Dario Dzamonja

[Orhanowski]

Iz biografije:

Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napustao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokusavam zivjeti u Sarajevu od pisanja.




AKO TI JAVE DA SAM PAO


Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi:

"Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti*hove Marine Cvetajeve:

PREDAJ SE!

JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA

BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo*jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama...

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina...

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed*nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:

"Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

[Orhanowski]

BIFE "TITANIK"


Još davno je moj prijatelj Branko Čučak imao ideju da svojoj knjizi da naslov Na Drini ćuprija, pa kad neko dođe u biblioteku da traži istoimenu knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andrića ili Čučka?"

Naslov ovog teksta nije iz nimalo sličnog razloga, nego zato što sam se, nakon sedam godina, ušavši u bife Pozorišta mladih, osjećao kao da sam zaronio u hladne morske dubine i kao da plu*tam u olupini jednog broda, koji je nekad davno bio simbol svega onoga pozitivnog što je simbolizovalo Sarajevo: duha i duhovitosti, onoga što se sada tako popularno zove multietnička kultura, a to je, u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnošljivi javašluk i dobrodošlica, ležernost i širina duše...

Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i frižiderima, šankom i namještajem, ali previše je bio opsjednut dugovima prošlosti i ljudi da bih se osjećao lagodno. (Da ne go*vorim o televizoru u uglu, koji bi u bivšem bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kažem i nepristojan, jer odvlači pažnju i ne da da se sagovornik sasluša do kraja.)

Teško je bilo sjesti i opustiti se, popiti piće, a da ti pred oči ne izađu lica ljudi koja više nikad nećeš vidjeti: eno, tamo u uglu je Srđan, sa svojim blistavim osmijehom, Đeđuka, s izgledom tipičnog sarajevskog "jalijaša", nosi mu hladno pivo; za drugim stolom je Vučko, dobroćudnog lica, kao u plišanog mede, cijedi lozu, a mene direktor, Đoko, kojem su ljekari zabranili piće, pita kako sam se ja osjećao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u životu nisam bio bolji, on tužno klima glavom: "I ja se osjećam super. Ali, brate, dosadno."

Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji čovjek na svijetu, počinje "lovačke" priče o svojim ljubavnim avanturama, a žena mu, Refa, prilazi patkastim hodom i kaže: "E, sad je već vrijeme da ideš kući."

Iako su živi, mala je šansa da će se na vratima pojaviti Mujo (koji sad utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina, sav ozaren kaže vozaču: "Ja tamo imam jarana" - misleći pri tome na mene - a on mu suho odgovara: "Baš me briga.")...

...ili da će ludi Zoran Jolić "potegnuti" čak iz Australije da bi napravio neki od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorište bilo puno frke, majki i očeva, koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuđu kući (što se jednom desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izašao na stepenište i obznanio: "Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploče u sali." Naravno, nastao je haos i vriska - što oduševljene djece, što očajnih roditelja.

Zlaja Pegla (koji je dobio taj nadimak po tome što vam, poslije pola sata provedena s njim, nije trebao ključ da biste ušli u kuću, nego ste se jednostavno mogli provući ispod vrata - toliko bi vas znao "ispeglati") je u Londonu, gdje je nesretno oženjen jednom prelijepom Irkinjom; tamo je i Muha, kojeg još grize savjest što je napustio Sarajevo i strah ga je da se vrati da se ne bi morao suočiti s rajom (mada mu ja, u čestim telefonskim razgovorima, kažem da ne budali, da je ovaj grad raširenih ruku vazda dočekivao i "tuđe", a kamoli "svoje").

U jednom drugom Londonu, u Kanadi, na obali jezera Michigan, Tiho sam sebi, na uho, pjevuši Svilen konac, a u Australiji su i Blaža i Tule. Dubravko Marjanović se u Louisiani pravi da mu je dobro, a Meho-drot na Floridi vozi autobus i mada često dođe u Sarajevo (i svrati do Pozorišta), iako je još deblji nego što je bio, to nije ni pola onog čovjeka kojeg pamtim...

Nema više ni Boletove knjižare u ćošku, iz koje se svakog dana moja kćerka Nevena vraćala sa naramkom slikovnica, koje je dobila na poklon, jer njenom šarmu ne može niko odoljeti. (Tata Daco kasnije nastoji šarmirati prelijepu prodavačicu kupujući - doduše na kredit - komplete knjiga koje nikad neće otvoriti, a onda se sjeti da je to potpuno besmisleno, jer je oženjen, a on je na to potpuno zaboravio.)



* * *

Sada sjedim sa svojim rahmetli prijateljima Hamićem i Kilom, pijem pivo, a ono pije mene, jer se više nikad nećemo vidjeti u ovom životu.

Kao i svi mrtvi, tiho i s tugom se prisjećamo naših bivših života, u koje nam nema povratka, jer karta za Titanik se kupuje samo u jednom smjeru.

[Orhanowski]

KRSTENJE

”Ma, jebi se!”, kaze mi covjek koji se nasao uvrijedjenim (!?), pogodjenim (?!). ugrozenim(?!) mojim pisanjem istine.

Evo, jebem se!

I to na tenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva – to je samo neprestani bol, trganje duse na komadice, razdiranje mozga, cupanje zivaca (iliti, nervnih celija, koje se, kao sto je opstepoznato, ne obnavljaju), trosenje ovog vec izrabljenog tijela...

Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je covjek dosao s gutom para, ne u dzepu, nego dzepovima, i rekao mi:

”Daco, sad cemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a nece nam dati.”

Cure su bile mrak – ili sam ja bio mlad.

Otisli smo, prvo, u ”Kineski restoran”. Sta li smo jeli i pili, toga se ne sjecam, jer mi je samo jedno bilo na pameti...

Potom u ”Plavi klub” u hotel ”Evropi”, gdje je drndala ona uobicajena muzika, a covjek je svako malo vadio ”petake” iz dzepa, ne da naruci pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju vise, da mozemo ko ljudi porazgovarati...

Na ”metli” smo izasli odatle, a onda produzili do ”Hamam bara”: nastupao je ”covjek iz Bugarske”, koji je od svog tijela pravio cudo, a ja sam se pitao (u sebi) moze li ga sam sebi popusiti.

Bila je i jedna poprilicno ruzna striptizeta, koja je fingirala koitus sa plisanim medom, a covjek je rakao da ga cijela kafana, puna kamiondzija, pekara, sibicara i prevejanih svercera, cuje:

”Jadni medo, jadni medo...”

Otisli smo taksijem na Mejtas, cure su, zadivljujuci trijezno, izasle iz kola, a covjek mi je nakon toga promrmljao:

”Sta sam ti rekao! Nece nam dati!”

Htio sam ga pitati kako to da ce nam dati kad nismo ni trazili, ali sam rekao:

”Pa, covjece, zasto ih zoves?”

“Nije ovo meni prvi put – hocu samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje.”

Zora je vec bila granula, bife “Korzo” nam je bila najbliza destinacija…

Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla I mlada I radodajka, nas je sluzila, pa cuvsi nasu nocasnju storiju, surovo komentarisala:

“Vi, knjizevnici, samo pricate, pricate…”


* * *

E, sto sam ja sve ovo poceo pricati?

Zato sto sam se sjetio one stare, narodne:

”Posto bi se Marko poturcio? Ne bi niposto, ali bi iz inata!”

Nisam Marko, nisam se poturcio, ali sam preko noci postao Atif...

...a, evo kako se to desilo:

Covjeku o kojem pricam su se svi oni silni “petaci” istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u “kuci zalazeceg sunca”, cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka Cucka (“prinovu” u nas bermudski trougao), mamurnog k’o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani “maksi” kaput, ispod njega cizme, oko kragne svezali sal I pravili se da pricamo s tom “osobom”.

Cucak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, dosao sebi.

Pive su brzo planule, pa me je covjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega ceka nekakav honorar iz pozorista.

