Droge - zlouporaba, ovisnost i liječenje - opća tema

[mali]

[xxcurious]

Metalcina kaže:

Tesko se skinuti s marihuane, ne pusis mjesec - dva, onda pomislis kako ti je zivot puno bolji, mozak bistriji, nemas vise tjeskobe pa se malo nagradis, i opet upadnes u cycle i pusis ko blesav. Slicna stvar je sa cigaretama. Znam ljude stanu na mjesec - dva i cim osjete da ih duhan vise "ne privlaci" zapale da se nagrade i ponovnoo puse godinama. (jako je lako pasti natrag u zamku ovisnosti nakon 2 mjeseca ne pusenja jer se cini da si se ostavio a zapravo te vlastiti mozak zajebaje). Znaci snaga volje, i vjera u svoju inicijalnu odluku

Bitno je shvatiti da te duhan ne smiruje nego upravo suprotno, dugorocno ti uzrokuje stres i nemir koji ne bi imao da nisi ovisan, ne bi ti trebalo nista da te smiri jer ne bi bio nemiran.

Ista stvar s marihuanom, dugorocno postajes tjeskoban, emocionalno nestabilan, nemiran, ne uzivas u zivotu, depresivan i nemotiviran a trava ti se nudi kao rjesenje tih problema (zapravo ih je prouzrocila), ljudi koji nisu ovisni o marihuani ne osjecaju te probleme (vecina)

O speedu da ne pricamo, ali ljudi na speedu su obicno svjesni negativnih utjecaja, neuroticnosi, depresije, emocionalne nestabilnosti

nedavno sam pisao da prestajem pušiti travu nakon 10g.. tjedan dana nisam pušio, bilo je super.. i onda baš to, ajde par dimova u društvu jer svi oko mene puše.. svakodnevno..
jučer sam opet ispušio zadnje što sam ponovno nedavno uzeo, planiram ne uzet od nikog, da vidim koliko ću moći..

trava mi je napravila kaos u životu, ali i nakon jedno 8g bezuspješnih prestanaka, muke i svega, prihvatio sam stanje.. zadnje 2g pušim non stop, trava ko cigare i gore.. oko 150grama mjesečno
odlučio sam pobijediti ono usrano umrtvljeno stanje uma, i jesam..
radim, vozim auto, sve sve napušen do jaja.. tj više ni ne osjetim ništa kad pušim
i tek sad osjećam da ju više ne želim i da mi ne treba..
cigare sam prije pušio, zadnje godine duhan koristim da smotam joint jel.. ostale droge me ne privlače ali sve sam ih probao..
trava je jedino što mi "treba"..
i volio bi probati psilocibin kako spada

Zvjerkane druže, javim se u PP.. i ja sam naručivao iz nizozemske jednom 7x1gr gljiva, paket za mikrodoziranje.. pušio sam travu uz to, ništa nisam osjetio da je drugačije

zadnjih par godina vodim prilično kewl život, bilo je lakše kad sam si priznao probleme i odlučio proći kroz njih.. ranije cendranje mi nije pomoglo uopće..
imam dosta prijatelja sa sličnim problemom, i tokom nekih razgovora kad sam im otvoreno rekao da sam ovisnik o marihuani gledali su me kao govno neko.. i onda kad kažem da su i oni ovisnici, jer upravo pušimo svi joint u krug i družimo se ponajviše jer pušimo travu i to nas povezuje, auuu drame i razrogačenih očiju.. nisu oni, majke ti ništa a kamoli ovisnici o nečemu.. ehh

s travom kad sam ju krenio pušit sam imao napadaje panike, psihozu.. a opet sam tražio taj isti odvratan osjećaj koji mi je pružala..
danas, osjećam kao da sam u simbiozi s travom, s njom mogu sve..
kao Venom
https://www.imdb.com/title/tt1270797/

kad kažem sve, mislim na preživit, dan po dan, psihičku bol koju osjećam odkad znam za sebe

[fallen-alien]

Vi koji ste prestali pušiti - koliko vam je trebalo da prestanu withdrawal simptomi? Ja sam nevjerojatno živčana.

[miss.silence]

fallen-alien kaže:

Vi koji ste prestali pušiti - koliko vam je trebalo da prestanu withdrawal simptomi? Ja sam nevjerojatno živčana.

To ti jako puno ovisi o tome kako si se postavila u glavi. Može ti trajati 5 dana, a i to slabo, a može ti trajati mjesecima.

Pročitaj onu knjigu Lako je prestati pušiti i pridržavaj ju se, tako je zbilja najlakše. Nekakav sažetak bio bi da si svjesna da ti pušenje zapravo ništa ne donosi. Misliš da će ti cigarete donijeti smirenost, da ne budeš živčana, a zapravo su ti cigarete uzrokovale tu živčanost zbog ovisnosti. Bez cigareta nećeš ni upadati u withdrawal, niti postajati živčana, pa ti neće trebati ništa da te smiruje, biti ćeš cijelo vrijeme smirena.

Dakle, ako si toga svjesna, trebaš sad samo pričekati neko kratko vrijeme da ti prođu ti simptomi i pokoji jači napad za zapalit koji će trajati možda par minuta ako si racionalna da je to samo kratki trzaj i ništa više od tog. I tako možda par dana, ne više od tog.

