Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Moon Dong]

descender kaže:

Šalio sam se? Kind of.

Naletio si mi na volej, reagirala sam obrambeno jer mi se paralelno dešavaju baš jako ružne stvari i shvatila sam kao provokaciju, ne šalu.

To je ono kad predugo gledaš u ružne namjere, nekad jednostavno uđeš u defanzivni oklop.

Slomljena sam i tada čovjek ne reagira kako bi trebao, previše toga se nakupilo.
Uzimam pauzu, najvjerojatnije trajnu, ali nikad ne reci nikad, od pisanja jer stvarno nije pametno pisati dok je čovjek emocionalno afektivan i procesuira ozbiljne stvari, samo ovako izleti svašta što ne bi trebalo.

[descender]

Moon Dong kaže:

Naletio si mi na volej, reagirala sam obrambeno jer mi se paralelno dešavaju baš jako ružne stvari i shvatila sam kao provokaciju, ne šalu. To je ono kad predugo gledaš u ružne namjere, nekad jednostavno uđeš u defanzivni oklop. Slomljena sam i tada čovjek ne reagira kako bi trebao, previše toga se nakupilo. Uzimam pauzu, najvjerojatnije trajnu, ali nikad ne reci nikad, od pisanja jer stvarno nije pametno pisati dok je čovjek emocionalno afektivan i procesuira ozbiljne stvari, samo ovako izleti svašta što ne bi trebalo.

Sve mkay. Često "Kaj drma?" naletim na volej. Navika je čudo. Možda ne baš potpuno bezglavo no recimo sasvim bezglavo glavom naletavanje nekome na volej, dođe mi možda kao trening. Trening za umiranje. Digitalan trening za analognu interakciju s raznim ljudima, od kojih mnogi koliko god da različiti bili čini se kako nesebično dijele više sličnih karakteristika; no emotivna defenzivnost u možda kombinaciji sa zaigranim nogama koje bi treninga šutanja ili čega već radi šutale nešto ne samo na volej, jedna je od zaletavanje-naletavanjem primjećujem nerijetkih. Bolji od samoga sebe dobar ja, odličan ja, odnosno moja digitalna persona bolja od najboljeg mene samog, nesebično se žrtvuje za sveopće dobro. Računajući na pretpostavku kao priča se majke sviju zajeba, sintetičkom naivnosti i neopravdanim očekivanjem možda ipak moguće ne sličnog ili istog refleksa, natipkam možda nenamjerno no ipak previše kriptičan i/ili previše sugestivan tekst, ili nespretno kratku rečenicu, a različiti ljudi ili digitalni entiteti čini se često u sličnom elementu ni na čiju nego moguće svoju štetu, reagiraju nažalost očekivano.

Kao prilikom egzorcizma, kada je mesu u koje se spretno i sretno ugnijezdila beštija pokazati raspelo i/ili štrcnuti ga svetom vodicom, razbacaju se na "brainbreakdance" podiju sve u šesnaest. Izventiliraju se pa im valjda, nadam se, bude barem malo bolje. Nije da ja imam nešto, da imam išta od toga ako mojom požrtvovnošću njima bude možda malo bolje, no mašta mi dozvoljava da zamislim ili zamišljam kako kao u Super-Mariju glavom treskajući o tuđe šake, i laktove, i koljena, i noge, koje nestrpljivo čekaju da im netko nešto dobaci na volej, skupljam nagradne žetončiće koji ne vrijede išta no možda će jednom vrijediti nešto. Možda i neće. Mislim si — svakako bolje da kresanjem kresnu moju istreniranu loptu, digitalnu, nego nečiju analognu, pritom ili barem nakon možda uspijevajući registrirati koliko su ne glavom nego srcem, možda blizu reagiranja kako i koliko možda ne bi trebalo, nije pametno, nije zdravo...

Ugnijezditi se u više ili manje sigurnu sigurnost digitalne persone i "športa radi, treniranja kontaktnih športova radi" piskarati, kažu da ne može štetiti, a ponekad možda čak može biti i nečemu korisno. Oko nečega ili oko ničega kontaktnim športom hrvanja možda, slovima pohrvati se s nekime tko treniranja radi trenira, možda kao ventil kojim je — na "holodeck" mjestu koje mjesto nije, no možda ga je moguće zamisliti kao mjesto na koje svi treniranja radi dođu trenirati, te itko ikome ne zamjera ukoliko prilikom treninga dođe do virtualne ozljede — ispuštati višak energije. Navikom se na takav oblik ispuštanja viška energije, možda je rjeđe i manje intenzivno ispuštati višak energije tamo, na onim ne-nevitualnim mjestima, gdje svi gotovo sve doživljavaju-shvaćaju krajnje ozbiljno i malotko uživa sposobnost samo pokušaja razumijevanja nečije potrebe redovnim "volej" treniranjem održavanja forme.

