Zadaćnice, 11. krug: Ime

[Life on Mars]

Iza nas nije samo 10. krug već 10 krugova čistog zadovoljstva u čitanju i pisanju kratkih priča. Ukupno smo napisali 236 priča u okviru ovog sustava, no to nam nije bilo dosta pa smo u okviru dodatnog Blitz zadaćnica napisali još 67 priča i 16 priča u Zadaćnicama u ogledalu. Naš dosadašnji kreativni potencijal je prepoznat i kod šefova Foruma pa smo svježe dobili i svoj podforum za zadaćnice i kreativu, a sve dosadašnje pobjedničke priče su predstavljene i na stranicama Monitor.hr. Nitko ne zna što nam donosi novih 10 krugova, ali što god to bilo, bravo nama svima skupa za ovo do sada.

A bravo i smrrtonosnoj za uvjerljivu pobjedu u 10. krugu čime je postala i naš 10. pobjednik do sada. Klaipeda je u njezinom antiputopisu toliko zanimljivo portretirana da sam je na kraju fakat i poželio posjetiti i naručiti nepostojeću margaritu s kulenom koja tamo postoji iako nam od prve do zadnje rečence smrrtka sugerira suprotno.

Tema koja nam je zadana "zove se" Ime.

smrrtonosna kaže:

Kakva čast, pobijediti u jubilarnom desetom krugu i to ni manje ni više nego zahvaljujući Klaipedi Sada znam da moje opetovano vraćanje u tu vukojebinu nije bilo uzaludno... Vizu možda nisam dobila, ali lovorike jesam Hvala vam, Klaipedo moja i vjerni glasači

Neka tema 11. kruga bude nešto što svi imamo, ključni dio identiteta, nešto što nas obilježava i na neki način određuje, a gotovo nikada ga ne biramo sami...

Ime.

Ime i prezime, nadimak, imena duga i kratka, egzotična i tradicionalna, krsna imena, značenje imena, priča iza imena, osoba iza imena, bezimeni, promjena imena, ime ulice, Ime ruže, sveto ime Dinamo ... Nomen est omen

Tema, naravski, ne podrazumijeva otkrivanje ičijeg identiteta ili pravog imena. U krajnjem slučaju, pišite o svom forumskom nadimku

Možda sam na tankom ledu s ovim, ali mislim da smo se već dovoljno uhodali i da ćete, kao i obično, razvaliti.
Nazovite stvari pravim imenom!

Format natjecanja
- nakon otvaranja teme za objavu zadaćnica forumaši u idućih 5 dana mogu napisati i u njoj objaviti kratku priču (priča treba imati naslov i biti duljine 500-10000 slovnih mjesta)
- svaki forumaš može u jednom krugu objaviti najviše jednu priču
- po isteku roka, tema se zatvara, a ovdje na komentarima otvara se anketa u kojoj se dva dana glasa za najbolju priču
- pobjednik zadaje novu temu

Sustav glasanja
Kada u jednom ciklusu bude napisano i objavljeno:
- do 5 zadaćnica, glasamo za jednu od njih
- između 6 i 10 zadaćnica, glasamo za maksimalno 2 zadaćnice (tko želi i dalje može za jednu, no ako želi može i za dvije)
- između 11 i 15 glasamo za maksimalno 3 zadaćnice
- između 16 i 20 glasamo za maksimalno 4 zadaćnice
- više od 20 zadaćnica, glasamo za njih maksimalno 5

Pregled vezanih tema
1. krug, tema: Koronavirus - zadaćnice, anketa i komentari
2. krug,tema: Pogled s balkona / Prozor u dvorište - zadaćnice, anketa i komentari
3. krug, tema: Groblje - zadaćnice, anketa i komentari
4. krug,tema: Stand by me! (ili: budi uz mene) - zadaćnice, anketa i komentari
5. krug, tema: Lice - zadaćnice, anketa i komentari
6. krug, tema: San - zadaćnice , anketa i komentari
7. krug, tema: Cesta, zadaćnice, anketa i komentari
8. krug, tema: Miris, zadaćnice, anketa i komentari
9. krug, tema: Ljudi oko nas, zadaćnice , komentari
10. krug, tema: Grad, zadaćnice, komentari
11. krug, tema: Ime, zadaćnice ovdje u temi, komentari

Blic zadaćnice:
1. krug, slobodna tema, zadaćnice, komentari i anketa
2. krug, tema: Događaj(i) s putovanja, zadaćnice, komentari i anketa
3. krug, tema: Norveška šuma, zadaćnice, komentari i anketa
4. krug, tema: Basna, zadaćnice, komentari i anketa
5. krug, tema: Prva ljubav, zadaćnice, komentari i anketa

6. krug, tema: Krug, zadaćnice, komentari
7. krug, tema: Veliko pospremanje, zadaćnice, komentari
8. krug, tema: Tama, zadaćnice

Ima još: Audio zadaćnice (snimljeni radovi iz prošlih krugova)
i Zadaćnice u ogledalu, Indeksna tema zadaćnica

[MMovca]

Ti si djevojčica, negdje u bespućima koja su ostavljena interpretacijama.

Imaš kestenje u zjenicama kad jesenje kiše padaju po gradu u kojem se nisi rodila, lopoče kad ljeti sunce i more u njima saviju svoja gnijezda, to ti je na majku. Ako se dobro zagleda onaj koji te promatra kako rasteš u bespućima, vidjet će u njima jednu osobinu koja se prenijela stotinama vena tvoje obitelji što se razgranala kao sekvoja.

Nosiš u očima specifičnu jasnoću kojom gledamo u ovo što oko nas vrije i postoji. Imamo to usađeno već u zigoti od koje smo svi izgrađeni, samo je neki od njih putem izgube, zatru taj pogled jer nije jednostavan.

Ne spuštaj pogled, malena, ne boj se. Snaga koju nosimo u sebi prenijela se i na tebe, svaka moja stopa i sve naučeno u tebi je.

Ti si Maida, kći svoje majke koja je svoje ime pretvarala u parodiju, djevojčica koja će postati žena i usidriti se u svim mojim danima, svijeća koja gori tihim plamenom svake godine u isto vrijeme.

Ti si Maida, djevojčica okupana suncem u meni neznanim svemirima, rasteš i čekaš dan da se svemiri stisnu, da na površinu isplivaju sva ta imena.

Ti si Maida, ime ti je islamsko i znači bogata trpeza. Takva bi bila, bogata trpeza ljudskoga bića.

[Templarski red]

21:39h Kiša je upravo stala. Lada B vozi žuti Smart s još upaljenim brisačima. Oprašta dečku koji je vara, tako što se vozi noću i plače. Njene oči nemaju brisače. Lada B ima dvogodišnju kćer Saru. Sara je trenutno kod Alemke B, Ladine mame. Lada B ima 26 godina i za nju pakao upravo počinje.

21:39h Kiša je upravo stala. Filip M odlučuje prijeći ulicu jer mu tako pokazuje semafor. Filip M uvijek prelazi ulicu kad mu to pokaže semafor. Tamo gdje nema semafora Filip M ne prelazi ulicu. Ima 58 godina i sve račune plaća na vrijeme.

21:39h Kiša je upravo stala. Paulina P je čekala da kiša stane. Izlazi prošetati svog pekinezera. Paulina P živi sama. Ima 38 godina i još je nevina. Paulina ne vjeruje ljudima. Zato je nevina i zato ima pekinezera. Njen pekinezer se zove Paul. I on je nevin i on ne vjeruje ljudima. Paul je kastriran i često laje. Paulinu P to čini nervoznom.

21:39h Kiša je upravo stala. To koristi Leo N i izlazi ispod nadstrešnice pekare na križanju. Leo N sprema se zajahati biciklu. Njegova bicikla zapravo nije njegova. On ju upravo vraća, iako je to trebao napraviti još jutros. Leo N stavlja slušalice u uši i sjeda na biciklu. To zapravo nisu njegove slušalice. Leo N ima 18 godina, ništa ne stiže na vrijeme i ne razmišlja o vraćanju slušalica.

Nekoliko sekundi kasnije...

21:39h Kiša je upravo stala i Lada B vidi crveno na semaforu.  Starka Lade B zapinje između papučica. To joj se događa prvi put. Lada B je emotivac. Uplakana, žutim Smartom i sa zaglavljenom starkom, upaljenih brisača prolazi kroz crveno.

21:39h Kiša je upravo stala i Filip M prelazi ulicu gledajući zelenog čovječuljka. Filip M vjeruje zelenom čovječuljku. Zeleni čovječuljak je najbolji prijatelj Filipa M. Hoda polako ne spuštajući pogled. Kad se upali crveni čovječuljak, Filip M će spustiti pogled i značajno ubrzati.

21:39h Kiša je upravo stala i Paulina P zauzdava Paula koji laje na Lea N. Leo N to ne čuje. On vidi Filipa M koji mu dolazi u susret. Potom i leđima okrenutu Paulinu P koja muku muči s Paulom. Paul sad laje na Filipa M.

21:39h Kiša je upravo stala. Leo N se otiskuje na pješački prelaz. On zna kako će zaobići "gužvu" nasred ceste. Leo N sprovodi svoj naum. I dalje ne misli o slušalicama koje treba nekome vratiti... nekad.

Sekundu kasnije...

21:39h Kiša je upravo stala. Lada B zatvara oči.

21:39h Kiša je upravo stala i Filip M značajno ubrzava.

21:39h Kiša je upravo stala i Paulina P povlači uzicu bliže k sebi.

21:39h Kiša je upravo stala. Leo N zaobilazi Paula koji sad ponovo laje na njega.

