''emotional eater'' - ozbiljan problem s hranom

[šinjorina]

imam ogroman problem vezan uz hranu i odlučila sam ozbiljno poduzeti nešto po pitanju toga,jer ovako više ne mogu. dosad sam ga uvijek rješavala dijetama, više ili manje neuspješno,ali mislim da sam sad stvarno dotakla dno.
naime, mislim samo o hrani,kako ću nešto pojesti i što je najgore mogu stvarno puno pojesti. jedem kad sam sretna, još više kad sam tužna, depresivna ili umorna. kad pojedem osjećam se užasno jer se prejedem i osjećam užasnu grižnju savjesti. jedem poskrivećki, a nekoliko puta sam i namjerno izazvala povraćanje jer sam se u tom trenutku mrzila. znam da je to loše i da vodi ravno u bulimiju,no ne prakticiram to više jer jednostavno mi vlastiti mozak viče da ću se uvaliti u još gore probleme.

jedan jedini puta kad sam uspjela srediti prehranu i biti na nekom normalnom režimu jest kad sam se prvi i jedini put sretno zaljubila, -ali trenutno u životu sam baš izgubila tu istu osobu,pokvarila sam odnose s prijateljima,gruba sam, razdražljiva i sama sam sebi mrska.

to naravno dovodi do katastrofalne razine samopouzdanja, imam čak periode kad ne volim izlaziti iz kuće jer se osjećam kao tenk,ružno, loše, a u zadnje vrijeme se sve to utrostručilo.

nisam tipični ''otpadnik'' iz društva, što je najgore to vrlo dobro skrivam i ljudi me smatraju veselom i komunikativnom osobom,a u meni sve vrišti. imam hrpu problema koje ne rješavam kako bih trebala nego hranom - i time se samo još dublje uvlačim. što je najgore, svjesna sam da objektivno nisam ni ružna ni glupa, a ni debela jer, uzimajući u obzir ovaj problem s hranom, imam ''samo'' oko 10 kila viška.

željela bih nekako riješiti te probleme s hranom u glavi, da ne trpam u sebe radi toga što ne mogu biti s osobom koju volim, što imam problema s nekim ljudima u životu.....nego da jedem isključivo radi razloga zbog kojeg ljudi normalni jedu - da se prehrane.

molim vas savjete, bilokakve, od kuda početi, samo me ne šaljite psihologu niti psihijatru jer sam spremna se sama suočiti s ovim, ali mi treba bilokakav savjet, iskustvo, bilo sto....hvala

[laura7]

savjeta nemam, meni trebaju

imam samo iskustvo: stoga ne brini ja imam tek 18 godina i imam 30 kila viška, osjećam s odvratno u svom tijelu, ionako mi je neugodno, a ovako mi je katastrofa,stalno mislim o hrani, život mi je u k...u, svakim danom sve više patim, a ne mogu prestati žderati

e da i ništa mi ne pomaže, sve je gore. i još moram učit za prijamni za ekonomski fax.

evo nadam se da si se utješila, sad kad vidiš da ima još gorih slučajeva.

a ljubav...muške mrzim

[Opća opasnost]

laura7 kaže:

a ljubav...muške mrzim

Mislim da ih ne mrzis.Mislim da te strah da bi oni tebe mogli mrziti
Inace,ja nekad imam slican problem.Jedino imam srecu sto to nekako drzim pod kontrolom,znaci ne udebljam se nikad ekstremno(sport,zdrava prehrana u "dobrim fazama"i sl.).
Ipak tocno znam kakav je to osjecaj.Tuzan si,sam,nervozan,nemiran,imas osjecaj da nista nema smisla.I onda ti hrana da onaj osjecaj sigurnosti koji ti treba.Naravno,to vrlo kratko traje.
Sve se pretvara u zacarani krug:emocije(uglavnom negativne)-hrana u velikim kolicinama-javlja se savjest,debljina-negativne emocije.Ja cesto uspijevam izaci iz tog kruga.Nazalost ne mogu objasniti kako,ali kad otkrijem javit cu vam...

