Filozofiranje? Dijalog!

[nitko i ništa]

Filozofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže 'duša razgovora sa samom sobom'.
Utoliko je filozofija stara koliko i čovjek. 'Otkad smo razgovor'...za nas ljude kaže Hölderlin - jer čovjek je u bitnom 'životinja koja govori'.
Ipak, nije svaki razgovor filozofski, samo onaj koji ima određenu općenitost. Onaj koji se ne odnosi samo na mene i moju konkretnu životnu situacije (mada iz nje izvire) nego i na sve ljude, čitav svijet, na opće dobro (a ne samo moje dobro), lijepo uopće (a ne samo ovu ženu koju ljubim). No, pošto je svaki pojam opći pojam, sam govor u sebi bitno sadrži tu mogućnost da razgovor postane filozofičan.

Nekad je filozofija bila bliska pjesničkoj riječi. Osobito se u Indiji usmena predaja prenosila stihovima - ako ni zbog čega drugoga onda zato što je valjalo zapamtiti veliko znanje tradicije, a stihovi pomažu pamćenju. Tko bi napamet zapamtio Kanta? A stihove je moguće. Mislav Ježić je uvjerljivo pokazao ne samo sadržajnu nego i jezičnu srodnost Parmenidove pjesni s Upanišadama, što vjerojatno znači da su i ta njegova filozofska poema i upanišade (oboje staro oko 2500 godina) tek relativno kasni zapisi neke daleko starije misaone tradicije, još iz doba dok se indoeuropski narodi nisu razdvojili na indo i europske.
Dakle, ljudi skloni mudrosti (philo-sophosi) učili su naizust stihove koji su ih trebali toj mudrosti poučiti. Je li to bilo filozofiranje? Gdje je tu razgovor, gdje su pitanja? Nije li takvo prihvaćanje tradicije kao božanski objavljene (Parmenidu znanje objavljuje boginja) upravo suprotno filozofiranju? Kao i mnoge slične, i ova dvojba: tradicija ili samostalno mišljenje, ekvivalentna je onoj 'treba li hodati lijevom ili desnom nogom'. Razgovor bi se odvijao između učitelja i učenika. Učitelj bi pojašnjavao učenikova pitanja vezana uz mogućnosti interpretacije naučenih riječi. Da su mogućnosti interpretacije ogromne znamo naprimjer iz raznolikosti interpretacija Heraklitovih ili Parmenidovih fragmenata u našoj tradiciji.
Pismo je promijenilo stvari. Otpali su stihovi, jer više nije trebalo predaju znati naizust. Umjesto toga, pojavile su se svete knjige kao nositelji tradicije. A onda sve više knjiga, koje su samim tim što ih je mnogo imale sve manje sveti status. Pismeni zapis je omogućio još nešto, da se nekim teškim formulacijama vraćamo stalno, da zastanemo u tijeku misli i ponovo pročitamo prethodni pasus, da ga usporedimo s onim prije tri stranice - sve to je bilo teško pri usmenom izlaganju. Time je pismo pomoglo filozofiji.
Ipak, prava filozofija je bila u živom razgovoru. Sokrat je bio taj koji je odbacio odnos učitelja i učenika i postao univerzalni učenik - onaj koji pita svakoga. Onaj koji će od svakoga primiti znanje ako ga taj ima - ali bi se svaki put pokazalo da taj pitani zna manje nego je mislio da zna. Živi sokratovski razgovor ostaje od tada uzorom filozofiranja. I u nekim drugim tradicijama najvažniji učitelji nisu ništa pisali, Buddha ili Isus, na primjer. Bili su svjesni kako riječi imaju mogućnost prenijeti istinu u živom razgovoru, ali i zavarati kad ih se čita s papira. Zbog takve varljivosti pisane riječi i najtalentiraniji pisac među filozofima, Platon, u Sedmom pismu kaže da svoje glavno učenje nije i neće zapisati, nego ga samo usmeno izlaže u Akademiji, tako da ga može razvijati i objašnjavati u razgovoru. (O tom učenju ipak imamo posrednih svjedočanstva preko Aristotela i drugih akademičara.) Zato on svoje zapise pokušava učiniti što življima, pišući ih kao dijaloge, i uvodeći kao likove stvarne svoje sugrađane, i njihova razmišljanja. No ipak, u Fedru Platon sve zapisano (pa implicitno i svoje dijaloge) naziva tek šalom, igrom, u usporedbi s onim što se pokazuje u živom dijalogu.
Dakle, pravo filozofiranje je bilo Sokratovo: na trgu (grč. agora, lat. forum) u razgovoru sa svakim tko misli da nešto zna. No, takvo se filozofiranje pokazalo politički opasnim, i vlast ga je dokinula osudivši Sokrata na smrt. Njegovim učenicima preostala su dva rješenja, a oba su značila povlačenje s filozofiranja na atenskom Forumu. Ili kao Diogen, povući se u ekscentričnost, i biti 'dvorska luda', i pokazati gestom ono što je opasno razgovorom. Ili, poput Platona, povući se u ograđeni prostor, u Akademiju, i tamo filozofirati, daleko od svakodnevne ludnice. Filozofi preko dvije tisuće godina slijede to Platonovo iznuđeno rješenje, i filozofiraju po samostanima, kasnije po sveučilištima, u knjigama dovoljno komplicirano napisanima da se bude siguran da će ih malo ljudi čitati...
Stanje je i danas takvo, kao u Platonovo doba. Filozofira se u knjigama i filozofskim časopisima, i nešto malo uživo na sveučilištima. Otkad me spopala ta 'žeđ za filozofijom' i ja sam počeo čitati mnoge takve knjige i poneki časopis. I doista po njima ima razbacanih tekstova nevjerojatno inteligentnih ljudi, koji misle vrlo duboko, i očito je da su iznimno predani tome što rade. Ali, ako pogledam koliko pečata neka od tih knjiga koje posudim u knjižnici ima na sebi, vidim da sam često prvi ili drugi koji je ikad posudio. Časopisi su najčešće neotvoreni. Toliko bismo mogli naučiti iz tih tekstova - ali teško je te napisane riječi oživljavati u žive misli. Ti su tekstovi, koliko god duboki, ipak tek sporedni put filozofiranja - glavni put je razgovor.
Ali s kim pričati? Svi koji filozofiramo znamo koliko su rijetki ljudi s kojima se može zaći u filozofski razgovor. Osobito mi koji nismo imali to iskustvo studija filozofije (ali, koliko čujem, ni tu broj istinski zainteresiranih sugovornika nije ogroman). Pa se ipak u nevolji obraćamo knjigama, čitamo što je imao za reći Spinoza ili Kierkegaard, šaramo nešto po nekim papirićima, marginama, čitamo komentare...'Razgovaramo' s knjigama, kao da nismo čitali Platona, koji o pisanim knjigama kaže "Učini ti se da govore kao da razumiju, no ako ih upitaš vazda kazuju samo jedno te isto."

I onda, forum na netu. Eto mjesta za živi razgovor. Čak i bolje od razgovora uživo: ne moraš odgovoriti odmah, možeš kad promisliš. Možeš zadržati preciznost formulacije koja je ostvariva u pismu, a istodobno imati živost govora. Opet je moguće filozofirati dijaloški, razgovarajući sa živim ljudima. Hvala Bogu, za razliku od onog atenskog prije dvije i po tisuće godina, na ovom forumu zbog takvog razgovora nitko nije osuđen na smrt. Filozofi se više ne moraju skrivati po Akademijama, niti moraju igrati lude. Dijalog je moguć ovdje.

