a da ne bih mogao zamisliti da može biti još savršenija i još veća. Jedina je volja – ili sloboda izbora – ona koju u sebi otkrivam tolikom da zamisao nijedne druge ne mogu niti zamisliti većom – budući je ona samo u tome što jedno te isto možemo činiti ili ne činiti (to jest potvrđivati ili nijekati, slijediti ili izbjegavati).

A nije potrebno niti to da se zanosim da obje strane kako bih bio slobodan, nego naprotiv: što se više držim jedne (bilo zbog toga što u njoj bjelodano razumijem razlog istine i dobrote, bilo zbog toga što je Bog tako ugodio mojim najdubljim mislima) to je slobodnije izabirem. Jer doista, ni božanska milost ni naravna spoznaja ne umanjuju slobodu, nego je dapače uvećavaju i osnažuju. Dok je ravnodušnost koju doživljavam kad me nikakav razlog ne nagoni na jednu stranu više nego na drugu najniži stupanj slobode i nije znak nikakve njene savršenosti nego tek manjka u spoznaji i stanovite negativnosti. Jer ako bih uvijek vidio što je dobro i istinito nikad ne bih premišljao kako valja suditi i što valja izabrati; pa tako, koliko god bio slobodan ipak ne bih mogao biti ravnodušan.

Odakle onda potječu moje pogreške? Naravno, jedino od tuda što – dok volja seže dalje od razumijevanja – ne zadržavam je u istim granicama nego je protežem i na one stvari koje ne razumijem. A kako pri tome biva ravnodušna, lako odstupa od istinitog i dobrog, te se tako varam i griješim.

Dapače, ta se ravnodušnost ne proteže samo na stvari o kojima razum ništa jasno ne spoznaje, nego uopće na sve koje ne spoznaje dostatno jasno u isto ono doba kad volja o njima odlučuje.

Ako pak dostatno jasno i odjelito ne uviđam što jest istinito, očito je da ispravno postupam ako se ustežem donijeti kakav sud. U neispravnoj upotrebi slobode izbora nalazi se ona lišenost od koje se sastoji forma pogreške: lišenost je u samom djelovanju, koliko ono potječe od mene.

Isto tako nemam nikakva razloga žaliti se što mi Bog nije dao veću moć razumijevanja ili što mi nije dao veću naravnu svijetlost nego što mi je dao jer je u naravi konačnog razuma da mnoge stvari ne razumije, i jer je u naravi stvorenog razuma da bude konačan. Nego trebam biti zahvalan onomu koji mi nije nikad ništa dugovao na onome što mi je podario, a ne da mislim da me je on čega lišio, ili mi je uskratio nešto što mi nije dao.

I zaista ništa drugo ne može biti uzrok pogreške i lažnosti nego ono što objasnih. Jer kad god pri prosudbi volju tako obuzdavam da se ona preteže samo na ono što joj je jasno i odjelito razumom podneseno, naprosto ne mogu pogriješiti – jer svako jasno i odjelito poimanje nedvojbeno jest nešto pa stoga ne može biti od ništa. Pa mu je nužno uzročnik Bog, Bog – kažem – onaj najsavršeniji koji ne može biti lažan; stoga je sud nedvojbeno istinit. I nisam danas samo naučio čega mi se valja čuvati da nikad ne pogriješim, nego istodobno i što mi je činiti da postignem istinu. I do nje ću zaista doći ako se dostatno držim samo onoga što savršeno razumijevam, a sustežem se onih stvari koje poimam zamršeno i nejasno. Na to ću ubuduće brižno paziti.

[Spawn]

samo mali uvod.. nisam čitao Decartesa, pa ni ove postane "Meditacije", odnosno čitao sam ih napreskokce jer su mi prenaporne, ali čitao sam tvoje i eglantinove komentare istih, a plus toga mi se ne spava i malo mi se "filozofira" pa me zanima par stvari

nitko i ništa kaže:
Dakle, Descartes iz toga što smo bića nedostatka, bića potreba, želja, žudnji... i iz toga što u sebi imamo zamisao o nekom biću bez nedostataka - koje je on naziv Bogom - pokazuje i njegovu opstojnost.

znači, Bog postoji zato jer smo ga mi svjesni? ili da preokrenemo tu tvrdnju; ako ga nitko nije svjestan onda niti ne postoji?.. jel to znači da je njegova egzistencija ovisna o postojanju vjernika?.. (hmm, sad mi je jasno od kud su Pratchett i Gaiman izvukli ideje ).. dobro, ovo su možda glupa pitanja, ali koliko sam ja shvatio Decartes kaže da postoji samo ono čega smo svjesni.. ili?