Ovisnost slabi ljude, njihovu volju i u stanju ovisnosti skloni smo idealizirati sredstvo ovisnosti i davati veliko značenje simptomima ovisnosti i bojati ih se, pa onda kriza puno duže traje. Zato je ta knjiga dobra jer vraća ljude u neku racionalnost, da se stvari stave u neke normalne razmjere.

[skeptik]

miss.silence odličan post!

[tragačica]

descender kaže:

Zaista, uvidom nikoga zainteresiranog u bližoj i daljoj blizini, možda joj tada sine kako ne želi živjeti robujući ovisnosti o nečemu što odavno više nije imalo zabavno niti služi ikakvoj svrsi osim autodestrukciji. No, kako ni čovjek koji svojim dobrim vladanjem i bogomdano kvalitetnim karakternim crtama i crticama možda za korištenje nema baš previše osoba na koje se može osloniti po potrebi oslanjanja se, ovisnik koji je kroz procjepe gotovo pa idealno urešena društva uspio pasti na dno dna i tek tada kvalitetnim promatranjem ne primijeti nego primjećuje kako svatko od srcu mu ili joj dragih u potpunoj potpunosti ignorira njegovu ili njezinu taj put (možda) zaista iskrenu zamolbu za oslonac, možda zaključi kako se u takvom bivanju nije potrebno zadržavati, pa se on ili ona po zaključenosti tog tipa planiranim uzimanjem daleko veće doze od preporučeno trajno (zaključi) udalji u nepoznatom pravcu. Ah, ti "my empire of dirt" ovisnici, razaratelji divnih obitelji ovisnih o divnosti divne obitelji, rušitelji divnih prijateljstava ovisnih o divnosti divnih prijateljstava, omalovažavatelji divnih... Zapravo je za sve više ili manje ovako ili onako uključene u nemoguće je prežaliti (dok je ista aktivna) tragediju, najidealnije da se ovisnik što prije samoubije. Tako ti njihovi najbliži napokon mogu nastaviti neometeno, mirno dalje, sa svojim životom. Predodređeno vrijeme teatralna pijeteta, i idemo dalje. Život ne staje, sve dok ne stane. Pada.

To sve stoji, ali mnogi takvi su toliko pogubili konce s realnošću da će se definitivno radije predozirati nego prestati s time. Njihov mozak funkcionira drukčije od našeg, a funkciju su za trajno promijenile psihoaktivne supstance. Oni ne mogu imati percepciju poput nas. Ostaje etičko pitanje je li grijeh ostaviti nekoga takvog da se sredi do kraja ili šibati mrtvog konja pa imati čistu savjest jer znaš da si pokušao baš sve. Dok možeš jer kod takvih kad-tad dođe i do nasilja prema bližnjima pa treba bježati. Čak i Crkva dopušta odvojen život u takvim i sličnim situacijama (iako ne dopušta razvod, ali dopušta crkveno poništenje braka što je dugotrajna procedura).
Negdje u sebi shvaćaju da su povrijedili bližnje i da će razoriti svu ljepotu koju imaju od života, ali mozak je do te mjere oštećen da najčešće nema povratka. Sve je dobro dok ne nastupi kriza, a tada su im bližnji najgori neprijatelji kad ih žele spriječiti u dolasku do nove doze. Tada dolazi do agresije i intervencije raznih službi. Ako se ovisnik želi vratiti u normalan život, uz najbolju volju to će jako teško napraviti. Čak postoje i stručna mišljenja da volja nije ključna u odvikavanju jer ako ona i postoji, postoji problem s trajno narušenim funkcijama mozga zbog čega ne ovisi sve o volji. Sam problem po sebi je kompleksan. Osim toga, konstantno nepovjerenje tjera ih da tonu sve dublje, a nepovjerenje su sami stvorili svojim lažima, to je začarani krug iz kojeg se jako teško izađe. Kad bi barem postojale metode ispiranja mozga ili nešto poput elektroškova što bi protiv njihove volje djelovalo na njihove mozgove kad već sami ne mogu ili ne žele. Mozak je, osim toga, neuroplastičan te se sam može obnoviti neovisno o dobi. Ako oštećenje nije preveliko.

Moje vječno pitanje glasi: zašto čovjek kreće tim putem? Ako je i probao, zašto mora potonuti tako duboko? Zar ne zna stati na vrijeme i moliti da ga i vežu ako treba, ali da ne postane još jedan džanki u nizu koji će sve oko sebe spremiti u bolnicu ili grobnicu prije nego to učini sa sobom?

[Beljki]

tragačica kaže:

Moje vječno pitanje glasi: zašto čovjek kreće tim putem? Ako je i probao, zašto mora potonuti tako duboko? Zar ne zna stati na vrijeme i moliti da ga i vežu ako treba, ali da ne postane još jedan džanki u nizu koji će sve oko sebe spremiti u bolnicu ili grobnicu prije nego to učini sa sobom?

Nijedno takvo ljudsko ponasanje u pravilu ne moze biti reducirano na kakav jednostavan univerzalan faktor, pa ako to trazis pitanje je osudjeno ostati bez odgovora.

Generalno govoreci, kao i sve ostalo, mjesavina je urodjenih sklonosti i utjecaja okolisa, ali i to je jako genericki.