[nitko i ništa]

U kratko vrijeme pojavile su se ovdje na forumu dvije inicijative o tome da se neke ovdje iznesene misli strože uobliče i objave kao gotova teorija. Neovisno o pitanju mogućih dometa naših odgovora, želim reći ovo: filozofija kao "konačna teorija" je drugotni vid filozofiranja. U bitnom je filozofija razgovor, dijalog. Ne te(r)orija. Razgovor koji otvara životne mogućnosti. Ne odgovor koji daje konačno rješenje 'problema života'. Život nije problem kojeg valja rješiti.
Čak i da se neka takva teorija napiše i objavi, kakva će joj biti daljnja sudbina? Završit će na policama knjižnica kao jedna od tih mnogih neotvorenih a doista silno pametnih (bez imalo ironije ovo govorim) knjiga koje nitko nikad neće pročitati.
Još nešto: u nešto preko godinu dana forumskog filozofiranja naišao sam na barem četvero-petero ljudi koji su smatrali da su njihove teorije nešto posve novo i originalno, i da su oni svakako daleko veći filozofi nego svi dosadašnji u povijesti. Uz njih, na barem još desetak koji smatraju da imaju sve odgovore, ali ih ja ne bih mogao razumjeti dok ne provedem desetak godina dubeći na glavi i mantrajući sveti slog 'muuuu'. Možda neki od njih doista i ima tako visok rang, no meni se čini da je ipak stvar u golemom egu tih mislioca. Svaki se filozof susreće s tom opasnošću da zamišlja da je upravo on taj koji će riješiti jednom za svagda pitanje svijeta, Boga, duše...Budimo dovoljno mudri, i shvatimo da je vjerojatno da ipak nećemo. Na mojoj rodnoj kući vjerojatno ipak neće pisati 'tu se rodio onaj koji je sve objasnio'. Znači li to da onda nema smisla filozofirati? Jer sve je ipak već odgovoreno?
Ne znači. Filozofiranje je dijalog, razgovor. Filozofska pitanja izviru iz naših konkretnih života, i želje da te živote razumijemo u njihovoj cjelovitosti. Na ta pitanja odgovoramo sami, ponekad u razgovoru s drugim ljudima kojima se postavljaju ista pitanja. To što je netko nekad na slična prije odgovarao (možda i odgovorio) je nešto što nas može zanimati, ali ne rješava naša pitanja. Jer naša pitanja izviru iz naših života.
Mi nećemo dati nikakvu "konačnu opću teoriju svega". Neće vjerojatno niti netko drugi. Ali pitanja će se postavljati i pokušavat će se na njih odgovoriti.
Ako ne možemo dati neku takvu teoriju, što možemo? Možemo od ovog tu foruma napraviti mjesto na koje će inteligentni ljudi rado dolaziti da bi postavili svoja pitanja i ponudili svoje odgovore.

To nipošto nije mala stvar.

[planinar]

nitko & ništa,

[slavko]

Zahvaljujem na uloženom trudu.

[Gospon Pes]

nitko i ništa kaže:
Možemo od ovog tu foruma napraviti mjesto na koje će inteligentni ljudi rado dolaziti da bi postavili svoja pitanja i ponudili svoje odgovore.

Mora li to bas tako?
Ne bih li ja smjela bez pitanja uzeti neciji odgovor, pa ga onda potkopavati?

[netsky prospekt]

nitko i ništa kaže:
Na mojoj rodnoj kući vjerojatno ipak neće pisati 'tu se rodio onaj koji je sve objasnio'.

ne znam zasto ne bi pisalo, pa ko kaze da to mora biti istina?

bas sam gledao film , tip umre od infarkta, a na grobu si stavi epitaf "poginuo spasavajuci zenu i djecu iz goruceg bojnog broda"

[illegale]

nitko i ništa kaže:
Mi nećemo dati nikakvu "konačnu opću teoriju svega". Neće vjerojatno niti netko drugi. Ali pitanja će se postavljati i pokušavat će se na njih odgovoriti.
Ako ne možemo dati neku takvu teoriju, što možemo? Možemo od ovog tu foruma napraviti mjesto na koje će inteligentni ljudi rado dolaziti da bi postavili svoja pitanja i ponudili svoje odgovore.

To nipošto nije mala stvar.

Cemu se preliminarno ogranicavati? To nije odlika filozofa. Anyway, djir komunikacije moze biti razlicit u ovisnosti o situaciji.

Sto se tice price o tome sto je prava filozofija, opet se isfurava necija zelja, a ne ono sto je stvarnost. Jer stvarnost nam lijepo kaze da postoje ljudi koji su vise upuceni i ljudi koji su manje upuceni. Sama stvarnost nam kaze da put znanja nema strogu formu, s obziorm da svaka forma sebe postavlja na mjesto Apsoluta, sto je po mom sudu preambicijozno.

Anyway, sama razlika u tom statusu cini dijaloj ucenik-ucenik, vrlo licemjernim.

Off course, da bi se postavio u odnos ucitelj-ucenik, ucitelj mora biti legitimitan, sto nije lak posao, pogotovo ne kod mediokriteta kojima bi samo ukazivanje na ovakvu relaciju nadmoci bio velik atak na osobni status.

Jedn stvar za kraj. Mnogi me optuzuju da imam velik ego, ali moram priznat da je upravo taj manjak respekta prema silnim povjenism i sadasnjim velicinama uzrokovao mentalnu poenciju da probijem podrucja koja ostali impotentni likovi nisu uspjeli ni zamjtit.

To bi bio jedan odgovor na attack n&n-a na sve one koji imaju muda odjebat sve i ako treba, zbog toga se skrsi. Jer upravo ti likovi zahvaljujuci preuzimanju rizika omogucuju trajni progres covjecanstva. Ne oni koji su pokorni i previse oprezni. eto, sv ima svoju svrhu, pa tako i ono sto mnogima ide na zivce

Anyway, lijep tekstic

[nitko i ništa]

Gospon Pes kaže:
Mora li to bas tako?
Ne bih li ja smjela bez pitanja uzeti neciji odgovor, pa ga onda potkopavati?

Smiješ što hoćeš, naravno.
Ali možda bi ovdje valjalo ukazati na razliku između sofista i filozofa, kako je određena kod Platona.

Sofisti u raspravi ne teže istini. Uostalom, oni smatraju da istine niti nema. Raspravljaju s ciljem da pokažu svoju nadmoć nad sugovornikom. Sam sadržaj rasprave je nebitan, sofist može zastupati bilo koju tezu, i 'pobjediti'. On je 'vješt prepirač'. To je ono što se danas vježba u raznim 'debatnim klubovima', vještina raspravljanja bez težnje za istinitošću, sa težnjom za pobjedom u raspravi.