Nisam imao banke, ali sam otisao kod svog djeda (po rodjenu Mostarac) i ”posudio” pare.

Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je covjek sa kojim sam putovao tumarao ”hodnicima” i na sav glas vikao:

”Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?”

Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog ppozorista (od kojeg je covjek o kojem pricam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao sto bog kaze, punim imenom i prezimenom...

Covjek je jos uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otisao da nadjem ”stjuarda”.

Bio je u zadnjem vagonu, p’jan k’o mejt, a na moje pitanje ”ima li sta od pica”, odgovorio mi: ”Imam samo litar loze, a nju cuvam za sebe”.

Vratim se u kupe, a covjek me predstavi kao Atifa, svog brata.

Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda covjek ”objasnio” da smo mi od dva oca i jedne matere.

Sjedimo u ”Liri”, u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a covjek skuzi drota u cosku, i to s zenskom:

”Posalji pice za onaj sto”, kaze on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara.

“Nista ne brini, sve je pod kontrolom.”

Ne prodje minut, a konobar se vraca i pita nas sta cemo popiti od drota.

”Daj nam dva kurvoazjea.”

U mostarskom pozoristu nas bas zagotive: soba na sprat, meze, pice, lova, ali ja se budim k’o kreten rano, silazim u bife – nigdje zive duse.

Porucio kafu, a konobarica vice:

“Atife, hoces li kiselu uz kafu?”

Ja se trzam – znam da nisam Atif, a opet mi nesto suvheli, jer sam jedini gost…

”Moze”, kazem i dodam, ”i lozu”.

Prinosi ona sve to i kaze: ”Joj, jest vam se brat sinoc napio!”

Uto ce i on!

“Pa, bolan, covjece, sto me proglasi bratom?”

“Jesi ti glup! Pa, picka ti materina, skontaj malo – meni trideset godina, tebi petnaest. Sta ce Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!”

Otada to ime nosim s ponosom.

P.S. Mada I dalje sam sebe jebem.




("kuca zalazeceg sunca" je Dacin stan)

[Orhanowski]

KRIVAC

Ma, znam ja: otkako sam na ovaj svijet progledao - uvijek sam ja za nešto kriv. Ono nije da sam ja neko nevinašce, ali ne treba ni prećerivati. Još ko klinac, sjećam se: raja igraju lopte na ulici, razbiju nekom prozor, a ono ti mom starom dođu da plati. Ko biva, samo sam ja to mogao uraditi. Doduše, moj stari ih nije jebavo ni za suhu šljivu, mislim, što se tiče plaćanja, ali zato bi mene vazda prebio kad bi se naloko pa se odjednom sjetio toga.
Ja kukam: "Šta sam ti sad skrivio? - a on će: "Znaš ti bolje od mene šta si skrivio. Ne cmizdri!" - pa udri.

Tako i u školi. Neki levati obili hemijski kabinet i pokupili sve neke pizdarije: epruvete, lupe, mikroskope, šta li? Opet ja kriv.
Kažem: "Pa ljudi, nisam ni bio u školi taj dan", a direktorica će: "Svejedno, da si bio, i ti bi bio među njima."
Ono bili neki pederi, gospodska djeca, sinovi nekih političara, budžovana - njima ništa, a mene, ni kriva ni dužna, frk iz gimnazije. I to za mnom poslali karakteristike da se nisam više mogao ni u šumarsku školu upisat sve i da sam htio. A kamoli gdje drugo.

Nemam ti ja šta o tome pričat. To je njegova stvar. Ja ne znam šta tog Envera toliko kolje u životu i šta mu je toliko dokurčilo pa toliko pije? Žena? Djeca? Familija? Poso? Biće najprije - sve zajedno. Ali nije lako ni piti kad ti za to bog nije dao talent. Ima on i dobre volje i para da pije, ali nema s kim, šta ćeš, pod stare dane mu prahnulo da obilazi kafane. Nikog živog on ne zna. Ni raju ni konobare. On bi da se nekako približi, prišlepa, pa zovne piće prvom frajeru do sebe. Bezbeli, naleti na nekog krkana koji odmah skoči ko guja ljuta:
"Koji ti meni kurac imaš zvati piće?" - i eto ti frke.

Onda ga ja vadim. Ne može bez mene ni u halu da ode. Ujutro me traži da mu pravim društvo sve dok se ne oleši, a kad se oleši, oleši se toliko da ne smije svojoj kući ni priviriti. U neko doba zvoni meni na vrata. Balavi, slini, navije gramofon do daske, arlauče, podivlja pa počne razbijati sve što mu dođe pod ruku: čaše, flaše, tanjire, gasi čikove po podu, po zidovima, piša u lavabo, povraća gdje stigne - sve ono što u svojoj kući ne bi ni u snu uradio.
A šta mu mogu?
Naspem mu još dvije pa mu kažem:
"Ajd na eks!", on ih mlatne pa se svali da spava, onesvijesti se... Kad se probudi iz kome nema pojma gdje je, vidim da mu je nezgodno zbog mene, a i počne ga fatati strah: valja mu sada ženi na oči.
Onda se opet zapije, pa ga ni lasom ne možeš ufatiti kad počne šalabajzati po gradu.

A, kurva jedna, kad se istrijezni, kad skrha lovu, podvije rep, skupi se zadnji jado, pa ženi pred noge. Ona da mu jebe oca, majku, ludu, a on samo šuti, uvuče glavu u ramena, kaže:
"Sreo Dacu!"
To mu je sva vadiona.

Ma jebo njegovu ženu, ali njena sestra radi u mom preduzeću. Ko biva - neka šefica. Ma, kako se ne bi bojo? Nisam jednom najebo. Šta ja znam... Znam, ispadne li neko sranje, ko da gledam - ja ću biti kriv.
Ne znaš ti šta mi je Enver ljetos napravio? Al' nemoj ovo nikome...

Otišla mu žena na službeni put, taman ti se potrefio i neki državni svetac, Prvi maj valjda, kod njega prazan stan... Enver, možeš misliti, poludio od sreće i rahatluka, ko da si ga pustio s lanca. Žene mu nema, djeca kod njenih... Prazan stan... a njegov stan, to ti nije više ni stan - to su halvati... da se izgubiš u njima...

Sazvo Enver raju. Navukli mu pića u količinama, napravili zalihe da imamo preko praznika kad radnje budu zatvorene. Navukli i mezeta, kupili dvije teleće glavuše, frižider pun svega, a još kod njega ima muzike da ti pamet stane...

Grad pust. Papci, studenti sa strane, otišli kućama... Kafane prazne, eto možeš mislit kad u tramvajima nema gužve, a možeš da čuješ kako ptice pjevaju... tišina, divota... Ali ono što je ostalo poznatih u gradu - sve je to za tri dana protutnjalo kroz Enverovu kuću.

Standardna postava smo bili ja, Enver, Munja mucavi, Kokošar i Mahniti Top, a onih letećih je bilo hipten, svaki dan se mijenjala garnitura...

Počeli mi oštro, muški, po votki. Igramo i karata, da nam prođe vrijeme... ja se petljam oko muzike...
Znaš, meni je taj gramofon, muzika, ploče, vazda bila bolest. Pogotovo kad se nađe neka dobra sprava... Ja sam vazda u životu deverao s nekim sklepanim, polomljenim, izdrkanim gramofonom... Nikad nisam skupio para da kupim nešto pravo, pa kad vidim neku dobru spravu, mašinu, gramofon - ja svršavam.
Kod Envera "Dual" četeres vati, kad odviješ do daske - malter otpada sa zidova... A ploče... ploče, ja bih ih mogo samo gledati i prelistavati - ne moram ih ni slušati...

