Što određuje pojam - "umjetnost"?

[Hugo_Chavez]

Sto odredjuje pojam umjetnost. Da li ideja ili izvedba.Da li jedno i drugo.Primjer-sportski bicikl (specijalka) sa podignutim guvernalom, a bez tockova se smatra skulpturom.Autor Picasso, djelo-Bik.
Da li je danas umjetnost progurati nesto kao takvo?
Posto ne vidim ni jedan odgovarajuci prostor za ovo pitanje zovem u pomoc filozofe.

[ishitreni]

Tisina a zatim kreacija koja iz nje izvire. Svaki dakle covek moze da bude bar pomalo umetnik ako mu je do toga stalo, plus sto ima mnogo mnogo kanala kojima se ovakav unutrasnji akt moze ispoljiti. Neki od njih su i formalizovani (slikarstvo, film... blabla) vecina ne.

Nasuprot umetnosti stoji kitch - kopija, tj. akt kopiranja nasuprot aktu kreacije.

[adriatic]

Hugo_Chavez kaže:
Sto odredjuje pojam umjetnost. Da li ideja ili izvedba.Da li jedno i drugo.Primjer-sportski bicikl (specijalka) sa podignutim guvernalom, a bez tockova se smatra skulpturom.Autor Picasso, djelo-Bik.
Da li je danas umjetnost progurati nesto kao takvo?
Posto ne vidim ni jedan odgovarajuci prostor za ovo pitanje zovem u pomoc filozofe.

Ne vjerujem u "umjetnička djela", samo u umjetnički doživljaj, a za to je potrebno bar dvoje.
Dakle ako taj bicikl meni stvara umjetnički doživljaj - to je to.

S druge strane "Mona Liza" zatvorena u trezoru nije umjetničko djelo, jer nema umjetničkog doživljaja.

Kako rekoše Indijci: "Nije umjetnik posebna vrsta čovjeka, već je svaki čovjek posebna vrsta umjetnika."

[Mljacko]

Prvo, ja pod umjetnošću smatram samo formu, sadržaj nikako.
Dakle, samo izvedba, ideja je nebitna

Umjetnik radi svoje djelo ne zbog sebe nego zbog drugih, da sa drugim ljudima podijeli svoje impresije.
Ili ono što bi Andrić rekao:"čovjek čovjeku priča o čovjeku - to je umjetnost". Dakle, po mom bez publike nema umjetnosti.

Slika u trezoru je umjetničko djelo, samo što njezin zadatak nije ispunjen, a taj je, ko što rekoh, da ju vide drugi...

[planinar]

Umjetnost ima više povezanih značenja – prvo kroz odnos umjetno-prirodno. Recimo, pjesnik bi rekao da su Plitvička jezera umjetničko djelo Prirode, i mi znamo što je htio reći, no to je pjesničko antropomorfiziranje Prirode – Plitvička jezera su djelo Prirode ili Priroda sama. Dakle, čovjek stvara umjetno (ne od Prirode), pa kad bi stvorio Plitvička jezera, tad bi se mogao nazvati umjetnikom, jer je stvorio nešto što nije djelo Prirode.
No, tu se postavlja pitanje – nije li i čovjek od Prirode i nije li čovjek Priroda – gornji primjer odvaja Čovjeka i Prirodu.

Drugo je pitanje kvalitete, pa iz te pozicije ne možemo svaku čovjekovu kreaciju zvati umjetnošću, nego samo onu koja se svojom kvalitetom tako može okititi. Zato je osnovni kriterij za prepoznavanje umjetnosti – umjetnik sam. Sve što umjetnik stvara (u ime umjetnosti) je umjetnost sama. E, sad, ovo „u ime umjetnosti“ je važno, jer proizlazi iz poriva umjetnikova stvaranja, pa je nebitno je li djelo namijenjeno široj publici ili radu samom, tj. samoostvarenju umjetnika – djelo može biti i u mraku zaborava, vitrini ili u sefu, a da je opet umjetničko. U tom smislu, umjetnika prepoznajemo u ogledalu sa samim sobom ili u odnosu na stvaranje prosječnog čovjeka, a kvalitetu umjetnika u odnosu na druge umjetnike, te kvalitetu trenutka u odnosu na druge umjetnikove trenutke.

