Anegdotne priče iz prirode

[Göttspöđä]

30 metara ili kako smo cijedili čarape

Vrijeme radnje - Velika subota 2010.
Mjesto radnje - vrlo krivudava cesta duljine oko 450 km.
Sudionici - fraer u ulozi mladog i lepog vozača, moja malenkost u ulozi kopilota sa kartama/dodavača osobnih dokumenata na graničnim prijelazima i Yamaha XT 600 ccm, najmlađi od spomenutih.

Na Veliku subotu je trebalo ići kući. Dan je bio prelijep i sa guštom smo preletjeli parsto kilometara. Planirana ruta je bila Zagreb - Karlovac - Bihać - Bosanska Gradiška - Nova Gradiška; što se dodatno pozanimljivilo stajanjem u Rastokama, na podzemnom aerodromu Željava i u Bihaću na ćevapima uz azurnu Unu. Oko Prijedora smo konstatirali kako bi mogli presjeći put i prijeći Savu u Dubici. Cesta kroz Bosnu je prestala biti praćena brzom i bistrom rijekom, počelo je neko ružno sivilo i nismo dugo dvojili.

Nakon prelaska GP smo vozeći se malim selima došli do Jasenovca i u blizini poznatog kipa si postavili pitanje - idemo kao zadnje pussyz nakon toliko kilometara ravno cestom kući (trajanje puta = 30 min) ili ćemo uz nasip Save, muški , po makadamu, šumskim cestama i kaldrmi, iako će trajati vjerojatno duže? Računajte da smo otišli iz stana oko 10 a tada je već bilo 5-6 popodne, vrijeme za skidanje kacige, tuš i bloodbath u Wormsima.

Nismo bili pussyz , odabrano je blato, šuma i Sava.

Konstatirali smo, motreći kartu, ako uđemo u Mlaki u Lonjsko polje nakon kilometara i kilometara šumskih cesti moramo izaći na drugoj strani u Gređanima, odakle bi došli do Novog Varoša, pa skrenuli opet na šumske putove u Pivarama i banuli mom didu nenajavljeno (da, inače funkcioniram po principu groma, dolazim bez najave i odlazim uz prasak ). Nota bene, sva sela na ruti i općenito u toj regiji su bila okupirana do 1995., slabo su danas naseljena i dobni prosjek se vrti oko 80 godina. Perspektiva je nikakva, ogromne oranice stoje zapuštene i zakorovljene, mladost odlazi tražeći kruh a starost zakapaju.

Spustili smo se sa asfalta na šumsku cestu, mjestimično zakrivenu krošnjama, mjestimično osvijetljenu, što striktno definira količinu blata pod enduro gumama motora. Zelenilo u povojima, kuće su smijenile šikare kojima mogu navigirati samo oni koji imaju krila. Krajolik je bio mitski opak, kao apokalipsom poharan. Bilo je rano proljeće kojem su očito prethodile oborine, povećanja i smanjivanja razina Save - sve je izgledalo isprano i bezbojno. Sivo. Vidjelo se kako je rijeka na dobrom dijelu bila i preko metar viša nad cestom - kako se nabujalo korito povlačilo, tako je ostao poprilično ujednačeno ravan trag zamuljane vode po šikari i sirotoj vegetaciji, fini krečoliki sloj. Prva pomisao, kako bi bilo zanimljivo voziti se kroz tu vodu ?

Već je bilo i kasno popodne, nebo se polako zatamnjivalo, od Boga zaboravljeno je počelo poprimati još mističniju atmosferu. Svjetlost je nestajala a sjene su rasle. Sve je bilo tiho i mirno, jedini zvuk u toj divljini je proizvodio četverotaktni Japanac koji je uspio potjerati grupicu srndaća i srna u šikaru. Nije se čulo ni ptica ni ičega. Dnevna smjena je prala zube i popravljala jastuke, noćna popravljala frizuru i oštrila noževe.

Kretali smo se po šumarskim cestama i prosjekama. Nije da nije bilo blata, ni nije da nemamo motor koji je baš smišljen za kaljužanje i kojeg se nikad nije štedilo blata. Nije to šminkerska mašina za picolov, to je zver za šume . Mrak je došao perfidno i suptilno a ni samopouzdanje nije ulijevao. Gradacijski se spustio i stvari nisu više izgledale kao dok su bile obasjane suncem. Onih 55 W sa prednje strane XT-a nije u mrklom mraku obasjavalo više od širine puta i nešto malo šikare. Dugo smo se vozili. Ispipavali smo puteve kojima bi mogli proći i često se vraćali na prethodna raskrižja, vođeni lošim procjenama. Nerijetko smo na kraju pogrešnih odluka nailazili na balvane i slijepe šumske ulice koje šumarskim mehanizatorima služe kao okretišta i parking za teške strojeve sposobne za manevriranje kroz vlažno tlo. Na jednoj od staza nas je zaustavio i znak "PP Lonjsko polje", koji smo ubrzo odbacili kao opciju, misleći na ogromnu pecarošku Meku Slavonije i ne znajući da je ono toliko veliko. U međuvremenu je fraer prebacio na rezervu. Nedugo nakon i na rezervu rezerve, što pogotovo nije ulijevalo samopouzdanje. Odjednom je opcija 50:50 kad naiđemo na šumsko raskrižje morala biti shvaćena ozbiljnije i sa većom rezervom. Nije bilo manevarskog za puno pogrešaka. Nadu je ulijevala lovačka postaja kraj koje se nalazi znak za pograničnu policiju, kojoj bi se uvijek mogli obratiti kad ih vidimo.

Oboje smo puno puta boravili u šumama, nije problem bio u nekakvom strahu da će nas nešto napasti, no teško se oteti osjećaju da nam u pol djelomično ocijeđene i prosušene močvare može nestati goriva. Signala je bilo, no kako objasniti nekome gdje smo? Kod drugog drveta koje u potpunom mraku liči na hrast (u hrastovoj šumi) skreni desno? Kad bismo znali objasniti gdje smo, jel bi trebali pomoć pri izlasku?

