Perišić - Naš čovjek na terenu

[Ariston]

Eto, sve novine pišu, ljudi pričaju, pa rekoh, čovjek možda zaslužuje temu..

Dakle, je li netko čitao Čovjeka na terenu? Ja jučer. U subotu kupio knjigu, u nedjelju ujutro sjeo i nisam se micao dok nisam završio. U pitanju je 300tinjak stranica i nije mi se to dogodilo još od Markesa. Dakle, doslovce sam u dahu progutao knjigu i zadovoljan sam.. ni više ni manje. Nisam oduševljen, nisam razočaran, naprosto zadovoljan. Dovoljno zadovoljan da preporučim.

Jel' grijeh ako kažem da me na momente užasno podsjeća na Popovićev Izlaz Zareb jug?

Inače, pročitao sam Perišićeve obje zbirke priča i u domeni onog što se zove 'stvarnosna proza' i što meni ide užasno na spolovilo jer me živciraju likovi koji qrca ne rade, loču i bivaju loši radnici (...), ovo mi je sasvim ok.

Eh, i uz jednu malo opasku; netko u nekoj 'važnoj' kritici reče kako je napravljen odmak od domaćih ratnih tema ovom knjigom. Eh, pa ne bih se složio. Opet je sve o ratu, samo što je ovaj put on zamaskiran, translociran u Irak..

[Ava Adore]

Nisam još, ali me baš zanima i jedva čekam da ju nađem

[augustin]

Da, Perišić je bio možda najveća nada hrvatske književnosti tijekom 90-tih. Čitao sam njegove Godine Nove i čekao dan pojave njegovog velikog romana. Onda ga je valjda izmorilo druženje s ostalim piscima i vječita furka na Bukowskog kojemu nijedan naš pisac zapravo ne može odoljeti.

Nadam se da je došao dan njegovog velikog buđenja pa ću što prije nabaviti knjigu

[tramtincica]

mejlovi iz iraka su odlični, ostatak je slabunjav. do te mjere da sam poslije išla još jednom čitati "Užas i velike troškove", da se uvjerim da nisam nešto pobrkala.
nije nečitljivo, nije loše, samo nekako slabašno, isprano, malo neuvjerljivo.

[netsky prospekt]

svega ima u toj knjizi, pri tom ne mislim na sve kao svašta nego na sve kao baš sve

i dešava se danas, dakle ne ni jučer ni sutra, i ovdje, dakle ne ni tamo ni negdje

i ljudi su živi. i rata nema , nema, dugo ga nema, i onda udari drito u želudac, glavu i srce u dvije rečenice u posljednoj trećini romana, dokazujući da ga NITKO nije preživio, da bi se taj rat preživio treba valjda otići u Irak

i potraga za trenutkom kad je sve izgubilo smisao nema smisla jer se tog trenutka nitko ne sjeća odnosno sjećanje je pokvarljiva roba, baš kao što su ljudi, žene i muškarci pokvarljiva roba

i kraj je flashtastican, što ne znači da je kraj u flaši ili na dnu flaše, mada premnogima je

i knjiga je lijepa - mada se priča da je autor najveća pičketina od svih naših "pisaca" i pisaca, a po mizantropskoj mrzovoljnosti ravan jednom karakašu

eto, tako se priča. i piše.

[provincijalka 33]

Nisam čitala ovu posljednju knjigu ali svakako namjeravam. Meni je Perišić prije svega izvrstan književni kritičar i komentator kulturnih zbivanja, zatim scenarist ( iako je napisao samo scenarij za "Sto minuta Slave", nadam se ne i posljednji ), a tek nakon toga pisac. Rečenice mu znaju biti prezamršene i sve je "u nekakvom dimu". Ona nagrađena priča ( mislim da se zove "Rekonvalescent") koja je btw. uvrštena i u Antologiju hrvatske kratke priče, uopće mi se nije dopala, kao niti zbirka pjesama "Dvorac Amerika". Ali ja nekako, usprkos tome, redovito pročitam sve što on objavi; od članaka u Jutarnjem listu , pa do knjiga. Imam nekako ambivalentan odnos prema njemu, kao piscu.

[netsky prospekt]

provincijalka 33 kaže:

Rečenice mu znaju biti prezamršene i sve je "u nekakvom dimu".

ne sjecam se takvih recenica?
meni je knjiga citka, nigdje ne ide u kompliciranje i metafiziku, vise mozda ide na drugu stranu prema "frajerskoj", siromasnoj recenici koja komunicira znacenje svojim unutarnjim stavom, bas kao na ulici - skrt izbor rijeci naglasava suvisnost beskonacnih razglabanja i analiziranja

u romanu nema baroknih "cifranja", usotalom, ako je nastajao 5 godina u tom se vremenu vjerojatno dobrano procistio od takvih natruha

[Gea99]

Knjigu sam danas pročitala ....ništa je ne razumijem sva mi je neka nikakva ili je ja ne razumijem. Knjiga mi se nije svidjela.