[nina333]

laura7 kaže:

savjeta nemam, meni trebaju

imam samo iskustvo: stoga ne brini ja imam tek 18 godina i imam 30 kila viška, osjećam s odvratno u svom tijelu, ionako mi je neugodno, a ovako mi je katastrofa,stalno mislim o hrani, život mi je u k...u, svakim danom sve više patim, a ne mogu prestati žderati

e da i ništa mi ne pomaže, sve je gore. i još moram učit za prijamni za ekonomski fax.

evo nadam se da si se utješila, sad kad vidiš da ima još gorih slučajeva.

a ljubav...muške mrzim

Laura, definitivno si premlada da bi imala toliko kila viška..Što tvoji roditelji misle o tome? Da li ti netko od roditelja ima problema s težinom?
Što najčešće jedeš, i gdje, mislim, doma jedeš, ili trošiš džeparac na hranu?

[mrrrnjao]

nina333 kaže:

Laura, definitivno si premlada da bi imala toliko kila viška..Što tvoji roditelji misle o tome? Da li ti netko od roditelja ima problema s težinom?
Što najčešće jedeš, i gdje, mislim, doma jedeš, ili trošiš džeparac na hranu?

apsolutno je nerelevantno gdje jede i sto jede, problem je u njezinoj glavi kao i u glavi autorice ove teme.
tek kad rijese probleme psihicke prirode, otici ce i kile.

imam slicnu situaciju, doduse ne toliko izrazenu jer ipak imam neku tocku kontrole do koje kad dodjem ,prestajem s pretrpavanjem hranom i metenjem problema pod tepih tako da si napravim porciju palacinki ili cega vec.

ne znam kako se rijesiti toga, ali vjezbanje karaktera, polagana izgradnja pozitivnog stava prema zivotu i mantra da se problemi ne rijesavaju uz hranu, vec uz celicnu volju, mozda pomogne

(iako znam da odvikavanje od ovog zvuci kao jedna od metoda za mucenje iz 2.svjetskog rata)

[nina333]

nina333 kaže:

Laura, definitivno si premlada da bi imala toliko kila viška..Što tvoji roditelji misle o tome? Da li ti netko od roditelja ima problema s težinom?
Što najčešće jedeš, i gdje, mislim, doma jedeš, ili trošiš džeparac na hranu?

Dakle, ona ima samo 18 godina, a pretpostavljam da je tako puno kila dobila hraneći se kod roditelja, jer tek upisuje fax, i ne radi, a hranu moraš kupiti ako želiš jesti.
Zbog njenih godina, smatram da je pitanje više nego opravdano, i itekako važno.

[trubadurr]

šinjorina kaže:

imam ogroman problem vezan uz hranu i odlučila sam ozbiljno poduzeti nešto po pitanju toga,jer ovako više ne mogu. dosad sam ga uvijek rješavala dijetama, više ili manje neuspješno,ali mislim da sam sad stvarno dotakla dno.
naime, mislim samo o hrani,kako ću nešto pojesti i što je najgore mogu stvarno puno pojesti. jedem kad sam sretna, još više kad sam tužna, depresivna ili umorna. kad pojedem osjećam se užasno jer se prejedem i osjećam užasnu grižnju savjesti. jedem poskrivećki, a nekoliko puta sam i namjerno izazvala povraćanje jer sam se u tom trenutku mrzila. znam da je to loše i da vodi ravno u bulimiju,no ne prakticiram to više jer jednostavno mi vlastiti mozak viče da ću se uvaliti u još gore probleme.

jedan jedini puta kad sam uspjela srediti prehranu i biti na nekom normalnom režimu jest kad sam se prvi i jedini put sretno zaljubila, -ali trenutno u životu sam baš izgubila tu istu osobu,pokvarila sam odnose s prijateljima,gruba sam, razdražljiva i sama sam sebi mrska.

to naravno dovodi do katastrofalne razine samopouzdanja, imam čak periode kad ne volim izlaziti iz kuće jer se osjećam kao tenk,ružno, loše, a u zadnje vrijeme se sve to utrostručilo.

nisam tipični ''otpadnik'' iz društva, što je najgore to vrlo dobro skrivam i ljudi me smatraju veselom i komunikativnom osobom,a u meni sve vrišti. imam hrpu problema koje ne rješavam kako bih trebala nego hranom - i time se samo još dublje uvlačim. što je najgore, svjesna sam da objektivno nisam ni ružna ni glupa, a ni debela jer, uzimajući u obzir ovaj problem s hranom, imam ''samo'' oko 10 kila viška.

