Biti dijete - nekad i sad

[Lali Puna]

Često razmišljam o tome kako odrastaju današnja djeca u usporedbi s time kako smo odrastali mi. Pri tom ne mislim na to da oni imaju plejstejšn i mobitel, a mi smo imali loptu i barbi nego na neke vrijednosti, stavove, odnose, načine....na temu me izravno konačno potakla rasprava o zakonskoj odredbi da predškolsko dijete ne smije samo biti doma i preporuci pravobraniteljice da se kod kuće ne ostavljaju djeca do 10-12 godina te rasprava na tu temu.

Ja sam 'ključić oko vrata' generacija i to sam ja još bila prva dva razreda u boravku + treći je mama bila na porodiljnom sa sestrom. Al sam sa 10 godina, u 4. osnovne, bila savršeno sposobna bit sama doma, podgrijat ručak, napisat zadaću i još sam imala zadatke tipa spremit krevete i sl. Djeca u mojoj užoj obitelji su sad, dakle kad su kao drugačija vremena, od negdje 8-9 godina sama kod kuće, eventualno uz neku čuvalicu prvih mjesec dana da olakša proces tranzicije. I svi oni i jesu dovoljno zreli, odgovorni i samostalni za bit sami doma.
možda danas klinci jesu drukčiji, vremena jesu drukčija...ali kako drugačija, to ne znam...

vidim da sam preveč oduljila pa ću skratit što sam imala - čitam po forumima mame koje su u nedoumici pustititi svoje dijete od 5-6 godina da prespav vikend kod bake i djeda u drugom gradu. jer da nikad do tad nije bilo odvojeno od njih više od 24 sata. meni je to ja sam išla na more s vrtićem, svake godine u odmarališta u osnovnoj školi, a ostatak ljeta sam provodila kod bake i dede na selu.

ja sam s 12 godina išla po sestru u vrtić. danas, koliko čujem, vrtići predaju djecu samo roditeljima ili osobama za koje su roditelji poslali potpisanu izjavu da im smiju dat dijete. i nikom maloljetnom

jednog su poznanika u vrtiću njegovog sina špotali da ga potićče da igra lovice jer da je to igra koja riskira ozljede i da nek ga uči da se igra nešto drugo. djeca se danas i sa 6-7-8 igraju u parku pod budnim okom mama ili baka sa strane, mi smo, sjećam se, negdje od 5-6 haračili ispred zgrade, samo nismo smjeli ići iza i nigdje daleko

[tjeskobna pastrva]

mi smo imali ovakvo ogranicenje - da mama s prozora vidi.

inace se ne sjecam kad sam pocela ostajat sama doma, prvo sam bila u boravku a onda je poceo rat pa su nas cuvali u skolskoj knjiznici. zato su bili nesto oprezniji u to doba. i redovito sam ljetovala kod bake, ne bih se starcima ni javljala da me nisu ganjali s telefonom

[pink5]

u mom slučaju je ogromna razlika,onda se stariji izvlače kako je prije rata bilo drugo,onda si mogao mirno šetat ulicom. Jako rano smo se počeli igrat na dvorištu,brat sestra i ja smo po godinu dana razlike i super smo se snalazili,već sa svojih 5,6 godina bi išli se igrat i u drugo dvorište,nitko nam nije branio,nikad nismo radili ono nered,u glavi nam je bila samo igra sa drugom djecom. Mogu reći da sam imala stavrno predivno djetinstvo,iako je par godina bio rat,ali mi taj rat tada nismo doživljavali tako crno,nekako je u našim očima bio drukčiji. Jako brzo sam se osamostalila,sad jel to posljedica bezbrižnog djetinstva.
Imam i mlađu sestru od 11 god i sušta je suprotnost nama,njoj starci ne daju ni samoj preko ceste,niti mama očekuje da bi ona mogla sama svoju sobu pospremit,njoj je normalno da sve i dan danas umjesto nje radi,a s nama je bila totalno drugačija priča.