Vratili smo se do table PP Lonjsko Polje iza koje se prostiralo parstotinjak metara prohodnog makadama, za kojeg smo mislili da vodi Gređanima. Nedugo nakon se pred nama stvorila ogromna lokva. Pogled-2 i odlučimo ju prijeći. Bila je relativno plitka i kratka. Ubrzo, druga. Za razliku od prethodne, ova je bila vidno dublja, tamnija, zadirala je više u šikaru uz put i značajno je bila duža. Po osvjetljenju prednjeg svjetla joj se nije vidio kraj a po čudno prorijeđenoj šikari ni smjer kojim bi trebali ići da ostanemo na putu za vozila i ne bućnemo u dublje. Nije bilo ni za ići, a ni ne ići - tko zna što je na kraju, ako ga ima u više kilometara. Ušli smo u vodu lagano u prvoj i nakon pedesetak metara fraer staje. Gasi motor. Nije se moglo dalje, ovo je bila potopljena depresija. Poduboka. I nije se činilo da će postati plića, dapače, lagano smo išli sve dublje i dublje. Bemmu.

Rekao mi je da moramo sići sa motora da bi ga okrenuli. Sići sa motora u toj vodurini?! Sići?! Da mi je netko dan ranije rekao da ću sići sa motora u pol Lonjskog polja u mrkloj mrakači i stati u mrzlu vodu dovoljne dubine da mi napuni čizme, vjerojatno bih se samo slatko nasmijala! Nakon inicijalnog gromovitog urlika po silasku sam izašla van punih stilki vode. On je za mnom gurao motor na suho, okrećući situaciju na šalu. Krenuli smo i nastavili tražiti kako izaći van iz šumskog labirinta. Situacija je bila jasna - okreći se nazad i pogađaj ponovno. Opet isti putovi, isto drveće… Stali smo i sjeli u lovačku postaju nadajući se pograničnoj patroli da nas usmjeri, izlijevali smo vodu iz čizama, cijedili potpuno mokre čarape i oblačili rezervne parove. Kovali smo plan što napraviti ako nas motor ostavi u sredini ničega. Dogovorili smo se kako u tom slučaju motor ključamo i odlazimo spavati u najbližu lovačku čeku (baš smo jednu prošli jedno četrnaest puta ) i po svitanju se orijentiramo kako otprilike doći do najbliže civilizacije.
Na koncu smo skresanih litara u rezervoaru doslovno na benzinske pare i promrzlih stopala odlučili nazad. Razočarani što nismo spojili put kako smo željeli. Nakon toliko lutanja šumom pronalazak pravog puta nazad je sve samo ne lak zadatak. Nekako, na jedvite jade smo došli do sela Mlaka, gdje smo na noge digli obitelj koja nam je udijelila benzina do prve pumpe, u Novskoj. Ista benzinska se zatvorila ravno 15 minuta prije nego smo došli, ali pumpadžija-humanitarac ponesen duhom Uskrsa nam je ponudio litru goriva koja mu je ostala u probnoj menzuri. Srećom smo uspjeli doći do Gradiške, iako potpuno pothlađenih stopala, skoro na granici upotrebljivosti.

Kad smo se vraćali u ZG, odlučili smo proći istim putem, ali sa strane Gređana, od kuće. Možete li zamisliti izraz lica koji smo imali kad smo shvatili da smo od bili od Gređana jedva 30 metara, da smo možda mogli prijeći lokvu i doći na suho ?

Postoje tri momenta u životu za kojima silno žalim što nisu foto-zabilježeni. Jedan je okršaj vretenca i stršljena prije 6-7 godina, drugi je trenutak kad su me napali uspaljeni slakovi ljiljci a treći je kadar motora uronjenog do cilindra u blatnu vodu iz kojeg šiklja para sa jedinom rasvjetom od prednjeg svjetla

[pobosutljanin]

Bilo je to u 14. stoljeću kada je Aziju, Afriku i Europu poharala Crna Smrt. Veseli parcovčići su trčkarali okolo, a po njima su još veselije skakale bubice koje su onda doskočile na po koje ljudsko biće. Bilo je to stvarno uzbudljivo razdoblje u kojem vjerojatnost preživljavanja nije ovisila o tome da li ste plave, žute ili čak crvene krvi, već o sposobnosti manevriranja i izbjegavanja Smrti s kosom. Ta ista Smrt je imala toliko posla da je svako malo morala ići po novu kosu.
No, kakve to veze ima sa ovom pričom? Skoro nikakve! Ali opet, sa druge strane, da su buhe drugačije skakale, možda ja sad ne bi tipkao po svojoj tastaturi. A možda bi tako i bilo bolje? A možda i ne?
Malo sam neodlučan! A možda i nisam!?