Filozofi raspravljaju s težnjom za približavanjem istini kroz razgovor. Philo-sophos nije mudrac (sophos), nema mudrost (sophia) nego tek teži mudrosti. Svjestan je svog neznanja, i želi doći bliže istini. Zato raspravlja - ne da pobijedi u raspravi. Utoliko filozof u razgovoru mora imati u vidu onu mogućnost koja nam svima teško pada - mogućnost da sam možda ja u krivu a moj sugovornik u pravu. Filozof tu mogućnost mora uzeti ozbiljno u obzir. Ako se pokaže da je to tako, filozof će promijeniti mišljenje. I to će za njega biti pobjeda, bit će bliže istini. Za sofista je to poraz, to znači da se on u raspravi pokazao manje vještim. Ali filozofu nije do vještine raspravljanja, nego do istine.
Utoliko se među istinskim filozofima rađa međusobna naklonost, prijateljstvo, philia: jer što je moj sugovornik bliže istini, time ću i ja biti bliže mogućnosti istine. Nasuprot tome, sofist nema sugovornika nego protivnika u raspravi.

Da se vratim na tvoje pitanje. Ako je tvoje potkopavanje odgovora drugih usmjereno ka želji da se približiš istini, i ti i tvoj sugovornik, to je filozofski dopušten postupak. Tako je filozofiju prakticirao Sokrat.
Ako je ono motivirano željom da se pokažeš kao britak igrač, vještija od drugih, to je sofizam.

[nitko i ništa]

netsky prospekt kaže:


ne znam zasto ne bi pisalo, pa ko kaze da to mora biti istina?

Ma to je retorička figura, uostalom neoriginalna, preuzeta iz jedne od onih knjiga koje nitko ne čita. Naravno da sam rođen u rodilištu.

[guest]

Prva stvar koja mi je odlična, nadam se da primjećujete, je ta što je dijalog puno zdraviji kad se odvija na par platformi u isto vrijeme nego kad se sve reference i komentari, ključnosti i marginalije, moraju slagati u jednom postu u linearnosti toka jedne teme.

I super mi je što je pokrenuta i ova tema. O vjerovatnosti. Vrlo me zanima jer je u direktnom odnosu s još jednim fenomenom – vremenom (lat. tempus :p). Jer se izračuni i vrijednosni sudovi nakon brojeva apliciraju i na vremenske jedinice - u smislu ako kažemo - nešto je vrlo malo vjerovatno (broj xy) da će se dogoditi, rijetko kad govorimo – nikad. Jer ako su događaji koji se razmatraju mogući, mora im se ostaviti mogućnost da nekad u nekom vremenskom periodu - budu mogući. Inače bi morali reći 'to nije moguće da se dogodi – ikad, dakle to je nemoguće'. A kako svi volimo vjerovati da je svašta nešto moguće - tako da je nemoguće apsolut, teoretska krajnost, - mi tako ostavljamo mogućnost da se nešto dogodi - i to izračunavamo jednadžbom koju zovemo vjerovatnost. A vjerovatnost bi se drugim riječima moglo nazvati i 'kad bi nešto bilo moguće očekivati'.

E, a onda dakle razmišljamo o vremenu. Jeste li se ikad zapitali 'zašto sam ovo spoznao/la sad, baš sad, a ne recimo prije šest mjeseci?' - priglupo pitanje, jer odgovor na njega osim što je nemoguć  tako je i očit. Prije šest mjeseci sam spoznao, ako se dobro sjećam, ono nešto što je bila posljedica proučavanja i iščitavanja još šest mjeseci prije toga, a sve skupa otkako mi je misaoni proces skrenula knjiga xy (you name it) i to je objašnjivo dokazljivom matricom događanja u fizikalnom smislu, iako to jest misaoni proces - njegova linearnost u vremenu nama ostavlja trag kojeg možemo proučavavati.

Jeste li se upitali što vama predstavlja činjenica da je u poslijednjih recimo šest, sedam godina ljudsko znanje o svemu veće nego od postanka ljudske misli pa do unazad šest, sedam godina. Ako ste se upitali i našli neki odgovor recite i meni da i ja znam. A opet, dosta je i logično. Jer kvantnu teoriju nismo spoznali jučer.

Nemojte mi reći da sva ova otkrića, sad već na dnevnoj bazi, kod vas ne stvaraju osjećaj da se spoznaje, i to sve brže. Meni je to baš uzbudljivo. Jer vjerujem da niste propustili vijest o arheološkom otkriću o fosilu T-Rexa gdje su pronađene dovoljno živi djelovi tkiva i tako omogućili dešifriranje njegova DNA. Jel znate što to znači. Ako da, recite i meni.

Jeste li se upitali što je to tajming, što je pravovremenost? I prije svega imaju li ti pojmovi ikakvog smisla?

[guest]

Prije puno stoljeća,

Bilo je rano predvečerje i Mr. Cloud Ones (hrv. prijev. Kristofor Jedan) je stajao u svom lučkom uredu gledajući račune posljednjih isporučenih zaliha koje je ujedno i nadgledao kako bivaju utovarani u poslijednji od tri broda vezanih na doku ispod njegovog prozora. Bilo je to mirno i uobičajeno popodne, što se moglo vidjeti i kratkim pogledom na događanja u luci.

Mornari su rutinski obavljali svoje dnevne poslove, ljudi su žurili prema svojim dnevnim obavezama, galebovi su kružili svojim istim putanjama u potrazi za dnevnim obrokom... Usprkos tome, u zraku se nepogrešivo osjećao naboj elektriciteta. Nije ni trebao čuti pucketanje svoje uljanice koju je prinosio bliže papirima kako je padao sumrak, Mr. Ones je paralelno razmišljao kako je to i više nego normalno. Uzbuđenje pred polazak koje budi adrenalin kod ljudi nemoguće je spriječiti, a kad se zbroje svi pojedinačni povišeni naponi kod ovako brojne posade, koliku zapravo dosad nitko nikad nije vidio, i time sve njihove vrlo ojačane aure – dobija se oblak zajedničke vibracije koji u određenim povoljnim momentima postaje toliko intenzivan da ga je moguće očitati u fizikalnom svijetu*. Dobro je to, mislio je, a dobro je i što smo s time računali.

Kako ste uočili, Mr. Ones bio je malo drugačija individua od prosječnog stanovnika zemlje tih dana. Znao je neke stvari koje ni tadašnji mislioci, ni medicina, zapravo nitko nije smatrao da ima smisla razmatrati. Najčešće su bili ljubazni i nastojali slušati i pratiti stvari o kojima im je govorio, no to nije trajalo predugo i najčešće kad bi Mr. Ones otišao, svakidašnje dnevne prevažne vijesti, teme i paranoje bile bi preintenzivne da ne bi promjenile tok njihovih misli, tek ponekad bi ga malo ismijavali i izrugivali, kao uostalom i svakog drugog odsutnog čovjeka. Tako si je to i on tumačio, govorivši si da je to sigurno neki zakon vjerovatnosti.

Klimajući potvrdno glavom pregledavajući papire i tek malo stišćući zube, Mr. Ones je mislio, to je normalno, tako i mora biti. Bio je miran i strpljiv čovjek. Prenenametljiv i premekan, znali su reći njegovi kritičari držeći to za njegovu manu. Kroničari su se čak i čudili kako takav suzdržan čovjek, posvećen svojim, gotovo filozofskim, mislima - može uopće postati kraljevski kapetan. Tumačili su to time što je sam svojim novcem i idejama izgradio svoj sjajni brod i uložio četvrtinu imovine u kupovinu i opremanje druga dva broda. Takav je naime bio, govoreći često kako ne možeš na tako odvažan put otisnuti se sam i nepromišljen, k'o seljak goljo. Kako je ujedno na to trošio i barem pola svog vremena, vlasti su valjda pomislile, pa what a hell, nemamo što izgubiti. Naravno da nitko nije znao što sve mogu dobiti.