[Caissa]

I ja se cesto pitam otkud tako velike razlike, da li su se sadasnje generacije djece vise ulijenile nego prije 10-20 godina? Ja imam dva sina blizanca, 4 godine i stvarno ih pokusavam od malih nogica nauciti nekom redu i "obavezama" pa kad im kazem da papirice od bombona bace u smece ili tanjur poslije dorucka stave u sudoper, ja dobijem kritike od rodbine i prijatelja kao "pa oni su tek 4 nemoj im to raditi" wtf
so what ako su 4, brzi su od mene
ne znam, sto se tice kucnog odgoja tu cu ostati cvrsta ali sto se tice pustiti ih same da se igraju bez nadzora, tu sam malo paranoidna mozda zato u kojom drzavi zivim, gdje se svasta desava sa djecom.

[shtefy]

I ja sam bila "ključ oko vrata" generacija. Baka je umrla rano, ne znam jesam bila 1. razred ili nešto kasnije. Nikakve tete čuvalice, mama radila 3 smjene, stari vječito po službenim (ili neslužbenim) putovima, pijankama...

I ja sam morala napisati zadaće, pospremiti krevete, podgrijati ručak sebi i, ako je mama radila drugu, ponekad ocu (ako nije došao tek predveče, izvrnuo se na trosjed i zahrkao), ostavljala mi je spisak za kupovinu i sl. Ponekad sam znala otići pred mamu kada je dolazila s posla i po cijeli kvart daleko, bila sam možda tek 3-4 razred. I većina djece u mom naselju u to doba je tako živjelo. Pa smo se često nalazili nas nekoliko kod jednoga, zajedno učili, jeli, igrali se...

Nedostajala mi je mama, ali sam bila svjesna da ona mora raditi, da je to tako i da ni ona sama nema utjecaja na to - tako mora biti i gotovo. I tih vremena se sjećam gotovo sa nostalgijom, zapravo nam je bilo lijepo, ništa nam stvarno nije nedostajalo, imali smo i roditeljsku brigu, ali i veliku dozu slobode. I nismo je zloupotrebljavali.

Vjerujem da tako može biti i sa današnjim klincima. Samo treba od malena s njima biti iskren, otvoreno razgovarati i razvijati međusobno povjerenje, a ne ih potcjenjivati i praviti od njih mamine mazice koje danas-sutra nće biti sposobne ni koji dan ostati same.

Imala sam jednog pripravnika, jako drag i simpatičan dečko, ali mater mu je bila luda k'o kupus. I takva je od sina također napravila invalida u glavi. Mali je sa nekih 25-26 god. bio toliko ovisan o mami (neću ni spominjati da nije imao curu) da je, kad je mama morala na more u kolovozu zbog ambrozije, a tata je išao s njom, on skoro zaplakao da tko će njemu sada skuhati i oprati veš (on je morao biti na poslu)... Želimo li takvu djecu?

[Ollantay]

da, dobra tema. i ja sam o tome razmišljala.....
isto kao i većina vas ovdje i ja sam odrastala s ključem oko vrata. bila sam četvrti osnovne kad mi je mama iz ureda diktirala kako da dovršim ručak koji je ona započela večer prije. bilo mi je normalno da smo brat i ja sami doma, išli smo u dnevni boravak do četvrtog razreda. nitko me nije morao opominjati da moram napisati zadaću, to se podrazumijevalo da mi je zadatak. spremanje kreveta, robe i slične stvari su se isto podrazumijevale. kao i još mnogo toga.
koliko god mi se puno puto sve to nije dalo, sretna sam jer smo boje bili osposobljeni za život bez staraca u dobi kad smo se odvojili od njih.
e, sad, šta se događa s ovim generacijama dana i zbog čega se događa, pitam se puno puta.
nije mi jasno to da djeca ne mogu ostati sami doma, po naputku pravobraniteljice. a tko će bit s njima ako roditelji rade? nemaju svi bake, teta, dobre susjede, a ni love za tete čuvalice.