Nego, da krenem sa storijom.
Ljeto je gospodnje dvije iljade i neko (peto, šesto), sam kraj mjeseca travnja i vrli početak svibnja. Naime, u to vrijeme se okupljamo na obali Kupe u Starom gradu u Sisku nebil' stigli drugog svibnja u Jasenovac i tamo položili vijenac za poginule branitelje poginule u akciji „Bljesak“. Osim toga, ne moraš razmišljat di bi za prvi maj. Al' to je manje važno. Važno je da se sakupimo i dobro se zajefrkavamo. Do Jasenovca stižemo čamcima i to onim lijepim crnim gumenima koji su isflekani od fleka za krpanje.
Jbga, kriza je, daj kake daš!
Ruta je to od nekih ce-ce-a 75 kilometara, ali kako smo mi svi vrsni veslači, posebno u sisanju vesla, prijeđemo tu ogromnu kilometražu u ciglih dva i pol dana i dodamo još koji km. Pis of kejk!
Bude tu dobrih zajefrkancija, poput skakanja u Savu, skraćivanja hlača i kao nuspojava probijanja zadnje komore (oni vičniji čamčevanju možda znaju bitnost zadnje komore), dobivanja „naočala“ od trodnevnog nošenja naočala na jarkom suncu, izrade nefunkcionalnog jedra, pražnjenja praznih vrša, ciljanja nožom nebili se pogodilo između letvica čamca i time zabio nož u komoru, itd, itd, itd.
No, priča koju želim podijeliti sa vama zbila se tog ljeta, ili točnije, proljeća gospodnjeg dvije iljade i neke (pete, šeste). Nevino smo plutali nas deset (brojkom 10) u čamcu dok su nas brzaci Savi vukli ka našem cilju. Bilo je tu, pored ostalog, i prehrambenih proizvoda od hmelja. Jgba, vruće bilo za popizdit, a voda nije baš pitka i moraš nečim utažit žeđ.
Ponukan tom vrućinom za popizdit, odlučih skinut svoje gojzerice i čarape nebili mi noge bar malo prodihale. Ostalih devetero u čamcu su bilo toliko sretni zbog mene i mog poteza da su im krenule suze radosnice. Ali ja se nisam dao!
Kao posljedica povećeg konzumiranja prehrambenog proizvoda od hmelja je da se proizvodi poveća količina urina, unatoč povećanom znojenju. Posljedično, prije nego kasnije, moraš urinirat. Moram priznat da je muškoj populaciji lakše i nema skoro da nema muškog koji nije položio PIČ (pišanje iz čamca), dok je sa ženama malo zajebanije. Nakon što primijetimo zelenije face i krvave oči, a i silno zanovijetanje/jaukanje je prisutno, muški dio populacije se smiluje i pristane pristat na obalu nebili se i žene olakšala. Moraš pazit na mir u kući, ovaj čamcu!
Taj put kada smo pristajali meni je pripala „čast“ da prvi iskačem na obalu, povučem čamac i dobro ga usidrim zbog već prethodno spomenutih skinutih gojzerica. Vrlo važno je napomenuti da je Sava u to vrijeme bila opala i to vrlo, tako da čim sa doskočio iz čamca na obalu sam propao do koljena. Šta da vam kažem? Ljigav osjećaj kao da sam uskočio u žabokrečinu, što i nije bilo daleko od istine. Doslovno se moglo vidjeti kako se stvaraju sitne rupice na obali. Nešto kao kad u dokumentarcima prikažu vreli izvor mulja, pa se stvaraju balončići.
Nakon što su žene „ižuborile“ svoje, a i mi muškići smo, i nakon što su nam komarci svakom popili po pol litre krvi (meni samo 4,5 dcl he he!), vratili smo se u čamac i nastavili sa plovidbom i taman kad sam oprao noge od one zelene žabokrečine i kad su počele ličiti na ljudske noge, netko poviče „Selo!“. Samo smo pogledali praznu ambalažu prehrambenog proizvoda od hmelja i sve je bilo jasno! Kompanjonski čamac je nastavio dalje lagano plutati, a mi se uputišmo ka najbližoj obali u nepoznato…
Jbga, ja opet prvi iskakao!
Na brzinu skupišmo kune (Luka novce, ne životinje!) i dvojica najhrabrijih od nas krenuše u potragu za nekakvom trgovinom. Svi smo se molili za njihov siguran i uspješan povratak, manje zbog njih samih, a više zbog onoga što će donijet.
Nakon uspješnog povratka najhrabrijih i ukrcavanja dogovor je bio da ne konzumiramo prehrambeni proizvod od hmelja dok ne stignemo kompanjonski čamac.
Tu trebam napraviti mali prekid! Do tog trenutka, a i kasnije nakon ovog događaja, naše veslanje je ličilo na posvađanu zabavu. Niko s nikim! Svako bi veslao, ako bi uopće veslao, na svoj način. Dogovori o zajedničkom sinkroniziranom veslanju bi propadali nakon najviše tricetšest sekundi.
Naravno, i dogovor oko nekonzumiranja je istom propao. Morali smo otvoriti dvije boce na nas deset. Nemoš izdržat!
Ali kakvo je to veslanje bilo! Čisto mi žao što nas nitko nije snimio. Braća Skelin, oni sa Oksforda i Kembriđa su bili čiste nule za nas! Oni u desetercu, mi ih u gumenjaku ostavljamo daleko iza nas. Svi deset veslali, po prvi i zadnji put, ko jedan. Išlo je to ovako: vesl-vesl-vesl-vesl-veslo na koljeno-uzimaš PPoH od onog ispred sebe- potegneš gutljaj-dodaješ dalje iza sebe-vataš veslo sa koljena-vesl-… i što je najvažnije, nema gubljena ritma! Svi i dalje ko jedan!
Eeee, kako je to veslanje bilo!
Naravno, kada smo sustigli kompanjone, gajba je planula. Ali je vrijedilo.

Poanta priče: ako se skupini zada egzaktan cilj od kojeg će svi imati koristi, svi će djelovati kao jedan!

[C71]

Planinarski zapisi jedne četveronožne planinarke

Negdje visoko gore, na bijelom puhastom oblačiću u smiraj dana, stisnuti jedni uz druge 5 malih psića nestrpljivo je čekalo majku da im ispriča priču za laku noć.
- Mama! Mama! Daj neku s planinarenja. – vikao je Penjač, jedan od psića sklon penjanju i padanju sa svih predmeta koji mu se nađu na putu, zbog čega je i dobio to ime.
Kada su psići vidjeli da mama s gornje police, na kojoj su stajale knjige, skida onu njima najmiliju – Planinarski dnevnik «4 šapice», nastalo je komešanje. Psići su znali da ih čeka još jedna uzbudljiva priča, doživljaj iz prirode, jedan od mnogih doživljaja koje je mama opisala u svojoj 12 godišnjoj i životnoj i planinarskoj karijeri.
Uzela je Dnevnik i nasumice ga otvorila, Samarske stijene, studeni 1998.

Auto smo ostavili na 13-om kilometru, te se lošom šumskom cestom zaputili prema Okretaljki. Bilo je dana i s boljim vremenskim uvjetima za planinarenje. Nebo je bilo sivo i mirisalo je na kišu, ali to nas nije omelo u nakani da se popnemo na vrh Samarskih stijena. Skakutala sam veselo oko Gazdarice i Gazde s njuškicom stalno na tlu, trčeći amo-tamo, i upijajući mirise koje u gradu nisam nalazila. Najednom osjetim nešto divlje u zraku, miris koji sam katkada znala u šumi osjetiti, ali koji nikada nije bio tako intenzivan, nikad tako blizu kao taj dan. Podignula sam glavu baš kada je iz gustiša, 50-tak metara naprijed, na cestu skočila velika mica-maca.