U sobu uđe Mr. Righty (hrv. gosp Zdeslav) njegov desna ruka i najbolji suradnik. Stiskao je šake u džepovima kaputa i pogledavao prema kapetanu. Napokon procijedi - 'Jesi čuo prognozu?' - 'Koju? Sutrašnju ili tjednu?' upita ga ga Mr. Ones, ne pogledavši ga. Mr. Righty ne odgovori ništa, znao je što time kapetan misli, nejedamput su prošli sve teme vezane uz putovanje. Mr. Righty je bio engleski židov, najracionalniji i najobrazovaniji čovjek kojeg je Mr. Ones ikada vidio, ujedno se osjećajući najsretnijim čovjekom na svijetu - znajući da ima takav um pored sebi i na svojoj strani, jer takve odlike on sam nije mogao ni sanjati da bi mogao imati.

'Dobro, i ti si siguran da te ništa ne može odgovoriti od nakane?' nastavi Mr. Righty, susprežući uzbuđenje kojese očitovalo tek mikro titranjem njegovog lijevog podočnjaka i dubokim disanjem. Mr. Ones je naravno šutio. 'Ti znaš da je najviše od svih ljudi na svijeto podržavam hrabre istraživače, nove avanturiste i saznanja koja nas vode prema naprijed', nastavi Mr. Righty preuzimajući strpljivu retoriku svog kapetana 'i znaš da je moja životna filozofija da je baš put najvažniji. Ako se ima pravi kvalitetan cilj, pa makar i idealistički simboliziran, upravo je put prema njemu taj koji nam donosi kvalitet i prosperitet i nove vrijednosti i bolje društvo... ' zastane da smiri ton, svjestan da ga nabrajanje podiže u adrenalinu i time njegov iskaz pretvara u lekciju. To si nije htio dozvoliti. Pogotovo ne u takvom trenutku.

Mr. Ones je šutio, i sam se u potpunosti slagao s time što je njegov najbolji suradnik i prijatelj govorio. To su bila i njegova uvjerenja. 'Ali razmišljam o tome što su još stari Grci govorili', nastavi Mr. Righty, 'dvije stvari su ključne ako želiš da nešto ima strukturu – red i mjera. Da, ovdje imamo dobar red, reklo bi se – sve je u redu, ali kako ćemo znati gdje je - mjera!? Kako da izračunam da li prelaziš svaku mjeru s ovakvom avanturom? Kako si siguran da ćeš se uopće vratiti? Kako si uopće u išta siguran!? Kako imaš hrabrosti preuzeti stav da znaš što će biti?' Mr. Righty polako ali sigurno gubi kontrolu i prepušta se emociji, podsvesno znajući da su često u takvim govorima dosizali najbitnije spoznaje. Mr. Ones je i dalje šutio boreći se s nekoliko dodatnih strahova koje njegov prijatelj nije ni potezao. Prije svega morila ga je misao hoće li uopće imati love za svoj plan. Stavio je ruke u džepove nefokusirano gledajući kroz prozor dok je slušao Mr. Rightyija. Ne da se slagao s njim, nego su skupa i dostigli sve te spoznaje kojima ga prijatelj pokušava uvjeriti da odustane.

'Kako se usuđuješ misliti da znaš!? Nastavi Mr. Righty, 'Otkud ti pravo misliti da si ti Taj!? Da si ti Jedan!? Da nećeš odvesti u smrt pod teorijom da vodiš u misiju spoznaje? Da li misliš na sve, da li si sebičan. I reci mi, objasni mi – zašto baš sad, zašto, evo molim te objasni mi zašto baš sad - u ovom trenutku a tako nam dobro ide' Mr. Righty se sasvim približio kapetanu. 'Ne idi preklinjem te,' uhvatio je kapetana za nadlakticu, govoreći u pola glasa, naglašavajući očaj, emociju s kojom nije znao kako na kraj. Mr. Onesa tada malo zasvrbi lijevi kuk. I dalje gledajući kroz prozor, povuče desnu ruku i odsutno se počeška po lijevom boku, nevjesno se tako oslobodivši stiska prijateljeih ruku. 'Ne dam ti da ideš! Zabranjujem ti da isploviš! Barem dok mi ne objasniš - zašto mora baš sad!

Mr. Ones osjeti neki nedefinirani nagovještaj u svojoj dubini, čak bi se reklo izvan sebe, kao daleka najava orgazmičkog potresa. Prvo je prostrijelio pogled, lagano okrenuvši glavu prema Mr. Rightyu, koso ispod oka, a već je u toj istoj sekundi slijedilo okretanje, u gipkom zavrtanju cijele osovine tijela, ruka poleti dok je otvorena šaka dlana okrenutog prema unutra opisivala najdulju kružnicu kroz zrak i sa bombastičkim treskom pogodila desni obraz njegovog prijatelja. Pljuska je odjeknula kao pucanj. Krv je procurila iz nosa i usnice što od siline udarca, što od sramote koju je Mr. Righty momentalno osjetio, i pojurila prema njegovim obrazima. Oči su mu se istovremeno zatvorile, ali mu se i trenutno zamračilo, i u toj je istoj sekundi imao osjećaj da mu je na glavu iznenada pao klavir Steinway (koji će biti izumljen tek nekoliko stoljeća kasnije, prim. prev.). Lampa se srušila, netko vani je uzviknuo 'Mola!', galeb je zakreštao, sve u istoj sekundi.
- 'Eto ti sad.' rekao je Mr. Ones.



_______________________________________________
Kasnije, u nekim neautoriziranim kronikama i legendama o toj epizodi neki autori su tvrdili da je Mr. Ones nakon toga izašao iz zgrade, neodređeno se uputivši prema luci i sebi u bradu mrsio psovke, ubrzano koračajući prema moru i brodovima, zapiljeno buljeći u pun mjesec. Svi koji ga znaju, znaju i da rijetko, gotovo nikad nije psovao. Oni koji su svjedočili tvrde da je mrmljao nešto tipa – Je'emu matr, dam'je'en mtr, kad ću onda stići gore, kad ni na jebeni otok preko puta se ne mogu otisnuti...' ali kako rekosmo, sve to je samo narodna legenda.
______________
* puno stoljeća kasnije znanstvenici će taj fenomen opisivati kao elektricitet, op. prev.

[illegale]

nitko i ništa kaže:
Filozofi raspravljaju s težnjom za približavanjem istini kroz razgovor. Philo-sophos nije mudrac (sophos), nema mudrost (sophia) nego tek teži mudrosti.

Ne bih se bas slozio. Filozof je na putu Istine, sto znaci da tijekom svog puta postaje sve mudriji i mudriji. U suprotnom bi sve ovo bila obicna zaebancija, a ne zivotni put.

[illegale]

guest kaže:
Prva stvar koja mi je odlična, nadam se da primjećujete, je ta što je dijalog puno zdraviji kad se odvija na par platformi u isto vrijeme nego kad se sve reference i komentari, ključnosti i marginalije, moraju slagati u jednom postu u linearnosti toka jedne teme.