[magaly]

biti dijete nekad...eto...ja sam imala tu sreću da je moja majka bila samnom doma..

no uvijek se sjetim svoje prijateljice čiji su roditelji radili a ona je sama bila stalno...
znam da si je sama radila tople sendvice ili si je na grill-u ispekla krmenadl u dobi kojih 10-11 g...

mislim da se tada mirnije zivjelo i nije bilo toliko nasilja po cestama ...nije čak ni toliko prometa bilo kao danas...

mi smo izlazili ispred zgrade sa društvom..i roditelji su u svakom trenutku znali gdje smo...
kad sam počela izlaziti nije mi bio bad vratiti se sama oko ponoći doma...danas mislim da dijete od 16 g više nije sigurno u to doba na cesti...
no ja govorim o kasnim 80-tim godinama...tada su ipak bila neka druga vremena

[PiaLolla]

Ja sam isto bila mala harachica sa kljuchichem oko vrata koja je uporno kasnila doma....pa ponekad chak po tri sata........danas da ti dijeteta nema 3 sata - roditelji bi zvali policiju.....a moji su nazivali prijatelje i trazili me po grmovima parkicha

Ja sam sa 5, 6god. uredno ishla u duchan sama.....pekla plachinke za cijelu obitelj.....Ishla sama u shkolu i iz shkole......

Sa 8, 9god ishla "sama" more sa drushtvo nasha djeca (nepoznata djeca)

Sa 13godina ostajala do ponochi u parkichu ispred zgrade

Sa 16 ishla sama sa frednicom na more na tri mjeseca (smjeshaj smo imale, lovu zicale od staraca svaki tjedan prek poshte , imali karticu i telefonirale svaki drugi/trechi dna na govornici starcima....ma ako i tolko)


BUT.......neznam da li bi se usudila ovako postupati sa svojim djetetom......pogovoto jer smo "nedavno" izashli van......a kako ja izgledam puno mladje, frednica je upala prichajuchi sa nekim dechkima koji imaju 19god
To vishe nije normalno...klinac je prichao takve nebuloze, njegova frednica je prostachila i vucarala se po podu ko najvecha *urvetina, da bi na kraju tip rekao da je u stanju ubit nekog i zatuch curu, jer kao ima PTSP

I aj sad ti pusti dijete van.......ja sam se prepala, bem ti tinejdjere danashnje!

[larazg]

ja sam također 'ključ oko vrata' generacija.

Drugačije je bilo.

Nije se imalo puno toga pa nisu ni bile nekakve potrebe djeteta. Nisi imao previše izbora pa ono što si dobio bilo je to (jer nije baš bilo drugog).
Moralne vrijednosti su bile drugačije, o njima se je pričalo, pisalo, čitalo.... jednostavno onaj koji je bio pošten nije blesav. Onaj koji bi vratio tuđe bio je častan čovjek (a ne idijot kao danas).
U djetinjstvu Romeo i Julija su bili pojam prave i iskrene ljubavi.. Danas ispada da je Julija odavno umrla a Romeo je postao oličije 'papka' ili 'budale' jer nije dovoljno macho

Neusporedivo vrijeme za današnje situacije. Nekada je laž bila najveći grijeh djetata, a danas se laž odvažila i to je nešto najnormalnije kod djeteta (sva djeca lažu)

i na kraju da kažem svoj rezime

mi smo bar imali snove koji se teško ostvare.....
A snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare.

i to je ta vrijednost Lali Puna o kojoj si ti potaknula ovu temu

[Torcidas]

Paa prije je bilo dosta lakše ja mislim ne zbog toga "bilo je prije rata" nego zbog jedne činjenice. Bilo je puuuuno manje automobila i svi su se bojali policajaca i nisu radili gluposti. Sada je problem pustit dite na ulicu. Ulica gdje sam ja kao dijete igrao nogomet (posred ulice i kad bi došlo auto pomakli bi branke i pustili ga da prođe, sada je zagušena i dnevno tuda prođe par tisuća automobila. Mnogi parkovi su pretvoreni u stambene zgrade, novi parkovi se ne rade i djeca nemaju baš puno solucija za izaći vanka.

Ja sam sa 4 godine išao sam na more (200m od kuće) i vodio sestru od 2.5 godina i roditelji su me puštali. Ja sam nakon prvih 10ak dana išao sam u prvi razred osnovne škole bez problema, kuči kad bi se vratio skuhao bi za ručak ono što je mater pripremila, oprao bi posuđe, usisao kuču bez problema, a sada se stvarno sve prominilo...