Nastao je muk. Psići su se još više stisnuli jedni uz druge, a dvije sestrice su od straha zadrhtale. Nitko od njih još nije čuo za veliku mica-macu. Toga na njihovom oblačiću nije bilo. Iščekujući nastavak priče jedan od psića, zbog svoje mirne naravi nazvan Mirko, bio je nestrpljiv – Mama, što je dalje bilo?

Iznenadila me je veličina mice-mace, bila je bar pet puta viša od mene a kada se digla na zadnje noge djelovala je ogromno i moćno. U taj tren smo svi stali. Gazda je polako počeo povlačiti Gazdaricu unatrag. Osjetila sam da Gazdarica dršće. Pomislila sam kako ih moram zaštititi. Ta ne može ta mica-maca biti hrabrija od svih onih mačaka koje sam uspješno po kvartu naganjala, bez obzira na veličinu. Mora da sam sa samom svojom pojavom, ni deset kila žive vage, zastrašila mica-macu koja se dala u bijeg, a ja lajući svom žestinom potrčala za njom. Gazda me je odmah počeo zvati, vikati da se vratim, ali ja sam morala pokazati mica-maci tko je tu glavni. Kada je pobjegla dovoljno daleko vratila sam se ponosno do Gazdarice koja je vidljivo bila u šoku. Utješila sam je riječima, ne brini, dok sam ja uz tebe nitko te neće dirati.

- Mama, mama, kako si ti hrabra, povikali su psići u glas.
- Djeco draga, to nije hrabrost, to je ludost, napadati puno veću i jaču životinju koja je u bijegu. Zbog toga sam od Gazdarice i Gazde poslije dobila jezikovu juhu.
- I što je bilo dalje? – Tihim glasom pitala je vragolasta Točkica – I ja bi tu mica-macu potjerala – ljutito je rekla Točkica, namrštivši se čime je mala crna točka smještena uz njuškicu, još više dolazila do izražaja.

Nakon susreta s medom krenuli smo u istom pravcu. Njušila sam medin trag, ali smo ubrzo krenuli u drugom pravcu za planinarskim oznakama na vrh Samarskih stijena. Gazdarica je bila neprepoznatljiva, još se od straha tresla i stalno je nešto vrlo glasno govorila, rekla bih čak vikala. Gazda mi je objasnio da galamom tjera šumske životinje, pa sam joj i ja pomogla lavežom. Došli smo na vrh, istina, ja uz pomoć Gazde koji bi me uzimao pod mišku kada bi došli do velikih kamenih blokova koje nisam mogla savladati.
Pogled s vrha bio je oskudan zbog niskih gustih oblaka koji su se nadvili nad nama. Bez obzira na vrijeme nastavili smo dalje prema Stepenici. Bilo je puno kamenih gromada koje nisam mogla savladati pa me je Gazda nosio. S prednjim šapama držala sam se čvrsto za njegovo rame dok su mi stražnje noge visjele na drugoj strani. Katkad bi malo od straha zadrhtala, ali znala sam da sam u gazdinim rukama sigurna. Zato sam ga zdušno počela braniti od ose, koja ga je napala i ubola, pokušavajući ju uhvatiti jezikom. Taj moj hrabar čin ih je zgrozio i uporno su me pokušavali zaustaviti, ali ja sam se zaklela da ću ih zdušno i vjerno braniti pred svim šumskim napastima makar me to koštalo života.

- Kako si ti mama bila odana – uzviknula je iz prikrajka Maza, najnježniji i najtiši psić.
Ostali psići nadglasali su tihi Mazin glas – Ne prekidaj mamu, hoćemo čuti što je bilo dalje.

Nakon što smo podno Stepenice, pod jednom gustom smrekom, pričekali da pljusak prestane, popeli smo se na Stepenicu i krenuli prema Piramidi. Hodali smo brzo, jer je novi pljusak visio u zraku. Grmljavina je postajala sve jača i bliža, a kiša je počela taman kad smo se počeli penjati po kamenim blokovima na vrh. Nismo se stigli spustiti do nekog stabla smreke , oskudnog granama i iglicama koji bi nas bar imalo zaštitio od hladnog vjetra i kiše. Gazda je nedaleko nas ugledao stijenu čija nas je kapa, barem gledano iz te perspektive, mogla zaštititi od potopa koji se na nas spustio.

Naše sklonište je bilo oko metar visoko, sasvim dovoljno za mene, ali ne i za gazde koji su se morali dobro šćućuriti da bi stali pod «krov». Polica na kojoj smo sjedili bila je nekih metar i pol blago kosa prema dolje, puna malih i plitkih jamica, a potom se kao odrezana strmo rušila u dubinu prema šumi. Kada su počeli praskati gromovi stisnula sam se uz Gazdu koji me je čvrsto držao u naručju. Kada je počeo pljusak, spojili se nebo i zemlja, shvatili smo da nam je skrovište prilično manjkavo, naime, prokišnjavalo je. Kapa koja je s puta izgledala kao odlično mjesto za skloniti se od kiše, bila je sve samo ne to.

Ubrzo su nam se potoci vode slijevali za vrat. Naime, skrovište je gledano sa strane izgledalo odlično, gledano spreda nije bilo nikakve kape, samo uski, dugački žljebovi niz koje se voda slijevala na nas. Ubrzo smo bili do kože mokri, a jamice na polici popunila je voda, pa je moja Gazdarica sjedila u lokvi vode, jer nije bilo mjesta za pomaknuti se. Usprkos tome čekali smo da nevrijeme prođe.