Enver od početka nametnuo žestok tempo, ko da će mu piće negdje uteći... Bezbeli, već predveče počeo govoriti "kineski" kao "ml ps sašno lje ma stranemž dspa"... Znaš šta to znači? To ti je cijela priča kako ima nekakav mali pas u njegovom komšiluku, koji strašno laje, pa njegova sestra ne može da spava... Kad on počne kineski - to znači još dvije pa će biti duboka koma...
Mi ostali pijemo lagano... već se polako smračuje, a Top se uzjebo, ufatio ga šandoprc. Navalio: ajmo napolje, ajmo napolje, pa da si bog...
Top inače, kad se napije, ako ne napravi neki skandal, ako se ne pobije, nešto ne usere negdje, ne smatra ni da je pio...
Munji, opet votka udara direkt u muda i samo zvjera oko sebe ne bi li nešto ubo.
Nemam ni ja ništa protiv toga da se izluftiramo, da povučemo šta ako se nađe, ali s nama je i Kokošar, a poznato je - kad je on u kombinaciji - tu od pića nema hljeba. Kako? To ti ne znam reći: ni kako ni zašto, ali tako je! On uvijek nađe načina da zajebe stvar.

Oni odoše... ja ostadoh s Kokošarom. Enver u komi... Kokošar je mogo popit ko mazga, ali bi u neko doba posto dosadan, pa sam ja u neko doba nabio slušalice na glavu, pustio Mudi bluze i lagano se prihvatio votke.
Bogami, nije prošlo mnogo, ja se usto da promijenim ploču, a ono vraćaju se Munja i Top. Čujem ih još na stepenicama kako se smiju. Čujem i ženske glasove. Otvorim vrata: njih dvojica vuku dvije cure.

Pa, sad da ti kažem... znaš kako ono dobro kaže onaj Crnjanski: da on nikada na ženama nije tražio ono ružno, pa mu se baš i ne treba vjerovati kad su u pitanju ženske - tako ti i ja.
Ali, brate, ova jedna je bila ko grom, s koje god strane da je okreneš. Sve da si tražio nešto ružno na njoj - nisi mogao naći... Druga... sasvim pristojna...
Vidim ja odma da su to moderne, emancipovane cure, ne snebivaju se da uđu, odma sjedoše... Top im donese viski i led iz frižidera - one odma ko u svojoj kući...

U to se i Enver probudio. Čim je ugledao žensko pored sebe (onu dobru) on joj odma pođe rukom za sisu, ali onako bunovan i pjan, fuli i strovali se na pod.
Ona u vrisku, pođe ustajat, bježat, ali je Top uhvati za ruku, vrati je na kauč, umiri je, okrenu sve na zajebanciju i bi u redu...

Top natoči Enveru punu čašu votke, kucnu se s njim:
"Živio ti nama gazda, jebem te vazda!", Enver ispi čašu, održa jedan kraći govor o tome šta mu njegova žena i njena familija rade i opet pade u nesvijest.
Kokošar se, ko i uvijek kad su ženske u pitanju, umirio i šćućurio u ćošku - nit romori nit govori. Munja zažagrio na onu drugu, a Top se već mazio s onom svojom...
Ona je trusila viski ko da cijelog života ništa drugo nije ni pila i flaša uskoro puče ko da je nikad nije ni bilo. Votku nije mogla... ko biva, prejaka joj... Nađosmo joj nekakav rum za kolače i ona ga poče ljuštriti sa koka-kolom...
Top je onu svoju već odvukao u drugu sobu, a Munju ufatilo u neko doba da se tušira pa otišo u kupatilo, napunio kadu, uzo flašu votke i zaspo u kadi.
Kokošar je i dalje ko mumija sjedio u vrhu stola. U mraku mu samo sijaju oči i ćelavica. Ona moja se najednom upalila, maznuo je i onaj rum, našla neku cigansku muziku, razgrnula čaše i flaše sa stola pa opalila čoček...
I u meni je već bila litrica votke, pa mi se više nije činila pristojna... sad mi je već bila dobra da bolja ne može biti...
Ona se oznojila... skinula košulju i grudnjak, a onda na golo tijelo opet obukla košulju. Ja ne navaljujem... sjedim ko hadžija - znam da je sve u dure, nema da fali...

Elem, u neko doba, ja ustadoh i pođoh u drugu sobu. Pokazah joj glavom da pođe za mnom... legao ja, zapalio... Prošlo neko vrijeme, meni se skoro prisovilo, kad uđe ona u sobu, skide farmerke i leže na mene.. Pita me za Kokošara:
"Ko vam je onaj manijak?"
Ja joj kažem:
"Ma, jebi ga! Junfer!"
Ona se nasmija i reče:
"Vidi se", i poče reanimaciju.

Ona legla po meni, ja samo ležim i puštam nju da radi sve što treba i sve što zna, kad se najednom otvoriše vrata, zaslijepi me svijetlo, ali nisam trebo ni gledat - znam da je Kokošar. Jednom rukom se drži za dovratak, koluta očima, jezik mu ispo do brade, otkopčava kaiš na pantalonama...
Taman da mu kažem:
"Koji ti je, kurac? Pričekaj minut", a on se zatetura prema krevetu i ravno po njoj, ona se izmače i on pade po meni, dašće, mrak mu pao na oči., oče da mi raširi noge i mrmlja: "U dure je, u dure je..."
Mislim se: ma kakvo "dure", opalim ga ja štosom... ma nisam ga baš štosom opalio, ali onako ga puknem malo, bez veze...

[Orhanowski]

Nastala frka. Ona se povukla do zida, pokrila se čaršafom i vrišti. Gurnem Kokošara i on se strovali sa kreveta, okrenem se prema njoj da je umirim... pođem da je pogladim rukom po obrazu, a ona, skontala valjda da hoću da je udarim, pa još u veći vrisak...
Otvoriše se vrata druge sobe i uđe Top... žmirka oko sebe:
"Jeste li poludili? Koji vam je bog?" Iza leđa mu se provuče ona njegova i šmugnu prema vratima napola obučena...
Kokošar ucviko kad je vidio Topa ljutog, ali ova moja nikako da stane s kuknjavom...
Kažem joj: "Oš ti prestat?", a ona opet udari u plač.
Opalim joj ja dva pedagoška šamara - ona se smiri. Ne volim udarit žensko - poslije se vazda osjećam ko popišan, al nekad ti nema druge, ko da samo to i traže...
Natočim joj čašu ruma, pripalim cigar i dam i njoj. Za to vrijeme se Top ubjeđivao nešto s onom svojom u hodniku... onda čujem kako se otvaraju i zatvaraju vrata i čujem njene korake niz stepenice.
Kokošar se namah otrijeznio kad je Top ušao u sobu i rekao:
"Dokle ćeš ti meni svaku jebačinu pokvarit?"
Kokošar se pokupio iste sekunde, a ostali nas troje.
Top donio pivo iz frižidera i sjeo. Ona moja se sad potpuno smirila, ali meni više nije bilo ni do čega, pa htjedoh i nju da spakujem...

Poče se ona oblačiti, skupljati cipele po sobi, kad ono - nema joj grudnjaka. Traži ga i traži: nema ga da ga ubiješ.
Kažem:
"Nisi ga ni imala", a ona opet u plač.
Guram joj ja njenu tašnu u ruke i tjeram je prema vratima, a ona zapela, neće da izađe, neće nigdje bez svog grudnjaka... Veli:
"Izaću napolje i vikat da ste me htjeli silovat!"
Gledam je ja i kontam se u sebi bi li je gurno niz stepenice i zatvorio vrata, ali šta ja znam kakva je blesača, može nam još i muriju svezat...
Umirim ja nju nekako... kažem joj:
"Jebo te tvoj grudnjak, kad si već zapela da si ga imala... ja ti ga nisam ni skido niti sam vidio da si ga imala... Kupiću ti sutra drugi..."