[gogiva]

vecina nas ovdje je odrastala sa sisemom "kljuc oko vrata".....
da bila su drugacija vrmena i da bili smo mi nekako poslusinija dijeca inasi su roditelji bili drugaciji nego mi.....bilo i je drugacije vrijeme;manje televizije,manje saznjanja o ubojstvima saobracajnim nesrecama,otmicama i slicno i zato i jesu nasi roditelji bili bezbrizniji i puno smireniji nego mi danas ....

moje misljenje je da su se roditelji odnosno odrasli promjenili nego da su dijeca drugacija....
ja sam od svoje 5 godine isla sama sa bakom i deom na more i bila cijelo ljeto a roditelji su dosli samo kada su dobili godisnji,a kasnije mi se produzio i brat i tako je bilo dok nisam krenula u srednju skolu jer je tada pocela praksa i nisam mogla vise cijelo ljeto biti na moru ..nikada nije bilo problema ,dobro znali smo biti i bolesni i u krastama i slomljeni dok smo pod nadzorom baka i deda ali boze moj to je dio orastanja ...
isto mislim napraviti sa svojom dijecom da ih saljem na more sa bakama i dedama(mislim zasto ne)....

istina da ju nemogu do odredjene dobi ostaiti samu doma ali kada dodje vrijeme za to i ako sam sposobna da ju dovedem do toga da bude odgovorna i prvenstveno svijesna toga da mam i tata nece uvjek moci biti prisutni tu da naprave nesto za nju ili njih nevidim razloga zsto nebi i ona zivjela u sistemu "kljuc oko vrata".....

zasto danas roditelji smatraju da im dijeca za tako nesto nisu sposobna i ja neznam ali znam da jako grijese i da se zato deasava to sto se desava ....
sami od njih radimo inerten osobe i niko mi nemoze reci da je krivo vrijeme jer nije .....

primjer ove godine nismo isli na docek jer je bila bolesna i relativno da tako kazem mala i budila se stvarno po 10 puta po noci ali druge ako bude sve u redu cuvat ce je baka i deda i sve pet ....to sam i izjavila pred jednom kolegicom koja me u cudu pogledala i bas je njen muz komentirao da su oni isli nedavno na svadbu (njihova je godinu ispred moje) i da je ona pukla i daus nakon ponoci isli kuci jer nije mogla izdrzai to sto dijete cuva neko a ne ona sama ....e sada nisu problem dijeca nego roditelji .....

[Inica]

Ja sam imala super djetinjstvo, djed i baka nisu živjeli s nama u istom stanu, no bili su u istom ulazu zgrade (kad smo bile male, oni bi nas čuvali dok nisu došli mama i tata s posla, nismo išle u vrtić). Igrale smo se vani, no morali su znati gdje smo. Zakasnila sam jednom doma 20 minuta i dobila kaznu da za svaku minutu kašnjenja ne smijem po jedan dan ići van. Vrlo učinkovita kazna, nije mi više padalo na pamet kasniti, imala sam tel. karticu za nazvati ako sam vidjela da baš nikako neću stići na vrijeme. Kad sam imala 11-12 godina, znala sam ostati doma sama s 5 godina mlađom sestrom i nikad nismo napravile nikakvo sra... Od početka smo imale svoja zaduženja, na početku je to bilo da pospremimo za sobom igračk, maknemo svoj tanjur sa stola, kasnije brisanje suđa (mama bi obrisala noževe) i s vremenom smo se sve naučile raditi. Sjećam se da su me frendice zezale kad bi mi subotom ujutro svi zajedno čistili i spremali stan jer one to nisu morale raditi. Meni to nikad nije smetalo, jer smo se uz to super zabavljale s mamom i tatom. Imala sam dvije godine kad su me prvi put pustili s bakom i djedom na more, znala bih prespavati s 4 godine kod mamine sestrične ili biti kod djeda u Slavoniji bez staraca na par dana i to mi je bilo super!
Trebam roditi za tri mjeseca i ne želim raditi invalida od svog djeteta. No kako će biti, vidjet ćemo.