[adriatic]

planinar kaže:

Drugo je pitanje kvalitete, pa iz te pozicije ne možemo svaku čovjekovu kreaciju zvati umjetnošću, nego samo onu koja se svojom kvalitetom tako može okititi. Zato je osnovni kriterij za prepoznavanje umjetnosti – umjetnik sam. Sve što umjetnik stvara (u ime umjetnosti) je umjetnost sama. E, sad, ovo „u ime umjetnosti“ je važno, jer proizlazi iz poriva umjetnikova stvaranja, pa je nebitno je li djelo namijenjeno široj publici ili radu samom, tj. samoostvarenju umjetnika – djelo može biti i u mraku zaborava, vitrini ili u sefu, a da je opet umjetničko. U tom smislu, umjetnika prepoznajemo u ogledalu sa samim sobom ili u odnosu na stvaranje prosječnog čovjeka, a kvalitetu umjetnika u odnosu na druge umjetnike, te kvalitetu trenutka u odnosu na druge umjetnikove trenutke.

Ti pišeš kao da je umjetnost i umjetnik nešto samorazumljivo.

TKO određuje "kvalitetu" ?
TKO određuje umjetnika ?
ŠTO znači "u ime umjetnosti" ?
TKO je "prosječan čovjek" ?
ŠTO je "stvaranje prosječnog čovjeka" ?

Je li tvoja teza da se umjetnici međusobno ("poput grčkih bogova") prepoznaju, pa ljude možemo dijeliti na umjetnike i neumjetnike ?

Ili su možda samo neki (ili većina) pozvami da sude ŠTO je umjetnost i TKO je umjetnik ?

[planinar]

Adriatic:
>>>>Ti pišeš kao da je umjetnost i umjetnik nešto samorazumljivo.<<<<

Ne samorazumljivo, ali zašto ne bi bilo razumljivo – naravno, ako je nešto višeznačan pojam, tada nema ni jasne definicije osim objašnjenja koja proizlaze iz subjektivnog kuta.

Ad:
>>>>TKO određuje "kvalitetu" ?
TKO određuje umjetnika ?
ŠTO znači "u ime umjetnosti" ?
TKO je "prosječan čovjek" ?
ŠTO je "stvaranje prosječnog čovjeka" ?<<<<

Pa kad spominjem kvalitetu, mislio sam na zanatsko umijeće – što je veće zanatsko umijeće, to je i jasnija i shvatljivija umjetnikova ideja i namjera. Umjetnik može biti samodefiniran ako je to poziv (zvanje, struka) za što se trebaju završiti određene škole, akademije ili fakulteti ili može biti prepoznat kao takav kroz subjektivno viđenje njegova stvaranja i djela. „U ime umjetnosti“ (ili zarad umjetnosti) znači da je umjetnik u funkciji stvaranja tek kanal, sredstvo u izražaju ideje kroz materijalnu ili nematerijalnu formu. Prosječan čovjek nije tehnički/zanatski izobražen niti ima namjeru napredovati kroz iskustva vlastitog umjetničkog izraza.

Ad:
>>>>Je li tvoja teza da se umjetnici međusobno ("poput grčkih bogova") prepoznaju, pa ljude možemo dijeliti na umjetnike i neumjetnike ?<<<<

Pa, kao u svemu, sigurno je da se srodne duše lakše prepoznaju, ali to ne znači da ljude treba dijeliti – eto, dokazano je i da biljke i životinje imaju umjetnički ukus.

Ad:
>>>>Ili su možda samo neki (ili većina) pozvani da sude ŠTO je umjetnost i TKO je umjetnik ? <<<<

Zašto bi se „sudilo“? Postoje umjetnici čiji je izraz nekome neprobavljiv, a u nečijim prosječnim (nemoj se opet hvatati za ovu riječ) dosezima uživa masa ljudi – zašto bi se tim ljudima sudilo? U umjetnosti se uživa ili ne uživa, nema tu prisile ni suđenja.

[adriatic]

planinar kaže:
Pa kad spominjem kvalitetu, mislio sam na zanatsko umijeće – što je veće zanatsko umijeće, to je i jasnija i shvatljivija umjetnikova ideja i namjera. Umjetnik može biti samodefiniran ako je to poziv (zvanje, struka) za što se trebaju završiti određene škole, akademije ili fakulteti ili može biti prepoznat kao takav kroz subjektivno viđenje njegova stvaranja i djela.