21:40h Mala Sara je upravo zaspala. Alemka B otvara ulični prozor. Primjećuje da je kiša upravo stala. Križanje ne vidi od krošnje divljeg kestena. Čuje samo lavež psa. Zatvara prozor. Majčinski naslućuje. U tišini gleda malu Saru kako spava. Mala Sara više nikad neće vidjeti svoju mamu.
Lavež se nastavlja. Paul će uskoro lajati u šinteraju. I dalje će biti nevin i neće voljeti ljude. Paulinu P to više nikad neće činiti nervoznom. Filipu M će za dva mjeseca stići prva opomena u životu u pretrpan poštanski sandučić. Leo N upravo prolazi ispod prozora koji je će uskoro otvoriti Alemka B. Leo N nikad neće saznati što se dogodilo iza njegovih leđa nekoliko sekundi ranije. I dalje ne razmišlja o slušalicama koje treba vratiti. Nekad... nekome.

[KLCCLK]

TROJICA

Ljudi su potpuno poludjeli, mislio je Vinko, dok je gasio prozorčić za prozorčićem i stotine i tisuće komentara o odluci Ustavnog suda da gejevi mogu udomljavati djecu. Takva količina mržnje zbunjivala ga je i činila ogorčenim u isti mah i prije no što je isključio laptop spojio se na Facebook i ostavio na svom profilu link za random pjesmu od Queena. Osjetio je blagi nalet adrenalina pri ostavljanju te poruke bez riječi, poruke koju će, bio je siguran, ipak svi shvatiti.

Podsjetnik na alarmu označio je 17.15 i Vinko je otvorio prozor, dok je crni automobil ulazio u ulicu. Danas je obukla one traperice, zadovoljno je primjetio dok je susjeda izlazila iz automobila, a njeno napeto dupe zabljesnulo negdje u njegovim preponama. Da barem nije udana. I starija 10 godina. I u HDZ-u. Dovraga. Uzdahnuo je i pogledao prema nebu i sledio se. Preko plavetnila se širilo barem deset pruga chemtrailsa. Nikada ih nije bilo toliko. Nikada. Možda je to ta noć, pomislio je.

***

Obučen u crne kožne traperice s golom guzicom, s odgovarajućim nezakopčanim prslukom bez rukava i psećom ogrlicom oko vrata, Slaven je prolazio pored štanda „Hoda za život“, zadovoljno osjećajući njihove šokirane poglede. Okrenuo se prema njima i luđački zavrištao, neka gospođa se prekrižila, djevojka s konjskim repom pokrila oči, a mladić u majici od Karlovačke pivovare na trenutak je razmišljao da li da skoči na njega, ali nije se usuđivao.

Bilo bi to zabavno, ali u stvarnosti, s pomalo zamagljenim naočalama i bubuljičavim licem Slaven je namještao ovratnik košulje u trenutku kada je ugledao štand. Htio je nešto reći, htio je zavikati, htio je objasniti, ali samo je produžio dalje, noseći u crvenoj Konzumovoj vrećici 10 jaja, nekoliko jabuka, kruh, čajnu i puding. Gej je možda okej, ali on je bio običan peder, dijagnosticirao je sam sebe, dok je pomalo klecavih koljena odlazio u smjeru kuće, ne želeći ništa drugo osim da se zatvori u sobu, sjedne na krevet i čita knjigu, daleko od svega, daleko od svih.

***

- Mater im jebem pedersku, za par godina će dozvolit i pedofilima da jebu djecu, gamad prokleta – rekao je Kvrga i zgužvao novine, dok je Jizz nestrpljivo pocupkivao pored njega. Bablje ljeto nije ga grijalo i dok je Kvrga bio u crnoj majici kratkih rukava, sa sunčanim cvikama na nosu, Jizz se tresao kao prut.

- Pliz Kvrga, znaš da ću ti platit čim nekaj dobijem, dolazi ujak iz Njemačke drugi tjedan, on mi uvijek da bar stotku eura, daj, umirem – moljakao je Jizz frenda iz djetinjstva, pocupkujući oko njega kao pas.

- Boli me kurac Kruno, neš ništa dobit, reko sam ti zadnji put da me ne jebu više tvoja obećanja. Nekom drugom bi već odavno strgo noge – odmahnuo je Kvrga.

On ga je jedini zvao Kruno. Znali su se još iz djetinjstva, starci su im radili skupa u Jugoturbini, u tom nekom jebenom vremenu iz bajke, koje miriše na tortu s bijelom filom, blješti kao ljeto u radničkom odmaralištu na Krku, meko je kao sise Šveđanke s debelim naočalama, u šatoru koji pod visokim suncem izgleda kao je pod crvenim svjetlom.

Điz su ga zvali oduvijek, činilo mu se. Tako to bude. Jednom krivo kažeš neku riječ, i cijeli jebeni život si Điz. Kada su se ono potpisivali na zidu Kraša kojeg više nema, napisao je Jizz, zvučalo mu je to kul, ali svi su umrli od smijeha, gledao ih je zbunjeno, dok je suton padao na grad, kolovoz je odlazio zauvijek, bilo je kao na kraju nekog dobrog filma, ali da je bio film ne bi mu se rugali, ne na kraju, na kraju uvijek svi sve shvate.

- Pliz, bilo kaj – pokušao je još jednom.

- Odjebi, droge su zlo. Reci ne – smijao se Kvrga, kucnuo ga po čelu i krenuo prema autu.

- A ak nabavim pare – povikao je za njim – oće i onda bit zlo?

Riječi su ostale negdje na parkiralištu, bez odgovora, izgubljene među zgradama izgrađenim za radnike firme koje više nema.

***

Surfao je kao manijak čekajući noć. Vrtjelo mu se u glavi, možda je prekasno zatvorio prozor, toliko chemtrailsa nije bilo nikad, sjetio se susjede, njenog napetog dupeta i malih sisa, zamišljao je kako je jebe, na svom krevetu, tu u sobi, napušen, napalio se, ali surfao je dalje, nije moguće da je samo on vidio chemtrailse, je li to ta noć, hoće li se večeras ukazati Nibiru, dolazi li kataklizma, vani laje neki pas, životinje predosjećaju, životinje uvijek znaju, izvukao je teleskop iz ormara, duboko uzdahnuo, srce mu je luđački lupalo, zapalio je još jedan joint, to će ga zaštititi od magnetskih zračenja, a onda je otvorio prozor i uperio teleskop u nebo.

***

Nije izdržao. Stara je ulazila svakih pola sata, ispitivala ga o faksu, o tome zašto nikad nema curu, zašto ne izađe van. Stari je negdje pio, sestra je pjevušila u svojoj sobi, nju je jedinu volio, iako nije baš bio siguran da su osjećaji uzajamni. Nije bio hrabri veliki brat koji će je zaštititi od svih seronja ovog svijeta, bio je samo dosadni student, čudak, „Patnje mladog introvertera“ zvao bi se film o njemu, vrijedio je tek da tu i tamo napiše poneku lektiru i u 15 minuta joj objasni o čemu se radi u knjizi.

Obukao je jaknu i izašao van, ali ubrzo je ustanovio da je ne treba. Bilo je bolesno toplo, noć u studenom djelovala je kao ljetna noć, vrijeme je zaista otišlo u kurac, hodao je mračnim ulicama pod slušalicama, Arcade Fire objašnjavali su sve o noćima u malom gradu, prekrasno sjebanim, sjebano prekrasnim, nikada ga nije privlačio velegrad, nikada nije želio otići, osim možda negdje u šumu, da bude jebeni pustinjak, ionako nikada nigdje neće moći prošetati s čovjekom kojega voli, držeći se za ruke i biti sretan i opušten. Jer će znati, uvijek će znati, da i tamo gdje su naviknuti da šute, da u sebi misle da su bolesni, da okreću glavu, da zaokupljaju pažnju svoje djece nečim drugim. I sam se osjećao bolesnim u ovakvim noćima, zašto je moralo tako biti, zašto nije kao i svi, zašto nije normalan, „Hiljadu zašto – hiljadu zato“, sjetio se velike crvene knjige iz djetinjstva i odjednom mu se plakalo.

***

S ledenim rukama, dok mu je nervoza rovala po trbuhu, Jizz je šetao gore-dolje prolazom između zgrada, nadajući se da će netko što prije naletjeti. Bilo je već iza deset, umrijet će ako netko ne naiđe, umrijet će ako ne dobije lovu, umrijet će ako je dobije, a Kvrga kaže „kasno je, javi se ujutro“. Stiskao je pištolj u džepu, prazan, stari nije dao da drži metke u kući, bio je to samo trofej, pištolj jedinog čovjeka kojeg je ubio u životu, u ljeto '95. dok su cvrčali cvrčci, a vjetar nosio miris soli s mora, dok je od sunca gorjelo nebo, a od vatre zemlja, dok je bježala četnička gamad, dok su bježali i ti ljudi o kojima nije znao što bi mislio, dok je u sebi potiskivao čudan osjećaj sućuti prema ljudima kojima je, eto, dalo da se rode tu u srpskoj pripizdini na Kordunu, da oko njih gamad podigne barikade, pokrene pobunu, da budu četnici ni krivi ni dužni, ali tko im jebe mater, sad smo barem za sva vremena mirni i jedni i drugi, mislio je o svemu tome kad je čuo urlik i iz kuće je izletio taj tip, imao je pištolj u rukama, urlao je kao zvijer i spremao se da opali kad je Jizz odjednom osjetio da netko drugi upravlja njime, uperio je pušku i pogodio ga ravno u čelo. Bio je heroj te sekunde, te sekunde bio je ono što je želio biti, poslije je opet bio samo Jizz, samo taj tip koji stoji u masnoj tankerici dok trava postaje žuta, a zadnje kolovoško sunce pada iza nebodera dok mu se prijatelji smiju.