[Lindsay]

ovo je tema o kojoj i ja često razmišljam.

ja sam na sredini 20-tih ali sam također s vrtićem išla na more sama ( s društvom naša djeca), od malena spavala kod bake i dede pogotovo kad sam dobila brata jer sam bila jako ljubomorna pa radila sranja, kasnije kad sam krenula u 1. razred OŠ isto dobila ključić, dolazila kući prva i bila sam dok mama i tata nisu došli kući, podgrijala si sama ručak i također sam imala zadatke- napravi to i to prije nego mi dođemo kući. najčešće, nekad sam bila i kod bake i dede...
kasnije sam često čuvala brata , pravila nam za jesti i onda se išli zajedo igrati...a nije bilo mobitela da nas mama i tata stalno provjeravaju gdje smo.

osim što danas vidim često djecu koja su vrlo nesamostalna i s 8 godina ne znaju zavezati cipele nekako mi se čini da djeca više nemaju autoriteta i ne poštuju nikoga- nema respekta prema nastavnicima, prema starijima općenito, kaže se svakome što ga ide, grubi su itd.

kod mladih/srednjoškolaca ista stvar, kao da se cijene grubost, bezobrazluk, drskost, tučnjave, ismijavanje, podcjenjivanje i sl. barem ja vidim da te stvari prevladavaju.

[kupusichka]

ja do faksa nikad nisam bila sama, to je suprotna, jednako frustrirajuća strana
zezam se, mi smo imali baku, dida i hrpu poznatih susjeda. A ni mama nije radila negdje do moje 10e godine. Moji roditelji nikad na poslu nisu brinuli jesmo gladni i što radimo....
nisam išla nigdje daleko, jer nije bilo osobitih prilika, ali bi me roditelji pustili da su mogli, tako sam išla u kasnijim razredima OŠ na višednevne izlete s izviđačima....



Ja sam možda jedna od onih koji su potakli temu, ali ono o čemu ja pričam-ostajanje djeteta samog doma sa 7g, meni nema nikakve veze s ovim.
Moje će dijete isto ići u boravak, isto prva 3 razreda, jer ga kasnije nema, i kasnije ćemo se MORATI snalaziti. Ali moje dijete nema bake, dide ni poznate susjede, do 16 sati u kvartu je praktički-prazno-živimo u novosagrađenom kvartu u ZG di su uglavnom mladi ljudi imlade obitelji, koji do toliko sati rade i nikog nema...i iskreno, nije mi svejedno da mi 10godišnje dijete bude samo u krugu nekoliko stotina metara
S druge strane, ja jedva čekam da dijete ide na izlete s vrtićem i školom, samo nek više poboljšaju te autobuse i stave pojaseve, ali mislim da je to divan doživljaj i nikad mu to nebi uskratila.
Isto tako, dok smo ovo ljeto selili, moje je 3,5 godišnje dijete, presretno, provelo mjesec dana kod bake na moru, mi smo dolazili svaki vikend, ali tjednima, iako mi je bilo teško, nije mi padalo na pamet zbog toga frustrirati dijete.On je istinski uživao. Pa sam, nakon prvih suza, uživala i ja i mm u mladenačkom životu

[Lali Puna]

ok, ajmo na stranu to da je nekad bilo drugačije i da je bilo sigurnije i da smo mi svi bili nekak poslušnija djeca. to je istina.
ali, je li to razlog da se djeca ne smiju igrati lovice u vrtiću? eda ne bi pala. lovice je proglašena riskantnom igrom koju treba izgbjegavati.
je li to razlog zašto neka djeca do školske dobi nisu nikad bila odvojena od mame više od par sati? i veeeliki je problem i pitanje pustiti dijete od 5 godina prespavati vikend kod bake ili ne?

nije samo stvar sigurnosti i vrijednosti. danas je komplicianije i teže biti roditelj, danas su roditelji puno više vezani za djecu, više s njima razgovaraju, drugačije se pristupa imanju djece. nekad su se djeca odgajala jednako kao što su i naši roditelji odgajani - s dobrom dozom roditeljskog autoriteta, sa strahopoštovanjem prema roditeljima i najveća dječja vrlina je bila poslušnost. ja sam dijete iz radničke obitelji, možda je drugdje bilo drugačije, ali moji roditelji nisu čitali o aktivnom slušanju, raspitivali se kod prijatelja kako oni riješavaju problem ispada bijesa i sl. bijes se riješavao metodom 'imaš bit kuš ili ćeš dobit po guzici'.
vrtići su bili velika čuvališta u koja su ostavljali djecu na 8 sati eto da su pod nadzorom, nisu se raspitivali kakav je program, jel ova teta kreativno radi s djecom, nisu dolazili na roditeljske radionice i sl.

dakle, naši roditelji kao takvi nisu bili toliko povezani s nama, svojom djecom i naravno da im je bilo najnormalnije poslat nas na 2 mjeseca baki bez telefona i posjetit svaki drugi vikend, a mame danas nisu sigurne jel dijete može izdržat dva dana kod bake bez nje ili ona bez njega.