Dapace. Cini mi se da je sva zanje temeljeno na tim referencama u potpunosti inferiorno prema znanju koje se stjece kroz ova trust mozgova.

Cisto primjer. Ako ekipi fali dobro priztanje, dobar argument i onda zakljuci da je nesto sto nije, ona mora ic dalje i ide dalje. I onda gradi kulu od karata.

Internet, odnosno Forum takav luksus ne dozovljava. Ovaj sistem jendostavno zahtjeva punu otovrenostojnost, jer sve ostalo prebro ispada iz igre kao suvisno.

U toj prici mogu reci i da je cijela filzofska tradicija upravo zbog manjka otvorensotojnosti, zastarjela i suvisna.

Jeste li se upitali što vama predstavlja činjenica da je u poslijednjih recimo šest, sedam godina ljudsko znanje o svemu veće nego od postanka ljudske misli pa do unazad šest, sedam godina. Ako ste se upitali i našli neki odgovor recite i meni da i ja znam. A opet, dosta je i logično. Jer kvantnu teoriju nismo spoznali jučer.

Ukratko, to znaci da je opca drustena revolucija skora neminovnost.

[Gospon Pes]

nitko i ništa kaže:
Da se vratim na tvoje pitanje. Ako je tvoje potkopavanje odgovora drugih usmjereno ka želji da se približiš istini, i ti i tvoj sugovornik, to je filozofski dopušten postupak. Tako je filozofiju prakticirao Sokrat.
Ako je ono motivirano željom da se pokažeš kao britak igrač, vještija od drugih, to je sofizam.

Pa sad... Kad bas tako postavljas stvari, rekla bih da sam otprilike Sofistokrat.

[nitko i ništa]

guest kaže:
Jeste li se upitali što vama predstavlja činjenica da je u poslijednjih recimo šest, sedam godina ljudsko znanje o svemu veće nego od postanka ljudske misli pa do unazad šest, sedam godina.

Meni je ta formulacija malo neobična, nisam siguran što ona znači. Pokušat ću obrazložiti.
Teorijsko znanje je o općem. Sumnjičavost 'običnog čovjeka' prema teoretičarima – 'daj ti meni konkretno!' –najčešće je pretjerana, ali nije potpuno bez osnove. Jer, da bi se znanje moglo primijeniti, traži se još nešto osim samog znanja: sposobnost prosudbe o tome koje znanje je primjereno ovoj konkretnoj situaciji. Možemo imati ogromna znanja, ali ona nisu relevantna za ovu konkretnu sitaciju. Ova riječ 'relevantno' je važna. Za primjenu znanja ključno je imati sposobnost prosudbe o tome koje je od naših mnogih znanja (a svi imamo mnoga znanja) relevantno u ovom kontekstu.
Utoliko znanje ne samo da se nastaje (kao nova znanja), ono i nestaje. Mnoga znanja naših predaka nestaju s njima, jer nestaje njihov svijet. Ta znanja nisu relevantna u našem svijetu, i nestaju. Doduše, zahvaljujući mogućnostima medija za pohranjivanje znanja – nekad pismo, a danas elektronski mediji (o čemu sam pisao u naslovnom postu) – moguće je znanje na neki način sačuvati, kao neku mrtvu okaminu (hvala v. ). Ali opet je potreban živi duh da oživi ta mrtva slova. Da taj živi duh, dakle pojedinačni čovjek danas, ima veće spoznajne kapacitete nego živi duh nekog čovjeka od prije tri ili pet tisuća godina, nemam razloga u to vjerovati.
Nedavno sam čuo jednu definiciju: filozofija je kultiviranje sposobnosti prosudbe. Ta riječ 'sposobnost prosudbe' je Kantova, i odnosi se baš na primjenu općeg na pojedinačno, i spoznaju općeg iz pojedinačnog. Ta sposobnost, sposobnost uočavanja relevantnog je ono što se vježba filozofirajući.
Mada u toj sposobnosti nema nekog sveljudskog progresa, neki se drugi progres čini na vidiku (tu je Illegale u pravu ): internet doista obećava novi, učinkovitiji i slobodniji način prenošenja znanja. Stari načini prenošenja znanja – knjige, predavanja, časopisi, enciklopedije..., i stare (doista vrijedne i zaslužne) institucije koje su radile na prenošenju znanja – sveučilišta, škole, knjižnice, izdavači...nalaze se na prekretnici u kojoj će njihovu ulogu u predaji znanja biti potrebno redefinirati. Mislim da tu slijede velike promjene, čije posljedice nisu posve sagledive.
No, 'rast kolektivne svijesti'? Hegelov hod apsolutnog duha kroz povijest? Ne znam, kolektivna svijest postoji uvijek, i određuje ljude uvijek, ovako ili onako...Ona se zacijelo mijenja i sad, ali i prije se stalno mijenjala. U svim vremenima imamo ljude koji navješćuju da se nalazimo na pragu nečeg novog, Novog doba. I zapravo su ti uvijek bili u pravu, doista je svako vrijeme i nosilo nešto novo. Je li to 'rast'? Možda. Nekad mnogo toga izgleda i poput degradacije. Ali ljepše je vjerovati da u svemu tome nekog rasta ima.

guest kaže:
Jer kvantnu teoriju nismo spoznali jučer.

Weizsäcker je bio Heisenbergov asistent, učio kod njega niz godina. Isto tako je često imao prilike razgovarati s Bohrom, dakle imao je od koga učiti kvantnu fiziku, od njenih tvoraca. I to dugi niz godina, 'sjedeći do nogu učitelja'. On kaže ovo: ''Nisam uspijevao razumijeti kvantnu fiziku dok nisam razumio Kanta. A Kanta nisam mogao razumjeti dok nisam razumio Aristotela, njega opet dok nisam razumio Platona. Tek kod Platona sam naišao na čvrsto tlo.'' Što to znači? Je li to nepotrebno robovanje tradiciji, neka vrsta intelektualnog snobizma?

Uzmimo na primjer pojam 'potencijalno', koji u pokušaju razumijevanja kvantne fizike igra važnu ulogu (u nekim interpretacijama) – i sam si ga boldao na temi 'Što je život'. On dolazi sa svojim pojmovnim parom 'aktualno', kao mogućnost (potentia) i ozbiljena mogućnost (actus). Ako se pogleda povijest tih pojmova, onda se vidi da su to latinske riječi, ali nastale u tom obliku prevođenjem Aristotela, njegovog pojmovnog para dynamis/energeia. OK, nameće se pitanje, zašto bi nekoga bilo briga za poviješću pojmova? Dovoljno je da razumijem što pojam kaže, to je li ga u filozofiju uveo Aristotel može biti pitanje za kviz, ali to nije pravo filozofsko pitanje. Ipak, ako se bolje promisli, ta se veza pokazuje dubljom. Aristotel to pojmovno razlikovanje potencijalno (moguće) i aktualno (ozbiljeno) uvodi da bi mogao riješiti paradokse vezane uz problem 'kako je moguća promjena, kretanje, ako, kako kaže Parmenid (a i mi danas) što jest jest, a što nije nije'. Taj problem je osobito jasno postavljen u Zenonovim paradoksima. Ako promislimo o Zenonovim paradoksima, vidimo da je problem u odnosu kontinuiteta i diskontinuiteta, naime postupnosti i onoga što se danas naziva 'kvantni skok'. A taj neuhvatljivi odnos između neprekinutosti i prekinutosti/odijeljenosti, stalno se pojavljuje u kvantnoj fizici – npr. valovi, (odnosno polja) su kontinuirani, čestice diskontinuirane itd. Moglo bi se reći, ista pitanja u novim kontekstima.