Znamo da postoje izraziti nasljedni faktori, znamo da postoje izraziti socioekonomski faktori, znamo da postoje izraziti komorbiditeti sa nekim drugim mentalnim problemima, znamo da se koristi kao vid samoterapije za nosenje sa tim ili nekim trecim problemima i tako blize i dalje.

Koliko je kojih faktora u kojoj kombinaciji u igri se moze POKUSATI procjeniti samo za nekog specificnog pjedinca, a i to je upitne pouzdanosti, objektivnosti/provjervosti i svrsishodnosti.

[Zvijerkan]

Kako ponekad sudjelujem na glazbenim festivalima zbog svojeg hobija i imam priliku upoznati hrpetine ljudi - definitivno mogu reći jednu stvar - klonite se kemijskih droga do barem 25-te godine.

Danas je speed najgora pošast, duplo veća od trave i duplo se lakše nabavi.
Ne zbog efedrina (amfetamin) u njemu, nego zbog količine smeća što dileri ubace i upitnog načina izrade.

Nisam još upoznao niti jednu osobu koja je krenula uzimati kemijska sranja ispod 18-te godine - a da nema probleme sa empatijom.
Jučer pričam sa frendicom, 24 godine, studira dosta težak faks, mala je nadarena i veoma pametna i inteligentna.
Sama je rekla da je prva iskustva sa speedom, mdmom i sličnim sranjima imala nakon 16-te godine, i sama priznaje da bez obzira što i dalje je odličan student i normalna osoba - ima određene probleme sa empatijom, sa osjećajima, sa realnošću.
Zapitala se gdje bi bila da to nije koristila...

Trava je zlo ako se krene redovno pušiti prije nego se mozak potpuno razvije, mislim da sam za to pročitao negdje između 22-25 godine života.

Ali!
Da li je čovjek kao biće stvarno ograničen da ne konzumira bilo kakvu supstancu za neke prednosti jer je "štetno" - ili nam je to društvo i povijest napravilo?

Zamislite da se otkrije da recimo - žvakanje lista rajčice, krastavca ili sličnoga čovjeka smiruje i daje mu mentalne prednosti u bilo kojem pogledu?

Svjesni ste da bi ove/one službe 99% zabranile isto i tretirale to kao "droga"?

Tko je uopće odredio da se pod pojmom NORMALAN smatra ljude koji ne puše cigarete, ne piju, nemaju više od 10% tjelesne masti, ne konzumiraju bilo kakav suplement ili nootropics?

Recimo biljka "kratom" - određeni narodi doslovno tu biljku koriste za čaj, žvaču listove itd.
A kod nas se tretira kao zabranjeno.
Što ako neki narodi svakodnevno jednu neke gljive, sa možda niskom dozom psihodeličnosti - zar ti narodi ne spadaju u "normalne" ljude?

Bitno je da ti doktor prepiše xanax, pa kad se navučeš na to smeće, tek onda imaš probleme.
Negdje sam pročitao da xanax/helex su iza heroina najgori lijekovi za stvaranje ovisnosti.

Također - ja mogu konzumirati što želim, konzumirao sam i mdmu (više nikad!), nedavno probao lsd trip iz Indije (pola sličice), ali sam u svim tim stanjima uvijek vodio sebe logikom i razmišljanjem, uvijek sam pazio i na sebe i na ekipu pored sebe jer nitko nije pazio.
Svima je bitno da ih "puca, nosi", a nitko neće drugi dan nadoknaditi zdravlje vitaminima.

Nismo svi isti, to morate shvatiti.

Travu sam konzumirao cca 2 godine, svaki dan bez prestanka (popodne do navečer).
Glup si od trave, stvoriš glupu naviku da jedva čekaš doći doma i zapaliti da se "opustiš" nakon posla.

Nakon toga sam prestao, uvidio sam što sam propustio, iako dio mene nije žalio jer me smirivala umjesto prepisanog xanaxa.

Trenutno travu zapalim navečer dok legnem u krevet, povučem par dimova, ne osjetim nikakvu posebnu "napušenost", ali spavam ko klada.
Uz to ujutro pijem lions mane i cordyceps kao suplemente, i definitivno ovakve gljive pomažu u obnovi mozga.
Nemam više brain fog, pamtim gluposti (nikad nisam), pamtim brojeve.

Moj moto je ako ti i nešto koristi za prevladavanje psihičkih problema - daj onda ubaci nešto od vitamina da ti pak spasi kardiovaskularni sustav i mozak.

Moji krvni nalazi su top, jetra je top, bubrezi top.
Ali ja više od 7 godina vježbam sa utezima, a trening snage čisti žile i kardiov. sustav.

[miss.silence]

Mislim da sam se otrovala Biokillom. Nisam namjerno nego dok sam pokušavala ubiti gamad.