Pa, kao u svemu, sigurno je da se srodne duše lakše prepoznaju, ali to ne znači da ljude treba dijeliti

Zašto bi se „sudilo“? Postoje umjetnici čiji je izraz nekome neprobavljiv, a u nečijim prosječnim (nemoj se opet hvatati za ovu riječ) dosezima uživa masa ljudi – zašto bi se tim ljudima sudilo? U umjetnosti se uživa ili ne uživa, nema tu prisile ni suđenja.

Dakle umjetnik je ona koji umije ili je vješt nečemu. ?

Bilo da ima školu ili ga promoviraju "konzumenti" sve se svodi na nekavo "javno mnijenje" ili nekakvu većinu.

Ne znam zašto ti smeta ta riječ "dijeliti". To ne znači nužno diskriminirati, već samo razlikovati.

Dakle smatraš li ti da postoje ljudi koji jesu umjetnici i oni koji nisu i da među njima postoji jasna granica ?

"Umjetnik" čiji je izraz "neprobavljiv" je onda umjetnik za tebe (i još neke) , a nije umjetnik za druge ili ....

"U umjetnosti se uživa ili ne uživa", a po čemu (zašto) je to u čemu se ne uživa umjetnost.

Je li "uživanje" nešto više od sviđanja ?

Što je za tebe estetski sud (prosudba) ?

[Hugo_Chavez]

Da stvar malo pokusam "suziti"...Recimo famozna Mona Liza s jedne strane i Picasov Bik ( bicikl sa podignutim guvernalom na gore ).Umjetnost je jedno i drugo.
E sad u prvom slucaju umjetnost je "zanatski" prikaz neceg sasvim svakodnevnog (sjedece zene).Ideja je niske umjetnicke "vrijednosti".
U drugom slucaju "zanatsko" prestelavanje guvernala na biciklu je
niske "zanatske" vrijednosti ( moze klinac od 7 godina), ali je idejna vrijednost ( dosjetljivost) visoke vrijednosti.
Nije li ovaj drugi primjer zapravo prodavanje magle?
cool:

[planinar]

Adriatic:
>>>Dakle umjetnik je onaj koji umije ili je vješt nečemu. ? <<<<

Vješt u nečemu može biti i zanatlija ili vještac. No, ne definira vještina umjetnika, već umjetnik definira vještinu – npr. ja bih mogao nakon nekoliko godina sasvim dobro zanatski izraditi violinu, no pravi test njene umjetničke vrijednosti bio bi usporedba sa Stradivarijem, a to znači da je Stradivari postavio standard umjetničke vrijednosti violine.

Adriatic:
>>>>Bilo da ima školu ili ga promoviraju "konzumenti" sve se svodi na nekavo "javno mnijenje" ili nekakvu većinu.<<<<

Ne treba sad banalizirati – javnost neke stvari može odrediti, a neke ne. Čak ni umjetnik sam ne može odrediti vrijednosti svojih dosega, umjetnika uzima nešto što je jače od njega (umjetnički poriv) i nepromijenjivu vrijednost određuje tek vrijeme.

Adriatic:
>>>>Dakle smatraš li ti da postoje ljudi koji jesu umjetnici i oni koji nisu i da među njima postoji jasna granica ?<<<<

Naravno – to ne znači da sam ja pozvan da tumačim gdje je granica.

Adriatic:
>>>>"Umjetnik" čiji je izraz "neprobavljiv" je onda umjetnik za tebe (i još neke) , a nije umjetnik za druge ili .... <<<<

Bio sam ovog ljeta u Figueresu u rodnom mjestu Salvadora Dalija, gdje je uredio jednu zgradu koju mu je poklonio njegov grad u svoj muzej. Izvana je zgrada roza, na fasadi su drekići (govanca) a na vrhu zgrade kokošja jaja u natprirodnoj veličini. I unutra, u nekim sam izlošcima uživao, u nekim nisam, tj. neke sam razumio, a neke nisam. Velikim dijelom Dali se ruga umjetnosti iz umjetničkog kuta, i to sasvim dobro.

Adriatic:
>>>>"U umjetnosti se uživa ili ne uživa", a po čemu (zašto) je to u čemu se ne uživa umjetnost. <<<<

U onom što se ne razumije ili u onom u čemu se ne slažemo s umjetnikom.