Kada ju ljudi dobre volje i najboljih namjera ne bi toliko rado koristili samo kao kopiju karbonske kopije, digitala bi možda mogla biti odlična za razne opite. Terapijske možda, npr. Dvije ili više digitalnih persona, kreiranih možda samo za tu priliku, po dogovorenom scenariju stanu na virtualne daske scene te uživljeno u ulogu koju je ispitivati, namjerno i dobrovoljno uđu u sukob; koji iako možda emocije zatitraju, to naravno da nije. Kao i nakon treninga kontaktnog hrvanja, sudionici otpuste jasno im ništa nego opita radi uloge, te bez ljutnje na ikoga, virtualnim iskustvom koje možda ipak vrijedi nešto, možda nešto pametniji nastave sa svojim privatnim životima. Jedino potrebno za isto komad je mašte, decilitar volje, i vrhnje koje po mogućnosti nije punomasno vrhnje za kukanje. Podjeljenje porcije začiniti po potrebi, po ponaosob osobnom ukusu.

[Moon Dong]

Ugnijezditi se u više ili manje sigurnu sigurnost digitalne persone i "športa radi, treniranja kontaktnih športova radi" piskarati, kažu da ne može štetiti, a ponekad možda čak može biti i nečemu korisno.

Mene baš ovo nervira u zadnje vrijeme. Ta persona, digitalna ili ne, koja se od mene očekuje, uz potpuno ignoriranje da sam u vrlo ozbiljnoj egzistencijalnoj situaciji i neki ljudi već duže vrijeme, od prijateljica nadalje, ne razumiju da mi nije do posjećivanja evenata s njima dok mi se život raspada, a muškarci mi uglavnom nude uzaludno dopisivanje i kuće od papira i onda imaju meltdownove jer nisam time oduševljena i jer me igranje u pijesku u ovim godinama zaista ne zanima.

Svačiji je ego više manje od poroznog materijala, ali da baš netko toliko nema osjećaj za feeling pa ako već ne može biti utjeha i ljudska riječ podrške (ne tražim nikoga ni za ventanje čak) onda me makar ne mora ismijavati svojim ponudama.

Valjda jer me znaju iz vremena kad su stvari bile drukčije.

Nema veze s tvojim postom toliko, ali mi je poslužilo kao šlagvort.

[xxcurious]

Moon Dong kaže:

Narcis nije podskupina BPD-a nego zasebni poremećaj osobnosti, koji spada u cluster B zajedno s BPD-om, ali osoba može imati komorbiditet odnosno oba poremećaja gdje obično jedan prevladava.

Sve je to mala beba prema psihopatiji ili dark triad što nije dijagnoza, ali jest skupina tri osobine- psihopatija, narcizam i makijavelizam.

Narcis se smatra ultimativnim zlom u današnjoj pop psihološkoj i coaching kulturi, ali nije. Kad jednom gledate u oči pravom zlu, recimo onom koje seksualno uzbuđuje nečija patnja, koje nema granica i jedino ga vlastiti strah može zaustaviti da ne počini nezamislive zločine, onda je narcis prema tome sveta ili mlaka vodica.

To je ono zlo o kojem je teško čitati i u crnoj kronici jer ubojstva se prema tome čine mala stvar. To je Dubai šeici kultura iživljavanja na djevojkama, to su ovisnici o pornografiji koji s vremenom prijeđu na dark web sadržaje pa se raspadaju danima ako ne mogu pristupiti tome, zbog disregulacije dopamina jer su sebe izlagali ekstremnim sadržajima da bar nešto osjete jer inače ne osjećaju ništa osim primitivnih nagona, impulsa i praznine.

I to su na kraju ljudi, neljudi, koji počine monstruoznosti zbog kojih na kraju žene "odabiru medvjeda" jer bolje da te medvjed pojede nego da se netko na tebi iživljava do smrti i nakon smrti.