***

Mahnito je šarao teleskopom po nebu ali nije vidio ništa. Ali bio je siguran, bio je jebeno siguran da je to ta noć. Sve nestrpljiviji uzeo je šaku gljiva i progutao ih, a par trenutaka kasnije smijeh se pojavio u istom trenutku kada i udaljena psihodelično crvena točka na nebu. Našao ga je. To je to. Jebeni Nibiru. Došao je taj trenutak i gotovo da nije mogao vjerovati, u njemu su se miješali osjećaji uzbuđenja, straha i poniznosti, imao je erekciju, želio je vikati i plesati po sobi, želio je zaplakati od sreće i straha u isti čas, crvena točka sada je bila fluorescentno zelena ali nije bilo sumnje, Nibiru je sada tu, više ništa drugo nije važno, chemtrailsi, gejevi i ćirilica u Vukovaru, uskoro ćemo se suočiti sa svojom sudbinom. Tek je osjetio malo žaljenja pri pomisli na susjedu, a bili bi tako dobar par, bio je siguran, barem u krevetu.

Kad je taj tip zakoračio pred njega, Slaven je reagirao neočekivano hladno. Rekao je „ma daj odjebi“; zaobišao ga i nastavio prema izlazu iz uskog prolaza. Jizz je na trenutak blenuo s nevjericom i baš u trenutku kada je Slaven postao Slaven i preplavio ga strah, u Jizzu je eksplodirala nagomilana srdžba, zaletio se za njim, bili su na otvorenom, tu su bile kuće, tu su bili ljudi, ali više ništa nije bilo važno, zgrabio ga je za rame i ne čekajući da se okrene udario ga pištoljem po sljepoočnici. Krv je kao gejzir eruptirala iz puknute arkade, Slaven ga je gledao zapanjeno, nije još ni počeo zapomagati, a Jizz je udario ponovno, sada po staklu naočala, srušio ga je, i dok je krvavih očiju zapomagao udarao ga je nemilice, jebao mu je mater pedersku, jebao mu je mater četničku, jebao mu je mater hadezeovsku, jebao mu je sve matere svijeta, urlao je i udarao ga krvavim šakama.

Slaven je nekontrolirano vikao i molio za pomoć, gledao je upaljena svjetla u kućama, nadao se, ali sve to je trajalo nekoliko sekundi. Onda je osjetio čudan mir i nekako kao da više nije osjećao udarce. Znao je da će ga možda jednom sve boljeti, znao je da može biti sretan ako doživi da ga jednom sve boli, dok su šake padale na njegovo lice i dok više nije mario, samo je zažmirio i čekao kraj.

„UPOMOĆ!!!“, „JEBEM TI MATER PEDERSKU!!!“, „MOLIM VAS POMOZITE!!! MOLIM VAS!!!!“, "...MATER... SRPSKU... HADEZEOVSKU... ČETNIČKU... PEDERSKU!!!“ miješali su se urlici u ljetnom zraku, dok je Vinko gledao ples boja na nebu, smiješio se i sa osjećajem nadmoći gledao na dva idiota koji nisu imali pojma da će uskoro imati puno veće probleme.

Onda je usmjerio teleskop prema prozoru njene spavaće sobe i čekao.

[Sabaa]

-Hocemo se ici rolati u centar? Pitala me Kristina.
-Moze, moram samo prvo pitati Anu dal' smijem.
-Ko ti je Ana?
-Baka.
-Baka?!? Zasto baku zoves imenom?

Zbilja, zasto sedmogodisnja djevojcica baku zove imenom?
Koliko tezine lezi u tom pitanju.
Mama, baka, tata, deda, brat, sestra... Nazivi odnosa koji imamo s tim ljudima, nazivi koji u sebi nose bliskost i ljubav. I onda smo tu Ana i ja. Baka i unuka. Ana i Martina.
I ona mene zove imenom. I nitko ne vidi nista cudno u tome, ali ja se cesto moram opravdavati sto Anu zovem Anom. Ne znam kako ne cuju kako to Ana zvuci njeznije od baka, kako ne cuju koliko mi znaci to ime.
No kad vec pita, mogu joj i odgovoriti. Objasnjenje nije komplicirano, niti posljedica poremecenih obiteljskih odnosa, sto mnogi odmah pomisle. Jednostavno, imam dvije bake. I dva dede. Samo jednu mamu i jednog tatu. Kad kazem mama ili tata svi znaju na koga mislim, ali kako obje bake ili dede mogu zvati isto? Nisu ni oni svi isti. Jedna baka ne voli svoje ime, za nju imam poseban nadimak. Baka Ana je sasvim zadovoljna svojim imenom, pa zasto ju ne bih njime zvala. Njoj ne smeta, meni je lakse, jer sada svi znaju na koga mislim. Ne znam kako su to rjesila druga djeca s duplim parom djedova i baka. Nije me nikad zanimalo pa da nekog od njih pitam.

Mozda pitam Anu kad dodem doma.

[KatarinaRi]

Sjedim Na terasi kafića na Korzu. Predvečerje, lagano pada temperatura. Ponosno gledam svoje sugrađane. Sulude i bolimekurac odjevne kombinacije su u rangu Londona. Čujem da netko zaziva Kristinu. Kao da mi je poznat glas, ali ne okrećem se. Prolazi lik koji na nogama ima neku ružniju verziju kroksica ako je to moguće. K tome su kričavo plave. Hoda nevjerovatno siguran u sebe.
-Kristina!!

Dokle ćeš ju zazivat. Pogledam lijevo – desno, ali ne vidim tko viče.

Odjednom me netko primi za rame i tiho kaže...Kristina.

Okrenem se i vidim ga. Počnemo se oboje smijati nekim dječjim smijehom, skoro obijesnim.
Dižem se, grlimo se. Sjedi...
Pa šta ima, lijepo izgledaš, djeca, žena, muž, pas, bla truć.
Zašutimo i opet se smijemo.
Malo je razočaran jer se nisam javila na poziv.
Jebote kao da sam se trebala odmah sjetit.

- prije ravno 30 godina –

Srednja škola, mislim da je drugi razred. Na odmoru je bilo nas par iz razreda, a u prolazu su bila i dva dečka iz druge smjene. Prvi put ih vidim. Jedan je zguđušan, drugi nebitan.
Zaboravila sam brzo na obojicu.

Nakon par dana dolazi Petra iz paralelnog razreda i objašnjava Kristini kako joj je izvjesni Davor iz suprotne smjena rekao da je bio s našim razredom i da mu se sviđa Kristina. Jbg Kristina se sviđa svima jer slini po svakom na dve noge. Mada joj veze nisu nešto dugačke.

On će doći na naš kafić nakon nastave. Kristina je bila sretna ostatak dana, a mi smo isto bili sretni jer ćemo gledati predstavu nakon škole.
U kafić nas je došlo sedam. Spojili smo dva stola, a stolicu pored Kristine ostavili praznu. Za Davora.

Prilazi..hihoćemo.
Frajer pozdravi, uzme praznu stolicu i nagura ju pored mene.
Za stolom tajac. Muha se ne čuje. Možda mu je neugodno sjesti odmah pored nje.
Šta se događa?
Nastavljamo s bezveznim razgovorima da situacija ne bude čudna.
U jednom trenutku ja se dižem jer mi ide autobus. Davor se isto diže. Ide kaže i on na tu stranu.
Koji kurac?
Kristina me gleda, ja nju. Upitnici iznad glave.
Davor hoda pored mene.

A moram pitat šta ću.

- Pa jel ti nisi došao zbog Kristine.
- Jesam..smješi se
- Drago mi je da jesi, ali ja sam Katarina.
- A jebiga znao sam da je nešto tako.
- Uglavnom došao sam zbog tebe.

[Crnjača]

Nikad se nisam predstavljala punim imenom. Nikad me nisu ni zvali njime. Naravno, na svakom dokumentu piše moje puno ime, ali nikad nisam srasla s njim. Većina ljudi ni ne zna moje puno ime.

Ni ne znam kad smo se počele družiti. Valjda čim smo prohodale i prvi put izašle na ulicu. Dobro, ulica je poprilično velikodušan pojam za nju. Mala, slijepa uličica bez prometa, s trinaest kuća i dvanaest kućnih brojeva.

Bile smo najbolje prijateljice od prvog dana. Nije da smo imale previše izbora, bile smo jedina djeca te dobi. Sva ostala djeca su već bila velika, prevelika za nas. Prohodale smo zajedno, protrčale zajedno. Na moju trešnju smo se penjale zajedno.

Uvijek nam je bilo smiješno kako je tvoje ime u mojem. Ja sam bila prva polovica imena, a ti druga. Uvijek je bilo tako. U ulici, vrtiću, pa čak i u školi.

U srednjoj su nam se putevi razišli, ali ja sam i dalje ostala s pola imena. Drugu polovicu sam prestala doživljavati svojom. Ime je postalo jedino što smo dijelile. Prijateljstvo je uvenulo, ulica više nije bila tvoja, a trešnju su posjekli kad su nam iza kuća izgradili zgradu. Jebala ih zgrada. Ionako ih je previše. Previše je zgrada, a premalo trešanja.

Maturirala sam okrugle godine. Bila bi to sretna godina da mi nije oduzela prijateljicu iz djetinjstva.

Ti si umrla te godine, a ja sam i dalje zadržala samo pola imena. I mržnju prema okruglim godinama.
Svaka mi odnese nekog koga volim.

Ponekad se pitam je li ti smiješno kad se i nakon toliko godina trznem kad me netko nazove punim imenom.

[Elisenda]

Elisenda je žensko ime hebrejskog porijekla iako do danas nerazjašnjene etimologije. S jedne strane može se raditi o srednjovjekovnoj varijanti imena Elisabeth, koje ima dva moguća korijena: prvi, «Eli-zabad» (Bog daje) i drugi, «Eli-sheva» (Bog je moja zakletva). S druge strane, također se može raditi o srednjovjekovnom obliku imena Elisa, koje potječe od «Elyasa» , značenja «božja zakletva», «obećanje Bogu» ili «Bog je pomogao».

Imendan im je 8. veljače.