Adriatic:
>>>>Je li "uživanje" nešto više od sviđanja ?<<<<

Da, to je shvaćanje umjetnika.

Adriatic:
>>>>Što je za tebe estetski sud (prosudba) ?<<<<

Ništa.

Hugo:
>>>>Da stvar malo pokusam "suziti"...Recimo famozna Mona Liza s jedne strane i Picasov Bik ( bicikl sa podignutim guvernalom na gore ).Umjetnost je jedno i drugo.
E sad u prvom slucaju umjetnost je "zanatski" prikaz neceg sasvim svakodnevnog (sjedece zene).Ideja je niske umjetnicke "vrijednosti".
U drugom slucaju "zanatsko" prestelavanje guvernala na biciklu je
niske "zanatske" vrijednosti ( moze klinac od 7 godina), ali je idejna vrijednost ( dosjetljivost) visoke vrijednosti.
Nije li ovaj drugi primjer zapravo prodavanje magle?<<<<

Ne slažem se da je Mona Lisa samo zanatski prikaz nečeg svakodnevnog. Drugi primjer također nije prodavanje magle, nego ideja koja može dovesti do ushita. A ne mora.

[adriatic]

planinar kaže:
1. No ne definira vještina umjetnika, već umjetnik definira vještinu – npr. ja bih mogao nakon nekoliko godina sasvim dobro zanatski izraditi violinu, no pravi test njene umjetničke vrijednosti bio bi usporedba sa Stradivarijem, a to znači da je Stradivari postavio standard umjetničke vrijednosti violine.


2.Ne treba sad banalizirati – javnost neke stvari može odrediti, a neke ne. Čak ni umjetnik sam ne može odrediti vrijednosti svojih dosega, umjetnika uzima nešto što je jače od njega (umjetnički poriv) i nepromijenjivu vrijednost određuje tek vrijeme.

3. Adriatic:
>>>>Dakle smatraš li ti da postoje ljudi koji jesu umjetnici i oni koji nisu i da među njima postoji jasna granica ?<<<<

Naravno – to ne znači da sam ja pozvan da tumačim gdje je granica.


4. Adriatic:
>>>>Je li "uživanje" nešto više od sviđanja ?<<<<

Da, to je shvaćanje umjetnika.

Bojim se da se nismo ni malo primakli odgovoru na početno pitanje. Imam dojam da je umjetnost za tebe nešto tajanstveno -neuhvatljivo - nedokučivo umu.

1. Stradivarija je proslavila publika njegovog vremena, a mi se uglavnom danas slažemo s prosudbom tadašnje publike.
Dakle radi se o konsenzusu publike tijekom mnogih generacija, ali ipak u okviru jedne (zapadnjačke) kulturne tradicije.
Ne vidim zašto danas netko ne bi mogao napraviti violinu bolju od njegove.
Naravno sud opet donosi publika, a znamo da se tu obično ne slažemo ni u okviru jedne generacije, a pogootovu kroz dulja povijesna razdoblja.
Na pr. Mozart nije bio genij svog vremena. Danas jest. S druge strane njegovog glavnog suparnika (koji je tada bio slavan) pamtimo samo zato što mu je bio suparnik, a smatramo ga trećereazrednim umjetnikom.
Tko (ili što) nam jamči da smo mi danas u pravu, a da Mozartovi suvremenici nisu bili u pravu ?

2. Umjetnik je inspiriran (nadahnut) odozgo i to se ne da nikako objasniti, već se može samo prihvatiti ili ne. Jesam li dobro shvatio tvoju tezu, ili ne ?

3. Pa tko je pozvan da tumači gdje je granica ?


4. Pa ja ga naravno shvaćam na svoj nači, ti na svoj itd.
Načelno je moguće da ja vidim i nešto više u umjetničkom djelu od samog autora, ali u svakom slučaju drukčije od njega. Jednako je moguće da sam nesposoban vidjeti (svu) veličinu djela, ali shvaćanje je uvijek osobna stvar.

U školi mi je uvijek najmrže pitanje bilo :"Što je pjesnik htio reći?"
Na takvo pitanje može (eventualno) odgovoriti samo autor, a mi drugi možemo samo nagađati.