[kupusichka]

Lali Puna kaže:

ok, ajmo na stranu to da je nekad bilo drugačije i da je bilo sigurnije i da smo mi svi bili nekak poslušnija djeca. to je istina.
ali, je li to razlog da se djeca ne smiju igrati lovice u vrtiću? eda ne bi pala. lovice je proglašena riskantnom igrom koju treba izgbjegavati.
je li to razlog zašto neka djeca do školske dobi nisu nikad bila odvojena od mame više od par sati? i veeeliki je problem i pitanje pustiti dijete od 5 godina prespavati vikend kod bake ili ne?

nije samo stvar sigurnosti i vrijednosti. danas je komplicianije i teže biti roditelj, danas su roditelji puno više vezani za djecu, više s njima razgovaraju, drugačije se pristupa imanju djece. nekad su se djeca odgajala jednako kao što su i naši roditelji odgajani - s dobrom dozom roditeljskog autoriteta, sa strahopoštovanjem prema roditeljima i najveća dječja vrlina je bila poslušnost. ja sam dijete iz radničke obitelji, možda je drugdje bilo drugačije, ali moji roditelji nisu čitali o aktivnom slušanju, raspitivali se kod prijatelja kako oni riješavaju problem ispada bijesa i sl. bijes se riješavao metodom 'imaš bit kuš ili ćeš dobit po guzici'.
vrtići su bili velika čuvališta u koja su ostavljali djecu na 8 sati eto da su pod nadzorom, nisu se raspitivali kakav je program, jel ova teta kreativno radi s djecom, nisu dolazili na roditeljske radionice i sl.

dakle, naši roditelji kao takvi nisu bili toliko povezani s nama, svojom djecom i naravno da im je bilo najnormalnije poslat nas na 2 mjeseca baki bez telefona i posjetit svaki drugi vikend, a mame danas nisu sigurne jel dijete može izdržat dva dana kod bake bez nje ili ona bez njega.

moje je dijete izuzetno vezano za nas, mislim, teoretski, to je dijete dojeno 2 godine, ja sam počela radit tek kad je imao 2,5 godine, spava s nama, još uvijek povremeno....netko treći ga je prije vrtića čuvao rijetko i nikad...razmišljamo i razgovaramo o svakom elementu odgoja, pa u detalje znamo svaki ispad i reakcije, šta se i koliko radi u vrtiću i prvi smo na roditeljskim radionicama-oboje.
pa je bez problema izdržao kod bake. Doduše, mi smo dolazili vikendima, ali nije ni zaplakao
Vjerujem da je on JEDNOSTAVNO imao apsolutno povjerenje da ćemo mi doći i da će mu bit super. I to je to. Jer ga se nigdje i s nikim ne ostavlja bez objašnjavanja, razgovora, dogovora...ne bježi mu se iza ledja i slične gluposti.Vjeruje nam.

[Inica]

Lali Puna kaže:

dakle, naši roditelji kao takvi nisu bili toliko povezani s nama, svojom djecom i naravno da im je bilo najnormalnije poslat nas na 2 mjeseca baki bez telefona i posjetit svaki drugi vikend, a mame danas nisu sigurne jel dijete može izdržat dva dana kod bake bez nje ili ona bez njega.