željela bih nekako riješiti te probleme s hranom u glavi, da ne trpam u sebe radi toga što ne mogu biti s osobom koju volim, što imam problema s nekim ljudima u životu.....nego da jedem isključivo radi razloga zbog kojeg ljudi normalni jedu - da se prehrane.

molim vas savjete, bilokakve, od kuda početi, samo me ne šaljite psihologu niti psihijatru jer sam spremna se sama suočiti s ovim, ali mi treba bilokakav savjet, iskustvo, bilo sto....hvala

točno si napisala. trebala bi biti sa ljubljenom osobom. bez toga je život bez veze. budi aktivna na upoznavanju novih muškaraca i možda sretneš ljubav svog života. znam da to ne može čovjek planirati ali ako si skroz u kuči teško češ nači srodnu dušu.
ja sam sretno zaljubljen i smanjio sam hranu na normalu. kad sam sa svojom dragom ne trebam ni jesti.
vjeruj nisi jedina sa tim problemima.

[Maslina]

Imam sličan problem. Svaku emocionalnu prazninu punim hranom. Nisam riješila problem, ali pokušavam zdravo jesti i kretati se, tako da se nisam nikada previše udebljala; ali sama ta moja ovisnost o hrani me iritira. Željela bih razdvojiti u svojoj glavi hranu i emocije, i nije mi jasno kada su uopće one postale jedno? Znam da to nije bilo u pubertetu, čak ni u ranim dvadesetim jer tada uopće nisam puno jela.

[nina333]

trubadurr kaže:

točno si napisala. trebala bi biti sa ljubljenom osobom. bez toga je život bez veze. budi aktivna na upoznavanju novih muškaraca i možda sretneš ljubav svog života. znam da to ne može čovjek planirati ali ako si skroz u kuči teško češ nači srodnu dušu.
ja sam sretno zaljubljen i smanjio sam hranu na normalu. kad sam sa svojom dragom ne trebam ni jesti.
vjeruj nisi jedina sa tim problemima.

Nije baš tako, jer, ako nešto s voljenom osobom pođe po zlu, onda se osoba ponovo pronalazi u tješenju hranom.
Dijeta nije rješenje, kao ni zbrajanje kalorija. Treba promijeniti prehrambene navike.

[mrrrnjao]

nina333 kaže:

Nije baš tako, jer, ako nešto s voljenom osobom pođe po zlu, onda se osoba ponovo pronalazi u tješenju hranom.
Dijeta nije rješenje, kao ni zbrajanje kalorija. Treba promijeniti prehrambene navike.

ma sve to stoji, ali iz iskustva znam da primarni problem nas emocionalnih jedaca nije ''promijeniti prehrambene navike'' nego promijeniti naviku da probleme rjesavamo hranom. sto znaci da kad se pojavi neki problem, necu posegnut za divnom divovskom staklenkom nutele, nego cu porazmisliti sto mene tocno muci i rijesiti to bez kratkorocne ''pomoci'' hrane.

a prehrambene navike se uz taj stav se nuzno mijenjaju i same od sebe, posto je glavna ''tjesiteljska'' hrana uglavnom nezdrava, kaloricna, vecinom ugljikohidrati...

[nina333]

mrrrnjao kaže:

a prehrambene navike se uz taj stav se nuzno mijenjaju i same od sebe, posto je glavna ''tjesiteljska'' hrana uglavnom nezdrava, kaloricna, vecinom ugljikohidrati...