ako je to točno, ne čini ti se da bilo kakav odnos prema moralu pati od ljudske nesavršenosti, jer našom "svjesnošću" određujemo granice dobra i zla.. ne bi li za čovječanstvo bilo bolje kad bi postojao neki izvanjski, samodostatan izvor apsolutnog dobra (Bog) koji će nam biti neka konstanta prema kojoj se ravnamo.. ovako, gledajući kroz nekakvu decartes-prizmu, sve se čini relativnim.. odnosno, čovjek je sam sebi mjera, i to mjera koja se mijenja ovisno o prilikama.. možda je i to razlog zbog kojeg se govori o "moralnom propadanju Zapada".. sad mi baš pada na pamet Terri Schiavo.. ovo je možda banalno i možda uopće nije dobar primjer, ali ne bi li se ona mogla prozvati kao žrtva decartezijanske misli; "svjestan sam, dakle postojim".. normalno, ne doslovno, nego kao žrtva razmišljanja po kojem ono što ne možemo pojmiti ne postoji.. ili točnije, ono što u našoj svijesti postoji kao "krivo" ne treba ni postojati


P.S. ako ćeš odgovarat imaj na umu da ja nisam filozof amater, nego nešto što je 500 stuba ispod tog ranga .. budi jednostavan i nježan

[nitko i ništa]

Spawn kaže:
malo mi se "filozofira" pa me zanima par stvari

Dapače, drago mi je da nekoga ipak zanima tema.

Spawn kaže:
koliko sam ja shvatio Decartes kaže da postoji samo ono čega smo svjesni.. ili?

Ne. Descartes polazi od pitanja: o čemu mogu dvojiti postoji li ili ne? O ovoj tipkovnici po kojoj tipkam? Možda sanjam, možda nema nikave tipkovnice. O Bogu, ima li ga ili ne? Očito o svemu tome mogu dvojiti. Čini se zapravo: o svemu mogu dvojiti.
Ali: čim dvojim, postoji neka dvojba, postoji nešto. Uvijek postoji nešto u mojoj svijesti - koliko god sadržaji svijesti mogli (možda!) biti lažni, koliko god o njima mogu dvojiti, nešto postoji: sama ta svijest. Dakle sadržaji svijesti mogu biti upitni, postoje li ili ne, ali o samoj svijesti se ne može dvojiti.

Spawn kaže:
znači, Bog postoji zato jer smo ga mi svjesni? ili da preokrenemo tu tvrdnju; ako ga nitko nije svjestan onda niti ne postoji?.. jel to znači da je njegova egzistencija ovisna o postojanju vjernika?..

Sad, kad je pronašao da ne može dvojiti o tome ja sad jesam Descartes se pita: jesam li ja izvor samoga sebe? Jer, svijest sam, ali nisam svjestan tog uzrokovanja samog sebe. Niti sam svjestan da sam stvaram sve sadržaje svijesti. Dakle, postoji neki izvor izvan mene koji je uzrok mene (naime, moje svijesti) i svega onoga što može biti sadržaj moje svijesti.

Osim toga, ako sam ja uzrok samog sebe, otkud u meni bilo kakva potreba? Zašto imam potrebu, žudnju, osjećaj bilo kakva nedostatka? Zašto nisam sebi naprosto savršen, ako sam sam sebe stvorio? Ipak, osjećam nedostatak, potrebu, nesavršenost. Neki je moj izvor izvan mene. Taj izvor je savršeniji od mene, u njemu nema nedostatka, potpun je, savršen. U skladu s europskom tradicijom, taj izvor; tu potpunost, savršenost, nepotrebitost, ne-žudnju...Descartes naziva Bogom.

Spawn kaže:
(hmm, sad mi je jasno od kud su Pratchett i Gaiman izvukli ideje )..

Ne znam tko su oni. O čemu se radi, da ne guglam?

Spawn kaže:
dobro, ovo su možda glupa pitanja, ali ...(ako je to točno, ne čini ti se da bilo kakav odnos prema moralu pati od ljudske nesavršenosti, jer našom "svjesnošću" određujemo granice dobra i zla.. ne bi li za čovječanstvo bilo bolje kad bi postojao neki izvanjski, samodostatan izvor apsolutnog dobra (Bog) koji će nam biti neka konstanta prema kojoj se ravnamo.. ovako, gledajući kroz nekakvu decartes-prizmu, sve se čini relativnim.. odnosno, čovjek je sam sebi mjera, i to mjera koja se mijenja ovisno o prilikama..