Moji bratić i sestrična (7 i 10 godina) su prošli tjedan prvi put bili 4 dana kod mene u ZGB-u bez mame i tate. Da ne kažem kolike su odrasli radili drame oko toga (uključujući i mog djeda s kojim sam ja u dobi od 10 godina bez problema s onim ogromnim vilama čistila štalu i hranila krave na praznicima u Slavoniji) da sam ja maltene dobila živčani slom i sve otkazala. Klinci su došli, MM i ja se maksimalno angažirali oko njih, svuda ih vodili (u Prirodoslovni muzej, po gradu, knjižare, kino, aerodrom gledat avione, na jedan rođendan...) i nas četvero se stvarno super zabavilo. Jedine osobe koje su u tom razdoblju plakale su bili njihova mama i djed. WTF?!? To su klinci koji inače imaju doma ogromno dvorište, bratić je s 5 godina imao svoj mini quad, cijelo vrijeme su vani... Nije da oni ne mogu bez staraca, starci su ti koji unaprijed rade drame tamo gdje stvarno nisu potrebne...

[Lali Puna]

kupusichka kaže:

pa je bez problema izdržao kod bake. Doduše, mi smo dolazili vikendima, ali nije ni zaplakao
Vjerujem da je on JEDNOSTAVNO imao apsolutno povjerenje da ćemo mi doći i da će mu bit super. I to je to. Jer ga se nigdje i s nikim ne ostavlja bez objašnjavanja, razgovora, dogovora...ne bježi mu se iza ledja i slične gluposti.Vjeruje nam.

u ovom slučaju, kao i inica, mislim da drame rade roditelji, ne djeca. da su djeca savršeno sposobna ostat prek vikenda ili praznika kod bake, ali roditelji si umisle da nisu klinci u stanju bit bez njih i što ako ovo i što ako ono i onda ih ni ne ostavljaju nigdje.

[kupusichka]

Lali Puna kaže:

u ovom slučaju, kao i inica, mislim da drame rade roditelji, ne djeca. da su djeca savršeno sposobna ostat prek vikenda ili praznika kod bake, ali roditelji si umisle da nisu klinci u stanju bit bez njih i što ako ovo i što ako ono i onda ih ni ne ostavljaju nigdje.

istina. To je druga krajnost od onoga kad iskrcaju praktički novorođenče babi i odu na put dva tjedna. Ja nebi ostavljala nikom na duže dijete koje nije sposobno izreći svoje osjećaje.Eto I kojem se ne može objasnit.
Isto kao što mi nije u redu uskraćivati djetetu ljeto na moru kod bake i dida i slati ga u dežurni vrtić-zbog vlastitih frustracija.

[SummerNight]

Jos davno sam ovo dobila na mail i cini mi se kao odlican opis generacijskih razlika.

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!
>
> Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo
> bili djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i čak ranim 80-ima,
> vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
>
> Naši dječji kreveti bili su obojani kričavim bojama na bazi olova.
>
> Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i
> ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
>
> Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali...
>
> Vožnja u stražnjem dijelu kamioneta po toplom danu uvijek je bila nešto
> posebno.
>
> Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas!
>
> Jeli smo kolače, kruh i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada
> nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani.
>
> Dijelili smo jedno gazirano piće sa četiri prijatelja, iz jedne boce, i
> nitko od toga nije umro.
>
> Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i
> onda se spuštali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo zaboravili na
> kočnice. Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo
> riješiti problem.
>
> Otišli smo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan, vraćali smo se kući
> kada bi se upalila ulična svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati
> cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo!
>
> Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99
> satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav,
> mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove.
>
> Imali smo prijatelje! Izašli smo van iz kuće i našli ih.
>
> Igrali smo graničara i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela. Padali smo
> s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih
> nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To su bili
> nesretni slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Da li se sjećate
> nesretnih slučajeva?
>
> Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da
> ih prebolimo.
>
> Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama, i iako nam je
> bilo rečeno da će se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
>
> Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali
> ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali sa njim.
>
> Mala liga je imala natjecanja i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu,
> morali su naučiti kako da se nose sa razočaranjem.
>
> Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekada su pali razred i
> morali ga ponavljati.
>
> Užas!
>
> Testovi se nisu prilagođavali iz bilo kojeg razloga.
>
> Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane.
>
> Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u
> školi ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su zapravo podržavali
> školu i zakon. Zamislite to!
>
> Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika,
> rješavatelja problema i izumitelja, ikada.
>
> Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se sa
> time nositi.
>
> I vi ste takvi!
>
> Čestitamo!