Da, ugljikohidrati, pogotovo oni koji imaju glikemijski index veći od 50.
Iskreno, ovisnost o ugljikohidratima je prava ovisnost, i sama snaga volje ponekad nije dovoljna da bi se tome stalo na kraj.
Tu započinje ta "vrtnja u krug".

[nina333]

Tu je itekako potrebna psihološka pomoć.

[laura7]

[QUOTE=Opća opasnost;14180860]Mislim da ih ne mrzis.Mislim da te strah da bi oni tebe mogli mrziti

da mrzim ih jer su me zlostavljali vlastiti brat i bratić dok sam imala 5 godina, a otac mi je poremećen, također je mamu tukao te su se razveli.

[chickeneye]

laura, brzo potrazit pomoc!

[nina333]

Laura, što si točno mislila kad si rekla da te zabavlja, tj. da voliš dramatizirati?

[Opća opasnost]

laura7 kaže:

da mrzim ih jer su me zlostavljali vlastiti brat i bratić dok sam imala 5 godina, a otac mi je poremećen, također je mamu tukao te su se razveli.

To naravno nisam znala.Zao mi je sto ti je bilo(i ostalo)tako tesko.
Budi ponosna sto si uopce u situaciji da se pripremas za neki faks s obzirom na to kakvo si djetinstvo imala.
Ne poznajem te,ali mislim da ti je i samoj jasno da tvoj problem nije u samoj hrani,nego je to samo simptom koji ti ukazuje na puno dublje probleme i uzroke(a uz to sve cini jos gorim...).
Molim te potrazi pomoc,spasit ces se

[kalei]

hej!


naravno da te najbolje razumiju ljudi koji imaju isti problem, pa tako i ja.
moj je još gori jer se nastavlja u bulimiju.

ali svaki dan je nova borba!
reći ću ti par stvari koje meni pomažu. Kad me uhvati želja za prejedanjem pogledam na sat i kažem si: u toj hrani uživati ću 5 minuta i sve se opet vraća na isto, što će mi to?
što je tih 5 minuta s obzirom na svo ostalo vrijeme?
i svaki dan kad se probudim, a prijašnji dan je bio ''uspješan'' odlično se osjećam.
kad se poželiš prejesti stalno si ponavljaj u glavi osjećaj krivnje koji ćeš poslije imati.
ako hranu vežeš uz emocije, probaj povezati to da će ti unošenje nezdrave i nepotrebne hrane (znači kad nisi gladna, nego željna) donjeti negativne emocije koje će onda trajati ostatak dana.

što je onda tih pet ili deset minuta guštanja u hrani s obzirom na ostatak dana/života?

[mrrrnjao]

kala_kalei kaže:

hej!


naravno da te najbolje razumiju ljudi koji imaju isti problem, pa tako i ja.
moj je još gori jer se nastavlja u bulimiju.

ali svaki dan je nova borba!
reći ću ti par stvari koje meni pomažu. Kad me uhvati želja za prejedanjem pogledam na sat i kažem si: u toj hrani uživati ću 5 minuta i sve se opet vraća na isto, što će mi to?
što je tih 5 minuta s obzirom na svo ostalo vrijeme?
i svaki dan kad se probudim, a prijašnji dan je bio ''uspješan'' odlično se osjećam.
kad se poželiš prejesti stalno si ponavljaj u glavi osjećaj krivnje koji ćeš poslije imati.
ako hranu vežeš uz emocije, probaj povezati to da će ti unošenje nezdrave i nepotrebne hrane (znači kad nisi gladna, nego željna) donjeti negativne emocije koje će onda trajati ostatak dana.

što je onda tih pet ili deset minuta guštanja u hrani s obzirom na ostatak dana/života?

super receno, pomaze

[NextG]

1...
2...
3...
4...
5.neumjerenost u jelu i piću
6...
7...

poznato?

[kalei]

NextG kaže:

1...
2...
3...
4...
5.neumjerenost u jelu i piću
6...
7...

poznato?

pa??

90% muškaraca drka svaki dan
1.
2.
3.
4.bludnost
5.
6.
7.

oni si ni ne pokušavaju pomoći, ova cura bar shvaća i priznaje svoj problem i želi si pomoć