To je čisto apsolutno zlo. Recimo, ono zlo koje je stajalo iza Drugog svjetskog rata. Osuđenici na smrt u američkim zatvorima.
Nema dalje, nema gore. I kad mu jednom pogledaš u oči, možeš se ili raspasti ili preživjeti. Većinu tih ljudi i da sretnete, ne bi znali, rijetki prepoznaju odmah, a neki, ako ostanu dovoljno dugo.

U svakom slučaju, ljudi su sretni što uglavnom prođu neokrznuto i nikad ne saznaju neke stvari. Postoje psihijatrijske dijagnoze, da, ali postoji i ono drugo, ontološko zlo. Bilo ono maskirano u dijagnoze ili ne.

žao mi je što si to iskusila na vlastitoj koži..

bio sam sličan, davne 2014 sam krenio pušiti travu i nakon toga razne droge skupa s kolegama s posla..

izvrnilo me i odvelo u najcrniji kutak.. pornografija, impulsi, neobuzdanost.. gledanje pornografije pod MDMA i svašta nešta..
to mi je unijelo takav razdor jer to nisam bio ja.. zločin i kaznu sam proživljavao godinama i borio se protiv toga..

danas sam ok

[Huanita]

Meni je dijagnosticiran prije desetak godina nakon prisilne hospitalizacije, sto me jako iznenadilo, čitala sam, gledala videe o BPD-u, ali jednostavno sam morala zaključiti da nemam te glavne karakteristike i ekstremna ponasanja koje se vezuju uz ovaj poremacaj, ne pronalazim se u opisu..mozda nesto malo, u blažoj verziji..
prije bih rekla da sam imala neku kombinaciju stresnog poremećaja, traumi, depresije i anksioznosti,
zašto su mi dali BPD nisam sigurna.

Prije hospitalizacije Imala sam novo iskustvo vrlo vividnih , realističnih vraćenih, potisnutih sjećanja koja su se počela razgranavati u razlicite varijacije nekog događaja( koji isto nisam imala u svijesti) vezanog uz određene traume u nekom razdoblju života, najčešće djetinjstva i tinejdžerskih dana..
S obzirom da su priče redom dramatične i traumatične, emocionalno teške, upala sam u konfuziju što se zaista dogodilo, a što ne, inzistirala otkriti što je od svega istina, htjela to sortirati nekako, a zauzela sam i kritički, preispitujući stav prema tome – pitam se jel se ovaj fenomen potisnutih sjećanja može povezati s Borderlineom, jel iz toga možda moja psihijatrica izvukla ovu dijagnozu?

[Almost Rosey]

Nedavno se na temi pisalo o vezi graničnog poremećaja ličnosti i kompleksne traume (cPTBS).

[Huanita]

Ok, hvala, pogledat ću..

Zanima me ako tko ima slična iskustva, čitala sam da se BPD često pogrešno dijagnosticira, zamijeni s poremaćajima iz trauma spektra; Akutni stresni poremećaj, PTSD, C-PTSD , pa i s težim oblicima depresije, anksioznosti, mislim da se to dogodilo u mom slucaju..

[descender]

Moon Dong kaže:

Mene baš ovo nervira u zadnje vrijeme. Ta persona, digitalna ili ne, koja se od mene očekuje, uz potpuno ignoriranje da sam u vrlo ozbiljnoj egzistencijalnoj situaciji i neki ljudi već duže vrijeme, od prijateljica nadalje, ne razumiju da mi nije do posjećivanja evenata s njima dok mi se život raspada, a muškarci mi uglavnom nude uzaludno dopisivanje i kuće od papira i onda imaju meltdownove jer nisam time oduševljena i jer me igranje u pijesku u ovim godinama zaista ne zanima. Svačiji je ego više manje od poroznog materijala, ali da baš netko toliko nema osjećaj za feeling pa ako već ne može biti utjeha i ljudska riječ podrške (ne tražim nikoga ni za ventanje čak) onda me makar ne mora ismijavati svojim ponudama. Valjda jer me znaju iz vremena kad su stvari bile drukčije. Nema veze s tvojim postom toliko, ali mi je poslužilo kao šlagvort.