[descender]

@ Tragačica:

Pogubili konce, namjerno-nenamjerno odvezali spone s realnošću? Je, majka-baka, jučer je čula kako su joj kćer, i svekar kojeg obožava, i troje abnormalno divne unučice, poginuli u stravičnoj nesreći. Cijeli svijet joj se srušio, reklo bi se. I dalje je on tu, i u njemu ona sa svojim svijetom u svijetu, kao i prije nekoliko sekundi nego li je nimalo nježno pristigla poruka o promijenjenoj stvarnosti, no za nju, njoj, njen je svijet sada nešto drugačiji nego samo koji tren ranije. Pogubila je konce s realnošću, reklo bi se. Ne može si priznati to da je ta "novo normalno" zbilja zaista novo normalno na koje se mora naviknuti. Što se mora nije teško, kažu. Svijet u kojoj je uživati svoju vlastitu stvarnost, realnost, realitet, zbilju, ne staje sve dok jednog lijepog ili ne baš nešto suviše lijepog dana ne stane. Ne staje niti tada, poput "perpetuum mobile" flajšmašina i dalje neumoljivo melje, no jedna iznimno bitna stvarnost za njega, nju, njih, tebe, mene, prestaje postojati u realnosti. Dekade godina življenja po ovom ili onom principu, principom održavanja svojeg realiteta upravo tako realnim, da bi se jedan činilo se natprosječno običan dan sve promijenilo. Kada se promjeni, sve moguće postane nestvarno iako je možda stvarnije nego ikada ranije. Nadrealno-nerealno-stvarna stvarnost.

Majka-baka, skoro pa i prabaka kako je jedna od tri divne unučice bila trudna, ne može se povratiti u "naši i vaši, i njihovi" našu stvarnost. Na psihijatriji je. Ne odbijajući išta, odbija jesti, odbija govoriti, odbija... živjeti. Živa je, a kao da nije. Nije tu s "naši i vaši, i njihovi... ozljedama raznim razno ozlijeđeni umovi" nama. Negdje unutar sebe mora da jest sa samom sobom, no među nama za nas više nije. Tko zna hoće li se ikada povratiti nazad, među nas. Možda se povrati nakon nekog vremena, pa kada je bez obzira na nježnost postupanja ponovo obavijeste o tome zašto se koji dan, koji tjedan, koju godinu ranije ako ne i koje desetljeće ranije, pogubila ili pronašla negdje unutar sebe, opet neće moći povezati spone s takvom realnošću te će se kao i možda ne jednom ranije, ponovno pogubiti negdje unutar sebe. Jedan event koji njen um nije mogao niti može obraditi, prebroditi i krenuti dalje, čini se da ju je postavio i ostavio u stanju zatvorene petlje povratne sprege, iz koje ne može. Labirint u kojem se moguće izgubiti, ne bi li se "zapošljavanje dokonih ruku" traženjem se, možda pogubilo činjenično stanje takve realnosti koju je nemoguće niti usvojiti na obradu, a kamo li nakon obrade prihvatiti je kao činjenično stanje zbilje koja ikoga ne pita što misli i kako se osjeća kao glavni akter postavljen/a u te okolnosti. Ili se čovjek snađe, ili se ne snađe.

Razumije možda majka-baka to kako njezin voljeni muž, i ne samo on, teže ili teško živi bez prisutne nje, no što kada si ne može pomoći. Nije da ne želi no ne može. Sve je dobro dok ne nastupi kriza, a tada su oštećenima bližnji, koji ih samo žele onakve kakvi oni tada nisu, najgori neprijatelji koji ih sebičnih razloga čini se žele spriječiti da postoje onako kako trenutno žele, mogu ili moraju. Da, teško je promatrati bližnjeg svog kako čini se nepovratno propada. Neiskoristiv je kao takav. Udaljavanjem se, sve je manje bližnji. Teško je gubiti nešto blisko. Nije da čovjek uživa obilje bliskosti, pa da se samo tako može razbacivati s istom. Valja u posjedu zadržati sve što je blisko. Ako se ispostavi kako je isto nemoguće, osjećati je nemoć. Neugodno osjećanje. Nezdravo za kvalitetu života. Ako se majka-baka želi vratiti u normalan život, uz najbolju volju to će jako teško postići. Čak postoje i stručna mišljenja da volja nije ključna za kontroliranje vlastita realiteta, jer ako ona i postoji, i ponekad kao postojeća, kao jaka čini možda više štete nego koristi, postoji problem s trajno narušenim modelom uma zbog čega ne ovisi sve o volji.

Majka-baka nije ikada promišljala o tome što ako... Nije se pripremala na mogućnosti razne. Bila je nepopravljivi optimista. Moguće da je još uvijek, te baš zato ne može izaći iz svojeg malog kaveza, već radije unutar sebe, lažući se ne možda najsvjetlije nijanse crne boje lažima, živi ili postoji unutar realnosti unutar sebe, u kojoj njezini najmiliji nisu "truleći leševi" mrtvi. Zašto bog dozvoljava da razni divni ljudi, puni života, nepravovremeno postanu beživotni truleći leševi, dok neke niškoristi narkomane i slične održava na životu dekadama. Da, um je kompleksan. Posebno kada se nekim nenadanim eventom ispostavi da zaista jest. Znatno kompliciraniji od onoga koji misli da misli da ga posjeduje kao i sve što posjeduje. Kad bi barem postojale metode ispiranja mozga ili nešto poput elektrošokova ili lobotomije ne nužno samo kemijska tipa, što bi protiv njihove ne samo volje djelovalo na njihove mozgove kad već sami ne mogu ili ne žele biti onako kako drugi misle da bi trebali, ili morali. Mozak je, osim toga, neuroplastičan te se sam može obnoviti neovisno o dobi. Ako oštećenje ne nužno "trepanacija" pokušajem popravljanja oštećenja nije preveliko, naravno. Moje pitanje glasi: zašto ne svaki no neki od nas, vrlo različito od nekih drugih nas, doživljavaju traumu nekog tipa.