Nisu glupa pitanja, dapače, ta se pitanja nameću, pa tako su se nametala i Descartesu. Ako se prolazi kroz radikalnu dvojbu, to znači da u tom razdoblju nisu pouzdane nikakve moralne norme. Descartes je stoga smatrao da u tom razdoblju valja prihvatiti neki ''provizorni moral''. Dok ne nađemo ono što je doista dobro, kao što ti kažeš ''samodostatan izvor dobra'', valja - unatoč upitnosti - prihvatiti neki moral. Za njega je to bio katolički moral, i predlagao ga je svima.

Spawn kaže:
možda je i to razlog zbog kojeg se govori o "moralnom propadanju Zapada"..

Da, čini se da je Zapad prihvatio Descartesovu dvojbu, ali je nije proveo onako radikalno kako je proveo sam Descartes - njega je radikalna dvojba opet dovela do nekog izvora koji ga nadilazi, transcendira.
Tako da su u toj zapadnjačkoj dvojbi prve stradale moralne norme (Descartesov savjet da se u razdoblju dvojbe prihvati neki privremeni moral, npr. katolički, očito nije prihvaćen).

Spawn kaže:
ako ćeš odgovarat imaj na umu da ja nisam filozof amater, nego nešto što je 500 stuba ispod tog ranga .. budi jednostavan i nježan

Kako je philo-sophia ljubav prema onome što je mudro vjerujem da rang prvenstveno određuje ljubav a manje neko ''znanje o filosofiji''. Gdje je ljubav, znanje samo pristiže. Dakle, po mom shvaćanju, rang određuje otvorenost, spremnost da se prihvati upitnost onog što se nameće kao pitanje, strpljivost da se ne prihvati bilo kakav odgovor, spremnost na dialog...
Što se tiče zahtjeva na jednostavnost, nadam se da sam ga koliko toliko ispunio. Da sam bolji filosof, odgovorio bih jednostavnije.

[Spawn]

nitko i ništa kaže:
Što se tiče zahtjeva na jednostavnost, nadam se da sam ga koliko toliko ispunio. Da sam bolji filosof, odgovorio bih jednostavnije.

jesi, hvala na pojašnjenjima .. na žalost, nisam dovoljno pametan da bih sad mogao komentirati, ili čak kritizirati Descartesa (tek sad sam naučio kako se pravilno piše njegovo prezime ).. iako, moram priznati da mi tu nešto ne sjeda dobro, samo što ne mogu u ništa točno uprijeti prstom.. ako uspijem to nekako artikulirati, javit ću se

inače, ona dvojica su pisci "Malih bogova" i "Američkih bogova" u kojima bogovi gube svoju moć i nestaju sa gubitkom svojih vjernika.. pa me ovaj topic podsjetio na to i vjerojatno me to upiknulo da se javim.. kako izgleda, kriva asocijacija

u stvari, probat ću te svoje dvojbe nekako iznijet.. čini mi se kao da sve pokušava objasnit logikom, a da je na kraju, imam dojam, za Boga ili Najsavršenije Biće upotrijebio staru dobru katoličku doktrinu vjerovanja.. pa mi to nekako ne klapa (deus ex machina?).. ili sam opet promašio ceo fudbal?

[nitko i ništa]

Spawn kaže:
... čini mi se kao da sve pokušava objasnit logikom, a da je na kraju, imam dojam, za Boga ili Najsavršenije Biće upotrijebio staru dobru katoličku doktrinu vjerovanja.. pa mi to nekako ne klapa (deus ex machina?)...

Pa mislim da nije uveo vjerovanje. Čitava je stvar u tome da ono što mi je najizvjesnije - ja sam - nije uzrok samog sebe. Dakle, imam neki izvor koji nije to ja. Tako da nije baš tek vjerovanje.

Ali nije to niti tek stvar logike. Prije se radi o nekom iskustvu duha, svijesti. Onaj prvi korak kako ga opisuje Schelling u prvom navodu ove teme - prepustiti sve u upitnost - je ključan. I težak ujedno. Iz njega slijedi ostalo. Dubina svega ostalog ovisi o tome koliko duboko smo se upustili u taj bezdan.