E, da-da, pada, baš to. Nervira te. To je možda tvoja ne nužno ti najdraža no nekim razlogom, prvo za mamu i tatu, pa za djecu, za cijelu obitelj, pa potom za ostale, možda najčešće u upotrebi "Šaumnja" persona? Pomalo mi glupo spomenuti ili spominjati, no... — šalim se, naravno. Kind of. Eksterni svijet, eksterni prijatelji i neprijatelji nemaju uvid u nutrinu onih bližih im... dok oni daljnji, koje daljinom nije potrebno "ABRAHADABRA!" pretvarati u šum da ne bi bili, "daleko od oka, daleko od uma" ne postoje? Mi, i naš radijus, utjecaja? Na temelju trenutačnog sebe, na temelju posvuduša persone za javnost i interno onoga o čemu možda itko od eksternih pojma nema, promatranjem okoline "vidimo" svoje najbliže, ne videći svojem sebi najbliže? Vidimo odnos? Odnosno, vidimo vlastita očekivanja? Kao nekakva nekad srcu draža, nekada i ne, po naravno pravilima te "kreiranje i održavanje za zdravlje zdravog zdravlja zdravih odnosa" maštovite igre igra sudjelovanja u nečemu? Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati, kažu... vječni gubitnici.

Čak i kod psihologa, ili po stanju disbalansa personaliziranog sebe više ili manje hitno zaprimljeni na psihijatriju, ljudi dobre volje i najboljih namjera ne mogu niti pokušati otpustiti svoj "public relations" konstrukt, na kojeg su se tko zna kojom dužinom navikavanja, toliko navikli da moguće čak i nisu osviješteno svjesni o tome da mnogošto od toga što misle ili nepotrebno ga propitkivati znanjem znaju da jesu, nisu? Zalijepilo se. Neka abrazivnija kemikalija potrebna za pokušati ili pokušavati odlijepiti, i možda ne uspjeti ili ne uspijevati. Autosugestijama raznim čovjek bijelim lažima u svoju korist priča se, laže sebe, a gdje neće lažljivim sobom i mnoge ili sve oko sebe? Na "događa se na današnji dan" set dolazi misleći o ulozi. Među svoje bliže i daljnje kolege, one karakterno srcu drage i one ne baš no nužno ih je po pravilima igre istrpjeti, dolazi marljivo i kvalitetno odraditi svoj društvene životinje posao, ne dolazi među ljude biti čovjek? Čovjek, kako to gordo zvuči. Kada se na setu glumci i glumice užive u tu ulogu "talent" sebe, živa i neživa okolina služi im tome da sebe radi što bolje za profesionalnog sebe, profesionalnije obrade i odrade tu ulogu.

Svi smo "Paracosm" sebecentrični pomalo, ako ne i solipsistični pomalo, ponekad ili češće? Kada je iz pozicije promatrača, koji/a iz svoje uloge promatra "film set etiquette" set, primijetiti opetovanost tzv temperamentne osobe, a znanjem koje je priča se moćno znati je da u scenariju ne postoji takav lik/ica, pitati se što taj glumac ili ta glumica upravo izvodi? Silovitošću silovanja pažnje, pitajući se zašto on/a po nekom pisanom ili nepisanom pravilu mora — neprofesionalnim sobom, koji po nekom pisanom ili nepisanom pravilu takvim sobom čini se pokušava razbiti koncept pravila "društvena životinja" igre — uvijek biti toliko teška za raditi sa, biti je prisiljen na zainteresiranost toga što ta osoba čini se pokušava naglasiti. Biti, ili ne biti. Svojim temperamentom osoba je uspjela privući valjda željenu pažnju, no kakvog tipa, kakvog karaktera pažnju? Bilo kakvog, kao odgovarajuće? Revoltiranog nečijom na setu bespotrebnom dramom, o kojoj niti znati ništa ne zato što nije poznato da je ta "teška osoba" osoba često tako i toliko osebujna, nego nije znati išta jer nije uopće biti zainteresiran za to što se nalazi ispod posvuduša odjela osobe ili persone s kojom je po nužnosti dijeljenja zajedničkog prostora biti u ne/posrednom kontaktu.