Vidim da ni ona više nije sigurna je li ga imala ili nije. Sve smo u sobi pretražili - nije mogo isparit.
Pošaljem je ja u kuhinju da mi donese pivo... i tek onda primjetim da šepa...
Najednom mi se stislo nešto. Donese ona pivo i sjede kraj mene, a ja i Top počeli igrati pokera. Pita me ona smeta li mi što me gleda, a ja joj kažem da ne smeta... Gubim ja i još se zajebajem s njom, kažem joj:
"Vidi kako me je stala karta. Biće da me ljubav hoće...", a ona se jadnica još i zacrveni... sagnem se i poljubim je u kosu...
Znaš kako mi je bilo nekako... eto, došlo mi da plačem za nju...

Munja se probudio tek ujutro, kad se skroz raskiselio u kadi. Uđe u sobu sav drhteći od zime i pita:
"Ima li išta popit? Niste valjda sve polokali?"
Ne smeta mu ništa što je skroz gologuz. Kaže mu ona moja:
"De boga ti, skloni mi to čudovište s očiju!", a što jest-jest, Munja je imao spravu da je bilo strahota pogledati.

Ujutro smo izašli i ne sjećam se više gdje smo kasnije završili...
Ma, kakav grudnjak! Nije mi ni na pamet palo da joj kupim grudnjak, nego znaš šta sam ti htio ispričat... Znaš, bolan, šta je bilo za jedno mjesec dana?

Slušaj sad: Enverova žena se vratila s puta, sve regularno, a onda jedan dan spremala kuću nađe ti onaj jebeni grudnjak što smo ga onda onoliko tražili... Gdje ga je našla i gdje ga je mogla naći kad smo mi sve živo prehorvali - to mi ni dan-danas nije jasno, ali možeš mislit: safra je ufatila.
Nju ufatila safra, a ona ufatila Envera:
"Malo ti je što ločeš i brukaš i mene i sebe po cijelom gradu - sad si počeo i kurve dovoditi, da mi se komšije smiju."
A, Enver, kreten... Znaš šta on kaže:
Kaže:
"Daco zaboravio!"

Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći..

[Orhanowski]

IMENA


Neko vrijeme sam živio "sam". Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda "francuz" više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Bosa Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao "cimera", svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura.

Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu. Čečo je bio "pun k'o brod", a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego "stara Istra", kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u "disko" (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, noga*ma što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona... bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šardrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a "biber po pilavu" su bile pače kod Hadžibajrića.

Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio Duško Trifunović (ime dru*gog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale "zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj "djeci". Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda - što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako "skačem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens... ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu - o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)

U to vrijeme sam još išao u školu - ali ona nije išla u mene, pa sam taj "nesretni brak" razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce - koji pucaju li pucaju - kad vidim da i "regu*larni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.

Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom živ*ljenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe... O prvobit*nom dogovoru o plaćanju "stanodavštine" nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i "nikšićko pivo", ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se vratio u kafanu na "još po jednu", nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te "jedne" izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične... Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: "Ja sam pjevać!" Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili...

Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje je doba?" Glas mu je odgo*vorio: "E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!" Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je pro*govorio: "Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centime*tra na samo metar): "Ali, ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: "Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću - onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: "Daj nam flašu", nasuo nam "zvečevo" konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: "Ali, tata, znaš da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom "bečkih dječaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: "Čika Obrade, hvala, ne bih više", rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!"

Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo kon-statovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata... Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znači da si živ. Pa, živjeli!

[Orhanowski]

OTAC JE KUĆA KOJA SE GRADI


... a, on kaže:

"Šijaj lijevo, šijaj lijevo, jebo te bog."

"On" je moj otac, a scena se odigrava na čamcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaćim gaćicama bordo boje, sa strašnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemačku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od želje...

Ja još ne znam da će se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u životu lijepo...

...jer, tog proljeća se moj otac rastavio od žene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je čak dovela do te faze da sam i ja, skoro, počeo mrziti nju.

...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:

"Idemo, sine. Ti i ja."

Uselili smo se u Kranjčevića 9/4, stančić od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da sluša sa mnom...

On me zagrlio, pravio se da mu se sviđa pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strašno sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek četrdeset i jedna godina.)

Ujutro mi je napravio čaj i sendviče sa kokošjom paštetom i ja nikad više u životu nisam okusio ništa ukusnije.

Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora.

...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan što sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kaže da je sve na njegov račun, da će se uskoro vratiti, da ja ništa ne brinem...

...pijem Lederer pivo i strašno se bojim (iako već nisam junfer, jebao sam na redaljku Ražu na Gorici), pošto nikad nisam poljubio curu...

...vraća se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoće da plati:

"Šta je bilo?"

"Dvaput skuše, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva."

"Ko je popio dvadeset piva?"

"Vaš mali."

"Jesi li ti popio dvadeset piva?"

"Ne znam, tata, nisam brojao."

"Idi, kupaj se..."

"Zašto?"

"P'jan si."

"Nisam tata..."

"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"

...proći će par dana, a ja ću se, u šatoru, pored Prudence, probuditi od silne galame:

moj otac, s isukanim nožem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono što se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....

...plačem i molim ga da spusti nož, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:

"Ne boj se, sine, ništa se ne boj - tata te, tvoj tata te čuva."

Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego što to urade...

... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lažnjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...

Prošlo je tri mjeseca i ja svakog utorka i četvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obično nose po bolnicama, pričam šuplje riječi čovjeku kojeg volim najviše na svijetu:

"Sve će biti u redu, tata - samo ne brini. Sve će biti u redu, vjeruj mi."

Grli me vrelom rukom i kaže:

"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zašto?", a oni mi kažu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."

"Hoću tata, hoću tata..."



* * *

Nisam tada uspio, tata - možda sam bio premlad ili sam te previše mrzio što si me ostavio samog, što mi više nikog na svijetu nije bilo da mi kaže kako da veslam, što sam zaboravio tvoj glas, što samo čuvam tvoj sako i mirišem te jer si ti moja kuća koju gradim.

(Nadajući se da će neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)

[Orhanowski]

ZELENOOKO ČUDOVIŠTE


Ljubomoru često nazivaju "zelenookim čudovištem". Zašto i jesu li joj oči baš zelene, to ne znam, ali znam da čudovište jest! Uvuče ti se pod kožu, ufiksa u vene, mozak ti stisne ljepljivim pipcima i siše ti svaku zdravu misao, a pumpa kiselinu u svaku vijugu, poput bas bubnja tuče u tvom srcu i šapće ti na uho da ti je ona jedini spas... Paradoksalno je to što je ona čedo ljubavi, a utješno to da bez ljubavi ni ona ne može postojati, da umire s njom, nestaje ostavljajući samo nevidljivi trag stida...

Odavno je nisam osjetio, jer me, baš kao i njena prethodnica Ljubav, zaobilazi u širokom luku. Zadnjih godina mi jeste bacala neke udice, ali na njih se ni peš ne bi uhvatio, pa sad plivam u mutnim, ali barem sigurnim vodama.

Ali, uporan je ona lovac, pa je na mene poslala svoju sestru – Zavist.

Kad sam ušao u kupe voza za Mostar, nisam je ni primijetio kako stoji preko puta Aleksandra Hemona, koji je u ćošku srkutao neki sok iz plastične boce.

Tad sam mu pružio ruku, a ona se sručila na mene poput lavine miliona tanjira koje sam oprao u Americi, tuta koje sam ispraznio, guzica koje sam obrisao, košulja i majica koje sam složio i spakovao, hamburgera i jaja koje sam pekao drugima, rečenica koje nisam znao ili nisam htio dovršiti, psovki što su mi ostale zalije*pljene za nepce, jer ih nisam smio ispljunuti...

Znao sam iz iskustva da što se više trudiš pokazati da se osjećaš ugodno i opušteno, to se više osjećaš kao kurac u hladnoj vodi, ali svejedno sam ga pitao šta će popiti.

Odbio je, a ja sam u hinjenom, patetičnom očaju raširio ruke, okrenuo lice ka nebu i uzviknuo:

"Pa, gdje su oni divni američki pisci: Hemingvej? Ficdžerald? London? Po? Bukovski? Gdje su, da s njima pijem do zore?"