Najpoznatija Elisenda bila je Katalonka, kraljica Elisenda de Montcada, četvrta supruga katalonsko-aragonskog kralja Jakova II, s kojim se vjenčala na Božić 1322. u Tarragoni. Iako je tada imala već 30 godina, on je, 55-godišnjak i dvostruki udovac, otac desetero djece s drugom suprugom (prvi brak mu je bio poništen), bio toliko željan njenog dobrog društva i ljubavi da je tražio Papinu dozvolu za vjenčanje obzirom da su njegova baka i njezina prabaka bile sestre. Kralj, pri tome, uopće nije prikrivao koliko nestrpljivo tu dozvolu očekuje, jer je Elisenda bila zgodna i pametna, iz dobro stojeće utjecajne obitelji te odlično obrazovana pa je u njoj dobio i staloženu savjetnicu koja ga je uspješno branila od dvorskih intriga. Skladno su proživjeli u velikoj ljubavi i poštovanju samo pet godina, jer je Jakov II umro 1327. godine teško bolestan i Elisenda mu je te zadnje dane olakšala svojom dubokom vjerom, razumijevanjem i blagošću. Svu njegovu djecu je bez rezerve prigrlila i brinula o njima osiguravajući im svu potrebnu pomoć i podršku. Nakon što je postala udovica, povukla se u u franjevački samostan Pedralbes u Barceloni koji je još za Jakovog života organizirala proširiti kako bi se u njemu smjestile redovnice Klarise, a i ona sama u jednoj manjoj obližnjoj palači. Elisenda je bila ljubiteljica umjetnosti i pokroviteljica mnogih umjetnika, a sve darove koje je kao kraljica dobivala tražila je da budu isključivo vjerske naravi i pohranjivala ih je u samostanu redovnica Klarisa s kojima je provela preostalih 37 godina života i u kojem je sahranjena. Zahvaljujući tom Elisendinom značajnom doprinosu, samostan je i danas, nakon 800 godina, aktivan i otvoren za javnost. Redovnice su joj u znak zahvalnosti napravile dvostruki nadgrobni spomenik koji u unutrašnjosti kapele Elisendu prikazuje kao kraljicu, a s vanjske strane, pod arkadama samostana, kao redovnicu.

Obzirom na slavnu prethodnicu, smatra se da su Elisende u načelu inteligentne, znatiželjne, sklone promatranju i zapažanju, okružene pouzdanim prijateljima koji ih prate cijeli život dijeleći s njima sve svoje osjećaje i uživajući u međusobnoj potpori. Također su na glasu kao praktične, intuitivne osobe pune entuzijazma, koje odluke donose u pravom trenutku i jako su vjerne u ljubavi.

Nikad nisam, ni kao dijete pa ni sad, sanjala biti princezom ili kraljicom no Elisenda de Montcada je omiljena u svom narodu i izuzetno cijenjena i poštovana kao razborita, kulturna i plemenita žena stoga sam uvjerena da mi se pod okriljem njenog imena mogu događati samo dobre stvari koje me nadahnjuju kako bih u sebi otkrila ono najkvalitetnije i najbolje – a što s vama i svim drugim dragim osobama - mogu u obostranom zadovoljstvu dijeliti.

[smrrtonosna]

pobjednica je odlučila ******ti

Ironija dolazi umotana u neočekivano, u plave i zelene omote, s mašnom i bez nje.

Njenu su dostavili golu, čim je udahnula; bijelu, pobjedonosnu, brojevi su je odredili još dok je tog crvenog dana na kalendaru vlažnim, smežuranim ručicama širila grlić maternice. Zaplakala je, s placentom obmana na okrugloj glavi.

Rasla je.
Zvali su je.
Dozivali.
Bilo ih je dvoje, uvijek. Samo je ona bila uistinu njena, možda, ne može se sa sigurnošću reći, kao ni inače kad se radi o njoj, no mreža misli se plete. Duguje im to.
Druga polovica se izmjenjivala. Ona koja joj je dala tanku gornju usnicu, donju neprirodno mesnatu, i tu glavu, okruglu kao pun Mjesec, nestala je iz njenog života dovoljno brzo da je danas ima tek kao ime na ekranu, podsjetnik na to čime zapravo ponekad misli.

Prva je pobjegla.
Prešla je sve granice, izgubila se, samo zato da je ona kasnije pronađe.
Zvali su je, nijemi glasovi odbijali su se od bistre rijeke, jezera koje izgleda kao more, samoglasnici i suglasnici upadali su u otopljeni asfalt ulica obojanih dnom života.
Ona se uvijek bespogovorno odazivala, gazila i pokoravala.
Spašavala.

Ironiju svog života ima crno na bijelom. U putovnici, ovjerenu, valja se u njenim bubnjićima poput čamca na uzburkanom moru. Njome se potpisuje, na nju se odaziva, produžuje je slogovima odabranih kao tuđa kazna.

Ona je pobijedila.
Teško je to prevaliti preko usana.
U tom celofanu, u tom omotu pobjede ona spušta pogled, guste trepavice skrivaju istinu od njenih zjenica. Podiže jednu nogu od tla, da bude spontana, da bude slučajna, da je svijet smanji i složi u smotuljak klecavih koljena.
Ozbiljno, pobjednički - kao da je ikome stalo - veže svima povez oko slijepih očiju.

Ironija se prodaje skupo, no njoj su je dodijelili besplatno,
poklonili
da je drugi nose na usnama kao ispriku.
Glavom osvjetljava svijet satkan od maski i priviđenja.
Ona, mjesečina na svilenom moru licemjerja, reflektira se ravno u oči.
Ona je pobijedila, kako i priliči.

Sve bitke u glavi sprema u albume, skuplja u dlanove, umiva se njima svakog jutra, a one se poput bolesti koju i ne sluti šire njenim tijelom, njenim haljinama i posteljom, tlom po kojem hoda. Njen pogled uperen je u daljinu, u mutno, neproživljeno i nestvarno. Ponekad pobjednički zamahuje svjetlom kosom, ona tad leluja na vjetru poput bijele zastave i ne smije se očima, na prstima, iz profila, noge zabačene malo u stranu; pozlaćenim rukama pobjednički obavija svoj slijepljeni pehar i iz njega pije laži i iluzije.

Pobijedila je nju i njega, vlastoručne potpise, prazne okvire, sretne kuteve, bijele čupave pse, nokte u boji mente,
bijelo i žuto zlato, pobijedila je zatvorene prozore i božure u vazi, plavo-bijele pločice, pobijedila je sve
i svašta,
kako i priliči,
pobijedila je s ironijom na papiru i drugoj polovici kreveta, onim čije ime znači "pun života", a cijeli svoj život umire polako
i dozirano.

U svojoj zelenoj sobi ima ni manje ni više nego tri zrcala. Tri zrcala za jednu pravu sliku. Protežu se cijelom njenom visinom, od poda do stropa, i kad uvečer – čista - zatvara ormare ispunjene crnim, lepršavim haljinama, bijelim zastavama i suknjama na volane, pogled joj katkad zastane na pobjednici preko puta. Uzvraća joj plavičastim treptajima, očiju uprtih negdje između nosa i obrva. Tada, potpuno gola, u tom viteškom odijelu, pokorno spušta pogled i baca svoje koplje na pod.

Da je poraz jeka, zvučala bi baš poput njenog imena.

[californiamen]

Ja sam faraon.

Učenik sam 7.b razreda naše škole. Nisam predsjednik razreda, to sam ostavio drugome. Imam svoje čuvare ( najjači učenici u razredu), svoje pokorne robinje ( najljepše cure u razredu) i svoje robove ( učenici na dnu – nose mi sendviče, pišu mi zadaće, podmeću spačke drugim učenicima i nastavnicima - ono što Ja želim).
Jedan dan došao je otac od učenika-robova. Moji čuvari su ga pretukli jer je zaboravio - Meni - donesti sendvič. Otac pretučenog je tražio je da se jedan od mojih čuvara kazni, da mu se izrekne ukor. Razrednica je došla na velikom odmoru i pitale me što se dogodilo? Ja sam rekao da se nije dogodilo ništa, jedino ga je čuvar pitao da mu da sendvič jer je bio gladan. Ništa dostatno za ukor. Naravno, da me je nastavnica razrednica poslušala. Čuvar je došao do mene i rekao da mi zahvaljuje.
Drugi dan sviđala mi se curka iz 7.d. Pozvao sam jednog od robova i rekao mu da joj kaže da dođe u našu učionicu. Kada je došla, obilježio sam ju. Takvu pažnju nikada nije dobila. I sad ona, redovno, na svakom odmoru dolazi do mene i sjedi pokraj mojih noga ili meni u krilu. Mazim ju po zlaćano svijetloj kosi, da druge, zavidne robinje, ostave ju na miru.
Treći dan učitelj geografije je najavio test. Kada je došao taj dan rekao sam da nisam spreman, a niti razred. On je ipak proveo test. Nakon par dana, njegov nova „Škoda“ bila je izgrebana oštrim ključem. S obadvije strane, naprijed i odostraga. Od tada, uvijek me pita da li je razred spreman za test.
Četvrti dan u dvorištu škole zaustavili su me dva učenika iz 7.d. Onaj, među njima, jači, ljubomorniji rekao mi je da ona lijepa curka iz 7.d je iz njegovog razreda. Ošamario me je i gurnuo na pod, u blato. Tad mi je sinula ideja: nedavno je kružila oglasna knjiga u kojem se zabranjivalo, iz Kućnog reda škole, neovlašteno fotografiranje učenika i učitelja. Izvadio sam mob i napravio par fotografija učitelja uz komentare. Najzabavniji mi je bio onaj o učitelju iz tjelesnog, notornom pijancu: „XY ne može pronaći vrata od dvorane, ako ujutro ne strusi par konjaka“. Zatim sam poslao mobom slike s komentarima ovoj dvojici iz 7.d uz uključivanje BlokSMS da se ne vidi broj. Škola se smijala, a dvojica iz 7.d su bili glavni, ništa ne sluteći. Tada sam poslao jednog roba razrednici da joj kaže vijest o fotografiranju učitelja iz 7.d razreda, uz priložen dokaz, fotografije. Dvoje učenika iz 7.d su pozvani kod ravnateljice, uslijedio je isključenje iz škole ( za onog jakog „ljubomorka“), i strogi ukor učiteljskog vijeća ( za onog drugog).
Peti dan, ušao sam u školu, dok su čuvari bili oko mene, izmičući druge učenike s mog puta. Ušao sam u svoj razred. Svi učenici 7.b su istog trena ustali, gotovo istog momenta - moji čuvari, moji pokorne robinje i moji robovi.