U zaglupljujuće ispraznom pa time možda i bolnom, modelu "Perdurabo" igre društvene životinje, koju nekim razlogom čini se svi igramo rado čak i kada je igramo nerado, toliko je ljudi, a čovjeka nigdje na vidiku? Kada recimo čovjeku, više ili manje ili sasvim dopizdi na temelju zadanih uvjeta remodeliranje svoje "PR javne persone" u korist ili nuždu iznova i ponovo pokušavanja održavanja odnosa koji to nisu, tada je revoltiranost nečime češće nego rjeđe primjetljiva pojavnost? Revoltiran revoltiran kime ili čime? Tko ili što ga/ju čini i održava takvim? Svojim lažnostima-važnostima sebi poznatim ili prepoznatljivim sobom, koji samoga sebe kao takvog, sve manje i manje podnosi? Manje je više, kažu. Podnosi se sve manje, i manje, no kao i sve ostalo i to je možda više ili manje ili posve lažno... što moguće nervira poprilično ili strašno. Poput utrobe aktivnog vulkana u ciklusu zenita vatra-užarene aktivnosti, ili možda poput karcinoma koji ne želi no mora prodisati te se kroz trulo okolno meso i gnoj iz dubine mesa stane probijati prema površini, ili možda... tko zna čime sve revoltirana njega ili nje emocije tzv negativna karaktera, ne emocije nego mogućnost razbacivanja se istima upućeno je kome?

Promatrati nečije izdrkavanje, nečiju frustraciju, nečije izbezumljenosti možda nekontroliran bijes, nečiji možda nečemu ciljanome ciljani, planirani sadizam.... promatranje je djetešca koje kao tog trena izboja čini se nesposobno za kontrolirati svoj emocionalni kompleks, šišti? Sjaji kao božićno drvce, reklo bi se narodnjački. Žmiga, treperi, blinka, pulsira... u ritmu svetkovne muzike. Crna misa za sve ožalošćene, u crno zavijene nekim morabit razlogom. Iako možda ranije kreiranom i održavanom ulogom jako, ili društveno kvalitetno pozicionirano te time i na mnogošto moguće utjecajno, ništa nego djetešce kojeg tamo negdje unutar nje/ga gdje on/a jest, čini da nešto "Kaj drma?" intenzivno-jako boli? Tko zna kako i koliko i što. Samo dragi bog zna. Bog, i Vrag možda. Patuljci, priča se, pojma nemaju. Po društvene životinje nepisanim i pisanim pravilima igre poćudnostima i nepoćudnostima održavanja ovako ili onako kvalitetnih odnosa, nije poćudno previše gurati svoj nos tamo gdje mu nije mjesto, nije poćudno biti možda iskreno "Kaj drma?" zainteresiran? Kada se šetanja svoje zainteresiranosti i/ili čega već, možda odvažiti na predodređenim sankcijama za prijestup kažnjivo kršenje pisanih i nepisanih pravila igre, te je gurnuti svoj možda preveliko-velik nos tamo gdje istome nije mjesto, nije se sresti ili suočiti s čovjekom, sresti se ili suočiti se s personom možda uvijek nepoznate osobe, odnosno kvalitetom i kvantitetom polja njezina (koji kažu nekoga oslobađa nečega) rada na samoj sa sobom sebi?

Da "zajedništvo" zajedničkim, višegeneracijskim snagama nezaustavljivosti beskonačna progresa, poput nesretna Šizifafa ne kotrljamo to što svako sa svojom od sebe sebi dodijeljenom ulogom marljivo kotrlja(mo) prema boljem sutra, prema konačnoj konačnosti, možda bi se u društvu dobrih namjera dobrih ljudi i moglo ponekad pronaći kojeg čovjeka. Možda i grupirane grupe istih, koji kao i svaka interesna skupina grupirana osobnim interesima, tom "čovjek" istošću rada na grupi, pa tom, takvom grupom i na sebi, koji takvom grupom potpomognut radi na dobrobiti grupe... sebe radi sebi čine, pokušavaju učiniti zbilju ne podnošljivom nego onom kakvu-koju žele živjeti. Ne samo kronološke starosti ili mladosti brojevima od značenja i značaja ukrašeni, na temelju dogovorenih ne samo pravila, zaigrano se igraju se u "mačja kenjara" pješčaniku. Svatko od njih, svojeg sebe radi. Tko se stane ponavljati, negiranjem, kršenjem pravila možda pokušavanjem sebe nametnuti kao specijalnog u grupi, za njegovo ili njezino najbolje primarno, pa potom i sviju u grupi sveopće najbolje, bit će naravno izbačen iz grupe. Inkluzija ne funkcionira, naravno.

