Duhovnost i Filozofija u Poeziji

[enky]

ODLAZI CIRKUS
by Đorđe Balašević


Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
Ko je domaćin, a ko je bio gost

Nestaje cirkus u širokoj ravnici
U kišnoj noći za njim se srebri trag
Odlazi fakir i artisti na žici
I tužni pajac što bio mi je drag

Da l' je sve bilo samo fol
Da l' je sve samo jeftin trik
Il' sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Pričaće deca o svetlima arene
Vežbaće krišom kod kuće neki štos
Ali već sutra, čim prodje neko vreme
Samo će retko pomišljati na to

Ostaće okrugli trag na mestu šatre
Tu gde se hrvao s tigrom hrabri Grk
I par plakata, na njima gutač vatre
Kome će klinci već nacrtati brk

Da l' je sve bilo samo fol
Da l' je sve samo jeftin trik
Il' sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Laku noć, dame i gospodo
Eto, i ova predstava je završena
Nadam se da ste uživali u njoj
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu
Na nekoj drugoj predstavi
U nekom drugom cirkusu

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
Ko je domaćin, a ko je bio gost

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako
Mnogi su predstavu shvatili do sad
Nove pajace će masa naći lako
Jer drugi cirkus će doći u naš grad

Ma, sve je bilo samo fol
Sve je to samo jeftin trik
I sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Pa, ipak, laku noć, prijatno!

http://nz.youtube.com/watch?v=ZL6mwi...eature=related

[kuc kuc imaliko]

IF you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you,
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;
If you can wait and not be tired by waiting,
Or being lied about, don't deal in lies,
Or being hated, don't give way to hating,
And yet don't look too good, nor talk too wise:

If you can dream - and not make dreams your master;
If you can think - and not make thoughts your aim;
If you can meet with Triumph and Disaster
And treat those two impostors just the same;
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to, broken,
And stoop and build 'em up with worn-out tools:

If you can make one heap of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breathe a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: 'Hold on!'

If you can talk with crowds and keep your virtue,
' Or walk with Kings - nor lose the common touch,
if neither foes nor loving friends can hurt you,
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run,
Yours is the Earth and everything that's in it,
And - which is more - you'll be a Man, my son!

(Rudyard Kipling)

[r0nin]

He who binds to himself a joy
Does the winged life destroy;
But he who kisses the joy as it flies
Lives in eternity's sun rise.
- William Blake

Love seeketh not itself to please,
nor for itself hath any care,
but for another gives its ease,
and builds a Heaven in Hell's despair.
- William Blake

To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
- William Blake

Death, be not proud, though some have called thee
Mighty and dreadful, for thou are not so;
For those whom thou think'st thou dost overthrow
Die not, poor Death, nor yet canst thou kill me.
From rest and sleep, which but thy pictures be,
Much pleasure; then from thee much more must flow,
And soonest our best men with thee do go,
Rest of their bones, and soul's delivery.
Thou'art slave to fate, chance, kings, and desperate men,
And dost with poison, war, and sickness dwell,
And poppy'or charms can make us sleep as well
And better than thy stroke; why swell'st thou then?
One short sleep past, we wake eternally,
And death shall be no more; Death, thou shalt die.
- John Donne

[vjetro_M_pir]

Ne znam koliko je filozofski, a opet je sva filozofija u njoj...
Uglavnom nesto meni vrlo lijepo...

PROTESTNA PESMA
Svašta umem.
Stvarno umem.
Samo - sebe ne razumem.
Ja, čuvao, ljudi ovce
tamo negde na kraj sveta,
mojoj deci kajmak smeta,
luk im smeta...
Sve im smeta.
Ja do škole pešačio
i po kiši i po snegu,
moje kćeri k'o knjeginje,
k'o da se u svili legu:
jednom šmrknu,
dvaput kinu
i beže u limuzinu.

Svašta umem.
Stvarno umem.
Samo - sebe ne razumem.
Ja krčio s ocem šumu.
Plik do plika dlan mi ospe.
Mome sinu - gospodinu
teško i da đubre prospe.
Kad mu mati nešto reži
mislim: žensko pa nek' reži.
A on: odmah kupi stvari
i od kuće u svet beži.

Još mi žvrlja neka pisma
oproštajna,
puna bola.
Ispadnemo pred njim krivi
mi i škola.
Traži novac, kuka, moli
- nema čime stan da plati,
a ja šašav
pa ga pustim
da se mirno kući vrati.

I sve divno, divno umem
samo - sebe ne razumem.
Sve sam ovo za njih stek'o.
Niko hvala nije rek'o.
K'o da moram da se zboram
i da leđa večno krivim
zbog prinčeva i princeza.