Fritjof Capra u Tao fizike zastupa mišljenje da su neeuropske filozofije pogodnije za pokušaj razumijevanja kvantne fizike. Ali razumijemo li mi te neeuropske filozofije? Što znači razumjeti nešto? Sjećamo se na primjer iz škole, kriterij razumijevanja je bio 'znati nešto ispričati svojim riječima'. No, što znači to 'svojim riječima'? Koje su to 'naše riječi'? U susjednoj temi 'Najčudnija stvarnost' zastupnici određenih filozofija indijske inspiracije ne mogu pri tom 'govoru svojim riječima' izbjeći korištenje aristotelovskih pojmova – potencijalno, aktualno, supstancija, forma, materija...Mada vjerojatno nisu svjesni toga, i vjerojatno ne znaju mnogo o Aristotelu. To su naši pojmovi, 'svojim riječima' ovdje znači Aristotelovim riječima. Jer nema 'svojih riječi', riječi su uvijek opće, učimo ih s jezikom. Nema 'privatnog jezika', urastamo u neku jezičnu tradiciju. Poneku 'svoju riječ' uspije izreći poneki pjesnik, a rijeđe mislioc; nama ostalima preostaje govoriti tim riječima što su ih 'zasnovali pjesnici'. Zato i kad mislimo da izlazimo iz svoje tradicije i ulazimo u neku drugu, jezik naše tradicije nas ne napušta. Ostajemo u njemu. I to što smo manje svjesni tog jezika svoje tradicije, ostajemo dublje (mada nesvjesno) vezani za nju. Zato Gadamer kaže, da bismo mogli razumjeti druge tradicije, moramo najprije razumjeti svoju. To nije puki konzervativizam i ne znači zatvaranje prema drugim tradicijama ili novim spoznajama (tu je Illegale u krivu ). Znači tek to da nam je potrebna osređena samosvijest (dakle svijest o tome što jesmo) da bismo mogli ući u dijalog s drugima.

A priča je . Schelling je u pravu, umjetnost je pravi organon filozofije, ne logika.

[illegale]

nitko i ništa kaže:
Fritjof Capra u Tao fizike zastupa mišljenje da su neeuropske filozofije pogodnije za pokušaj razumijevanja kvantne fizike. Ali razumijemo li mi te neeuropske filozofije? Što znači razumjeti nešto? Sjećamo se na primjer iz škole, kriterij razumijevanja je bio 'znati nešto ispričati svojim riječima'. No, što znači to 'svojim riječima'? Koje su to 'naše riječi'? U susjednoj temi 'Najčudnija stvarnost' zastupnici određenih filozofija indijske inspiracije ne mogu pri tom 'govoru svojim riječima' izbjeći korištenje aristotelovskih pojmova – potencijalno, aktualno, supstancija, forma, materija...Mada vjerojatno nisu svjesni toga, i vjerojatno ne znaju mnogo o Aristotelu. To su naši pojmovi, 'svojim riječima' ovdje znači Aristotelovim riječima. Jer nema 'svojih riječi', riječi su uvijek opće, učimo ih s jezikom.

Oh ne. Asocijacje na neku rijec, toj rijeci daju sadrzinu, a razlicite povijesti licnosti, razliciti sadrzaji rijeci. Jer pojmovi sami po sebi isto tako nisu apsolut, vec produkti naseg uma. OK, govorim o pojmovima o kojim govorimo, ne o nekim objektiviitetima koji u svojoj punoj cistoci nama nisu dostupni.

Nema 'privatnog jezika', urastamo u neku jezičnu tradiciju. Poneku 'svoju riječ' uspije izreći poneki pjesnik, a rijeđe mislioc; nama ostalima preostaje govoriti tim riječima što su ih 'zasnovali pjesnici'. Zato i kad mislimo da izlazimo iz svoje tradicije i ulazimo u neku drugu, jezik naše tradicije nas ne napušta. Ostajemo u njemu. I to što smo manje svjesni tog jezika svoje tradicije, ostajemo dublje (mada nesvjesno) vezani za nju.

Ako ja kazem transparentnost, onda pod transparentnost mislim nesto sto nema veze sa tradicijom, vec onim sto po osobnom nahodjenu mogu okarakterizirat tim pojmom.

I tu, sto manje znam o primjenama te rijeci, to sam slobodniji da uvedem asocijacije koje ce bit kvalitetnije od postojecih. To znaci napredak. I to napredak kojeg upravo manjak veze sa postojecim djirom cini daleko lakse sprovedivim, zbog manjka indoktrinacije, odnosno balasta postojecih suvisnosti.

Zato Gadamer kaže, da bismo mogli razumjeti druge tradicije, moramo najprije razumjeti svoju. To nije puki konzervativizam i ne znači zatvaranje prema drugim tradicijama ili novim spoznajama (tu je Illegale u krivu ). Znači tek to da nam je potrebna osređena samosvijest (dakle svijest o tome što jesmo) da bismo mogli ući u dijalog s drugima.

Mi citav zivot upoznajemo to sto jesmo. I to sto jesmo nema prejterane veze sa kulturom iz koje potjecemo, vec prvenstveno sa nama samima. Svako pak prihvacanje povjesnosti, mi prihvacamo stvari koje nemaju veze sa nasom biti, vec sa vremenskom datoscu samog drustva i zatecensrcu pojednca unutar iste.

Pa sad, kako ne vidim pretjeran smisao u uzimanju suvisnih okova, cemu onda tolika furka na tradicionalizam? Pogotovo s obzirom da UPRAVO I JEDINO ta furka cini tradiciju bitnom stvari. Bez stovanja tradicije tvoje oci usmjeruju se prvenstveno prema buducnsoti. A to pak jeste bitno.

Off course, nije da gazim svaku tradiciju, ali tradiciju definitivno ne uzimam kao polazise, vec upravo trenutak.

[slavko]

illegale kaže:Ako ja kazem transparentnost, onda pod transparentnost mislim nesto sto nema veze sa tradicijom, vec onim sto po osobnom nahodjenu mogu okarakterizirat tim pojmom.

I tu, sto manje znam o primjenama te rijeci, to sam slobodniji da uvedem asocijacije koje ce bit kvalitetnije od postojecih. To znaci napredak. I to napredak kojeg upravo manjak veze sa postojecim djirom cini daleko lakse sprovedivim, zbog manjka indoktrinacije, odnosno balasta postojecih suvisnosti.

Illegale, ne radi se tu o sputavanju mišljenja i asocijacija, već jednostavno o potrebi (pretpostavljam da je imaš) iznošenja svima razumljiv slijed vlastitih misli.

[nitko i ništa]

illegale kaže:
Jer pojmovi sami po sebi isto tako nisu apsolut, vec produkti naseg uma. OK, govorim o pojmovima o kojim govorimo, ne o nekim objektiviitetima koji u svojoj punoj cistoci nama nisu dostupni.