Što da prinoseći kako čini se jedino zna i umije, doprinoseći ničime troši svoje dragocjeno vrijeme, i volju, i energiju, i... na nešto što ga/ju koncentriranog/nu na sebe, "interesne skupine" svima očito ne zanima. Samo se posve bespotrebno nervira, te sobom iznerviranim sobom nervira i sve oko sebe... koji kao nekime ili nečime iznervirani, stanu širiti nervnu-nervozu... Endemskog tipa "Uh!, što me nervira..." pandemija tzv ("neuroticizam") negativnih emocija. Endemskog tipa pandemija, koja kao vječnim radom neoslobođen nesretni kosac, marljivošću marljiva rada odnosi sve one za koje po nekom morabit negdje pisanom pravilu piše da je potrebno odnijeti, s mjesta A na mjesto B prenijeti, prevesti... Sve one čiji porozna materijala ego entropijom naravno da je sve porozniji, te je ta pandemija na kojoj je ili za koju je i sam/a sebe investirano marljivo i vrijedno radio/la godinama, možda ono što će ga/ju na kraju krajeva i koštati pametne glave... i osjećajna srca. Nema iz "mačja kenjara" pješčanika vanka, čini se. Kako tko zna i umije, pa čak i ako zna jedino to da ne zna i ne umije, druženjem koje će ga/ju činiti poprilično družit će se s veselom družinom do kraja svog "poremećena ličnost" veselog života. Nismo svi mi Mirko Norac, ili dudeki, ili lole, ili božja djeca, ili ljudi, ili... Svi smo mi "poremećena ličnost" poremećeni. Što nas čini "aritmetička sredina" normalnima. Pada. Biće to sve oukej, danas-sutra. Oukej na obje stran granice igre bez granica.

[Moon Dong]

xxcurious kaže:

žao mi je što si to iskusila na vlastitoj koži..

bio sam sličan, davne 2014 sam krenio pušiti travu i nakon toga razne droge skupa s kolegama s posla..

izvrnilo me i odvelo u najcrniji kutak.. pornografija, impulsi, neobuzdanost.. gledanje pornografije pod MDMA i svašta nešta..
to mi je unijelo takav razdor jer to nisam bio ja.. zločin i kaznu sam proživljavao godinama i borio se protiv toga..

danas sam ok

Pa nisam direktno srećom, ali dvaput sam imala recimo malo bliži (ne seksualne nego emotivne prirode) kontakt s osobama gdje mi je alarm vrištao i na kraju se ispostavilo, nažalost, da su obojica bili seksualni prijestupnici, jedan je sam priznao da je napastovao djevojku (iako se na svoj uvrnut način branio) i imao je jako agresivan i degradirajuć pristup meni i to samo verbalno s obzirom da nije bilo ničeg više, a za drugog mi je prijateljica rekla no to je davno bilo, prije desetak godina.

Zanimljivo je kako se ja recimo generalno ne bojim muškaraca čak ni tih famoznih narcisa, ali kod ove dvojice sam doslovno osjetila da tu nešto jako ne valja.

Dakako, ovo što si ti rekao, ne tvrdim da je svatko tko je ovisan o tome ujedno i mogući sexual abuser, to bi bilo glupo, naravno da nije, drago mi je da si se izborio s tim, treba puno snage za pobijediti ovisnost.

Razlika je vjerojatno kad normalan čovjek zapadne u ralje toga, a kad se to desi nekom samom po sebi devijantnom pa onda se to pretoči IRL.

[Moon Dong]

Huanita kaže:

Meni je dijagnosticiran prije desetak godina nakon prisilne hospitalizacije, sto me jako iznenadilo, čitala sam, gledala videe o BPD-u, ali jednostavno sam morala zaključiti da nemam te glavne karakteristike i ekstremna ponasanja koje se vezuju uz ovaj poremacaj, ne pronalazim se u opisu..mozda nesto malo, u blažoj verziji..
prije bih rekla da sam imala neku kombinaciju stresnog poremećaja, traumi, depresije i anksioznosti,
zašto su mi dali BPD nisam sigurna.