A to da ne odgovaraš odrješito odmah, nego si skloniji pričekati da se možda ponešto mutan dojam slegne u neki jasniji pojam - čini mi se dobrom odlikom.

[Stipe23]

ali, samo zato što smo mi bića nedostataka, želja i potreba ne znači da nužno postoji i savršeno biće.

nadalje, ukoliko je to isto biće, nazovimo ga Bogom, savršeno, bez potreba i želja, potom se moramo zapitati zašto nas je stvorio.

inače, ja nisam Stipe, nego njegov mlađi brat, ali znam da se on neće ljutiti što pišem pod njegovim imenom.

[DarkSun]

Stipe23 kaže:
ali, samo zato što smo mi bića nedostataka, želja i potreba ne znači da nužno postoji i savršeno biće.

Da, ali da ne postoji, kako bismo mi znali da postoje nedostatci, želje i potrebe? Savršeno biće Descarteu je došlo kao rješenje na pitanje kako on zna da jest nesavršen, da teži nečemu... savršenstvu? Ali kako težiti nečemu što ne postoji. A ako postoji, nazovimo ga Bog.
Tako sam ja to shvatio. Vjerujem da će ti to nitko i ništa bolje objasniti. Jer ako je Spawn početnik u filozofiji, ja sam ono malo više od ništa. Ali želim učiti, zato sam i upao na ovaj forum. Pozdrav

[Stipe23]

ali ja tu ne vidim nikakvu nužnost.

pokušajmo to promatrati u sljedećem smjeru...

savršenstvo ne postoji.

nedostatke primjećujemo samo kad se uspoređujemo sa onima koji su drugačiji i (u našim očima) bliži savršenstvu od nas samih.

mi nemamo nedostatke u odnosu na ono najsavršenije, jer ne postoji ništa takvo.
možda i postoji, ali svojim zaključivanjem kako mora postojati nešto savršeno jer ta ideja postoji u našoj svijesti to sigurno nismo dokazali.

ukoliko prihvatimo da mi sami postojimo, onda jedino što možemo iz toga zaključiti je da mi postojimo.

ne da postoje i drugi.

ukoliko prihvatimo da postoje i drugi i da su neki od njih bliži nečem takvom što nazivamo savršenstvo, iz toga i dalje ne izlazi nužno da postoji i ono savršeno. odnosno da postoji savršeno bilo kako drugačije nego kao naša konstrukcija.

savršenstvo je idealna konstrukcija, poput Weberovih tipova vladavine i sl.

uostalom, na koje se tipove nedostataka uopće misli?

[DarkSun]

"Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi jedino to savršenije biće, koje sadrži sva savršenstva.", Descartes

Uistinu, bi li mi mogli pričati o pojmu savršenstva da ono ne postoji. Možda je ono cilj kojemu cijeli život težimo, ali nikada ne stignemo. Ali ako nitko nije dostigao savršenstvo duha, kako znamo čemu težimo? Tko nam je rekao, objasnio čemu težimo ako to sam nije doživio?

[Stipe23]

naravno da bi mogli pričati o svršenstvu.

isto kao što možemo pričati o ništa.

isto kao što možemo pričati o svemu.

što je ništa?

što je sve?

što je savršenstvo?

apstraktni pojmovi, koji zapravo ne postoje. zato mi i ne možemo zamisliti nešto savršeno, ili savršenstvo samo. ne možemo zamisliti ni ništa, a ne možemo zamisliti ni sve.

ideju bića savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi i biće koje me želi mučiti. biće koje je zlo i želi da vjerujem kako postoji nešto takvo kao savršenstvo, čemu bih ja trebao težiti.

muka, naravno, proizlazi iz nemogućnosti da se savršenstvo dostigne.

kao da nam netko kaže da pretrčimo svijet.

vježbom ćemo moći trčati sve više i više, ali svijet u komadu nećemo moći pretrčati.

savršenstvo je pretpostavka, za koju nitko zapravo ne zna što znači.
savršenstvo je prvi spomenuo onaj koji je prvi bio vječno nezadovoljan.

ništa mu nije bilo dovoljno dobro, pa je, da bi opravdao svoje vječno nezadovoljstvo, izmislio pojam savršenstva kojem on teži i zbog kojeg radi to što radi, a što najčešće šteti, ili njemu, ili drugima.

jednom riječju, savršenstvo su stvorili cjepidlake.


A Descartes je svoje meditacije stvorio uz vatru kamina, u kolibi, u doba oko Martinja ako se dobro sjećam, potaknut mladim vinom.