Hemon je rekao:

"Umrli su", i napravio taman toliku pauzu da bi me Zavist mogla definitivno ščepati i dodao: "...od pića".

Putovanje, koje ni do tada nije bilo baš čemu, za mene se tad pretvorilo u pravu moru i samo sam Boga molio da se završi što prije, prije nego ne napravim neko sranje.

Plan putovanja je na papiru bio jedno, a u praksi nešto sasvim drugo. Naime, bilo je predviđeno da se stane na (u) Bradini i u Blagaju da bi svako od učesnika pročitao ili rekao nešto, ali od toga ne bi ništa.

Prije polaska to nisam mogao znati, pa sam, ne posjedujući nijedan primjerak svoje knjige, nazvao Mostar i svoju prijateljicu i kumu moje kćerke Vesne Angelu Petrović da mi posudi svoj. Donijela mi je knjigu pred hotel Bristol, pa se više nisam osjećao baš toliko gologuzim i nezaštićenim. Kao: u odsutnom trenutku ću izvaditi knjigu iz džepa, pročitati nešto, ženske će se ovlažiti, a muškarci skočiti u Neretvu, a ja neću ni čekati voza, nego ću se u Sarajevo vratiti jašući na bijelom konju Taštine...

Fotoaparati su se rojili oko Hemona i tiho zujali bezbrojni diktafoni stvarajući nepodnošljivu buku u mojoj glavi, a ja sam jedino privukao pažnju konobara koji mi je htio naplatiti majušnu šniclu napravljenu od djeda nekog teleta i čašu neke tekućine iscijeđene iz neke biljke iz roda grožđa. Na tu "feštu" sam čekao dva sata.

Rekao sam da će mu to platiti moja mater Kadra iz Nevesinja i on je to uredno pribilježio u blok.

Sada više nisam bio toliko siguran da će se sve to završiti bez nekog teškog sranja. I bilo mi je svejedno.

Ipak, pred sam povratak u Sarajevo, prišao mi je Alija Kebo i zamolio me da se na stanici javim otpravniku vozova koji bi me žarko želio upoznati.

"Dario, drago mi je."

"Hadžija, drago mi je. Nadam se da ćemo neki drugi put imati više vremena."

U pretrpanom bifeu voza me je stjuardesa upitala jesam li ja taj koji jesam i pitala me da li s rajom želim preći u "Salon", jer joj je otpravnik vozova rekao da me pripazi...

Osjetio sam kako je ono čudovište od Zavisti malo problijedjelo i olabavilo stisak, ali samo se bilo pritajilo pred količinama viskija i pive koje su potekle, a kad sam se vratio kući, kad sam ostao sam i legao u krevet i ne nadajući se snu, ponovo je zaškrgutalo zubima i žarilo mi ih u grlo...

Okrenuo sam Angelin broj u Mostaru i, baš kao da je to jedina stvar na svijetu zbog koje ne mogu zaspati, pitao je kad ću joj vratiti svoju-njenu knjigu.

"Ali, Dario. Ta je knjiga za tebe. Zar nisi pročitao posvetu."

"Nisam. Hvala ti. Pozdravi Miru i poljubi djecu."

Čitao sam napisano:

U crkvi Svetog Jakova,

Sedamnaest je svećenika,

iz sedamnaest zemalja svijeta,

na sedamnaest jezika

govorilo Očenaš u Međugorju.

Držala sam ovu knjigu u ruci, misleći:

"Kakva je korist Dariju Džamonji,

od toga što mi znademo kako ga volimo."

Pa, eto, neka znaš,

Angela, Miro, Zvonimir i Krešimir Petrović.

Ono čudovište je skiknulo u samrtničkom ropcu, bijesno i poniženo, nemoćno se zakoprcalo i crklo kao da ga nikad nije ni bilo.

Izašao sam na prozor. Negdje visoko na nebu su žmirkala poziciona svjetla nekog aviona.

Možda je letio za Čikago?

Otvorio sam konzervu pive, zapalio i ispratio svjetla koja su se gubila:

"Sretan put, Hemone. Sretan put, Lisa".

Moglo se lijepo zaspati poslije jednog lijepo provedenog dana.

[Okata]

MLK?

[Vanjushka]

Nas Bukowski

rip

[walter]

Nekako mi je puno emotivniji od Bukowskog. A time i teži za čitanje. Tužan je, jebemu. Više mi vuče na Tom Waitsa, nego na Bukowskog.

Odličan pisac, u svakom slučaju.

Iznad prosjeka ovih prostora, jelte.

[Orhanowski]

I BOG STVORI ŽENU


Bomba je, naginjući Sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bije imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svije*ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle*dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgo*voru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se pro*mjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje*bavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje*govu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc*varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed*nom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti*na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

[Orhanowski]

NOSTRADAMUS


Kobešćak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao mušice. Kako Kobešćak ima čudan smisao za humor, da je jednom klincu pet maraka da me proziva: dječiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada traži još pet maraka da prestane. Vjerovamo bi ih dobio da ga konobar za uho ne izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru - nije bilo kafane u koju sam se mogao sakri*ti, a da me on ne nanjuši.

Bezobrazno je sjedao za sto, tražio "pet maraka, dječiji pisac", a nije se ustezao ni da me na ulici vuče za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego što je u njemu bilo nešto zlo što je zračilo iz njegovih tamnih očiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica čvrsto stisnutih u jednu crtu...

S nelagodom sam se pitao šta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne bi mi tražio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zara*dio batina. Vidio sam njegov budući život kao na dlanu: sa dvanaest godina će oboriti neslavni rekord u provalnim krađama i u džeparenju i završiti u popravnom domu gdje će samo usavršiti svoje sposobnosti i proširiti djelatnost na dilanje droge; često silo*van od starijih zatvorenika izgubiće svaki osjećaj za dobro i zlo (to će i dokazati prvog dana po izlasku iz Doma kada će silovati mlađu sestru); tamo će i steći reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osno*va), pa će njegovi bivši cimeri, koji su ga u početku maltretirali i iskorištavali, strahovati od susreta s njim - nikad se neće naći neki čvrst dokaz da je on direktno umiješan u seriju tajanstvenih premlaćivanja (pa čak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali će ga uvijek pratiti šapat i dva kerbera, koja će na njegov mig biti spremna na sve; gazda kafane će mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakšanjem disati kad izađe iz kafane; nje*gove tamne oči dobiće sjaj, ali ne zbog promjene u duši, nego sve češće upotrebe igle, a lice bez osmijeha će uvijek više govoriti o njemu nego tetovaže po cijelom tijelu (pri pokušaju da pređe u Italiju, policajci će ga pitati odakle mu te tetovaže, gdje ih je napravio, a on će odgovoriti: To mi je od rođenja, što se policajci*ma neće učiniti nimalo duhovitim); iznenadne provale bezrazlož*nog bijesa će ga uskoro i samog staviti na tapet i počeće da smeta malo većim mačorima nego što je sam...

...snaći će ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanični izvještaj će glasiti da se radi o predoziranju i tako će se završiti jedan nima*lo sretni život, jedna predodređena sudbina...

Sve mi te slike prolaze pred očima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i zalud čekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi popravi mašinu za veš, a ja se ne usuđujem izaći iz kuće da ne bude bilo: Pa gdje si ti, jučer sam te tražio?!

Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a već sam mu dao akademskih pet sati zakašnjenja, pa biram najčistiju od prljavih košulja - čarape i nisu toliko važne, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni volje ni želje da se brijem, nego da odem "daleko, što dalje...", a to znači nekih stoti*njak metara do prve kafane, do Alfa...

Sjediću tamo i razmišljati kako da namaknem pare da platim telefon i kiriju, a u kafanu će bez daha uletjeti mali Mirza Mujkić, naš Mirzić:

"Čika Kerime, mogu li dobiti flašu vode?"