Prije hospitalizacije Imala sam novo iskustvo vrlo vividnih , realističnih vraćenih, potisnutih sjećanja koja su se počela razgranavati u razlicite varijacije nekog događaja( koji isto nisam imala u svijesti) vezanog uz određene traume u nekom razdoblju života, najčešće djetinjstva i tinejdžerskih dana..
S obzirom da su priče redom dramatične i traumatične, emocionalno teške, upala sam u konfuziju što se zaista dogodilo, a što ne, inzistirala otkriti što je od svega istina, htjela to sortirati nekako, a zauzela sam i kritički, preispitujući stav prema tome – pitam se jel se ovaj fenomen potisnutih sjećanja može povezati s Borderlineom, jel iz toga možda moja psihijatrica izvukla ovu dijagnozu?

Trebala bi naći zaista dobrog i iskusnog psihijatra koji to zna razlučiti, a bojim se da na našim prostorima takvih ima malo.

Imaš li strah od napuštanja? To bi možda bio najpouzdaniji znak, ali ne i presudan.

Ako imaš CPTSD, dijalektalna terapija ti može napraviti puno štete npr. tako da nije baš svejedno koja je dijagnoza u pitanju.


@descender, tebe moram odložiti za kasnije, ovako rano mi ne radi koncentracija.

[descender]

Moon Dong kaže:

@descender, tebe moram odložiti za kasnije, ovako rano mi ne radi koncentracija.

Meh. Pomalo. Možda bi bilo zgodno ponekad barem, poslušati nečiji/e prijedlog/e o pokušaju ili pokušavanju suzdržavanja se od umornom prihodušom u ranim satima noći forsirana vježbanja mentalne gimnastike. Može se čovjek ozlijediti, i ozbiljno čak, kad se nezagrijan forsira, kažu.

[Huanita]

Moon Dong kaže:

Trebala bi naći zaista dobrog i iskusnog psihijatra koji to zna razlučiti, a bojim se da na našim prostorima takvih ima malo.

Imaš li strah od napuštanja? To bi možda bio najpouzdaniji znak, ali ne i presudan.

Ako imaš CPTSD, dijalektalna terapija ti može napraviti puno štete npr. tako da nije baš svejedno koja je dijagnoza u pitanju.


@descender, tebe moram odložiti za kasnije, ovako rano mi ne radi koncentracija.

Hvala ti na odgovorru, da, slažem se da je važno vrlo precizno razlikovati CPTSD i BPD, pogotovo zbog terapijskog pristupa.
U mom slučaju, radilo je više psihijatara u bolnici i psiholog kroz razgovor i testove, te su oni zaključili da imam BPD. S obzirom na to, nisam sigurna mogu li očekivati drugačije rezultate ako bih otišla sada kod privatnog psihijatra, ali svakako ću pokušati dobiti drugo mišljenje.
Što se tiče straha od napuštanja, dosta sam razmišljala o tome i mislim da ga nemam u onom obliku u kojem se opisuje kod BPD-a.
Uz to, nisam bila potpuno sigurna što točno podrazumijevaju 'kronični osjećaj praznine' i 'nestabilna slika o sebi i identitetu', pa sam istraživala.
Mogu reći da imam određene teške emocije i tjeskobu vezanu uz smisao života, koje prihvaćam i trudim se nositi s njima, ne bježeći od toga, i bez neke potrebe za vanjskim, dramatičnim, impulzivnim mehanizmima da ih oslobodim.
Radim na tome da budem bolje i popravim što mogu, a unutarnji mir i stabilnost su mi jako važni.
Slika o sebi i identitetu su mi uglavnom postojani, nisam sklona ekstremnim promjenama u pogledu na sebe.

Iako doživljavam tjeskobu i ponekad osjećam gubitak smisla, ne bih to nazvala prazninom (mene ova riječ jako zbunjuje!)više bih to opisala kao osjećaj unutarnje težine, preopterećenosti ili niza intenzivnih misli i osjećaja, zapravo suprotnih praznini s cim se nastojim nositi i razumjeti ..

To su sad neke finese koje bi mogle razlikovati CPTSD i BPD, a koje bi stručnjaci trebali pažljivo razlučiti ali imam dojam da se često površno pristupa tim dijagnozama bez dubljeg ulaska u sve aspekte..

[Moon Dong]

Ne znam nikoga (to je anegdotalni dokaz doduše pa ne uzimaj me za riječ) kome su psihijatri na Balkanu dali dg CPTSD, pogotovo ne ženi, ovdje je PTSP i to jednostavni, ne kompleksni priznat samo muškarcima u ratu, uglavnom, jel, možda ima i drugih nekih iznimki, neka velika tragedija i slično.