Neki od nas kao da su više životni, pa bez obzira na oblik i intenzitet, na štetu učinjenu traumom, baš sve će učiniti ne bi li što duže ostali u nekom "normalitetno normalnom" formatu življenja. Ne mori ih memento mori. O tome će kada za isto naiđe vrijeme, ako naiđe. Možda i ne naiđe. Gdje je on/a, tu smrt nije, jednako kako i tamo gdje smrt jest, on/a nije. Pada. Možda prije smrti naiđe tetka bolest. Nitko još nije umro od smrti kažu, svi su umrli od bolesti. Neki drugi od sviju nas, iako su možda cijeli život poprilična trajanja odvažno živjeli kao odlikaši škole stoicizma, pogođeni ili možda primjerenije pokošeni zbiljom koju ne mogu provariti promptno metamorfoziraju u "nigredo nihiliste" koji čini se svjesno, možda samo čini se da je svjesno, srljaju ravno prema provaliji propasti, prema smrti, prema kraju svega ikada. Kao da im je određena informacija zbilje probušila rezervoar životnosti, bijele boje i pozitivna polariteta volje iznad bezvolje, elan vitala dostupnog za činiti divne stvari koje hrabro prkose entropiji jedno kraće vrijeme... koji kao prazan na životu ostavlja neko možda fizički vrlo zdravo biće, fenomen, entitet, kojem je jedini cilj umrijeti. Što rođenjem jest svačiji, krajnji cilj, no valja i nekako divno živjeti, dok je divnosti življenja.

Kada nije divne divnosti, kada je biti možda u tijelu i umu odrasle osobe zarobljeno dijete, traumatizirano fantastičnim bližnjim, — Možda onim temeljno najbližim bližnjima, roditeljima, koji su ga/ju ne klasičnim oblikom seksa nego onog nekog "parafilije" bolesno izvrnutog, zlostavljali svakodnevno. A bilo je i fizičkog zlostavljanja tipa bez ikakva razloga nasumičnog batinanja, i rezuckanja, i vlasništva žigosanja ne samo žarom cigareta, kada objekt pokazuje nepokornost, neposlušnost. A bilo je naravno i neprestanosti psihološke torture, a bilo je... Bilo je mnogočega divnog, za trajno sjećanje nakon formiranosti istim. — tada možda samo nije. Štogod divno, zaista divno da čovjek uspije uživati u životu, on ili ona kao da isto ne zaslužuje, ne može pronaći načina ili metode kako se isto zaista uživa. Naviknuo se ili navikla se na poniženje, na bol, na... traumu, koje je za iščašena uma njega ili nju, jedini oblik zbilje koja je zaista za zbilja zbilja. Divnosti razne uvijek djeluju nekako lažno, nekako superfejk. Različitih iskustava ima tamo izvan svakog od nas. Različite u kapsulu možda odrasle osobe porobljene djece ima tamo izvan svakog od nas. Različitih bolesti različito bolesnih umova ima tamo izvan (i unutar) svakog od nas.

Ako katalogom vlastita iskustva nekoga ne možemo razumjeti koliko god da pokušavali nekim razlogom, tada smo možda počašćeni nerazumijevanjem. Falabogu da ne možemo razumjeti njihove tako zna kako sve i koliko sve bolesne, autodestruktivne umove nerijetko čini se. Što ne znači naravno da im iz epicentra nerazumijevanja, ne moramo pokušati pomoći. Ne pomoći pokušajem razumijevanja pije svega ostalog, nego silom po potrebi. Elektrošokovima možda. Ili, ako su agresivni, u krajnjem slučaju i ne nužno samo kemijska lobotomija, možda mogu pomoći da ne budu toliko sjebani, da budu kao i mi normalni, kao mi zdravi, kao mi ispravni. Iako možda može djelovati da nije svejedno, sam praktikant ili praktikantica življena potvrdit će iskreno kako nije imalo svejedno, no tek nešto sitno dublje ispod noktom zagrebane zdrave čini se kožice uma, izbija grozna miomirisa psihoduševni gnoj koji možda predlaže to kako je ali baš sasvim svejedno hoće li kraj vremena i prostora nastupiti za sekundu, za tjedan dana, za tisuću stoljeća ili možda nikada.

Bilo bi možda idealno da nastupi za sekundu, no to nitko od ovako ili onako životnih neće niti sebi prvenstveno priznati. Kada bi si priznao, tada bi to priznanje možda značilo neku moguće neupitnu istinu, s kojom je nemoguće živjeti ne normalno nego ikako. Nitko ne želi biti suicidalan. Cjelodnevno promišljati o uvijek ne baš ugodnoj metodi kojom se riješiti sviju viškova. Svatko želi živjeti. Živjeti ne nekako nego po "livet deluxe" idealu idealno. To je možda jedino pravilo koje onaj dobri anđelčić s desna ramena, Eros, opetovano šapuće svojem čovjeku. Dok ga zavodljivim pričicama o potpunosti "Nil" mira ne nadglasa i time nadjača onaj zločesti anđelčić s lijeva ramena, Thanatos; Eros može uživati u većem vlasništvu, u ideji većinskog vlasništva svojeg čovjeka kojim se šapući mu ideje-naredbe razne, zaigrano igra. Baš kao i majka-baka, i možda svatko od nas, i Eros mora nekom "biokill" tragedijom pojmiti kako možda nije do njega, kako možda sve što jest nije za njega nikada ni bilo. Nakon poimanja, primijetiti kako će se upjevati nositi s frustracijom, s traumom tog oblika, koja mu njegova realiteta njegova zbilja "daćebog" nameće kao nešto nemoguće izbjeći baviti se sa.