K'o da samo zato živim.
A ja živim jer se nadam
da me i sad negde čeka
jedna šuma iz detinjstva
i vedrica vrućeg mleka,
i tišina ispod brega,
i plav lepet ptičjih krila,
i ogromne žute zvezde
kao što je moja bila.
Al' putevi zatravljeni.
Nad njima se magle tope.
Odavno su zatrpane
moje bose dečje stope.

Išao sam i ja u svet
bez režanja,
bez bežanja.
Išao sam da odrastem.
Sad sve mogu.
Sad sve umem.
Ali šta mi sve to vredi
kad sam sebe ne razumem.

Miroslav Antić

[kuc kuc imaliko]

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko mornih preko gorkih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I jos huđe i jos luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka je

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke


modra rijeka

[Floverka]

Pink floyd - high hopes

Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun

Along the Long Road and on down the Causeway
Do they still meet there by the Cut

There was a ragged band that followed our footsteps
Running before time took our dreams away
Leaving the myriad small creatures trying to tie us to the ground
To a life consumed by slow decay

The grass was greener
The light was brighter
With friends surrounded
The nights of wonder

Looking beyond the embers of bridges glowing behind us
To a glimpse of how green it was on the other side
Steps taken forwards but sleepwalking back again
Dragged by force of some inner tide

At a higher altitude with flag unfurled
We reached the dizzy heights of that dreamed of world

Encumbered forever by desire and ambition
There's a hunger still unsatisfied
Though down this road we've been so many times

The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist growing
The water flowing
The endless river

[vjetro_M_pir]

Dušan kaže:

a ljudi zna li neko nešto svoje napisati... bah.

Obriši rukavom oči


Isplači sve suze, obriši rukavom oči,
I sline što ti iz nosa cure,
U čiste hlače i majicu uskoči,
Pa potraži ljude što za srećom jure.

Na njihov brod i ti se ubaci,
i potraži dio svoje sreće,
do nje će te voditi sitni znaci,
uzmi i ono što drugi neće...

Jer blago nije u onom za čim se juri,
nit u onom što se ne osvaja,
Blago je iza onog što se žuri,
i u onom što on ostavlja.

Za to blago treba imat oči,
i pogled radoznao, iz njih mora sjati,
to blago treba vidjeti moći,
i snagu imat, da se korak nazad vrati.

A pogled se u suzama čisti,
i rukavom se snaga glanca,
samo u tužnome sreća vrišti,
i preko njegovih ruku sreća štanca...

Zato kreni i ne boj se tuge,
niti onog što ima doći,
pođi ispred svoje duge,
i pobijedi svoje noći...

Zato idi. gdje te srce zove,
i pobjedi sva razočarenja,
jer ona ti oduzimaju snove,
i daju ti kriva uvjerenja...

Ne boj se ničeg što u tebi nema,
jer samo to sa sobom moraš nosit',
to je tvoj put i tvoja shema,
i ne moraš to od nikoga prosit.

Kad to shvatiš, malo ti treba,
i previše ostave jurilice za srećom,
budi onaj koji posebno vidi, i posebno vreba,
budi onaj sa džepićem, a ne onaj sa vrećom...

[tatyana39]

Nisam li ti rekao: "Ne odlazi, jer Ja sam ti prijatelj?"
U ovomu priviđenju
ništoće, Ja sam praizvor Života!

Čak i ako Me gnjevan napustiš za
narednih stotinu tisuća godina,
na kraju ćeš se vratiti, jer Ja sam tvoj
istinski Cilj!


Nisam li ti rekao: "Ne zadovoljavaj se svjetovnim stvarima?"
Jer Ja oblikujem svetište tvojega zadovoljstva!
Nisam li ti rekao: "Ja sam More, a
ti si riba?"

Ne zamamljuj se obalom, jer Ja sam tvoje Kristalno More!

Nisam li ti rekao: " Ne ulijeći u zamku poput ptice?"
Dođi k meni, jer Ja sam Sila tvojega leta!

Nisam li ti rekao: "Oni će te opljačkati i ostaviti te
smrznuta?"
A ja sam Vatra, Toplina, i Žar tvoje želje!

Nisam li ti rekao: "Umrljat će ti karakter,
sve do zaborava da sam Ja
Izvor tvoje čistote?"

Nisam li ti rekao: "Ne pitaj kako ravnam tvojim životom?"
Jer Ja samTvorac, a nisam ravnatelj.
Ako ti je srce svjetiljka, daj joj da te odvede na tvoj pravi put.