Ja sam faraon.

[ijbb]

Imena luda nalaze se svuda

My name is, my name is..
Imena luda nalaze se svuda
ijbb
i ja bih burek
India, Japan, Bangladesh, Bali
Maja je Mama a Crna je garava
Garavuso garava ti se mene varala
Zvali su ga Bekrija, tamburas Bekrija iz Bekrija
My name is...
Bio sam Mi, pa Spi, ponekada the Wildman, u zadnje vrijeme mister
Imena luda nalaze se svuda
Don't call my name
Imena luda nalaze se svuda

[Puky Lee]

- Ingeniozno! - uzviknuo je direktor poduzeća ekipi iz marketinga kada je čuo dovitljivo rješenje za novo ime kompanije, koju je država preuzela pred stečaj od jednog posrnulog poduzetnika.

- Precizno, jednostavno, pamtljivo, a ono što je najvažnije, prati najnovije trendove i savršeno se uklapa u koncept hrvatske obitelji, čije vrijednosti ova kompanija oduvijek i želi predstavljati! - oduševljeni direktor nije prestao sa salvom pohvala koje su se nadovezivale jedna na drugu.

Radi se o lancu hipermarketa koji je odavno zamišljen kao malotrgovina za doslovno sve, od igle do željeznice, no njezin je prijašnji vlasnik, kako to obično biva kod nas, uzeo preveliki zamah.

- On je u principu imao samo jedan cilj, a to je da ima monopol nad kamionskim prijevozom i distribucijom kod nas, a za ostalo nek se samo nađe. Nisu se provodile inventure, a od robe se po skladištima kralo sve, dok je gazdu bolio kiki, sve dok je dobro išlo - rekli su mi prilikom razgovora za posao za novi marketinški tim u koji sam na kraju i upao. Predstavio sam se s nekim svojim kreativnim idejama i rješenjima, pa smo mogli odmah i prionuti na posao.

Iako je sam zadatak preimenovanja kompanije bio dosta zahtjevan, bio je tu cijeli tim zaista kreativnih ljudi, nekih čak s godinama iskustva u copywritingu i content managementu. Ipak nam je u glavama sijala ideja kako upravo mi, sad i ovdje imamo mogućnost stvarati novi tijek povijesti za ovu posrnulu kompaniju.

Nakon mjeseci mozganja, brainstormanja, razmjena ideja, kalkuliranja, promišljanja različitih strategija, a sve preko temelja komunikacijskih znanosti, semiotičkih teorija, ali i psihoanalize, Bernaysa, Lippmanna do frankfurtske škole političke korektnosti, došli smo konačno do konsenzusnog rješenja koje će definitivno privući mlade generacije digitalnog doba da kupuju kod nas, i to tako da smo u imenu kompanije na kraju promijenili samo jedno slovo i dobili specijalno ime proizašlo iz naše kuhinje - Pevex.

- Ingeniozno, savršeno, bravo! - pljeskao nam je direktor kompanije valjda s grandioznim slikama u glavi kako će ovo ime bijesnom brzinom zazvučati u svijetu reklama, a oduševljenje i sreća nisu prestajale sve dok se odjednom u gradu, jedan uz drugog, nisu pojavili neki jumbo plakati.

Jedan je ponosno nosio novi naziv naše trgovine, dok se s drugog smiješila reklama s paštetom koja je sasvim britko i jednostavno nosila poruku - samo maži!

[K@rlo]

' možda nije pogođena tema, obzirom na ovo predizborno vrijeme, ali me potaknuo naslov teme: IME... pa u to ime...'


Ime mi je Hrvatska. To je ime kojim se ponosim, koje nudim Suncu i zvijezdama, ime koje zaziva sjećanja na sve koji su stvarali i rađali se uz moju povijest, tkali pleter moje suverenosti i državnosti, moju opstojnost, moju veličinu i dimenziju u protoku vremena.
Ime koje s ponosom i radošću u srcu nosi svaki borac koji je natopio moju plodnu grudu svojom kapi krvi, svaka majka koja je iznjedrila svoju djecu u okrilje mog širokog zagrljaja. I tako bi od stoljeća sedmog, od prvog pogleda na beskrajnu plodnu ravnicu, na bogatstvo šuma i plavetnilo mora.
Osvajači svih profila su me, dok sam nastajala kroz povijest, pokušali porobiti, orobiti, na silu promijeniti karakter, reljef i dušu. Priroda me pokušala mijenjati, slomiti me, nastojala me pokoriti, kroz stoljeća su me šibale oluje, uznemiravali potresi, gušile poplave, razarali ratovi, ali ostala sam ista. Svaki pokušaj sloma sam uspješno odbila, uz pomoć ruku, znanja i srca svojih boraca, građana, težaka i radnika. Hrvatska je i dalje ime moje. I dalje sam stamena, lijepa i ponosna, i dalje moje rijeke teku svojim koritom, i dalje moje šume odišu mirnoćom, i dalje moje more blista u svojoj ljepoti, i dalje moja ravnica nudi svoje bogatstvo ploda i rada.
Iznjedrila sam puno znanih i neznanih sinova i kćeri koji su pronijeli slavu i ljepotu imena moga, bezbroj junaka koji su utkali svoju krv, znoj i suze u moje temelje, moju prepoznatljivost, moju državnost, moju osobnost. Ponosna sam majka svih junaka, srčanih i hrabrih ratnika, težaka i ratara, uspješnih gospara i marljivih radnika.
Ne bih li trebala uživati u svojoj povijesti? U svojoj zrelosti i ljepoti
stvorenog i naslijeđenog? Trebala bih. I dalje sam ista. Hrvatskom me zovu.
Ali …
Pojavili su se neki opasni ISTI. Uhvatili su me za skute, skinuli me, obnažili me, osramotili me, ponizili me, zarazili me opakom bolesti koja se širi i koja prijeti mom opstanku.
Ti ISTI, razni reformisti i konformisti, komunisti, socijalisti, nacionalisti, imperijalisti, instrumentalisti, moralisti, oportunisti, teroristi, ekstremisti, kriminalisti, scenaristi, egzibicionisti i ostali nijemi protagonisti i epizodisti na toj sramnoj listi, napali su me podmuklo, nenajavljeno, pljuju mi u lice, šamaraju me pred svijetom i narodom, gaze moje dostojanstvo, razvlače me blatnim vilajetom svog pomračenog i izopačenog uma.
Svi ti ISTI su odabrani kroz povijest biranja i odabira. Odabrani su od naroda, odabrani da budu u službi naroda, da pronose slavu imena mog, da budu sluge naroda svog.
Svi ti ISTI su se klanjali preda mnom, držali se za srce dok su me pjevali, dok su me slavili pred narodom, dok su uživali blagodati i privilegije služeći meni i svom narodu.
Svi ti ISTI su govorili mi smo domoljubi, mi smo vaši, mi smo za vas, mi smo uz vas narode hrvatski. Mi smo tvoji sinovi, mati naša Hrvatska.
Svi ti ISTI su uporno i gorljivo ponavljali da nisu isti.
Svi ti ISTI, u ime naroda koji ih je birao i odabirao zato jer nisu ISTI, su iskoristili volju i odabir svog naroda da im postanu gospodari, a ne sluge, da postanu i ostanu isti.
Svi ti ISTI su postali isti kao i oni koji nisu isti pljujući po istima.
Svi ti isti su isti kao i oni drugi isti, ista im je retorika, ponašanje i sustav, samo im je različita boja i kolorit kaputa. Isti su u duši, isti u razmišljanju, isti u gramzivosti, isti u neosjetljivosti, isti u bjesomučnom pohodu na moje bogatstvo, na moju imovinu, naslijeđe, na utiranje povijesti, na stjecanje osobne koristi, na bogaćenje i gaženje morala i vrijednosti.
I dalje sam ista. Hrvatskom me i dalje zovu.
Ali …
Danas sam posramljena.
Povrijeđena.
Ranjena mi je duša.
Treba mi pomoć. Istinska pomoć. Ne mogu sama, jer su ovi ISTI zauzeli svaku moju poru, svaku kapilaru, kao pijavice sišu i crpe moju energiju da bi se održali i zadržali na meni, u meni, oko mene. Radi sebe. Protiv mene i protiv vas koji ste glasali za njih jer nisu ISTI kako su vas revno uvjeravali.
Treba mi pomoć, da ostanem i opstanem, ne mogu sama jer je previše ISTIH koji me uništavaju, koji mi ne daju zraka i koji me nastoje držati na koljenima, zbog kojih sam posramljena.
Posramljena sam da, a to me boli najviše.
Sram me pogledati u oči vama koji žurite na posao a ne znate hoćete li ga sutra imati.
Sram me pogledati u oči vama koji ste bolesni, plaćate osiguranje, a lista čekanja vam je jedina opcija.
Sram me pogledati u oči vama koje je zakon ponizio jer niste isti sa ISTIMA.
Sram me pogledati u oči vama koje rađate djecu sa dugom umjesto besplatnih pelena.
Sram me pogledati u oči vama čije plodne njive navodnjava poplava, a suša odnosi trud u zaborav.
Sram me pogledati u oči vama koji ste radili osam sati u tvornici, a danas ste privatno roblje bez radnog vremena u trgovačkom centru sagrađenom na mjestu vaše tvornice.
Sram me pogledati u oči vama kojima su kladionice, kafići i ratne priče iz ´91 jedina razonoda.
Sram me pogledati u oči vama koji radite a ne primate plaću.
Sram me pogledati u oči vama koji primate plaću a ne radite.
Sram me pogledati u oči vama koji ne možete platiti režije.
Sram me pogledati u oči vama koji ne možete ući u pekaru jer nema te za kruh.
Sram me pogledati u oči vama koji uz svoju mirovinu prebirete ostatke u smeću.
Sram me pogledati u oči vama koji ste izgubili pravo na dostojansvenu starost.
Sram me pogledati u oči vama koji nemate topli kaput za zimske dane.
Sram me pogledati u oči vama koji ne ručate da bi vam dijete pojelo prvi obrok.
Sram me pogledati u oči vama koji nemate osmijeh na licu.
Sram me pogledati u oči vama koji prosvjedujete u ime pravednosti i poštenja.
Sram me pogledati u oči vama koji nemate budućnost kraj plodne ravnice, bogatih pašnjaka i netaknute ljepote mora.
Sram me pogledati u oči vama koji me prezirete.
Sram me pogledati u oči vama kojima nije dosta ISTIH.
Sram me pogledati u oči vama koji ste izgubili stvarnost.
Sram me pogledati u oči vama čiji su preci, očevi i majke dali život za mene.
Sram me pogledati u oči vama čija djeca ne cijene svoju i moju prošlost, boje se svoje i moje sadašnjosti i ne vjeruju u svoju i moju budućnost.
Sram me pogledati u oči vama koji prihvaćate pobjedu zla nad dobrim.
Sram me pogledati u oči vama koji ne slušate svoj glas razuma.
Sram me pogledati u oči vama koji spuštate pogled od srama.
Sram me pogledati u oči vama koji ste ISTI.
Sram me pogledati u oči vama.
I zato i zbog toga da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć svih VAS koji se sramite zajedno sa mnom.
Da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć VAS koji doista niste ISTI, koji bi željeli dignuti svoj glas, svoje ime, svoj ponos i ugled, svoje znanje i snagu spoznaje da doista niste ISTI.
Da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć VAS koji želite odabrati i izabrati SUTRA bez ISTIH, sutra bez korumpiranih, podmitljivih, prodanih, instaliranih, podobnih, lažno pobožnih, svojevoljnih, bahatih, beskrupuloznih, neradnih, beskarakternih, povlaštenih, nametljivih, naprasitih, kažnjavanih, ovisnih, modeliranih, visoko i nisko pozicioniranih dužnosnika, kako se od milja vole međusobno nazivati.
Da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć VAS koji ste sada pritajeni, koji niste bili u mogućnosti reći sve što želite, učeni, sposobni, neopterećeni, informirani, nedvojbeni, radišni, uspješni, odgovorni, stručni, svjesni, savjesni, nepristrani, zaposleni da dignete svoj glas. Glas protiv ISTIH.
Da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć VAS koji ste nezaposleni, obespravljeni, zanemareni, nezapaženi, prevareni, povrijeđeni, siromašni, nadglasani, istrošeni, zgroženi, izolirani, neobaviješteni, nesigurni, nemoćni, podijeljeni, marginalizirani da dignete svoj glas. Glas protiv ISTIH.
Mladi i stari, znanci i neznanci, vojnici i policajci, piloti i vatrogasci, kuhari i zidari, profesori i umjetnici, liječnici i bolesnici, kućanice i beskućnici, odvjetnice i službenici, trgovkinje i studenti, majke i očevi, dobri ljudi i znalci, da se ne sramim više, da ostanem i opstanem, treba mi pomoć, svih VAS koji mi želite i možete pomoći.
Pomozite mi, VI prozvani, budite mi oslonac, poticaj, budite moja snaga i vodilja.
Dignite glas, budite jasni, odlučni i nepokolebljivi. Ne spuštajte pogled, ne šutite i ne sramite se. Radi mene. Vaše Lijepe naše. Hrvatske. Imenom ponosnim.