Kada je mama zastala kako bi udahnula zrak javio se psić neobično dugih ušiju zbog čega su ga zvali Duškodugouško.
- Mama, jesi li se bojala gromova?
- Moram priznati da jesam, u Gazdinom krilu sam se ipak osjećala sigurnije, ali nije ugodno kada praska oko tebe na sve strane. Nastalo je komešanje jer psići nisu znali kako izgleda, ili kako se čuje udar groma. Toga na njihovom oblačku nema.
- Nastavi mama! – uzviknuli su psići

Pričekali smo da kiša oslabi, te se potom izvukli iz «skloništa» mokri do gole kože. Nalazili smo se na kliskoj stijeni i moram priznati da sam se bojala kako ćemo se dočepati šume. Gazda me je dijelom puta nosio, a dio puta sam hodala sama. Kada smo se spustili u šumu kiša je prestala. Požurili smo do auta u kojem je Gazdaricu i Gazdu čekala suha obuća i odjeća, a mene veliki, mekani pamučni ručnik. Osušena i umotana u suhu i toplu dekicu brzo me obuzeo san. Kada sam se probudila bila sam u svom toplom krevetiću.

Mama je pogledala svoje psiće koji su isprepleteni spavali u košari. Zatvorila je Planinarski dnevnik «4 šapice» i spremila ga visoko iznad dohvata svoje dječice. Moram ga očuvati, mislila je u sebi, on opisuje cijeli moj život.

S vauvau jezika prevela Gazdarica.

[pobosutljanin]

Eo, pade mi na um da bi bilo zgođušno imat neku 'vaku temu:
Krenuli ste negdje, bazali okolo po šumama i gorama i usput ponijeli svoj fotoaparat ili mobilni sa boljom kamerom čak. Pri tome ste snimili preko nekoliko fotki i koje zajedno mogu poslužiti za jednu finu kratku pričicu.

Pa eto, izvolite ga!

[pobosutljanin]

Red je da je prvi krenem!

Bio je dan najomrženiji Garfildu! Ponedjeljak!
Ali kako to "putovanje" već duže planiram, zaboravih da je ponedjeljak, ubacih u torbu sve što već treba, na empetri plejer nabacih Ch. Brotherse, Prodigy i Mobyja za davanje ritma (i Dick Dalea za svaki slučaj), obavezno bočica sa vodurinom jer dan je bio vreo a put dug! Sjedoh na diva zapedalih....

Kako je trasa bila savski nasip, poglavito zbog aktualnog vodostaja, fotke su uglavnom i vezane za aktualnost.

Iako pola Hrvatske strepi, izgleda da je klincima porasli vodostaj čak i dobro došao u izmišljanju novih igara, poput bacanja štapa sa nasipa i sl.
Eh, kad bi bar stalno bilo ovako!


Ni Jarun nije bio pošteđen poplave. Čak je jedan dio ceste uz nasip bio zatvoren


Kad sam ovo vidijo umalo se nisam ušlogiro!

Netko je očito predobro usidrio.

Nakon obrisanih suza, nastavih dalje i dalje prema TE-TO. Tu poslikah par fotki.
Moram priznat da mi slapovi ne izgledaju baš sigurno za rafting


Usput pozdravih jednog "2" koji i nije bio previše interesiran za mene. Najvjerojatnije je pomislio "Evo još jednog idijota sa fotoaparatom! Majke mi, naporni su!"


Nakon onog mosta preko kojeg ide tramvaj br. 8, nasip i nije baš za vožnju bicikom.
Umoriše me rupe, a i guzica mi naje... od truckanja. Stoga sam se spustio na dobri stari asfalt i nastavio prema cilju putešestvije.
Ovo je cilj:


Za one koji ne znaju, to je nedavno urušeni željeznički most na Savi.
Kad se sjetim da sam baš taj dan trebao prijeći preko njega jednim posebnim vlakom, malo se štrecnem.
Koliko mi je poznato, trenutno se radi na izradi temelja za stup, a kada će biti gotovo, nemam pojma.
Važnost mosta je velika, jer preko njega je išao teretni promet za Ranžirni ili teretni kolodvor, a kako je on sada urušen, promet koji je išao preko njega, usmjeren je preko Glavnog kolodvora.



Ionako nesigurni most, a pogotovo sada zbog visikog vodostaja i još kada sam čuo da im se radna platforma pomaknula, nisam imao namjeru prelaziti. Naravno da nisam odolio a da se ne popnem na njega. Siguran je do ograde koju su postavili radnici, ali opet, nikad se ne zna.

Pogled sa ograde


Pogled iz bliza


Pogled na platformu


Postoji i epilog, ali to jednom drugom prilikom.

[Göttspöđä]

Bivši natječaj ćemo iskoristiti za hvaljenje raznim događajima iz prirode.

Nastavite

Super mi je čitati što vam se događa kad zatvorite vrata doma i odete nekamo

[Pharmacist's Daughter]

Spojila sam bivši natjecaj koji nastavlja bit kutak za anegdote i pobosutljaninovu temu fotoprice.
Oslobodite poeta u sebi a mozete to popratiti i fotkama

pobosutljanin ocekujemo epilog

[pobosutljanin]

Pharmacist's Daughter kaže:

pobosutljanin ocekujemo epilog

Uskoro!
Sutra, ako budem u stanju nakon pušaka i ruža

[Khufu]

pobosutljanin kaže:

Uskoro!
Sutra, ako budem u stanju nakon pušaka i ruža

I ja, i ja idem.

Pokušat ću i ja složiti neku pričicu od par redaka. Nisam baš literarno nadaren.

[pobosutljanin]

Epilog: Dva od Žitnjaka

Ostavivši za sobom most u nadi da će tamo i ostati i da ga neće nabujala Sava odnijeti, zaputih se nazad na početak „putovanja“. Ni nezapedalivši kako treba, naletjeh na „golotinju“. Treba li uopće i spominjati sljedeći moj potez?


Nudista nisam previše gnjavio. Što bi rekli Live, and let live!

Malo dalje, tj. uzvodnije, nisam mogao a da ne zamijetim deponij smeća. Čini mi se da netko radi konkurenciju brdu sa suprotne obale, a i jeftinije je rekli bi novčano proračunatiji!


Kako volim malo zalutati od glavnih putova i vraćati se nekim drugim putem, skrenuh negdje desno i otkrih malu divlju oazu.




Ostao sam pomalo zapanjen!
Tu, u Zagrebu, mala oaza divljine gdje nema buke tramavaja i automobila. Samo tišina prirode i gdjekoji pecaroš koji uživa u svakom trenutku.
Mnogi ne idu pecat da bi upecali ribu, već da bi upecali mirnoću.