Baš zato što su pojmovi negdje u povijesti nastali a nisu apsolut, o tome valja razvijati svijest, ako se hoće filozofirati. Jedan od načina razvijanja svijesti o toj povjesnoj postalosti pojmova je razumijevanje razloga zbog kojih je taj pojam i uveden u filozofiju. Ja sam gore dao jedan primjer, iz kojeg je vidljivo da pitanje 'zašto je tek Aristotel uveo to razlikovanje potencijalno/aktualno i što je s tim htio' ima smisla za naše današnje razumijevanje prirode.
Drugi dobar način je slobodno jezično oblikovanje u vlastitom jeziku. Evo meni se sviđa riječ 'otvorenostojnost'.

illegale kaže:
Ako ja kazem transparentnost, onda pod transparentnost mislim nesto sto nema veze sa tradicijom, vec onim sto po osobnom nahodjenu mogu okarakterizirat tim pojmom.

Ma gledaj, da bi te netko razumio ti moraš s tom riječi misliti isto što i on. Nema privatnog jezika, jezik naslijeđujemo. Jezik jest tradicija, predaja, predan nam je od naših predaka. Nema tu 'osobnog nahođenja' ili, ako ima, nitko te neće razumjeti. Ako krivo koristiš riječ, onda je to krivo korištenje, to nije nešto proizvoljno.

illegale kaže:
I tu, sto manje znam o primjenama te rijeci, to sam slobodniji da uvedem asocijacije koje ce bit kvalitetnije od postojecih.

Ne, mislim da je to predrasuda. Neznanje nikad ne pridonosi slobodi.
Drugo, ako ti asociraš bilo kako, onda nitko neće razumjeti što pričaš. Ali manji je problem ako nitko ne razumije. Pravi je problem da će te se krivo razumjeti. Ti asociraš s nekom riječi jedno, a onaj drugi nešto drugo. I on se naizgled slaže s tobom, a mislite na različite stvari. U filozofiji je to česta pojava.
Ja osobno mislim da su riječi vlastitog jezika tu puno pogodnije, manje ima nesporazuma. Recimo, radije bih rekao razvidno nego transparentno, razvidnije je.

illegale kaže:
To znaci napredak. I to napredak kojeg upravo manjak veze sa postojecim djirom cini daleko lakse sprovedivim, zbog manjka indoktrinacije, odnosno balasta postojecih suvisnosti.

Znanje nije balast. Neobrazovan čovjek nije po sebi manje indoktriniran od obrazovanog.
Balast može biti nešto drugo: teza da moraš imati ta i ta stručna znanja da bi mogao npr. filozofirati. To je bez veze, naravno da ne moraš. Wittgenstein je uvelike ignorirao tradiciju, i napisao izvanredne stvari. Ali poznavanje filozofske tradicije može uvelike pomoći da jasnije vidiš. Ono, stojimo na ramenima giganata, pa bolje vidimo. Smetati neće; onome kome smeta jer se njome opterećuje, da je ne poznaje smetalo bi nešto drugo.
No, vjerujem da će net svakome omogućiti i lakši pristup onim dijelovima tradicije koji mu se mogu učiniti relevantnima.

illegale kaže:
Mi citav zivot upoznajemo to sto jesmo. I to sto jesmo nema prejterane veze sa kulturom iz koje potjecemo, vec prvenstveno sa nama samima.

Ima svake veze. Da ti nisu rođen tu gdje si rođen, ne bi bio taj koji jesi.

illegale kaže:
Svako pak prihvacanje povjesnosti, mi prihvacamo stvari koje nemaju veze sa nasom biti, vec sa vremenskom datoscu samog drustva i zatecensrcu pojednca unutar iste.

A tko kaže da ta vremenska datost i ta naša zatečenost kao pojedinaca u svijetu nije upravo naša bit?

illegale kaže:Pa sad, kako ne vidim pretjeran smisao u uzimanju suvisnih okova, cemu onda tolika furka na tradicionalizam?

Da budem malo paradoksalan: u današnje doba potpune neukorijenjenosti i svevladajućeg liberalističkog odbacivanja tradicija, svako izričito pozivanje na tradiciju je zapravo subverzija.

illegale kaže:Pogotovo s obzirom da UPRAVO I JEDINO ta furka cini tradiciju bitnom stvari. Bez stovanja tradicije tvoje oci usmjeruju se prvenstveno prema buducnsoti. A to pak jeste bitno.

Oči su uvijek usmjerene prema budućnosti, u tome i jest trik. Jer često je to isključivo usmjerenje ljudi na budućnost u svojoj hrabroj odlučnosti ekvivalentno psu koji hrabro i nepokolebljivo hvata svoj vlastiti rep.

illegale kaže:Off course, nije da gazim svaku tradiciju, ali tradiciju definitivno ne uzimam kao polazise, vec upravo trenutak.

Ja sam na ovoj temi započeo s nekim prastarim vremenom isključivo radi balansa u odnosu na prosječnu vjeru u progres. Da bih naglasio da je naša ljudaka situacija uvelike slična situacijama naših prethodnika stoljećima prije nas. A opet, i da ima nešto što je čini osobitom.

Dobro kažeš, trenutak. To je ono između prošlosti i budućnosti.

[illegale]

slavko kaže:
Illegale, ne radi se tu o sputavanju mišljenja i asocijacija, već jednostavno o potrebi (pretpostavljam da je imaš) iznošenja svima razumljiv slijed vlastitih misli.

Ma OK. U pravu si. Nu, hocu rec da meni ne treba sva povjesna pozadina da bih koristio neku rjec i da bi je kroz primjenu daljnje artikuirao i mijenjao njezino prvotno ili u sirokim masama prepoznato znacenje.

Tu mozemo isfurat i koncept demorkacije koji je toliko zagadjen, da vise niko ne zna o cemu govori kad isfurava demokraciju. No opet, mnogi ljudi opet pucaju na demokratizaciju i bez da znaju sto je to tocno. Sad, uzet taj termin i prilagodit ga, odnsono kvlaitetno artikulirat, ili birat nesto novo? mozda je to stvar osobnog izbora.

[illegale]

nitko i ništa kaže:
Baš zato što su pojmovi negdje u povijesti nastali a nisu apsolut, o tome valja razvijati svijest, ako se hoće filozofirati. Jedan od načina razvijanja svijesti o toj povjesnoj postalosti pojmova je razumijevanje razloga zbog kojih je taj pojam i uveden u filozofiju.

No. Ovdje dolazimo do kolizije gdje je filozofska tradicija utemeljena na razmjerno mali kruzocima. Osobno iz iskustva pak znam da mi jedan dobar argument cesto moze potpuno razbit koncepciju, a toj ekipi je itekakako nedostojala sirina dobrih pitanja.

BTW, rija kaze da se inteligencija mjeri po znanju postavljanja pravog pitanja, a jasno je da vise ljudi vise zna.

I onda dobijes Kanta koji de facto sebicnost izjednacava sa nemoralnim, a da Kant ne zna sta je to racionalizacija koja ce od svakog ko je dovoljno mastovit uciniti pravednika. Dobro, ovdje serem, ali nadam se da kuzis na sta pucam.

Da pucam na to da je dovoljno da je jedan detalj promaknuo utemeljiteljima europske filozofske skole i da se sve ovo srusi zbog trulih temelja. Zato osobno furam onu filozofiju putnika, a to je da svu svoju filozofiju temeljim iskljucivo na intepretaciji stvarnosti, dok su sve te mudrolije dostojne samo prirucnika i niceg vise. Dakle, to nije nikakav temelj price.