"Možeš, sine."

(Mirzić, na devastiranom košarkaškom igralištu preko puta, svaki dan šuta basketa i rastura i starije od sebe.)

Čika Zoka će mu reći: "De, Mirzić. Evo ti dvije marke - kupi sebi coca-colu", a Mirza će odbiti: "Nemojte, čika Zoka - to je puno para."

Kad nije u školi i kad ne igra basketa, on na ćošku Goruše i Kranjčevićeve prodaje neke džidže, a kad ne radi ni to, onda pomaže u kući...

Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraća blis*tavim osmijehom, bljeskom zahvalnosti u očima, a ja gledam nje*gov budući život: u četvrtom razredu osnovne će se upisati u pio*nire Bosne, a po polasku u gimnaziju u juniore; imaće vremena da redovno ide na treninge, u školu, da Čiletu pomaže pri molovanju, a po završetku gimnazije će upisati DIF, a do tada će već biti stan*dardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja će sjediti u kafani kod Kerima i na televiziji ćemo gledati finale između Bosne i Amerike; ostaće tri sekunde do kraja utakmice, a Amerika će vodi*ti sa dva koša razlike; Mirzić će pokušati trojku, ali će biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi ćemo svi arlaukati: Ajde, Mirzić, ajde Mirzić...

... on će se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da ga gledamo) i složiti sva tri bacanja, a mi ćemo se napi*ti kao ćurke i slaviti do zore ...

I tako će početi jedan život kojem je sam Mirza odredio tok.



* * *

Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tuđe sudbine, vidjeti budućnost drugih ljudi, a sva moja budućnost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?

[Orhanowski]

JEREMIJA-TERAPIJA


Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?) jedne godine, ne znam tačno koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadašnjeg visokotiražnog lista (u isto vri*jeme niskomoralnog) došli su mi, k'o biva, u posjetu e da bi plasi*rali priču kako je Sidran plagirao moje priče i moj scenario. Tu šuplju insinuaciju sam (uprkos novčanoj ponudi), ono što se kaže, s indignacijom odbio.

Nije bilo razloga da budem u bolnici. Doduše, postojao je jedan! U to vrijeme sam bio lud. (Što ne isključuje mogućnost da nisam još uvijek.) Kako se očitavalo to moje ludilo? Osim "normalnih manifestacija ludila", zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat - iz dana u dan sam bio sve luđi i luđi.

Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju - istu onu koja je mog oca, u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolničkog ogrtača u smrdljivom bolničkom klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku objasnio svoje razloge, a on mi je izašao u susret i prepisao mi nešto drugo. Osjećao sam se da "svakim danom sve više napredujem", pa sam letio kroz bol*ničke hodnike pjevajući: And therapy is what we need, my friend...

Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja sam ja - Jeremija, služio sam stari kadar šizofrenija... To nas je nekako povezalo, valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku ženu na ovom svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i čitao mi debele sveske soneta njoj posvećenih.

Jeremiju su otpustili iz bolnice, bližio se i kraj moje terapije, ali sam ja odbijao da je napustim. Možda pogađate razlog: u međuvre*menu sam se zaljubio u svaku sestru i doktoricu. Ali, došao je, morao je doći, i taj dan. Izašao sam iz bolnice i osjećao se poprilično izliječenim. Naime, nisam se više zaljubljivao u svaku, nego u svaku drugu ženu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da ništa ne brinem, da kad nađem jednu, nijedna druga mi više neće pasti na pamet. Tako je i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u čemu se sastojao napredak: prije sam bio lud za svim ženama, a sad sam bio lud samo za jednom.)

Sjedio sam jednog ljeta sa svojom "jednom i jedinom" u bašti Park kafane i cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao mačak od zado*voljstva kada bi ona prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom košuljom, kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha...

Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa sto*lice: "Hej, Jeremija!"

Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo: "Hej, Terapija!"

Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao:

"Kako se ti, zapravo, zoveš?"

"Jeremija."

"Mislim - zaprave?"

"Jeremija - zar se ne sjećaš da si mi ti dao to ime?"

Uljuljkan u svoj san o vječnoj ljubavi i popriličnom dozom mas*tike, nisam mogao odoljeti da ga ne upitam šta je s njegovom vječnom ljubavi kojoj je posvetio i napisao hiljade soneta. U očima su mu se rodili oblaci i samo je kratko odgovorio:

"Udala se, ja nikada u životu neću imati nijedne žene", a onda je skočio sa sto*lice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio.

Slijedeći put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred Šipada i požurio mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo, aktovku u ruci.

Uskliknuo sam:

"Hej, Jeremija", a on me pogledao praznim očima i rekao:

"Oprostite?"

"Hej, Jeremija. To sam ja - Terapija! "

"Mladiću, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje bilo da odete kući da se malo istrijeznite", i sigurnim, samouvjerenim korakom prošao pored mene. Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam poslušao savjet te osobe i otišao kući i priželjkivao slijedeći susret. Nije se desio.

Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam prekinuo sa svojom "jednom i jedinom". U međuvremenu ih je bilo još, ali tad je samoća pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenački porno časopis.

Nikada ne obraćam pažnju na lica (i druge dijelove tijela) muških likova u tim "foto-romanima", ali kao da me grom ošinuo kad sam prepoznao lik koji tandrči tri koke - Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on.

Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno časopisa.

Povjerio sam se radovanu karadžiću, a on mi je rekao da mi je potrebna terapija. Nažalost, "terapija" je uskoro počela...

[Orhanowski]

ĐAVOLJE KANDILO


Ne trošim ja pare (pola moje zarade) da bih čuo mrzovoljni (ipak dragi) glas svoje prve žene ili slatki, ali mrski glas svoje druge žene - sjebem ih preko telefona da bih čuo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slušalicu... Od prve kćerke čujem da me ništa ne razumije, jer pričam na bosanskom, a druga mi jednostavno kaže: "Goodbye!"

Nema više ni tata Daco, nema više ništa.

U tom neraspoloženju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na piće. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni se u guši zgutila neka kugla bodljikave žice, pa niti jedem niti govorim. Njemu je to pomalo neprijatno, pa pokušava započeti konverzaciju: "Napiše li se šta, Daco?"

Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se šta?"

Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom nagazio na naočale pored kreveta i skršio ih, a nema Fude u radnji da mi ih popravi) pa me više ništa i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome.

Ali, blagoslovljena šutnja ne može vječno trajati: u kafanu ulazi H. i priča vic koji je svima nama ispričao hiljadu puta - ili ga pokušao ispričati, jer nikad nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je baš dobar fol..."

Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku:

"Što ti, Džamonja, ništa ne napišeš o meni?"

"Da imam šta - napisao bih, dragi H."

(Ovim člankom, kako svi moji dušmani zovu moje pisanje - osim predivne sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li donio priču?" - ispunjavam nepos*tojeći dug prema H.)

Jedina svijetla tačka (ako se tačkom može nazvati osoba od sto i dvadeset kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vječitim, neuništivim cerom, pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali...

Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol sreće i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tapše po guzi, mene slike moje djece (jedino vrijedno što imam u novčaniku) počinju pržiti i gubim dah od neiskazane ljubavi.

Ispijam lozu i tumaram svojom samoćom, odmahujem ljudima preko ulice, čija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li došao ili sam pošao... Sretnem svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku našeg zajedničkog, vrlog prijatelja Milana Andrića: "Što se Dario, negdje ne zaposli?"

"Kad ga vidiš, Zlaja, reci ti njemu da ima više razloga: prvi je što niko neće da me zaposli... dalje neću nabrajati."

Gleda me i kaže: "Opet si otiš'o u kurac, Daco. Nastaviš li tako - umrijećeš."