Naravno, slušalice su bile odavno skinute sa ušiju i jedini neprirodni zvuk koji se mogao čuti je onaj između bicikla guma i puta. Čak sam bio pomislio da siđem sa bica i prošetam, ali je kazaljka na satu već podosta odmakla, pa sam odustao od te ideje.
Nastavio sam dalje vozeći se po nahođenju i nekom unutarnjem kompasu i uživao.


Ako se sjećate, bila ja SoN-u tema Katastrofa zvana Savica. Netko je bio došao na ideju da i Savicu treba urediti kao Jarun i Bundek. Rekao bih da je pobuna opravdana.
Nije da Zagrebu ne trebaju Jarun i Bundek, ali mislim da Savicu treba ostaviti onakvom kakva je. Iako je u gradu, dovoljno je izdvojena i nadam se da će još dugo ostati u sjeni jer tamo dolaze samo oni koji to žele, a ne zato što je in.

Nastavivši dalje pomalo izgubljen u prostoru, ali ne i u vremenu, naletjeh na prepreku. Naprijed ili nazad, pitanje je sad!

Sjetivši se Gottine priče kako je gurala motor po močvarama Lonjskog polja, muški ego u mene nije mi dopustio da se okrenem već sam lagano zapedalio pa što bude.
I bilo je!

Lutajući sam naletio na prugu koja, pretpostavljam, služi obližnjoj elektrani. Kako to već biva, baš tamo se nalazio neki lokalac koji je pročitao zbunjenost i poluizgubljenost na mom licu, te me uputio desno gdje sam naišao na cestu.
Tu sam imao što i vidjeti!


Mrak je već odavno pao kad sam stigao do jazbine. Gladan i umoran, ali zdravo umoran!
Klopa, tuširanje i hrkanje jer sutra je novi radni dan.

[Nica]

Danas sam skoro zaglavila u šumi u mraku na nepoznatoj lokaciji.

Klinci i ja imamo hobi: sjednemo u auto i putem odlučujemo kamo ćemo. Uglavnom idemo putevima za koje ne znamo gdje vode - volimo efekt iznenađenja.
Pa smo danas krenuli prema starom omiljenom nam kvartu gdje smo živjeli (za Khufua - Drenova), produžili u predgrađe i dalje (za Khufua - Viškovo) pa nastavili prema granici (za Khufua - Klana).
Na prvom skretanju pitam kamo ćemo, a kći kaže lijevo. Ja skrenem desno. :ne razlikuje strane:
Došli smo lutajući do drvne industrije i samo produžili.

Opčinila nas je priroda i okoliš: prazna cesta ispred nas, a sa strane drvoredi narančasti kao usred jeseni dok se iza njih proteže čistina prije nego šuma preuzme cijeli vidokrug.

Vozim trideset na sat, divimo se i žalimo što nemamo fotoaparat.

U jednom trenu ugledamo tragove snijega i tek tada shvatimo da već više od pola sata nismo vidjeli niti auto niti kuću, a niti asfalta jer već prilično vozimo po makadamu.
Ipak odlučimo ići naprijed jer i ova cesta nekamo vodi, zar ne? Uostalom, vidimo tragove drugih vozila u snijegu. Moj sin je tu moju izjavu komentirao: da, ali oni su za razliku od nas vjerojatno znali gdje idu.

Vozimo uzbrdo, snijega je sve više, mi nemamo lance. I tada - asfalt, cesta. Vjerujemo kako je civilizacija blizu, pogotovo kada smo se počeli spuštati. Naše oduševljenje nije dugo trajalo jer smo ubrzo opet bili na makadamu i putovali prema gore. Srce mi je skočilo kada sam vidjela tablu, drugu na našem putu (prva je bila o zaštiti drveća u šumi), koja je bila oznaka za zaštitu šuma od šumarskog društva u Delnicama.

Nema veze, idemo dalje, ali snijega je sve više, već je četiri sata, a ne želim da nas mrak uhvati u šumi. Plus što imamo još dvije crtice benzina. Ok, nismo ni na rezervi, ali ne znamo gdje smo, a već neko vrijeme radio lovi samo slovenske stanice.

U jednom trenu SPAS, ili je barem tako izgledalo. Kućica! Stajemo, izlazimo iz auta i propadnemo u snijeg. Ne, nemam čizme već obične cipele.
Kućica je nekakav zaključani dom za čuvare, lovce, planinare, nekoga sa ključem. Nimalo me ne veseli kćerina izjava o upozorenju na medvjede koje je uočila još davno.
Oni bi se igrali u snijegu, pola pet je. Ne, idemo dalje ili natrag. Ali moramo ubrzo nekamo doći. Par minuta kasnije natpis o opasnosti padajućih stabala, snijeg je već poprilično dubok, magla se spušta pa ni sa dugim svjetlima ne vidim puno ispred sebe.

Idemo ipak natrag; ako ništa drugo, znamo kamo idemo i koliko nam otprilike treba do tamo.

Na putu natrag ugasila se još jedna lampica za benzin pa me pogled na gradsku rasvjetu prilično oduševio. U Viškovu smo natankali benzina i kupili čips.

A vi? Kakav ste vi dan imali?

[awia]

Ajme Nica predobro, zašto moji nisu bili pustolovni

Moj dan je bio dobar
Budući da sam prespavala kod dragog počelo je kavom s njegovim starcima, a onda ručak. Nakon toga smo se vozikali i landrali po okolici na više mjesta pijući kavu, toplu čokoladu i pivo. Onda me vratio kući jer mora ići spavati jer ga moram probuditi u 4 i 15 da ide na posao.

[pobosutljanin]

Götterdämmerung kaže:

It takes a lil more to get a piece of me .

Fak, čovjek je nastupao prije cca dvije godine u Županji za tricet novaca.
Naravno da nisam bio

Nica kaže:

A vi? Kakav ste vi dan imali?

Nakon ovog što si napisala, volio bih da je bio bar za trećinu takav, al nije. Standardni pobosutljanski dan; ruke u padže i fićukaj!