[planinar]

Adriatic:
>>>>Bojim se da se nismo ni malo primakli odgovoru na početno pitanje. Imam dojam da je umjetnost za tebe nešto tajanstveno -neuhvatljivo - nedokučivo umu.<<<

Pa, moj je stav da ne moramo ni na šta odgovoriti (tj. odgovor glasno reći), a da odgovor ipak postoji. Umjetnika i umjetnost možemo dokučiti osjetilima, ali umjetnički poriv ne, a na početku sam ti napisao da umjetnost, umjetnika i umjetninu možemo razumjeti, dakle ne smatram je nedokučivom umu, nego je umu namijenjena. Mijenja ga, nadograđuje i igra se s njim.

Adriatic:
>>>>1. Stradivarija je proslavila publika njegovog vremena, a mi se uglavnom danas slažemo s prosudbom tadašnje publike.
Dakle radi se o konsenzusu publike tijekom mnogih generacija, ali ipak u okviru jedne (zapadnjačke) kulturne tradicije.
Ne vidim zašto danas netko ne bi mogao napraviti violinu bolju od njegove.<<<<

Pa, Stradivari je i danas slavan, ali zbog svoje violine, a ne publike, no tebe ipak više zanima publika od Stradivarija. Zašto gledaš umjetnost kroz publiku, kao da sjediš u koncertnoj dvorani, pa ne slušaš orkestar nego pratiš reakcije publike?
Uz današnju se tehnologiju i znanje može napraviti i bolja violina, ali je upravo njena vrijednost određena vremenom u kojem je izrađena.

Adriatic:
>>>>Na pr. Mozart nije bio genij svog vremena. Danas jest. S druge strane njegovog glavnog suparnika (koji je tada bio slavan) pamtimo samo zato što mu je bio suparnik, a smatramo ga trećereazrednim umjetnikom.
Tko (ili što) nam jamči da smo mi danas u pravu, a da Mozartovi suvremenici nisu bili u pravu ?<<<<

Mozart je upravo bio genij svog vremena, ali je (kao u slučaju mnogih umjetnika) bio ispred vremena u kojem je živjela publika i kao takav neshvaćen i nedovoljno cijenjen. Kao dokaz ti može poslužiti činjenica da je kroz vrijeme i dandanas najizvođeniji autor (u oštroj konkurenciji drugih svevremenih/vanvremenih kompozitora) za razliku od Scarlattija koji se vrlo rijetko izvodi.

Adriatic:
>>>>2. Umjetnik je inspiriran (nadahnut) odozgo i to se ne da nikako objasniti, već se može samo prihvatiti ili ne. Jesam li dobro shvatio tvoju tezu, ili ne ?<<<<

Pa ne mora biti „odozgo“, može i „odozdo“ ili iz trbuha. Nedavno je bila rasprava o Van Goghu, tj. kako je za specifičan način izgleda njegovih slika kriva bila njegova razrokost? Pa, prije toga njegovo ludilo. Moram priznati da me takva objašnjenja ne zanimaju.

Adriatic:
>>>>3. Pa tko je pozvan da tumači gdje je granica ?<<<<

Da, tko?

Adriatic:
>>>>4. Pa ja ga naravno shvaćam na svoj nači, ti na svoj itd.
Načelno je moguće da ja vidim i nešto više u umjetničkom djelu od samog autora, ali u svakom slučaju drukčije od njega. Jednako je moguće da sam nesposoban vidjeti (svu) veličinu djela, ali shvaćanje je uvijek osobna stvar.<<<<

Da, a tebe zanima zašto ti vidiš (osjećaš) više ili manje od autora, a meni se ta različitost viđenja baš sviđa – na taj način umjetnikovo djelo je i moje djelo.

[slavko]

planinar kaže:
Vješt u nečemu može biti i zanatlija ili vještac. No, ne definira vještina umjetnika, već umjetnik definira vještinu – npr. ja bih mogao nakon nekoliko godina sasvim dobro zanatski izraditi violinu, no pravi test njene umjetničke vrijednosti bio bi usporedba sa Stradivarijem, a to znači da je Stradivari postavio standard umjetničke vrijednosti violine.
...

Pa normalno da je to tako i nikako drukčije.

Ne može ukus i tržište nekog vremena određivati što je ili nije umjetnost. Kao i u svim drugim djelatnostima i ovdje je za vrednovanje potrebno znanje. Isto kao što onaj koji nije svirao na stradivarijevoj ne može procjenjivati vrijednost violine, ne može vrijednovati ni likovna i ostala djela onaj koji nezna povijest umjetnosti i što se i zašto baš danas nešto radi.