Prvi put se nasmijem tog dana, potapšem ga po ramenu:

"Ne boj se, moj Zlaja: mrtav čovjek ne može umrijeti. Sjećaš li se onog "mudraca" iz kafane što nam je pričao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio živ prošle godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logično - da nije bio živ, ne bi ni umro."

I dalje tumaram ne znajući šta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet padne da se ošišam. (Samo se uredni ili očajni ljudi redovno šišaju. Kako ne pripadam prvoj kategoriji, odlučujem se na taj korak, baš kao da će s pramenjem moje kose spasti i ovaj nepod*nošljivi teret s moje duše, kao da će neka nebitna promjena na mojoj glavi učiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.)

U "šišaonici" je red. Čeka i moj vršnjak (u julu će mu biti osamdeset godina) i, rukujući se s njim, uhvatim si odraz u ogle*dalu i primijetim da nisam zaboravio da se smiješim...

Kafana, moja vječita pratilja, preko puta je, pa čika (neću mu pominjati ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, pročitaće ona moja baba, a onda...") tom i tom donosim piće (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam nikada u životu doživio - da pijem dok se šišam."

Poslije završenih operacija na našim glavama, svraćamo u pomenutu kafanu na piće. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim šupkom. Čika "taj i taj" nudi i njega pićem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom: Čika "taj i taj" odbija: "Ja sam to đavolje kandilo ugasio još prije trideset i dvije godine."

Uključi mi se računar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije godine upalio to "đavolje kandilo", da sam počeo pisati...

"Pa, kako je bilo?"

"Jednostavno, rekao sam sebi - neću više."

"Je li ti nedostajalo pušenje?"

"Ne budali. Nedostaje mi sad."

"Kako si izdur'o?"

"Opet ti ponavljani - jednostavno! Skontaš šta ti je važno u životu - ne daš da nešto ili neko upravlja tobom, nego se ti sam upravljaš... Nešto si mi smrknut?"

"Nisam, udure je, samo nešto kontam..."

Zapalio sam još jednu, otišao kući da napišem ovaj članak i da Nermini odnesem priču.

[Orhanowski]

RAJA JE RAJA


Jim Timony, moj socijalni radnik, otišao je u Nebrascu da dok*torira, tako da slijedeće nedjelje ne moram da idem na svoju obaveznu seansu pokajanja i trućanja takvih laži koje ni pas s maslom ne bi polizao: "Jeste li ikad udarili nekoga?", "Ko? Ja? Šta vam pada na pamet." "Je li vas otac tukao kad ste bili mali?", "Tukao me k'o vola u kupusu." (To je opravdanje, koje uvijek pali, pa da sam čak i zaklao dvoje ljudi u po bijela dana i na po ulice, potapšali bi me po ramenu s razumijevanjem i pustili kući, na posao, da čistim hale, okrećem hamburgere, perem suđe, pakujem jebene košulje - što se sve svodi na isto - to jest, da radim i plaćam porez. Ali, pod uslovom da sam Amerikanac, ovako...)

Završeno je i božićno ludilo, pa u fabrici, gdje radim, više nema posla za sezonske radnike, tako da sam "na čekanju".

Imao sam tonu prekovremenih sati prošlog mjeseca, plus sam primio i božićni ček u iznosu sedmične plate, tako da se može durati neko vrijeme.

Sinoć me zvao moj jaran Mujo, s Floride. P'jan je i svega mu je do guše:

"Danas, u samoposluzi, utovaram kese nekom šupku u gepek, kad vidim da je registracija iz Wisconsina. Kažem mu da imam jarana, Dacu, u Wisconsinu, a on me gleda k'o da sam smeće i kaže: de, momak, nemam ja cijeli dan vremena. Ćuj, ba, njega 'momak' - mogao bih mu otac biti. Ne mogu više, Daco - sve mi se zguturilo."

"Radiš li sad za vikend?"

"Mogao bih, al' neću."

"Naletiću ti na piće ovih dana."

"Zajebavaš?"

"Nisam odavno nikoga razvalio na remiju..."

Vansezonska, povratna karta na Greyhound autobusu je samo pedeset i šest dolara, a put do Tampe traje dva dana. Kako već imam iskustva sa fašistoidnim šoferima, koji brane svaki alkohol, u litarsku Coca-Colu sipam viski i idem da vidim prijatelja, koji me je ispratio iz Sarajeva, prije skoro pet godina i to je bilo naše zad*nje viđenje.



* * *

Sjedim u Coral Baru u Tampi, na Floridi i svi me gledaju kao luđaka, jer su mi na nogama čizme, samtane pantalone, košulja i teška vindjaka ("kanađanka") prebačeni preko naslona stolice, a napolju je preko trideset stepeni.

Mujo je rekao da će doći po mene za pola sata, ali, evo, ja već pijem treće pivo, a njega nema, pa mi ljubazna šankerica opet daje telefon...

Dubravka, Mujina žena, kaže mi da je on krenuo prije pola sata i da je, vjerovatno, kreten, zalutao...

Na drugom kraju šanka je neki stari, olinjali pijanac i ja znam (pošto sam magnet za budale) da će mi se kadli-tadli obratiti...

"Gadi mi se veći dio čovječanstva; pojebao sam 2500 žena, kla*dio se na 12500 konjskih trka, popio jezero Michigan alkohola, objavio dvanaest knjiga... A, šta si ti, mala pizdo, uradio od svog života."

Šankerica kaže:

"Hej, Charles, sada je dosta...", ali je ja prekidam:

"Sve je O.K. Daj čovjeku piće (whisky s vodom) na moj račun", jer na tom neobrijanom licu, punom dubokih bora, koje samo bol može izrovati, nečešljanoj, sijedoj kosi, bistrim, plavim očima poznajem nešto - Vratnik, Bistrik, Marindvor, Korzo i Istru, bife San, Šetalište, Plavi podrum i Hamam-bar, Gradinu i Marinkovu baru - jednom riječju: raju.

"Živio, šupak", kažem mu, "propustio sam 2500 žena, pojebao sam 12.500 konja, ukrao sam na stotine knjiga, imam dvoje djece - eto, to sam uradio od svog života."

U njegovim očima zaiskri smijeh:

"Sandy, daj maloj pizdi piće na mene."

"Hvala, stara pizdo."

"Znaš...", on poče, ali ja ga prekidoh:

"Ne znam, ali me nemoj gnjaviti, ako boga znaš."

(Već sam se zabrinuo što Mujo, kreten, ne dolazi - ne zbog toga što mu se nešto moglo desiti - nego što mi se, onda, valja uvaliti lovu za taksi do njegove kuće.)

U to, ulazi i Mujo: isti kao i uvijek, samo pocrnio, kao da je proveo dvije smjene na ljetovanju u Ulcinju.

"Pa, gdje si, ustašice! Nisi ni po sata u gradu, a već znaš najveće pijance."

Grlimo se i ljubimo, balimo se i plačemo, a malobrojna američka publika u baru je zbunjena kakofonijom bosanskih: "Pa, pička ti materina... Eeeh, jebo te otac... Kurvo stara... Pederu jedan... Majmune blesavi... Idiote kretenski... Budalo stara... Pa, jebem ti majku..." - svih naših, toplih izraza milošte i ljubavi.

Nakon što smo othuknuli, rekoh:

"Sandy, daj nam piće - šta ćeš ti, Mujo? - i Charlesu, takođe"

Mujo kaže:

"Ma, nemoj, Dubravka će se brinuti..."

"Ne brini, zvao sam je već... Sandy, would you be so kind to give me a telephone once more?"

Mujo zove ženu i kaže da ćemo samo popiti piće i da dolazimo kući; čujem Dubravkin glas, pun radosti: "U redu, ali mi samo nemoj reći da ćeš s Dacom ostati još malo, jer s njim se ne može ostati još malo".

Charles hoće, pošto-poto, da završi misao koja mu se, još prije pola sata začela u glavi:

"Znaš..."

"Jah, de reci!"

"Znaš, dečko, ti bi se trebao baviti pisanjem."