[Göttspöđä]

Nica, uništavaš mi offtopic temu pišući zanimljive priče

Za kaznu, hoću koju sliku, može i dekoltea (priča se po selu da si bogata prirodnim ljepotama )

[Khufu]

Asti gospe, Nica. Svaka čast. I sve to sami.

Uf, navozio sam se po Drenovi, to je već zona sumraka. A jednom smo išli u Poreč za Novu, bilo je kišno i tmurno vrijeme. I spuštali smo se iz Metroa po obilaznici i umjesto da nastavimo po istoj, mi na Orehovici skrenuli negdje gore i prošli sve one selendre iznad Rijeke uključujući i Klanu. Bila magluština samo takva. Ne znam uopće kako smo se izvukli, samo znam da smo u Poreč stigli par sati prekasno.

[Nica]

awia kaže:

Ajme Nica predobro, zašto moji nisu bili pustolovni : tuzni:

Mi smo svi troje pustolovi, uživali smo danas. Jedva čekamo opet nekamo se uputiti.

pobosutljanin kaže:

Nakon ovog što si napisala, volio bih da je bio bar za trećinu takav, al nije. Standardni pobosutljanski dan; ruke u padže i fićukaj!

Nism sigurna da znam što ti to znači.

Götterdämmerung kaže:

Nica, uništavaš mi offtopic temu pišući zanimljive priče : D

Ispričavam se. : o

Za kaznu, hoću koju sliku, može i dekoltea (priča se po selu da si bogata prirodnim ljepotama ) : D

Lažu. Nisam ja.

Khufu kaže:

Asti gospe, Nica. : s Svaka čast. I sve to sami. : s : s

Sami i super nam je.

Uf, navozio sam se po Drenovi, to je već zona sumraka. A jednom smo išli u Poreč za Novu, bilo je kišno i tmurno vrijeme. I spuštali smo se iz Metroa po obilaznici i umjesto da nastavimo po istoj, mi na Orehovici skrenuli negdje gore i prošli sve one selendre iznad Rijeke uključujući i Klanu. Bila magluština samo takva. Ne znam uopće kako smo se izvukli, samo znam da smo u Poreč stigli par sati prekasno. : brukica:

Mi smo jednom išli u Martinovo selo, a završili iznad Grobnika negdje. : D Ne znam kako, ne pitaj. : D

[pobosutljanin]

Nica kaže:

Nism sigurna da znam što ti to znači.

To znači da mi je najzanimljiviji dio dana bio kad mi je konobarka servirala kahvu i kiselu.

[x-type]

Ajd da i ja onda dam doprinos temi pa da me Gött banira jednom zauvijek (iako je od njezinog sranja teško napraviti veće sranje )