Naime ukus je ukus a umjetnost je umjetnost i ta dva pojma nemaju ama baš nikakve veze jedan s drugim.

Normalno je da ću na zid svoje sobe okačiti sliku koja mi se sviđa i da ću se naljutiti ako mi bilo tko kaže da je slika bez veze i da sam mogao baš okačiti i neku bolju. O njenoj eventualnoj umjetničkoj vrijednosti popričat ću s veseljem sa znalcima i sa zanimanjem poslušati sve pozitivne i negativne argumente.

Eh da. Nebrojeno je slikara sasvim dobro živjelo od prodaja svojih slika, a eto OVAJ umjetnik za života nije prodao niti jednu. Nije se nikom sviđao. Zar ne?

[adriatic]

planinar kaže:
1. Pa, Stradivari je i danas slavan, ali zbog svoje violine, a ne publike, no tebe ipak više zanima publika od Stradivarija. Zašto gledaš umjetnost kroz publiku, kao da sjediš u koncertnoj dvorani, pa ne slušaš orkestar nego pratiš reakcije publike?

2. Mozart je upravo bio genij svog vremena, ali je (kao u slučaju mnogih umjetnika) bio ispred vremena u kojem je živjela publika i kao takav neshvaćen i nedovoljno cijenjen.


3.Da, a tebe zanima zašto ti vidiš (osjećaš) više ili manje od autora, a meni se ta različitost viđenja baš sviđa – na taj način umjetnikovo djelo je i moje djelo.

Pa jasno, Stradivari je slavan = publika (javnost) ga prihvaća, slavi, smatra nenadmašnim majstorom.
Već sam rekao da za mena postoji samo umjetnički doživljaj, tj da se radi o odnosu dvoje (ili više) ljudi. Prema tome za mene je umjetnik onaj čije djelo (čin) u meni izaziva (budi) umjetnički doživljaj. Dakle ne treba mi nikakve publike: uopće mi nije važno smatraju li ga drugi genijem ili šarlatanom.

Ali ako postoje ljudi umjetnici i ljudi neumjetnici (s čime se ne slažem) onda je publika/javnost ta koja odlučuje tko jest umjetnik i što jest umjetnost.

2. Ja u ovom vidim samo igru riječima. Tko ti jamči da neši potomci neće smatrati Mozarta bezveznjakom ?

3. Samo sam htio pokazati da je shvaćanje strogo osobna stvar i da se pomoću njega ne može razlikovati umjetnost od "umjetnosti".

[planinar]

Adriatic:
>>>>Pa jasno, Stradivari je slavan = publika (javnost) ga prihvaća, slavi, smatra nenadmašnim majstorom.
Već sam rekao da za mena postoji samo umjetnički doživljaj, tj da se radi o odnosu dvoje (ili više) ljudi. Prema tome za mene je umjetnik onaj čije djelo (čin) u meni izaziva (budi) umjetnički doživljaj. Dakle ne treba mi nikakve publike: uopće mi nije važno smatraju li ga drugi genijem ili šarlatanom.

Ali ako postoje ljudi umjetnici i ljudi neumjetnici (s čime se ne slažem) onda je publika/javnost ta koja odlučuje tko jest umjetnik i što jest umjetnost.<<<<

Možda je tu korijen našeg neslaganja – Stradivari je dobio potvrdu publike, no on je bio umjetnik i prije te potvrde. On je umjetnik i onda ako je samo on svirao na svom instrumentu. Dakle, umjetnost izvire direktno iz umjetnika, a ne iz javnosti kao presuditelja – do javnosti samo dopire. Umjetnik uživa u svom djelu i za vrijeme zamisli i izrade svog umjetničkog djela i za to mu nije potrebna publika. Stav publike mu može biti tek (ne)zaslužena nagrada ili kazna. Netko za tebe ne mora biti umjetnik, ako ne izaziva u tebi umjetnički doživljaj, no to ne znači da nije umjetnik ili da njegovo djelo nije umjetničko. Publika ne odlučuje tko je umjetnik – to „odlučuje“ njegovo djelo.
I što je publika – 1% publike sjeda u stolicu i sluša Mozartovo djelo, a 99% to nije spremno – da li o dosegu ovog umjetnika odlučuje 1% ili ostalih 99% publike? Ako sudimo po tom kriteriju, onda bismo trebali prihvatiti sud onih 99%.