Ops. Pricali smo o pojmovima. E, poanta je da ja te pojmove mogu koristiti i bez da sma pristao na birokratizaciju misli kroz usvajanje hrpe suvisnih podataka, odnosno, uceci povijest filozofije, sto bi mi dalo zap ravo da koristim svu silinu termina.

I zato vise volim da kad kazem zdrav razum, mislim na ona zdravo seljacki kontekst obicnog seljaka, a ne na ono sto je neki Rimljanin reko, odnosno definiro. Sklon sam isfuravanju iskljucivo takvih stvari, s obzirm da je stvarnost ipak puno bliza Istini, nego necija intepretacija stvarnsost, temeljena na mitovima i predrasudama tog razdoblja.

A mi ipak vidimo jedno sasvim novo doba, doba opceg dokidanja zadnjeg mita, zadnje predrasude. Neceg sto sve one koji su zivjeli u neka davna vremena cini prilicno nekompetentnim prema Forumu i svim blagodatima sadasnjice. OK, brjem da se ponavljam, sorry.

Drugi dobar način je slobodno jezično oblikovanje u vlastitom jeziku. Evo meni se sviđa riječ 'otvorenostojnost'.

Mislim da je to Hajdergerova stvar.

Ma gledaj, da bi te netko razumio ti moraš s tom riječi misliti isto što i on. Nema privatnog jezika, jezik naslijeđujemo. Jezik jest tradicija, predaja, predan nam je od naših predaka.

Jezik se mijenja i prilagodjava drustvnoj datosti. nove asocijacije, nova znacenja.

Nema tu 'osobnog nahođenja' ili, ako ima, nitko te neće razumjeti.

Zato je dobro odjebat tradiciju i isfurat jezik temeljen direktno na stvanrosti. na taj nacin umanjuje se birokratizacija Istine.

Ako krivo koristiš riječ, onda je to krivo korištenje, to nije nešto proizvoljno.
Ne, mislim da je to predrasuda. Neznanje nikad ne pridonosi
slobodi.

Ovdje govorimo o dva znanja. Ono knjisko i ono spoznajno. Ja pucam na knjisko, a ti na spoznajno. No, knjisko znanje cesto tvori suvisan balast konfuznih misli, zbog manjka umrezenosti usvoenih podataka, sto sustav cini tromijim, birokratiziranijim, rigidnijim, manje slobodnim.

Drugo, ako ti asociraš bilo kako, onda nitko neće razumjeti što pričaš. Ali manji je problem ako nitko ne razumije.

Ma OK. Brijem da je potrebno ufurat termine iz svakodnevnice, terine koji su u direktnom dodiru sa stvanroscu. Na taj nacin odjebajemo temelje koji nisu direktan plod Istine.

Pravi je problem da će te se krivo razumjeti. Ti asociraš s nekom riječi jedno, a onaj drugi nešto drugo. I on se naizgled slaže s tobom, a mislite na različite stvari. U filozofiji je to česta pojava.

Zbog toga je diskurs super stvar

Ja osobno mislim da su riječi vlastitog jezika tu puno pogodnije, manje ima nesporazuma. Recimo, radije bih rekao razvidno nego transparentno, razvidnije je.

Hm. Meni razvidno ne predstavlja nikakav znacaj

Znanje nije balast. Neobrazovan čovjek nije po sebi manje indoktriniran od obrazovanog.

Opet ista prica. Onaj kome je stvarnost jedino mjerilo, manje riskira da pogrijesi u svojim filozofskim stremljenjima, od nekog ko prihvaca inttepretacije intepretatora. SAmo pak formalno obrazavoanje cini upravo to, a od konkretno ekipe sa filozofskog faksa cini birokrate, a ne mudrace.

Balast može biti nešto drugo: teza da moraš imati ta i ta stručna znanja da bi mogao npr. filozofirati. To je bez veze, naravno da ne moraš. Wittgenstein je uvelike ignorirao tradiciju, i napisao izvanredne stvari. Ali poznavanje filozofske tradicije može uvelike pomoći da jasnije vidiš. Ono, stojimo na ramenima giganata, pa bolje vidimo.

Na ramenima trulog giganta. To nas cini impotentnima, a one koji nisu prihvatili furku na tim plecima daleko pokretnijima i sposobnijima. Filozofija putnika.

Smetati neće; onome kome smeta jer se njome opterećuje, da je ne poznaje smetalo bi nešto drugo.
No, vjerujem da će net svakome omogućiti i lakši pristup onim dijelovima tradicije koji mu se mogu učiniti relevantnima.

To je OK.

Ima svake veze. Da ti nisu rođen tu gdje si rođen, ne bi bio taj koji jesi.A tko kaže da ta vremenska datost i ta naša zatečenost kao pojedinaca u svijetu nije upravo naša bit?

Mozda jeste, ali onoliko koliko dovolimo da bude nasa bit. Ako nam nesto pase, onda to ima smisla prihvatiti, a ako nesto ne pase, nema potrebe da prihvaitmo bez obzira na tradicijsku datost. Dakle, mi smo potpuno neovisni o tradiciji i briem da je to Popper srao historicistima.
BTW, u politici kad gledas ekipu koja se fura na povjesne teznje. Pazi. Takva furka je obicna apologetika necije gluposti, apologetika koja se moze mijenjati kao sto se i povjest moze falsificirati. A cemu sve to? Cemu takvi temelji? Meni to nije potrebno. Dapace, smatram takve temelje vrlo suvisnima.

Da budem malo paradoksalan: u današnje doba potpune neukorijenjenosti i svevladajućeg liberalističkog odbacivanja tradicija, svako izričito pozivanje na tradiciju je zapravo subverzija.

No, tu je problem sto ta ekipa vrsi opcu relativiztaciju, odnosno anihilaciju vrijednosti. Same pak vrijednosti ne pocivaju na tradiciji vec odnosu spram covjeka u vremeskoj datosti.

Oči su uvijek usmjerene prema budućnosti, u tome i jest trik. Jer često je to isključivo usmjerenje ljudi na budućnost u svojoj hrabroj odlučnosti ekvivalentno psu koji hrabro i nepokolebljivo hvata svoj vlastiti rep.

Proslost je uciteljica i to je to. Nista vise, nista manje.

Ja sam na ovoj temi započeo s nekim prastarim vremenom isključivo radi balansa u odnosu na prosječnu vjeru u progres. Da bih naglasio da je naša ljudaka situacija uvelike slična situacijama naših prethodnika stoljećima prije nas. A opet, i da ima nešto što je čini osobitom.

S frednom sam jucer prico o Novom Dobu s obzirom da on dijeli tvoj stav. No, poanta je da novo doba nosi novu paradgimu drustva, paradigmu temeljnu na otvorensoti, sto je u oprecnosti sa principima postojanja svih nasih povjensih prethodnika.

Dakle, ovdje se ne radi o minornim stvarima tipa parni stroj, otkrice Amerike, prihvacanje nove religije, vec o necem daleko drasticnijem. Ovdje se radi o novom modu postojanja.

Dobro kažeš, trenutak. To je ono između prošlosti i budućnosti.

E, a buducnsot je samo smjer.