Dakle, vrijeme radnje: Veliko nešto (vjerojatno subota), sredina travnja i to prije jedno 2-3 godine. Probudim se ujutro i odmah mi padne na pamet: danas hoću ići nekamo. Zovem frenda, šta radiš, ništ, aha, jel idemo... jel idemo... khmmm... na izvor Kupe?! (to mi je palo na pamet u tom trenu) E sad očekujem pitanja tipa "što ćemo tamo, pa jooj, ajmo bolje na pivo, kenj ser bla..." a kad ono iz slušalice izleti "idemo, kad me pokupiš?". "Odmah sada odmah, spremaj prnje!"
I tako ja njega poberem i pravac Gorski kotar. Vrijeme savršeno, mirisalo je na >25°C. U Delnice smo stigli za čas i krenuli u brdo. Skrenuli smo prvi put krivo na neki makadam ispresijecan korijenjem golemog drveća pa smo se vratili nakon 5 km kad smo shvatili da idemo krivo. Putem smo susreli još neke bogce koji su krenuli našim stopama. Onda smo opet skrenuli krivu nadomak samom polazištu prema spustu u guduru, ali ta gubljenja sad nisu uopće bitna. Eto nas najednom u Razlogama i krenemo dolje. E sad, taj dio priče sa spuštanjem na izvor Kupe uopće nije bitan jer se stvarno ništ zanimljivoga niej dogodilo, barem ne zanimljivo u tom kontekstu da bi se uklapalo na ovu temu.
Vratimo se natrag i putem smislimo da je Risnjak bilzu i da bi mogli gore. Super ideja! Sjedamo u auto i eto nas brzo u podnožju, u Crnom Lugu. Već je bilo poslijepodne, možda kojih 14h. Sunce je fino pripeklo. Kupimo ulaznice za NP i kartu da se ne izgubimo i napadamo. Meni je vruće i skidam se u kratke rukave. Još uvijek je vruće, ali podnošjlivo. On slijedi moj primjer. Toliko mi je vruće da mi se ne da uzimati ruksak. Neće ni on. Krećemo. Početak Horvatove staze nas ne oduševljava. Par ljudi smo vidjeli na početku, ali nisu djelovali kao da bi se penjali. Gledamo na sat, ma imamo taman vremena za gore, slikanje i vraćanje natrag. I još pivo popijemo.
Staza je bezveze. To imam i na 20 km od kuće, nisam baš morao ići 220 km daleko. Imam kamenja u tenisici. Idemo dalje. On šuti. Gdje su ljudi? Sad on ima kamenja u tenisici. Tak mu i treba kad je obuo tenisice ko da ide na badminton, a ne na planinarenje. Pogledam svoje tenisice i pitam se jesu li moje uopće sposobne za koji sport ako su one njegove za badminton? Šutim i pičim dalje. Ovo stalno ide uzbrdo. Otkud njemu toliko kondicije?! Žedan sam. Valjda bude nekakvi izvor uskoro. Šuma postaje mračnija. Gdje je sve ono cvijeće sa slika i prospekata? Evo još ljudi. Spuštaju se. Staza još uvijek piči uzbrdo. Tempo opada. On hoće nazad. Čuj rista, karta je koštala tolko i tolko i još sam te najebo da kupiš kartu za 40 kn da se ne izgubimo. Idemo dalje. Staza se kreće probijati kroz gudure. On počinje pizdit. Kaže da mi poklanja kartu. Fakof. Idi sam dolje, ja idem dalje. Kad će više taj izvor?! Žedan sam ko graba! Naravno da mu to ne govorim jer će reć da idemo odmah natrag. Srećemo mladi simpatični par vidno razočaran na licima. Kažu da gore ima snijega. "Ma da?" -priupitam sarkastično. Kad su odmakli (prema dolje, naravno, nitko se osim nas ne pelje, već je 15h prošlo), komentiram da na čemu su oni, da je dolje +26, a oni bulazne o snijegu. Nailazimo na drvo preko staze preko kojeg se malo treba preskakati jer je palo vaš u stjenovitom usjeku. On opet pizdi. Prelazimo prepreku iodmaramo se kraj neke jame. Ja bacvam kamen unutra, a on kad je vidio koliko je duboko i nezaštićeno kaže da nisam normalan i opet hoće dolje. E ja neću. Idemo dalje. Postaje hladnije. Zapravo bih rekao da je temperatura negdje oko 18-20. Ne vidimo sunce. Iza brda je. E sad ćemo mi fino proći onaj zavoj i s druge strane brda je osunčana livada s natruhama onog snijega kojim su nas oni čudaci pokušali uplašiti. Prolazimo zavoj, iza njega ništa, osim što smo sad s druge strane brda i sunce se stidljivo probija kroz krošnje. Ja umirem od žeđi. Hoću pit snijeg! Kad će više snijeg?! Žedan sam! Od fucking izvora izgleda ništa, snijega mi dajte! Priznajem mu da sam žedan. On kaže da on nije. Glumi i sad se kakti njemu ide na vrh. Opet desni zavoj. Iza ovog je sigurno proplanak sa snijegom. Ježim se od hladnoće, temperatura je pala ispod 15°. Jurim prema rubu zavoja, a ono kurčina. Opet isti prizor, samo kontra smjer. Da sam pas, vukao bih jezik po podu. Smrzavam se. Imam kamenja u cipeli. Sunce je skroz nisko. Sad hoću snijeg samo da ga popijem, ne želim ništa više! Spust do dolje će trajati predugo, krepat ću od žeđi. A tko zna koliko još ima do snijega. Sad je jako hladno, ne može bit daleko. Fak. U nekakvim papirnatim tenisicama sam, majica kratkih rukava, dehidriran. Ne želim umrijeti ovako.Prestajemo se glupirati i zaključujemo da bi bilo najpametnije vratiti se natrag. Ali ja želim vidjeti snijeg, nije problem toliko što ga želim piti, želim ga vidjeti! Ipak zaključujemo da će nas mrak uhvatit i da se bolje požurimo dolje.
Put natrag je kao ubrzani film unatrag: desni zavoji iza kojih smo očekivali snijeg i proplanak sad su lijevi zavoji iza kojih je šuma, prolazimo uz poluspilju. kroz gudure, preko srušenog debla, preko one stijene, evo ga sad onaj dosadni dio s početka, ma evo samo što nismo stigli. Aha, moš mislit. Taj dosadni dio je podugačak i ipak se film unazad ne vrti onom sumanutom brzinom kao na pravom filmu kad imaju takvu scenu. Razmišljam da ostanem ovdje, a njega pošaljem dolje pa ako mi stigne donijeti vode, super, a ako ne stigne, umrijet ću sretan jer se on spasio. Gore sam se toliko smrzo da sam još uvijek naježen, iako je temperatura porasla. Već buncam, usta su mi sva ljepljiva, jezik mi se lijepi za nepce, poušavam navući preko kože nešto rose iz ranovečernjeg zraka (šta?! pa to sam na Discoveryju vidio da kukci rade! Evo, samo što mi se voda nije počela kondenzirati na dlakama po rukama!) Cipele (tj. one tenisičkice) su po tko zna koji put pune kamenja. I nakon te agonije konačno dolazimo do početka staze. Razmišljam kako ću dobiti slom živaca ako birtija u podnožju ne radi. Kad sam ugledao terasu, spontano sam potrčao prema njoj. Mojoj sreći nije bilo kraja. Buncao sam, bio sam van sebe. Konobarica (zgođušan curetak ) je ubrzo stigla. E ovak: prvo nam donesi litru mineralne i 2 krigle. I leda. Evo je. On popije neka 2-3 deci, ja ostatak. Boca je prazna u roku od 3 minute. Daj još jednu! Evo je stiže. Pita što se događalo, ja joj počnem muljat, a onda puknem i kažem što se dogodilo, kak smo ostali bez vode, smrzli se bla bla... Kaže da nismo normalni i očita nam bukvicu ko kakvim klincima o nepromišljenosti i opasnosti prirode. Cura je lokalnka. Prava Goranka. Ova bosa mineralne je pri kraju isto, sad smo došli sebi. Sad možemo naručiti jelda? Ja ću pivo, on će kavu. O jebote kak možeš sad kavu pit?! Nakon ove vode sam doslovno osjetio kako mi se vratila boja u lice, ko kad u ER-u ožive elektrošokom nekog za kog je već izgubljena nada.
Vidljivost je već postala slaba. Gladni smo. Idemo u Lokve na žabe. On ne želi žabe, gadi mu se to. Ja želim. Nemaš izbora. On naručuje pastrvu koja je bila jedno 5 i pol puta bolja od mojih žaba. Pizdun. Čiča miča.

[Pharmacist's Daughter]

Khufu kaže:

Uf, navozio sam se po Drenovi, to je već zona sumraka. A jednom smo išli u Poreč za Novu, bilo je kišno i tmurno vrijeme. I spuštali smo se iz Metroa po obilaznici i umjesto da nastavimo po istoj, mi na Orehovici skrenuli negdje gore i prošli sve one selendre iznad Rijeke uključujući i Klanu. Bila magluština samo takva. Ne znam uopće kako smo se izvukli, samo znam da smo u Poreč stigli par sati prekasno.

okolica rijeke je zona sumraka definitivno
frendica i ja jednom krivo skrenule dok su bili radovi na obilaznici, zavrsile na granicnom prijelazu najstrasniji put ikad. po noci. nemas pojma di si, kud ides ni di ces doc.

nica , x-txpe