A ako si pobožan, znaj da sam Ja tvoj Bog!"

[kuc kuc imaliko]

Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
Stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo;
Stara gruba sprava davno mi je znana.

Jedan mali vranac okreće ga tromo,
Malaksao davno od teškoga truda;
Vuče bedno kljuse sipljivo i hromo,
Bič ga bije, ular steže, žulji ruda.

Vranče! Ti si bio pun snage i volje,
I dolap si stari okretao živo;
Tešila te nada da će biti bolje;
Mlad i snažan, ti si zlatne snove sniv'o.

Al' je prošlo vreme preko tvoje glave,
Iznemoglo telo, malaksale moći;
Poznao si život i nevolje prave,
I julijske žege, i studene noći.


O, kako te žalim! - Gle, suze me guše,
Olišena sudbo svih života redom! -
Tebe, braću ljude, i sve žive duše,
Jednake pred opštom, neminovnom bedom...


Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreci teče.
Ali bič fijukne... Napred! Nemoj stati,
Dok ne padne najzad spasonosno veče.

Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo;
Svuda oko tebe buja trava gusta,
I mirise njene cuv donosi vreo.
Ali bič fijukne: zbogom, nado pusta!

Ti si kao i ja, u mladosti rane,
Osetio opštu sudbu što nas gazi,
I gladan i žedan provodio dane
Sve u uskom krugu, sve na istoj stazi.

Ti si kao i ja, na julijskoj žezi,
Dok žubori voda kraj tebe u viru,
Sanjao o sreći, nagradi i nezi,
Sanjao o dobrom, zasluženom miru.

O! k'o zmija ljuta košuljicu svoju,
Ostaviti bedu, nesreću, i zlobu,
I udarce biča stečene u znoju,
I svemoćnu podlost, i opštu gnusobu!...

Pusti snovi!... Napred, vranče, nemoj stati,
Ne miriši travu, ne osećaj vir:
Nagradu za trude nebo će ti dati,
Mračnu, dobru raku, i večiti mir!

[kuc kuc imaliko]

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

[Soul sister]

Mak Dizdar - Kameni spavač

PORUKA

Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera
I srušiti do temelja moj grad
Blažen u sebi
Veleći
Uništen je on sad
I uništena je
Nevjerna
Njegova
Vjera
I čudit ćeš se potom kad čuješ kako
Ponovno koračam
Tih po gradu
Opet te
Želeći
Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada
Moje želište sažeći
Do samog dna
I pada
I reći ćeš onda svoje tamne riječi
Sada je ovo gnijezdo već gotovo
Crknut će taj pas pseći
Od samih
Jada
A ja ću začudo još na zemlji prisutan sniti
Pa kao mudar badac sa istoka
Što drugom brani da bdije i snije

Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti
I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem)
Sa juga lukav robac prerušen kao trgovac
Vinograd ćeš moj do žile sasjeći
Pod nogama ubogim da
Bude manje hlada
I ponor veći
I više glada da ima
U staništima
A ja ću ti ovako iz daljine
Svoju prastaru
Istinu
Izreći
(Ti ne znaš ništa o znacima vinograda
Niti vinogradara
Njegovog
Ti ne znaš vrijednost takvog dara)
Da tavorenje moje na tvrdoj zemlji
Veoma je kratko
Ali opako

Ništeći njegove prave pojave
Utvrđuješ ti
Upravo tako
Njegove
Jave
I
Njegove
Sne
Oružnik si najzad najstrožiji
I istražnik božiji
Krvav do očiju
Do očaja
Bijesan
Od borbe
Za žive
I mrtve
Robe
Zapalit ćeš me znam na kraju priče
Zapalit ćeš me znam
Na tvojoj presvetoj
I svijetloj
Lomači
Koja
U
Tebi
Eto
Već
Niče
A ja se na tome tvome strasnom
I strašnome
Stratištu
Neću

Niti
Po-
Maći
I bit ću vjeruj kao stranac kamen
Dok posao svoj ne svršiš
I ne svrši
Posao
Tvoj
Plamen
Taj kraj takav slavit će
Tvoj trikrati
Amen
Amen
Amen

Na mome mjestu
Ležati će pepeo
Za kojim će se otimati žene
Al ostat će zato poslije mene
Na prvoj kamenoj gromači
Iz nekih dobrih
I bolnih ruka
Procvala
Cvjetna Poruka
Kada učini ti se da cilj tvoja je
Svrsi tvojoj najbliža -
Znaj da jest
I tijelo to
Njegovo
Bilo
Samo