[cepeš]

Lovro se Grlica po ničemu nije isticao. Uvijek pomalo samozatajan i povučen, prosječan učenik i student. Zaposlio se kao profesor povijesti u lokalnoj osnovnoj školi te ga je to sasvim ispunjavalo. Najviše je volio stari vijek. Obožavao je pričati djeci o egipatskim piramidama, atenskoj Akropoli, rimskom Forumu… Fascinirala su ga sva ta silna graditeljska postignuća te je oduvijek sanjao o tome kako bi bilo živjeti u ono doba. A s time je bilo povezano i njegovo ime: smatrao ga je preobičnim te ga je oduvijek želio promijeniti u neko rimsko kao što je Vergilije ili Svetonije.

Lovro se u politiku uključio na nagovor rođaka. Kandidirao se na nezavisnoj listi za gradsko vijeće, osvojio mandat i na svakoj sjednici uredno ubirao naknadu previše se ne ističući. Sve je to lijepo funkcioniralo dok u malo mjesto nisu stigle europske pare. Naime, gradsko je vijeće novac iz europskih fondova odlučilo iskoristiti za izradu spomenika, no problem je nastao pri odabiru zaslužne ličnosti: neki su željeli bistu prvog hrvatskog predsjednika dok su drugi željeli onu najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Ne uspjevši se dogovoriti, članovi vijeća su pronašli novo rješenje: Lovro će se kao nezavisni vijećnik i lokalni intelektualac pobrinuti za ideju koja će zadovoljiti oba tabora. Lovro je zbog ostvarivanja projekta uzeo dopust te se potpuno posvetio pitanju spomenika.

Napokon, nakon šest mjeseci na gradskom je trgu najavljeno predstavljanje projekta. Okupili su se svi: od lokalnog župnika do djece iz vrtića. Svi su čekala Godota Lovru koji se nikako nije pojavljivao. Odjednom je na pozornicu stupio nepoznati gospodin koji se predstavio kao Lovrin odvjetnik. Rekao je kako njegov klijent nije bio u mogućnosti doći i da za svih njih ima njegovu video poruku. Nakon uključivanja projektora i projekcije na platnu imali su što vidjeti. „Dragi moji sumještani, nakon dugo razmišljanja shvatio sam da smo pogrešno razmišljali. Ne treba se baviti spomenicima, treba se okrenuti budućnosti. I Tito i Franjo ondje pripadaju, tako da od bisti neće biti ništa. Što se tiče novca, prvotno sam ga namjeravao vratiti zajednici, ali sam shvatio da bi vjerojatno završio u džepovima vas, dragih kolega iz gradskog vijeća. Stoga sam ga sebično odlučio ostaviti sebi. Otputovao sam u daleke, tople krajeve gdje ću ispijati koktele i družiti se s domorotkinjama, ali i naravno razmišljati o životu. Želim vam sve najbolje. I za kraj, jedno iznenađenje.“ Lovro je sa sebe skinuo sve osim donjeg rublja, a prizor njegove trbušine izazvao je uzdahe iz publike. Još veće iznenađenje je nastalo kad je obukao bijelu togu i na glavu stavio lovorov vijenac. „Dragi moji, više nisam Lovro, od sad sam Gaj Julije Cezar!“

[Jednostavko]

Što se dogodilo kod crpke



Možda nema upečatljivijeg primjera eksplozije uma od onoga kad je Helen Keller, slijepa i gluhonijema djevojčica, kod crpke spoznala da svaka stvar ima svoje ime. Dok je hladna voda tekla preko njene ruke u krčag koji je držala pod pipom, gospođica Sullivan, njena učiteljica, joj je u slobodnu ruku sricala riječ "v-o-d-a". Helen se odjednom prenula, ispustila krčag i stala kao ukočena. Gđica Sullivan je kasnije u svom dnevniku zapisala: "Lice joj se ozarilo nekim novim svjetlom." Što se dogodilo u tom trenutku? Najkraće, dogodio se pojam. Spoznala je da svaka stvar ima ime. Ono što je Helen doživjela kao šok kod crpke nama se možda dogodilo negdje usput, u nekom davno zaboravljenom trenutku, trenutku koji živi u svakoj izgovorenoj riječi.

Imena nisu samo beskonačne skraćenice konkretnih stvari, apstraktne naljepnice našega uma, nego nevidljivo ljepilo koje povezuje stvar sa samom sobom i sa svijetom, njeno unutarnje s njenim vanjskim, njeno jučer s njenim danas i sutra, njeno očito s njenim tajanstvenim.

[CandyCane]

Iva K. je patila što je obična Iva. Htjela je biti Laura, Eleonora, Maristela, u svakom slučaju nešto zvučnije od Iva.

Iva K. je patila što su joj se roditelji razveli u jednom od onih mučnih razvoda od kojeg su zaštitili samo mlađu sestru, ali ne i nju. Iva je patila zbog toga što nema prijatelja jer je zbog poslova roditelja završila osnovnu školu u Americi, a srednju u Singapuru, ostavljajući uvijek sva poznanstva iza sebe. Iva je patila što je niska i sivkasta i što lagano šepa, dok je njezina sestra, visoka plavuša osvajala lokalne izbore ljepote. Patila je što se otac opet oženio i što u Njemačkoj žive njezina dva nova brata koje uopće ne pozna.

Kad je dobila priliku da sama donese neke životne odluke, Iva je izabrala faks koji je još tijekom studija počela prezirati. Zaposlila se u struci, čak je bila jako dobra, ali joj to nije donosilo zadovoljstvo. Htjela je neki zanimljiviji život, neka putovanja, neke kongrese, velika hotelska predvorja i restorane indijske hrane. Htjela je biti zvijezda svog programa, prestati biti nevidljiva, prestati biti vješalica na koju se odlažu kaputi u predvorju. Htjela je avanturu i strast.