[mali]

miss.silence kaže:

otrovala Biokillom.
Nisam namjerno

DDT did a job on me
Now I am a real sickie

Guess I'll have to break the news
That I got no mind to lose

All the girls are in love with me
I'm a teenage lobotomy

https://www.youtube.com/watch?v=7Ge1h8e_v1E

[Beljki]

Zvijerkan kaže:

…

Tko će razaznati kokos od jajeta. Jes da konzumacija ubrazvojnoj fazi utice, ali isto tako odredjene strukture ličnosti imaju u startu veću sklonost ovisnostima (ili općenito rizičnim ponašanjima), nije bas neka sreća iz dupeta zaključivat sto je čemu uzrok.

[sanimarine]

miss.silence kaže:

To ti jako puno ovisi o tome kako si se postavila u glavi. Može ti trajati 5 dana, a i to slabo, a može ti trajati mjesecima.

Pročitaj onu knjigu Lako je prestati pušiti i pridržavaj ju se, tako je zbilja najlakše. Nekakav sažetak bio bi da si svjesna da ti pušenje zapravo ništa ne donosi. Misliš da će ti cigarete donijeti smirenost, da ne budeš živčana, a zapravo su ti cigarete uzrokovale tu živčanost zbog ovisnosti. Bez cigareta nećeš ni upadati u withdrawal, niti postajati živčana, pa ti neće trebati ništa da te smiruje, biti ćeš cijelo vrijeme smirena.

Dakle, ako si toga svjesna, trebaš sad samo pričekati neko kratko vrijeme da ti prođu ti simptomi i pokoji jači napad za zapalit koji će trajati možda par minuta ako si racionalna da je to samo kratki trzaj i ništa više od tog. I tako možda par dana, ne više od tog.

Ovisnost slabi ljude, njihovu volju i u stanju ovisnosti skloni smo idealizirati sredstvo ovisnosti i davati veliko značenje simptomima ovisnosti i bojati ih se, pa onda kriza puno duže traje. Zato je ta knjiga dobra jer vraća ljude u neku racionalnost, da se stvari stave u neke normalne razmjere.

Mene cigareta baš smiri. Tipa, neke tehnikalije ne rade kako treba i tražim u čemu je problem, isključujem, uključujem, vadim kabele, ne koristi, iznerviram se...to je trenutak za cigaretu. Ritual paljenja, lagano disanje, smiri..
Bila sam prestala na nekoliko godina (nisam od onih koji puše čim se probude, ili nakon ručka). Ali razbolio se muž žene iz šire obitelji i gledam kako umire, a nikad nije pušio, dok ona pali jednu na drugu. I kažem, daj mi jednu. I počnem ponovo...

[Zvijerkan]

HZJZ se javio drugi put - moguće je dobiti prepisan stimulans čak ako nemaš adhd.
Pričam za Mefedu/Ritalin.

Koliko sam shvatio odgovor, treba mišljenje da je kod pacijenta nastalo oštećenje na psihičkoj bazi na dvije domene i da mu isto onemogućava normalno funkcioniranje u životu.

Također sa istim mišljenjem je moguće podnijeti zahtjev za invalidnost.

Samo nisu definirali tko točno mora dati to mišljenje, trenutno imam nekoliko nalaza privatnog psihijatra oko mojih oštećenja i prepisivanja lijeka wellbutrin.
Za mjesec dana krećem na psihoterapije na Rebro, mislim da će tamo show kad doktor shvati da riječima kod mene nema pomoći.

[Death-of-Art]

Ja sam 5 godina zloupotrebljava amfetamine i onaj prokleti Suboxone lijek.
I onda sam imala težak pokušaj suicida i bila 10 dana u komi na respiratoru. svašta sam doživjela tamo .. ali nisam još uvijek sposobna pričati o tome.
Uglavnom....spominjem taj suicid jer nakon njega nisam bila ista osoba..
Ostali su neki relikti, ali to je bilo prije 4 godine i s vremenom sam se mijenjala iz dana u dan.
Ne sugeriram nikome samoubojstvo da se razumijemo... ali moguće je da sami u sebi na neki način pokušate počiniti ...nazovimo to... psihološki suicid... ubijete osobu u sebi kojom niste zadovoljni i pristanete na promjenu. Teško je. Ali nije nemoguće.

Kad sam odradila komu i to sve bla bla bla... isprva sam nastavila jednakim načinom života. I tako sam još neko vrijeme pokušavala ne biti ja i droga mi je bila potrebna za to. Ali nije bilo više ništa isto. Nije imalo jednak utjecaj kao prije suicida.
I bila sam baš ljuta na sebe kad sam rekla samoj sebi.. neki seronja se obogati tvojim parama tako da ti proda otrov. Pa ti si i luda i glupa ko kurac.


Došao je dan kad sam na raspolaganju imala i Suboxone i speed.
Nešto mi je u glavi probudilo osjećaj gađenja... i iste sekunde sam bacila speed i suboxone u wc.