Teško da će ti naši psihijatri ići samo tako mijenjati dijagnozu. BPD je dosta ispolitizirana dg, ne znam smijem li to pisati uopće ovdje, ali probat ću. Recimo, psihijatri vide ženu koja urla na narcisa, sociopata, bilo što iz palete "igram se s tobom dok ne poludiš" i hop, histerična je, ne zna regulirati emocije=BPD.

Dokumentiran je i slučaj djevojke koja je imala histerični ispad jer ju je dečko prevario i kad ju je taj dečko doveo na hitnu psihijatriju, dobila je čini mi se Haldol ili nešto takvo što je izazvalo neuroleptički sindrom, ne sjećam se je li preživjela, morat ću iskopati taj slučaj.

Dokumentiran je slučaj žene koja je u Australiji ne znam koliko godina, ali neka suluda brojka, uvjeravala psihijatre da je muž zlostavlja i onda je na kraju morala odustati od tog narativa jer je nisu htjeli pustiti dok ne prizna da laže i halucinira. Mislim da je na kraju tek kad je izašla dokazala zlostavljanje.

BPD postoji, ali se isto tako olako daje i to baš ženama.

Ukoliko ne osjećaš prazninu, nestalnost identiteta i ekstreman strah od napuštanja, meni to ne djeluje kao BPD. Ja isto ne znam kako ta izgleda ta famozna praznina. Nikad je nisam osjetila niti sam ikad osjetila da ne znam tko sam. Self mi je stabilan, ali trauma imam, traumatskih reakcija, pogotovo na gaslighting. Što je sasvim normalna ljudska reakcija. Ne derem se na nikoga, ne razbijam čaše i tanjure, ali svjesna sam da podignem glas na dovoljno manipulativnog muškarca, da mi može u čas neki psihijatar prilijepiti BPD.

Što se tiče samog BPD-a, sve BPD-ovke koje sam poznavala imaju naglašenu hiperseksualnost, ozbiljne ispade, dakle ne izderala sam se na bivšeg nego napisala sam ključem svoje ime na njegovom autu, držala sam mu britvu pod vratom dok je spavao i slične radosti. Opet, anegdotalni dokaz, ali to je ono s čim sam se ja susrela.

Žena koja reagira na zlostavljanje, bilo ono psihičko ili fizičko nije poremećena nego istraumatizirana.

Što se tebe tiče, uvijek možeš pokušati dokopati se neke normalnije zemlje gdje psihijatri nisu konzervativni i zastarjelih metoda liječenja. Bar ćeš znati na čemu si.

[Moon Dong]

Nikad mi neće biti jasna potreba narcisa ili kakve god strukture ličnosti, možebitna fragmentacija selfa, ne znam, da kad ih suočiš s istinom, krenu na sav glas vrištati pred svima da je to laž i da si ti ta koja je luda i još sazovu svjedoke, leteće majmune i ostale.

Vani može biti dan, npd struktura (ne isključujem komorbiditete) će vikati da je noć, možeš ga uhvatiti doslovno u drugoj ženi, reći će da si krivo vidjela, možeš mu predočiti sve dokaze što radi, u tančine, ali on će se i dalje braniti umjesto da prizna i još ako k tome može dobiti validaciju i potvrdu svoje fejk normalnosti pred drugima, tim bolje. I ako mu daš pošten tih izlaz, da ne mora nitko znati što je sve radio, svejedno napuhani krhki ego ne može izdržati da te preventivno ne spali defenzivnim lažima.
I ja sam zaista mislila što sam rekla, šutjet ću o svemu što znam.

Tužna priča.
Ali sve u svemu, naučila sam konačno jedno, nema pružanja ruke onom tko se želi do kraja utopiti.
I drugo, njegova pozornica ima smisla samo dok ja igram na njoj ili makar gledam. Bez tog pogleda ili učešća je ništa.
Pogotovo vrsta narcisa koja nije grandiozna i ne mijenja lako metu nego se fiksira na jednu godinama.

Ovo je za sve cure ovdje koje dođu pitati se nakon nekog odnosa jesu one bile lude u susretu s osobom koja ima NPD+BPD ili neku varijantu, ne, imale ste posla s osobom s jako fragmentiranom ličnošću, neki nažalost plutaju i na rubu psihoze, neki odu u psihotični slom nakon eksperimentiranja s drogama itd.

Ja sam svoje odgovore našla.