Strast se pojavila u obliku zgodnog civilnog ročnika u njenom uredu. Tada još nisu bile moderne veze u kojima su žene skoro desetljeće starije od muškarca, pa je Iva imala dobru šansu istaknuti se kao starija koka koja je ulovila mladog lava. Nesretna je okolnost bila ta što je Iva zapravo izgledala dosta mlađe, a mladi ročnik dosta starije od svojih godina, pa su po svemu činili jedan uobičajen, neprimjetan par.

Kad se udavala za ročnika, Iva je odlučila uzeti njegovo prezime, a kad već mijenja dokumente, ispunila je sebi davnu želju i svom imenu dodala Eleonora. Iva Eleonora M., kombinacija koja je numerološki davala najbolje izglede za uspješan životni put.

No, niti mladi muž, niti sjajan numerološki zbroj, niti prelazak na vegansku prehranu, ni reiki tečaj za reaktiviranje energije, ni testovi "koja je životinja vaš duhovni vodič?", ni ples 5 ritmova koji je u brošuri nudio čarobnu transformaciju u kojoj možemo biti sve ili ništa nisu donijeli više od - ništa.
Osjećaj manje vrijednosti i nezadovoljstva s godinama se nije umanjivao. Plakala je često majci: što sam postigla, obična sam službenica, pa zar je to moj domet? Pa nisam ja dijete domara i čistačice!

Nova sretna prilika ukazala se s jednim oglasom za posao. Odvažila se na promjenu i primljena je na novo, prestižno radno mjesto s većom plaćom, i nadala se, zadovoljstvom. Nije se, nažalost, uklopila. Bili su sumnjičavi prema njezinom znanju, posprdno su gledali amajliju od malahita koju je često dodirivala, ismijavali njezin modni stil i ignorirali je. Osjećala se nedoraslo i prestrašeno. Glamurozno zamišljena Iva Eleonora nije uspijevala pobjeći od neugledne i nesigurne Ive.

Uzela je neplaćeno i otišla u Indiju na duhovno putovanje. Muž joj nije bio siguran je li ga možda ostavila. Smirenje s kojim se vratila kratko je trajalo. Osjećala je da je guši jednoličan, a stresan posao i toksična radna okolina u kojoj je patila, željna odobravanja. Palila je mirisne štapiće za rastjerivanje zlih duhova, koristila Bachove kapi za sve tegobe koje su je mučile, išla na tečajeve kundalini yoge i mindfulnessa, sve očekujući da će se napokon pronaći neku tehnik uz pomoću koje će jednom za svagda savladati Ivu i omogućiti Eleonori da nastupi.

Razvodom je Iva Eleonora M. postala Iva Eleonora K. Dala je otkaz i kupila kuću u Lici s namjerom da se bavi alternativom, što god to značilo. Činilo se da će Iva Eleonora K. imati više sreće od Ive Eleonore M., možda numerologija ipak griješi. Slala je slike zalazaka sunca i vlati trave nakon kiše, pješačila je skrivenim puteljcima, uz žuborave potočiće. Pitali smo se ponekad od čega živi, ali nismo htjeli glasno postaviti to pitanje da ne prizovemo one zle duhove za koje nam se učinilo da su napokon otišli.

Nakon dugo vremena, bila sam na kavi s Ivom Eleonorom. Ne živi više u Lici nego u jednom selu južno od Zagreba. Pomajka je tinejdžerskoj djeci svog partnera. Kuća u Lici jako je zahtjevna, a alternativom se bavi samo povremeno. Sad uz djecu je dosta teško, ima puno obaveza. Kad spomenem njen otkaz i kako joj zavidim na hrabrosti s kojom je ostavila posao koji je nije ispunjavao, skreće na druge teme. Dok samo najljepše priča o seoskoj idili u kojoj živi i smješka se, ja vidim da to nije osmijeh nego stiskanje mišića za naučeni pokret. Iva, moja Iva, ništa od tvoje Eleonore!

[Life on Mars]

Balinjerada

Mario je moj dobar prijatelj. Kao ni ja, ni Mario nije preveliki ljubitelj paradnih događanja. Njegova dugogodišnja djevojka Iva obožava parade i uvijek joj smeta Mariova nevoljkost da joj se priključi. Ona misli da je Mario jednostavno lijen i da zato ne želi ići na Karneval, Belu nedeju, marunade… Njihova veza je turbulentna i kad god ga Iva ostavi, Mario pati i bori se svim silama da ju vrati. Zadnji put ga je ostavila desetak dana prije lanjske Balinjerade. Mario je znao da će ona tamo doći i htio joj pokazati da on nije trut i da je i njemu Balinjerada super. No nije mogao ići sam pa sam i ja morao učestvovati. Uzeli smo staru Marijovu Ponicu s banana sicom i krenuli je prerađivati. Prvo smo produljili prednju vilicu na način zavarili šipke na vilične cijevi kako bi se ispod kotača mogla montirati balinjera (kuglični ležaj, jelte). Onda smo straga zavarili poprečnu trokutastu konstrukciju na čije smo vanjske kutove montirali balinjere. Ne mogu sada naći sliku, ali to je otprilike izgledalo kao da smo Ponici postavili pomoćne kotače s bainjerama. Kao i naprijed, balinjere su bile ispod razine kotača pa su kotači ostali samo kao ukras, odnosno kao iluzija da se radi o običnom biciklu. Da bi se dodaci što manje vidjeli, sve smo ih ofarbali smo u crnu boju, dok je Ponica ostala crvena. Da bi kontrast bio veći, staru boju smo ispolirali do visokog sjaja.

Na Balinjeradi smo se pojavili u kostimima Batmana i Robina u kojima svo već znali ići u maškare. No morali smo iz zamijeniti te je ovog puta Mario bio Batman kako bi poslao snažniju poruku Ivi. Nakon što smo se prijavili i dobili broj, morali smo čekati da dođe naš red za spuštanje. U publici blizu nas je u manjem ženskom društvu bila jedna ludo zgodna žena. Seksi možda ne po svačijem, nego baš po mom guštu. Bila je moje visine, nije bila mršavica, dapače, imala je i sise i guzicu, ali je izgledala nekako sportski kompaktno. Rekao bih da je bila bivša odbojkašica ili rukometašica. Ispod uskih ispranih traperica nosila je one tipične niske Camper cipele, gore nošalantnu žutu majicu i preko nje jaknu u nekim army bojama. Njezina ravna plava kosa bila je ošišana kao kosa Kurta Cobaina na Unpluggedu što je dodatno pridonosilo opuštenom dojmu. No ono što me je trenutno razoružalo bio je njen pjegavi nos između živahnih nasmijanih očiju. Previše sam je često pogledavao pa je uhvatila moj pogled i bio sam razotkriven.

Na drugoj strani okupljenih pojavila se Iva u društvu drugog muškarca. Bio je to neki neugledni krkan kockaste glave i rumenog lica pa mi baš i nije izgledao kao potencijalna zamjena za Maria, no Mariju to ništa nije značilo. Kad ju je ugledao, trenutno se urušio u samog sebe, doslovno se pogrbio i stisnuo. Onda mi je tihim glasom rekao: “Oprosti, ne mogu ja to, idem ća” i pognute glave se izgubio među okupljenima. Vjerojatno je odmah otišao negdje drugdje, negdje daleko od tamo. Za 3-4 minute je bio naš red, a ja sam upravo ostao sam. Skupio sam svu nošalanciju i sav kul koji sam našao u sebi i prišao zgodnoj djevojci s pjegavim nosom. “Batman me je upravo napustio, ‘oćeš se spustiti dole sa mnom.” Ni trenutka nije oklijevala, već je kimnula glavom, dodala prijateljici svoju torbicu i istupila iz publike za mnom prema Ponici.

“Hoćemo li stati na dvoje na taj sic? Ja imam pravo dupe, a ne kao ti,” rekla je sa smiješkom.
“ Stisnut ćemo se nekako. Dat ću se naprijed koliko god budem mogao.”
“Ajd dobro, ti si šole. Ali ako se razbijemo, dužan si me voditi na cugu.”
“E sad ćemo se razbiti pa makar morao namjerno skrenuti u rub pločnika,” rekao sam kroz smijeh.
“Onda možda bolje ne, ovako ćemo: vodiš me na cugu ako se ne razbijemo...”
“Mars, zovem se Mars”
“Drago mi je Mars, ja sam.... Zapravo, kažem ti na cugi.”
Posjeli smo se i kad je došao je red na nas krenuli smo nizbrdo uz uobičajenu metalnu buku. Čvrsto se držala za mene i cijelim putem smo se smijali. Zapravo se ona smijala, ja sam se više smiješio. No uživao sam u svakom trenutku.

Kad smo stigli do dna, rekla mi je da mora gore do frendice po torbicu, a i još malo ostati s njom jer je u nekim žešćim problemima. Ja sam morao ostati dole i čekati da se svi spuste pa da nas organizatori s quadom odšlepaju nazad na vrh. Rekla je da će me čekati gore ako se s frendicom nešto ne zakomplicira. Da je Ponica bila moja, bio bih je ostavio i otišao pješke s njom, no nisam to mogao napraviti Mariju na ovakav dan pa sam ostao čekati vuču. Na vrh sam napokon stigao jedno pola sata kasnije. Moje zgodne pjegave djevojke više nije bilo nigdje. Nikada je više nisam vidio i ne znam ni kako se zove, ali često mislim na nju.

[Leteća]

Jo'anna na Jadranu

1.
- Nije ovo nikakva Crna Gora - gunđa Kapetan dok sjedi ispred ugašenog televizora pažljivo pokrivenog najlonom kako njegovu svetost ne bi dodirnulo ni zrnce prašine.
Iskreno, nije me briga. Konačno imam nešto staviti u gornji dio bikinija. I u ruksak. Knjiga. I ona je podjednako uščuvana, čeka samo mene da na njoj ostavim miris soli i kokosova ulja.
- Još jučer smo govorili: "skidaj pušku sa zida, dolaze Crnogorci"- nastavlja sebi u bradu.
Srećom, već sam na izlazu i ne može me vidjeti kako kolutam očima i suzdržavam se da ne puknem od smijeha. Još malo pa će i on otići, sjesti kraj mora na svoje omiljeno mjesto i tako ostati nekoliko sati. Pokušala sam se jednom kupati ondje, ali štakori su došli na istu ideju. Tako da sada imam svoje mjesto.
- Zaratit ćemo opet, samo što nismo - grmi Kapetan, kao da ga netko doista sluša.