[walter]

Meni taj Perišić nikako ne sjeda. Potpuno mi je nezanimljivo sve što sam od njega pokušao pročitati.

[jupi]

pocela je citati,ali samo pocela i sutradan ju vratila u knjiznicu

ne sjeda mi

[gdja Castro]

Meni je bila dobra. Drago mi je da se netko malo promišljenije i sa više smisla barem pokušao pozabaviti upravo tom emocionalnom prazninom i intimnom izgubljenošću identiteta generacije kasnih 60-tih i 70-tih, na potezu kasni komunizam - raspad i "općenarodnost" peaka rata - tranzicijsko mrvljenje svakog zajedništva, a sve kroz okvir onog cinizma i odmaka, koji kroz sve te slijedove na kraju postaje odustajanje, zamor i potpuni solipsizam.

Ima tu svega, baš ta šizofrenost naše stvarnosti, odnos prema tom totalno nereflektiranom uranjanju u ono što nam se kroz ovih 20 godina nudi: od muklosti novovala, furke rata do besciljnog menadžeriranja i društva spektakla. Bavi se on, u svom tom miš-mašu, i problemom provincije i grada, koji u svim ovim procjepima postaje koktel za poluđenje.

Ali baš kako je netko gore rekao, moglo je to i furioznije, ne znam, nije mi sjelo onako do kraja, nije me pogodilo koliko bi moglo i trebalo.
A dijelovi iz Iraka su jedini fascinantno dobro napisani. Pa se mislim, možda je stilom i htio prikazati taj orgijastički, ratni high i kasniju prazninu (pri čemu i jednom i drugom pokušava prilaziti s odmakom, dozom besmisla, ironije).

Ne znam, pošto mi prilično blago djeluju ovi ostali dijelovi, krajnji zaključak bi bio "nije on toliko moćan", ali, velim, možda sam u krivu.

[gdja Castro]

...Da, mi bismo, da svijeta oko nas nema, nakon rata tupili, u post-orgazmičkom klimaksu, u pljačku i besmisao, a umjesto toga, još znojne u krevetu, partner koji nas je i izjebao i pokrao, prije nego li je zbrisao, naručio nam je kućnu posjetu mini-cirkusa s posebnom dostavom Haribo-bombona i Amway prezentacijom. Roman je, ukratko, o tome.

[Cyn]

Knjiga je na mene ostavila toliko dubok dojam da sam maloprije otvorila topik s mišlju: "Aj da vidim što kažu - jel vrijedi čitat?" i onda, nakon pet-šest pročitanih postova odjednom zazvrndala: "Ujebote, ja sam ovo pročitala prije godinu dana". Jest da sam matora i senilna, ali sve to ipak nije dobar znak za knjigu, premda ne tvrdim da je loša. Samo je malo... lako zaboravljiva. Sad se sjećam da sam si, dok sam je čitala, mislila kako je Perišić s hrpom esejiziranja i pižđenja o "suvremenom trenutku" zapravo zamaskirao nedostatak priče, a opet - ti "eseji", koji se u romanu tretiraju kao digresije (a koje čine više od pola teksta), najbolji su dio. Znam da sam cijelo vrijeme čeznula da izbaci cijelu priču o Iraku, glavnom liku, njegovoj curi, kazališnoj predstavi, loše zamaskiranom Globusu i Nacionalu i ostala sranja - i da lijepo objavi knjigu sa zbirkom svojih rantova. E, da. I anegdota s Vasilom Tupurkovskim je

[gdja Castro]

Cyn kaže:

Samo je malo... lako zaboravljiva.

Upravo to. I šteta, jer mi je Perišić uvijek bio jedan od naših suptilnijih, pametnijih, naj-nekako-reflektiranijih pisaca, pa kad je uzeo promljeti sve što je uzeo, očekivala sam puno jači tekst.

[zoe z.]

gdja Castro kaže:

Upravo to. I šteta, jer mi je Perišić uvijek bio jedan od naših suptilnijih, pametnijih, naj-nekako-reflektiranijih pisaca, pa kad je uzeo promljeti sve što je uzeo, očekivala sam puno jači tekst.

Hm, meni se slično kao s Perišićem, dogodilo i sa Zadie Smith. Dok sam čitala dosta zabavno, dobro napisano, ali kasnije ne ostane skoro ništa.
Mislim da je to taj tip posredovanja nekih stvari. Naprosto, dobro je to o čemu piše, ali stvar je u načinu. Malo više safta, stilizacije, bilo čega osim 'suve' stvarnosti, molim.