Suboxone je sjeban jer mi je trebalo krvavih 6 mjeseci da kolko tolko dođem k sebi. Fizička kriza traje oko 7 dana. Tako piše. Ali ono što slijedi je ustvari psihička kriza koja je toliko snažna da se manifestira kroz još teže fizičke bolove i od speeda i od suboxona. Nevjerojatno je koliko je ta psiha moćna...onako..u stanju je uzrokovati mi proljev i mučninu... ali ako hoću da mi na psihosomatskoj razini narastu sise...ne djeluje...

Sama sam se skidala... Bože kako me boljelo.. tjeskoba 0 do 24... bolovi u kojima sam mlatila glavom o zid...
Panični napadaji... koji su znali trajati po 6 sati...
Heroin je goli kurac naspram tog Suboxona. Mislim..nisam ja bila sad baš neki pravi ovisnik o heroinu. Šmrkala sam ga prvo s dečkom i bilo je fora samo prvi put. Kasnije sam šmrkala samo da opet doživim taj prvi put.. ne...
Dečka sam zamolila da mi ga unese intravenozno... morala sam ja probati sve ... i tako smo otišli u prirodu..ja sam očekivala možda previše ili sam bila toliko uzbuđena da sam kupila i kolača i sokova i raznih pizdarija jer sam mislila da će mi taj učinak biti takav da ćemo se zajebavati i žderat čokolade i ostalo...
Bljah..
Tražila sam od njega istu dozu koju on uzima .... a on ga je uzimao 30 godina s razmacima od komuna i pizdarija.
Zaljuljao me tako da sam očajnički trebala dečkov dodir.. zagrljaj... tako nešto...
Ne... on glupan se nije ni potrudio da mi bude dobro nego me ostavio da sama ležim na travi i malo spavam ...malo gledam njega kako pizdi i dere se jer je nešto s autom bilo loše. I šta mi napravi... pozove frenda iz ekipe da svi mogu pričati okolo kako je njegova cura se urokala na livadi..ha..ha..a...
U budnom stanju sam razmišljala..zašto sam ja dala toliko para na ovo kad s dopunskim zdravstvenim dobivam besplatno sve psihofarmake.. ali nisam mogla govoriti. Pa sam opet zaspala. držalo me ...od 9 ujutro do 9 navečer kad sam se počela razbuđivati u autu... doveo me pred zgradu da odem doma... i uspjela sam napokon izgovoriti ono što mislim i o njemu i o heroinu ... "nosi se u tri pičke mile matere govnaru."
Nikad više nisam uzela niti intravenozno niti sam šmrkala.
Kriza je bila neka 3 dana ko recimo gripa malo jača ili tako nešto.
Obzirom da iz svakog zla moram izvući nešto dobro pod svaku cijenu.. zahvalila sam heroinu i krizi jer sam se tako jebeno dobro napokon posrala..baš sam osjetila da je sve to nakupljeno izlazilo iz mene... obzirom da od psihofarmaka i svega toga imam konstipaciju.

I tako .... 4 godine su otad prošle... nastavila sam biti depresivno-anksiozna kao inače... i nisam posegnula ni za čim otad.

A ne znam stvarno šta bih rekla o amfetaminima... amfetamini su mi davali lažno samopouzdanje jer inače imam kompleks manje vrijednosti... bezvrijednosti.
Pomagali su mi u socijalnoj fobiji. Pomagali su mi verbalizirati emocije... ili pričati o bilo čemu pa čak i o politici..kako bi me pukao dar govora na speedu ...po 6 sati u komadu sam mogla brbljati.
Sad šutim dok me netko nešto ne pita. Ponekad niti to. Teško mi je najviše u vezi toga da sam na speedu sebi izgledala super sexy...ok...jesam bila tad super sexy... ali sad... ma daj ... izbjegavam ogledala u širokom luku... odvratna sam.. ružna sam ko lopov... debela sam ko svinjai trudim se skinuti kile iako mi svi govore da sam već u anoreksiji i pothranjena... ali to moj mozak ne guta. Imam ogledalo. Svjesna sam da sam ružna i debela. Nema potrebe za lažnim komplimentima.
Jedino me muči još to što sam glupa ko kurac i onda si mislim.. šta ja imam ikome za ponuditi?
ajde ako sam već ružna i debela..zašto ne mogu biti pametna i zanimljiva?
Imam toliko toga za reći ..ali mi se ne da govoriti. Naporno mi je to. Radije slušam i čitam druge,ali zbog socijalne fobije i straha od zbližavanje s nekim
jer ne znam dal da žalim više one koji me kao vole ... ili one koje ja volim.
Živim s dečkom. Pokušava mi pomoći. Jako je dobar prema meni.
Jedino mi smeta što me uporno uvjerava da je depresija moj izbor.
Znači eto..kriva sam i za to što sam depresivna... a imam sve i više od toga.
I onda mi samo nadolije ulje na vatru jer sam svjesna da sam čitav jebeni život za sve ja kriva. Kriva sam i za to što sam uopće začeta. Kamuflirala sam to uz pomoć droge koje više nema i koja mi se gadi pri samoj pomisli.
Počeli su mi i psihofarmaci ići na kurac pa sam na zadnjoj hospitalizaciji u Vrapču zamolila svoju psihijatricu da mi u povijest bolesti zapiše i indikacije za elektrokonvulzivnom terapijom... elektrošokovi.
Ali to rade samo na Rebru i u Vinogradskoj. I naručila sam se na Rebru za prvi kontrolni pregled kod psihijatra koji je povezan s liječenjem elektrošokovima... i nadam se da će mi ih on odobriti... vjerujem da će mi pomoći u skidanju sa psihofarmaka jer mi se i oni gade, ali ih pijem previše i predugo tako da na silu pijem terapiju kako ne bih upala u apstinencijsku krizu. A onda zamišljam... o majke ti mile.. 3 puta dnevno šaka teških psihofarmaka, a ja sam svejedno ..sjebana.. jadna..usamljena iako sama tjeram ljude od sebe i ne izlazim baš van osim u dvorište.
Proživljavam ne tjeskobu nego jebeno kajanje naspram kojeg je obična tjeskoba samo malo boli u prsima...