2.
Ovoga puta, još je netko na mom tajnom mjestu. Dečki. Skaču u vodu i pjevaju. Promatram ih preko ruba svoje knjige. Kupat ću se kad odu. Skaču na glavu u preplitku vodu. I znaju samo refren. Ostalog se moram prisjetiti sama.

3.
I hear she make all the golden money
To buy new weapons, any shape of guns
While every mother in black Soweto fears
The killing of another son
Sneakin' across all the neighbors' borders
Now and again having little fun
She doesn't care if the fun and games she play
Is dangerous to everyone.

4.
Da, znam cijeli tekst. Pročitala sam ga u svom omiljenom časopisu. Nije ga bilo teško upamtiti jer se pjesma neprestano vrtila na radiju. Čujem je. I smiješim se.
- Heeeeejjj!!!! Jel se ti zoveš Jo'anna? - dobacuje mi jedan od skakača. Skrivam se natrag pod knjigu i pokušavam usredotočiti na nju. Remedios Moskote udala se za pukovnika Aurelijana. Bila je dvije godine mlađa od mene. Što ako ostanem stara cura kao moja kuma, Kapetanova kći? Možda bih ipak trebala razgovarati s njima? A možda i ne. Previše ih je. Da je samo jedan, možda bih mu odgovorila. Možda bih mu čak i rekla svoje pravo ime. A to nije Jo'anna. Nitko se ovdje ne zove tako.
- Jo'anna, Jo'anna! Što se sramiš, dođi k nama! - galame svi.
Vraćam se pod knjigu. Ako ih dovoljno dugo ignoriram, dosadit će im.

5.
Uporni su. Dobacuju i glupiraju se:
- Jo'anna! Vidi me! - kaže najglasniji i skače na glavu. Pitam se kako je uopće može razlikovati od guzice. Bilo bi lakše da mi je prišao i pitao me što čitam. Onda bismo razgovarali. O Aurelijanu i Remedios. Ili o Nelsonu Mandeli. Pristala bih da me odvede na sladoled. Ponudila bih se da platim svoj dio, on bi to odbio, ja bih nevoljko pristala i ponudila se da platim drugi put.

6.
A drugi put... ne bismo otišli na sladoled. Nego na kavu. Dovoljno sam stara da pijem kavu, a već dugo znam da mi od nje neće narasti rep kao što mi i dalje govore. Zapravo, ne sjećam se da sam im ikad vjerovala. I tako bih pila kavu s tim dečkom. Ne znam mu ime, tako da ću ga zvati Aurelijano. Mogao bi se zvati Aurelijano, baš izgleda pomalo španjolski. Mogu ga zamisliti kao toreadora, recimo, evo baš sad dok lamata tim ručnikom.

7.
- Hajde, Jo'anna! Nemoj da mi dođemo k tebi!
Joj. To se ne smije dogoditi. Znam kako idu te stvari. Netko od njih će mi uzeti knjigu. Pa će se ismijavati iz nje. Pa će dobaciti nekom drugom. I na kraju će knjiga završiti u moru. To se ne smije dogoditi. Spremam je u ruksak i ponovno ga pokrivam majicom. I više se nemam kamo sakriti.

8.
-Evo je, evo je!
Trčim. Niz mol. Kraj njih. Skačem. Na glavu. Prvi put. Dolje su ježinci. Izranjam. Plivam. Što dalje, dalje i dalje. Možda ovaj put stignem i do druge strane zaljeva. Budale! Da je bio samo jedan, onaj moj Aurelijano... otišli bismo na sladoled. Pa na kavu. I onda bih ga pitala. Pitala bih ga je li istina. Ovo što kaže Kapetan. Ili je i ona izgubio razum. Kao moja kuma, njegova kći. Ona baš ima lijepo ime. Jadranka. Baš kao more. Trebala sam im reći da se zovem Jadranka. Onda bi me pustili na miru.

9.
Na molu više nema nikoga. Samo Aurelijano. Pruža mi ruku da izađem iz mora. Sjedimo na ručniku i gledamo zalazak sunca. I razgovaramo. O svemu. On poznaje moju kumu Jadranku. Kaže mi da je Jadranka studirala medicinu, a onda se zaljubila. Badru je bio jako lijep muškarac. Njegovo je ime značilo "rođen u noći punog mjeseca". Bio je iz bogate obitelji, trebao je postati liječnik, ali Kapetan joj svejedno nije dao da ode s njim. A ona je ipak otišla. U mašti.

10.
- Dijete! Što sjediš ovdje sama? Prehladit ćeš se!
- Ali nisam sama, kumo! Zar ga ne vidiš?
- Koga?
- Dupina - kažem.
- Nema ti ovdje dupina.
- Onda mi se učinilo - navlačim majicu i uzimam naočale iz ruksaka.
- Previše čitaš. Izgubit ćeš oči.
- Neću, kumo. Idemo na kavu? Ja plaćam.
- Skuhat ću ti je kod kuće. Mogu ti i gatati.

11.
Vidim Afriku. I žirafu.
I pun Mjesec.
Uskoro.

[Deussex Machina]

Smrt
Ime mi je smrt i dolazim na blijedo zelenom konju da vašim ženama zadovoljim apetite konjskom karinom, ali mojom. Karanje će biti višeslojno. Organizujem bahanalije u Moskvi, pozvani ste svi. Miješaću za početak Sartrea i Camusa s konjakom (naravno), vodkom (naravno) i vinom (naravno). Jogurtom, jer biće i bureka kojeg ću otuđiti Behemotu. Tako do mučnine i povraćke koja bi ih trebala učiniti strancima. Pakao neću biti ja, nego drugi. Koljena će kleknuti, ruke bataliti, stijenčuga zakotrljati, naš dobri Viktor će zamijeniti "se niste" sa "ste se".
Prvo moram riješiti probleme u Hadu. Lamiju je zasvrbila pička. Moraću odraditi kardio iako sam strogo odlučio ganjati masu ovaj put.
Ima nešto u toj krvopiji, iliti ženi. Nalazim nešto demonski opsjedajuće u tim plavim, oštrim, očima, koje poniru što su bliže nosu. U toj izraženoj vilici i upupoljčenim, krvavo crvenim usnama. U toj plavoj pravoj kosi. I kad me ugleda rumenim obrazima. U tom što joj je draži analni seks od bilo čega. "Lilith, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Li-li-th: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Li. Li. Th." Uzmi me cijelog, uzmi mu dušu, neka ga zaboli glava. Vladaj. Mračna vrbo što pišaš po rijeci kad niko ne gleda, ne jer se stidiš, no jer si perfidna. Pišaj po meni, maslinice moja, hoću da budem tvoj Popaj, ogromnih podlaktica, sve od drkanja.
*
Došao sam. Partaja je u podrumu na Nevskom prospektu, ipak ne u Moskvi. "Brazil, meni ne treba Brazil..." Đuskam. U svijetu smrtnika skoro dvije hiljade godina nakon moje najpodlije inkarnacije. Ulazi ona. Crna haljina pripijena uz tijelo pokušava sakriti ono što se sakriti ne može, od aure joj. Kakav spoj. Duša i tijelo. Ima sve što bih joj dao. Anđeo. Neću puno oklijevati. Obzirom da izgledam kao jebeni Brad Pit, imam manire idealnog džentlmena kombinovane s uličnom žvakom žestokog momka...Poslaću joj piće.
Dašta, primila se. Vodim je ubrzo na jahtu gdje ću se transformisati u čamugu i snimiti pornić sa njom. Uzeću joj dušu i džigeru i tijelo...a već znam da je sve što će tražiti da postane turbofolk pjevaljka. Sviđa mi se što je skromna. Pravi maniri brda, ispaše, vune.
*
Uf, ubio me konjak...ne znam više ni kako mi je ime...Volan...Volim te Margari...Severina.

[Wikiceha]

Nomen est omen.

Nekad imena dobro opisuju stvari, Aristotel je imao zanimljivu teoriju o tome, dok ih je Platon nazvao odrazima vječnosti, u matrici ideja. Nazvati nekoga, imenovati ga, znači dati mu stvarnost, gurnuti ga u neki neki novi okvir. Sam zvuk, svaka asocijacija koja prolazi iz te riječi, svaka vibracija...

Neka imena izazivaju strah. Neka podsmijeh. A neka dosadu...
Ali svako ima svoju priču.
Drevno ili novo, zvukom ili djelom...
Sve vuče na nešto.

Moć jezika, u samo par tonova. Reski zvuk kad ga izgovara majka. Zaljubljeni kad ga izgovara cura ili žena. Seksualni kada promiče između dahtanja. Naivno zaluđeni kada ga spominje dijete.

Jedna stvar sa tisuću lica.
-------------------------

Imala je slatko ime. Drevno i poprilično poznato. Ono koje onako slatko odzvanja na jeziku. Ono čiju jeku se može slušati danima.
Ono koje zaziva preljepe asocijacije.
Nešto što se oslikava kroz osmijeh.
Miris kose.

On se nekoć davno volio igrati riječima. Lagane strukture slova, slogova. Maleni dio koji se da pretočiti u pjesmicu, zabavu.
Samo ovaj puta je zeznuo stvar. Pjesmica koju je složio, pjesmica s kojom se igrao je postala rugalica.
A tako je lako klizila u uho.

Jedna vrata koja su se zauvijek zatvorila.

Nomina sunt odiosa.