Adriatic:
>>>>2. Ja u ovom vidim samo igru riječima. Tko ti jamči da naši potomci neće smatrati Mozarta bezveznjakom ?<<<<

Pa nitko ne može jamčiti, ali temeljem iskustva možemo potvrditi da tokom vremena Mozartova glazba opstaje, zadobivajući nove poklonike. Mogu ti uzvratiti protupitanjem: misliš li da će Scarlatti u budućnosti zasjeniti Mozarta?


Adriatic:
>>>>3. Samo sam htio pokazati da je shvaćanje strogo osobna stvar i da se pomoću njega ne može razlikovati umjetnost od "umjetnosti". <<<<

Točno, no ja sam govorio o shvaćanju iz kojeg proizlazi uživanje. Picasso je s 14 godina radio izvrsne vjerne portrete, no njegov se „rukopis“ mijenjao kroz umjetnički razvoj – pa je kroz kubističku fazu slikao plošna lica – upravo je kroz iskrivljeno nesimetrično, neprirodno lice, nejednaku veličinu očiju itd. na najbolji način prikazao bol rata, bolje i rječitije nego da je naslikao vjerno lice u plaču. Ili pogledaj Munchov „Krik“ iskrivljenog lica žene. Bez shvaćanja, možemo uživati samo u bojama i potezima kista, ali se prava vrijednost nalazi u prepoznatoj ideji, a vještina umjetnika se očituje u postignutom cilju, izvršenoj namjeri.

[planinar]

slavko kaže:


Eh da. Nebrojeno je slikara sasvim dobro živjelo od prodaja svojih slika, a eto OVAJ umjetnik za života nije prodao niti jednu. Nije se nikom sviđao. Zar ne?

Meni se sviđa. Tko je to?

[slavko]

adriatic kaže:
[B]Pa jasno, Stradivari je slavan = publika (javnost) ga prihvaća, slavi, smatra nenadmašnim majstorom.
...
[/I]

Griješiš. Publika nema pojma. Vrijednost Stradivarija su odredili violinisti, jer su sebi dokazali da se s tim instrumentom mogu najbolje izraziti. E pa kad oni tako kažu i publika to od njih opravdano očekuje.

[slavko]

planinar kaže:
Meni se sviđa. Tko je to?

Pa i meni se sviđa, ali što ćeš planinar kad nismo Van Gogh-ovi suvremenici.

[nitko i ništa]

Važno je pitanje ovo: može li se ono što je umjetnik 'htio reći' svojim djelom reći na neki drugi način? I odgovor je - ako se radi o pravoj umjetnosti - ne. Umjetnik je to rekao na najbolji način na koji se to moglo reći.
Hegel je (zajedno s većinom idealista počevši još s Platonom) smatrao drugačije. Po njemu je filozofija nadmoćna u odnosu na umjetnost - jer filozofija kazuje jasno i u pojmu ono što umjetnost kazuje nejasno i u dojmu.
Ali to je pogrešno: ono što prikazuje umjetnost filozofija ne može prikazati jasnije. Umjetnik doista poput filozofa prikazuje nešto opće. Kad promatramo Mona Lisu onda nas se dojmi nešto što je općežensko u toj pojedinačnoj ženi. Zacijelo, tko u njoj vidi samo zanatski prikaz neke žene koja sjedi nije vidio ono što je u toj slici za vidjeti. U tome pojedinačnom se prikazuje nešto opće - mi nešto o neuhvatljivosti onoga ženskoga znamo i iz te slike. Dakle, ne slažem se s Mljackom da je umjetnost SAMO stvar forme - u njoj se doista prikazuje neki sadržaj. Ali taj sadržaj se ne da prikazati bolje pojmovima - utoliko ono što nam umjetnost (pri)kazuje nije bolje iskazivo na neki drugi način. Zato pitanje 'što je pjesnik htio reći' može iritirati - jer kako bih ja to rekao bolje od njega? On je svojim djelom izrekao to što je imao. Ali, ono nije besmisleno - jer pjesnik doista jest htio nešto reći, pjesma nije samo neka igra forme. Neku se umjetnost doista može razumjeti ili ne razumjeti: dakle, nešto nam se tu kazuje. Gadamer (baš čitam njegove 'Oglede o filozofiji umjetnosti', izvanredno, preporučam! - većina misli koje ovdje iznosim inspirirane su tom knjigom) uvodi pojam 'estetičko nerazlikovanje'. To 'nerazlikovanje' će reći: prava umjetnost je tamo gdje sadržaj i forma (ili kako pokretač teme kaže ideja i izvedba) u tolikoj mjeri odgovaraju jedno drugom da niti ne razlikujemo sadržaj od forme. Ako sadržaj prevagne, odlazi se u kič: osjećamo kao da nas netko povlači za rukav i napadno nam nešto govori. No, s druge strane nestanak sadržaja znači: to ne razumijemo. To nam ništa ne kazuje, ništa nam ne govori. Teško ćemo ono što nas ostavlja nedirnutim, što nam ništa ne kazuje nazvati umjetnošću, makar bilo najvještije izvedeno.