Ma dajte se klonite svih tih sranja maksimalno...posljedice su dugoročne... evo ja nakon 4 godine i dalje patim jebački kad se prisjetim koliko sam bližnjih na tim drogama povrijedila i vjerojatno nikad to neću preboljeti.

Elektrošokovi...nadam se što prije.

[FluZtr]

DoA, sve ovo što si napisala mi je identično o drogama pričala jedna cura s kojom sam se prije družila. Samo što ona nikad nije petljala s heroinom, bar koliko ja znam, tj. njega nije spominjala. Većinom joj je speed bio drug of choice, nekad trava i gljive. Osjećala se identično kao ti, i još je brijala sa svakakvim likovima i brijala da su oni pametni, a ona glupa. Isto se osjećala bezvrijednom. Dijagnoza joj je BPD i dipsomanija. Jesi ti sigurna da je kod tebe samo anksiozno-depresivni poremećaj u pitanju? Meni ovo sve malo baca na BPD.

[Death-of-Art]

FluZtr kaže:

DoA, sve ovo što si napisala mi je identično o drogama pričala jedna cura s kojom sam se prije družila. Samo što ona nikad nije petljala s heroinom, bar koliko ja znam, tj. njega nije spominjala. Većinom joj je speed bio drug of choice, nekad trava i gljive. Osjećala se identično kao ti, i još je brijala sa svakakvim likovima i brijala da su oni pametni, a ona glupa. Isto se osjećala bezvrijednom. Dijagnoza joj je BPD i dipsomanija. Jesi ti sigurna da je kod tebe samo anksiozno-depresivni poremećaj u pitanju? Meni ovo sve malo baca na BPD.

Prvo da te pitam... može li BPD izmjenjivati raspoloženja od manije do teške depresije u jednom danu?
Jer koliko ja znam..obično se ti stadiji loptaju da si npr. 6 tjedana u maniji pa 6 u depresiji... itd.. ?

[normalno lud]

Nitko nikog ne tjera da uzima drogu, a to petljanje sa takvim ljudima i uzimanje droge je vlastita želja za nekim boljim stanjem, osjećajem koji očito nedostaje.

[normalno lud]

Death-of-Art kaže:

Prvo da te pitam... može li BPD izmjenjivati raspoloženja od manije do teške depresije u jednom danu?
Jer koliko ja znam..obično se ti stadiji loptaju da si npr. 6 tjedana u maniji pa 6 u depresiji... itd.. ?

Kad već pitaš ovo, da može pošto ja imam granični, odnosno emocionalno nestabilni poremećaj kako je kod nas službeni naziv i raspoloženje jako varira i to samo u jednom danu. Bitni su vanjski faktori itekako i cjelokupan život.

[FluZtr]

Death-of-Art kaže:

Prvo da te pitam... može li BPD izmjenjivati raspoloženja od manije do teške depresije u jednom danu?
Jer koliko ja znam..obično se ti stadiji loptaju da si npr. 6 tjedana u maniji pa 6 u depresiji... itd.. ?

Da, u BPD-u i jest rollercoaster emocija i raspoloženja u kratkom periodu slično kao u ciklotimiji, za razliku od bipolarnog afektivnog poremećaja 1 i 2 kod kojih su izmjene kroz neko duže razdoblje, iako postoje i miješane epizode.

Što više pišeš, to mi sve više baca na BPD. Pogotovo što ističeš toksične veze, da si ovisna ličnost, problem s drogama, kao da je i neki poremećaj prehrane u igri, bezvrijednost, više pokušaja suicida. Napomenula si i strah od napuštanja što se bliskih osoba tiče (sin). Baš mi zvučiš isto kao ta cura s kojom sam se družila.

Još mi nešto zvoni od prije 10-ak godina kad sam čitala Psihokauč, ali nisam pisala po njemu, da ti je i bio BPD dijagnosticiran pa da je onda psihijatar rekao da ipak nije BPD jer si imala težak život i da je to sve posljedica teškog života i uvjeta u kojima živiš. Sad ne znam jesam li te zamijenila s nekim drugim ili si to bila ti?

Btw, imam soft spot za ljude s BPD-om, ne mislim ništa loše kad te pitam jesi li sigurna da je samo anksiozno-depresivni poremećaj u pitanju. Uzmi u obzir da ti sama sebe najbolje poznaješ i da sam ja samo random osoba s foruma koja iznosi mišljenje na temelju određenih stvari koje su mi upale u oko, što ne mora značiti da sam u pravu.