Časita
Njegova
Hiža
Ti tijelo dakle njegovo tek uze
A tijelo to bijahu za njega -
Zatvor njegov
I njegove
Suze
(Ne rekoh li ti već jednom
Da o meni zaista ne znaš ništa -
Da ne znaš ništa o mome luku i stijeli
da ne znaš o mome štitu i maču
Da nemaš pojma o tim
Ljutim oružjima
Da ne znaš ništa o mome bijednom tijelu
Niti kakav on žarki plamen
U sebi
Ima)
Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu na križu na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
Pa
Dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka

Kao na goleme ledine i strašne vode
Što donosi ih sve jače
Ova noćna rijeka
Tmača

[kuc kuc imaliko]

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikada nije imao potrebu
da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
koliko si u stanju
da prebrodis trenutak
jer trenutak je teži
i strašniji i duži
od vremena i večnosti.

[kuc kuc imaliko]

glavni junak jedne knjige
došao je da se žali

divno biješe glavnim biti
dok me nisu pročitali


svijetu je svega dosta
ničega željan nije
osim
glavnih junaka

Saznali su moje mane
moje tajne moje tuge
pokidali neke strane
i pošˇli da traže druge
zatim pošli da traže druge.

Svijetu je svega dosta
on čeka svoga gosta
a duša se trudi svaka
da ima svog junaka.

[kuc kuc imaliko]

Prvo sam saznao ko sam
a onda krenuo svuda
gde ima i gde nema
što usamljeni traže.

Od svega digao ruke
ko zverka na oprezu
kroz pojas mrtve straže
krenuo u tu jezu.

Što god sam goreo duže
manje sam grejao zna se
velike vatre služe
da male vatre gase.

[kuc kuc imaliko]

Čovek je sposoban da radi i gradi,
nekada više, nekada manje,
da pare izgubi ili zaradi,
da primenjuje il protraći znanje,
ali,
ma kakve ga sreće opile
il nezgodne se okolnosti sklopile -
uvek je sposoban da napravi sranje.


On može dobiti ili izgubiti
kada se krene u osvajanje
može on voleti pa potom mrziti
rasti pa pasti
u očajanje
al kad se nikakvi uslovi ne slože
i čini se da više ništa se ne može -
- on ipak može da napravi sranje.


Ma koliko u stanju ne bio
za postizanje željenih stanja
svaki se čovek s talentom rodio
da bude u stanju da napravi sranja.

Ta je sposobnost data od boga,
bez nje nas nema - ni jednoga.

[kuc kuc imaliko]

zažmuri se na jedno oko
zaviri se u sebe u svaki ugao
pogleda se da nema eksera da nema lopova
da nema kukavičijih jaja


zažmuri se i na drugo oko
čučne se pa se skoči
skoči se visoko visoko visoko
do navrh samog sebe

odatle se padne svom težinom
danima se pada duboko duboko duboko
na dno svog ponora


ko se ne razbije u paramparčad
ko ostane čitav i čitav ustane


taj igra

[lola7]

ime i broj nisu samo
ti budi broj imenom jedan
početak sebi
a kraj je beskonačno udaljen od jedan
od tebe
dok ako kozmos nije linija
već krug
ta beskonačnost kraja
ne postane
početak imena broja jedan
no ako je linija
a ne krug
samo je jadan jedinstven
jednom i konačno živ
a beskonačno uvijek mrtav



Adela

[Floverka]

Mak Dizdar

Ljeljeni

Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi

(Njima
Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku

(I rastrkaše se na sve cetiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisuciše i mladi sad uporno cekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
Iz zapamcene price išcezli otaca i djedova)

[Soul sister]

Molju
bratiju
i strine
i neviste,
pristupite
i žalite me...
Jere ćete biti vi
kako jesam ja,
a ja neću biti
kakovi jeste vi!...

Kada htjedoh pobiti –
tada i umrijeh...

Pogledaj
ovaj kamen –
Čiji je bio?
Čiji li je sade?
Čiji li neće biti?

Rodih se
u veliku radost,
a umrijeh
u veliku žalost.

Čuždome –
željeti ovoga svijeta...

Bože, davno ti sam legao
i vele ti mi je ležati...


Neizmjerna je tuga utamničenika koji je trunuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podigute ispod zidina dvorske tvrđave humskih knezova, na brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U jednom kamenu od miljevine uznik je, možda i samim golim noktima, uspio da ureže svoj bolni i zatomljeni krik:

A ovo pisa Vrsan Kosarić,
sužanj, koji se ne raduje...

[Soul sister]

MAĆUHICA

Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.
— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća—miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.