Čini se da pokretač teme smjera na kritiku moderne umjetnosti. Možda bi svome popisu grijeha modernog svijeta htio dodati i osmi grijeh: umjetnost bez ljepote? Tu imamo jednu pomalo paradoksalnu situaciju: tisućljećima se umjetnost nije izdvajala u nešto zasebno - bila je dio religijskog kulta, dio mita, ili dio nekog predstavljanja pojedinih vladara. Tek u romantizmu riječ 'umjetnost' počinje imati sadašnje značenje - do tada se govorilo 'lijepa umjetnost', da bi se uspostavila razlika naspram ostalih umijeća, npr. zanatskih. No, sa tom pojavom samosvjesne umjetnosti, koja ne želi biti nikakav dio religije ili kulta ili bilo čega drugoga, dakle umjetnosti koja ne želi biti ništa drugo nego baš i samo umjetnost, sa tom pojavom nastaje umjetnost za koju doista svatko osjeća da pitanje 'je li to još umjetnost' nije besmisleno. Svakome se takvo pitanje u susretu s modernom umjetnosti nekad postavilo.
Važno je primijetiti ovo: upravo s tim kretanjem - dakle umjetnost prestaje biti dio nekog samorazumljivog sklopa religije/vlasti/svijeta - umjetnik postaje 'boem', netko koga se 'ne razumije', netko tko ima status kakvog su nekad imali proroci: umjetnik više nije 'dio svijeta'. On postaje upravo netko tko stvara novi svijet, tko govori jezikom kojeg se (još) ne razumije - ali umjetnik očekuje da svijet nauči razumijevati taj njegov jezik.
U tom smislu kretanje koje se naziva 'moderna umjetnost' nije odvojeno od svih ostalih kretanja za opis kojih ja prihvaćam Nietzscheovu formulu o 'smrti Boga'.

[planinar]

nitko i ništa kaže:
Važno je pitanje ovo: može li se ono što je umjetnik 'htio reći' svojim djelom reći na neki drugi način? I odgovor je - ako se radi o pravoj umjetnosti - ne. Umjetnik je to rekao na najbolji način na koji se to moglo reći.

U tvom izvanrednom tekstu ipak se ne slažem s ovim.

Umjetnik nije savršeno biće, niti je umjetnina djelo savršenosti, niti je umjetnost savršen govor. No, u nedostatku boljeg govora, umjetnik posiže za umjetnošću kao rječju koja govori na svim jezicima i jezikom koji je bez nje umjetniku nedostupan. Tako i umjetničko djelo nije najbolji prikaz umjetnika i umjetnik iznova staje pred „bijelo platno“ kako bi novim djelom dopunio prethodno. Umjetnik, nezadovoljan svojim djelom, odlučuje to djelo ne potpisati. Time priznaje da svojim djelom nije ispunio cilj. Zašto on smatra da se tom djelu treba oduzeti ili dodati? Zašto umjetnik ima problema s inspiracijom? Zašto ima problema s tehnikom? Zašto s materijalom? Zašto s publikom i kritikom? Zašto sa samim sobom? Dakle, svako umjetničko djelo može biti drugačije i uvijek je drugačije u drugačijem trenutku umjetnika – to je zato jer je umjetnik vođen djelom i uvijek je vođen na drugačiji način, jer ni umjetnik nikad nije isti, kao što ništa na ovom svijetu nije isto.