"Hvala ti, Charles. Razmisliću o tome."



* * *

Poslije petog pića, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sreće ti, takav kreten, nađe onakvu ženu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja žena - ona mi je raja."

[Orhanowski]

RAJA JE RAJA (II)


Dubravku godine nisu nimalo promijenile, ista je kao i uvijek -lagana i prozračna kao pahulja, sa istim sjajem u očima i sa osmi­jehom - baš kao da su joj se u životu dešavale samo lijepe stvari.

Ali, zato, Mujinog i Dubravkinog sina, Zlaju, jedva sam poznao: oca je dostigao u visini (što baš i nije teško), prokrupnjao se - ni nalik na ono žgepče koje sam zadnji put vidio u Sarajevu.

Kaže da me se sjeća, a ja mu ne vjerujem, ali me on pita kako mi je kćerka, Nevena.

"Dobro, sine, dobro. Sad je već velika cura", sad ja foliram, jer kako mu reći da ne znam, da svoju kćerku nisam vidio već osam mjeseci, od razvoda sa ženom.

Sjedimo na verandi i razmjenjujemo informacije o raji: Rambo je u Australiji; i Tule i Jolić; Dubravko je, takođe, u Americi - s njim se obojica čujemo; Tiho i Goro u Kanadi; Bambi u Njemačkoj; Bobo u Švedskoj; Mosto u Beogradu, a našeg Hamića i Kile više nema; ni Mande ni Bege...

Rat i ne pominjemo, kao da je to bio samo ružan san, nego se sjećamo svih partija zinga u Hamićevoj radnji, barbuta u Mujinoj kući, pokera kod mene, imena svih konobarica i konobara u gradu i, dok se prazne konzerve piva gomilaju na stolu, sve više jedan drugom ponavljamo:

"Šta nam ovo uradiše, šta nam ovo uradiše, majku im jebem..."

Dubravka je napravila tripice (na moju molbu, jer toga sam se zaželio u Americi), pa nam se i ona pridružuje. Pita me o razlozima razvoda s Dijanom, a ja počinjem nadugačko i naširoko, naravno, prebacujući svu krivicu na "bivšu", ali me Mujo prekida:

"Ma, rakija, brate, rakija!"

Ne mogu da se ne složim s njim, a Dubravka kaže:

"Ne znam, ali ona je meni uvijek bila draga", i tu nastaje neu­godni muk, koji remeti samo zvuk otvaranja konzervi piva i škljocanje upaljača...

Već je pokasno, Dubravka radi ujutro, a ni Mujo ni ja ne možemo više popiti kao prije, pa idem u krevet i molim Dubravku da ostavi upaljena svjetla, jer ne bih želio da im se, u gluho doba noći, popišam u špajz...

Budim se s najgorim mamurlukom u svom mamurlucima bogatom životu. Ne mogu se kotarisati štucanja - ni pivo ne pomaže.

Mujo mi se uskoro pridružuje i pita me:

"Šta si, majke ti, sinoć radio s onim deterdžentom?"

"Kojim, ba, deterdžentom?"

"Onim kesicama što su bile na stolu u kuhinji?"

Polako mi se vraća film: u neko doba noći sam ustao, dobauljao do kuhinje, vidio neke kesice sa slikom limuna i skontao da je to "limuntos", sasuo par njih u bokal i pomiješao s vodom... Ispostavilo se da su to reklamni uzorci nekog novog deterdženta "s okusom limuna", koje je Mujo uzeo iz supermarketa gdje radi - to objašnjava moj teški mamurluk.

Mujo me pita hoću li doručkovati, a ja mu kažem da ne mogu na prazan stomak i otvaram još jedno pivo...

Sad razgovaramo trezveno: o planovima za budućnost, o životu u Americi, o životu u Sarajevu...

"Ne znam, moj Mujo", kažem, "za sada mi je jedini plan da ne umrem, još... A, inače, ne mogu se pomiriti s mišlju da u Americi skončam kao kuhar... Znaš, nakon smrti svog oca, hiljadu puta mi se desilo, na pošti, banci, portirnici, kad izvadim ličnu kartu, da mi kažu 'A, vi ste Vlatkov mali', a meni srce OVOLIKO... Sve kontam, akobogda, jednog dana, kad Nevena ili Vesna budu dolazile u Sarajevo, da će im pogledati u pasoš i reći 'A, ti si Dacina'... Ne znam, ne znam..."

"Hoćeš li da ti pokažem grad", pita me Mujo.

"Ma, jebe mi se - svi su isti", nimalo ljubazno odgovaram, ne zbog Muje, nego mog besmislenog pokušaja da ovim putovanjem od pedeset i šest dolara, pokušam povratiti prošlost i skoro da mi nedostaje moj jednolični, ubitačni posao, bijedna soba, beskrajno redanje pasijansa u samoći, neprepoznatljiva slika na televizoru, koji mi je ostavila moja jaranica Farida, Alžirka, Jim Timony i nje­govo ispiranje (mog) mozga...

Svaka odluka koju sam donio u životu, ispunila me je kajanjem, pa s tim teretom i sad sjedam na autobus za "moj Madison".



* * *

Prije odlaska, moja Lin, Kineskinja s Taiwana, upozorila me je da se čuvam Korejanaca, da su to najgori ljudi na svijetu - kako sam joj mogao reći da "oni", "žuti", meni izgledaju svi isto?

U foajeu zgrade gdje stanujem je televizor, a treba da počne tekma Chicago Bullsa. Međutim, neka je koka došla ranije i gleda neko sranje od soap-opere. Dave, Korejanac, ustaje i mijenja kanal; ona se buni, a ja "gentleman Jim", kažem Korejancu da odjebe, vraćam kanal, ne zato što mi se to gleda, nego što kontam da bih zbog toga mogao nešto "ušićariti" kod koke... I to sranje se uskoro završilo, pa prebacujemo sliku na Bullse; u poluvremenu idem u halu, a, Korejanac za mnom... i tu me nokautira - ne "tekvan-doom", "karateom", "džiudžicom", nego klasičnim štosom!

U četvrtak se na "seansi" pojavljujem sa šljivom na oku, a prva stvar koju treba da ispričani je da li sam imao konflikata tokom prošle sedmice.

Lažem da sam se okliznuo na poslu i udario od rub stola. Mada mi ne vjeruje, Jim Tomony mi savjetuje da tužim poslodavca, a ja mu, i dalje, lažem da je to bila moja greška, jer nisam odmah pobrisao pod gdje sam, navodno, nešto prosuo...

Kući me vozi Rick, koji je novi (tek pet-šest sedmica) momak "u razredu", on je na uslovu jer je pod noge bacio polubrata, narko­mana, koji je iznuđivao pare od njihove majke; mrzi narkomane i nijednom ne pokazuje kajanje za ono što je uradio i stalno ponav­lja da bi to ponovo učinio i da će to ponovo učiniti, ako treba.

U vožnji mu ispričam šta mi se zapravo desilo, a onda odemu u Nitty Gritty, preko puta moje kuće, na piće.

Za šankom, Dave, Korejanac i podsmješljivo mi se smješka.

"To je šupak, koji me zavalio", kažem Ricku, a on mi hlad­nokrvno odgovara:

"Jebe mi se. (I don't give a shit.)"



* * *

Rick se nije pojavio na već dvije "seanse", pa pitam Jima zna li šta je s nj im.

"Nažalost, vratili su ga u zatvor. Prekršio je uslov - istukao je nekog momka iz Koreje u 'Nitty Grittyu'. To je blizu tvog stana."

"Znaš li u kojem je zatvoru?"

"U Bloomingtonu, pretpostavljam. Zašto pitaš?"

"Onako..."

P.S.

Nikad nisam posjetio Ricka i još se stidim.

[Orhanowski]

...

[diadora]

NOSTRADAMUS

[Inkvizitor]

Dario Džamonja....legenda

RIP